Posl.br. P. 149/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku po sucu Kate Ogresta Jović u pravnoj stvari tužitelja ĆL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonko Kristović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, koju zastupa punomoćnica Marija Vujasin , odvjetnica u Zagrebu, radi Obvezno - ništetnost, isplata, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 18. prosinca 2025. godine, dana 23. veljače 2026.

R i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe u podnesku od 3. studeni 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 266 -259/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran pod OU 729/06 -1 javni bilježnik Lucija Carić kojom se obveza tužitelja vezuje uz valutnu klauzulu u CHF odnosno za tečaj švicarskog franka.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 266 -259/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran pod OU 729/06 -1 javni bilježnik Lucija Carić kojim se u čl.6. predmetnog ugovora ugovorila promjenjivost kamatne stope sukladno aktima tuženika.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju ukupni iznos od 22.563,89 € na ime ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose s dospijećem na dan:

6.4.2007. za iznos od 116,72 €

7.5.2007. za iznos od 116,55 €

5.6.2007. za iznos od 116,37 €

5.7.2007. za iznos od 116,20 €

6.8.2007. za iznos od 116,02 €

6.9.2007. za iznos od 115,84 €

5.10.2007. za iznos od 179,47 €

5.11.2007. za iznos od 179,20 €

5.12.2007. za iznos od 178,94 €

7.1.2008. za iznos od 178,67 €

1.2.2008. za iznos od 178,40 €

29.2.2008. za iznos od 178,12 €

31.3.2008. za iznos od 333,23 €

30.4.2008. za iznos od 332,78 €

2.6.2008. za iznos od 332,33 €

30.6.2008. za iznos od 331,87 €

31.7.2008. za iznos od 331,40 €

1.9.2008. za iznos od 330,93 €

1.10.2008. za iznos od 330,45 €

5.11.2008. za iznos od 329,96 €

5.12.2008. za iznos od 329,48 €

5.1.2009. za iznos od 361,20 €

19.2.2009. za iznos od 360,67 €

2.3.2009. za iznos od 360,13 €

8.4.2009. za iznos od 359,58 €

6.5.2009. za iznos od 359,03 €

5.6.2009. za iznos od 358,48 €

4.7.2009. za iznos od 357,91 €

4.8.2009. za iznos od 357,34 €

1.9.2009. za iznos od 356,76 €

9.10.2009. za iznos od 356,18 €

2.11.2009. za iznos od 355,58 €

9.12.2009. za iznos od 354,98 €

5.1.2010. za iznos od 354,38 €

9.2.2010. za iznos od 353,76 €

5.3.2010. za iznos od 353,15 €

7.4.2010. za iznos od 352,52 €

7.5.2010. za iznos od 351,88 €

4.6.2010. za iznos od 351,25 €

6.7.2010. za iznos od 350,60 €

4.8.2010. za iznos od 349,94 €

7.9.2010. za iznos od 349,28 €

4.10.2010. za iznos od 348,61 €

8.11.2010. za iznos od 347,93 €

7.12.2010. za iznos od 347,25 €

7.1.2011. za iznos od 310,73 €

31.1.2011. za iznos od 310,08 €

28.2.201. za iznos od 309,42 €

7.4.2011. za iznos od 308,76 €

30.4.2011. za iznos od 308,10 €

31.5.2011. za iznos od 307,42 €

30.6.2011. za iznos od 306,73 €

2.8.2011. za iznos od 306,04 €

31.8.2011. za iznos od 305,34 €

1.10.2011. za iznos od 304,64 €

31.10.2011. za iznos od 234,64 €

2.12.2011. za iznos od 234,04 €

4.1.2012. za iznos od 233,45 €

1.2.2012. za iznos od 232,84 €

5.3.2012. za iznos od 232,24 €

2.4.2012. za iznos od 231,62 €

4.5.2012. za iznos od 231,00 €

31.5.2012. za iznos od 230,37 €

2.7.2012. za iznos od 229,75 €

1.8.2012. za iznos od 229,11 €

4.9.2012. za iznos od 228,47 €

1.10.2012. za iznos od 227,82 €

3.11.2012. za iznos od 227,16 €

30.11.2012. za iznos od 226,51 €

5.1.2013. za iznos od 225,84 €

31.1.2013. za iznos od 225,17 €

2.3.2013. za iznos od 224,50 €

2.4.2013. za iznos od 223,81 €

2.5.2013. za iznos od 223,12 €

5.6.2013. za iznos od 222,43 €

30.6.2013. za iznos od 221,72 €

1.8.2013. za iznos od 221,02 €

2.9.2013. za iznos od 220,30 €

2.10.2013. za iznos od 219,58 €

31.10.2013. za iznos od 218,86 €

30.11.2013. za iznos od 218,12 €

2.1.2014. za iznos od 217,38 €

31.1.2014. za iznos od 18,06 €

1.3.2014. za iznos od 17,97 €

31.3.2014. za iznos od 17,87 €

2.5.2014. za iznos od 17,78 €

31.5.2014. za iznos od 17,67 €

2.7.2014. za iznos od 17,57 €

31.7.2014. za iznos od 7,52 €

a koja zakonska zatezna kamata teče od 6. travnja 2007. pa do 31.prosinca 2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. sa zateznim kamatama prema stopi koja se za svako polugodište računa uvećanjem eskontne stope HNB -a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01.kolovoza 2015.g. pa 31.prosinca 2022. sa zateznim kamatama prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od a od 1.siječnja 2023.g. pa do 31.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena., a od 1.siječnja 2024.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan, 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju ukupni iznos od 43.084,17 € na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose s dospijećem na dan:

1.9.2009. za iznos od 49,31 €

9.10.2009. za iznos od 56 €

2.11.2009. za iznos od 56,29 €

9.12.2009. za iznos od 62,16 €

5.1.2010. za iznos od 92,47 €

9.2.2010 . za iznos od 115,98 €

5.3.2010. za iznos od 109,18 €

7.4.2010. za iznos od 142,27 €

7.5.2010. za iznos od 156,19 €

4.6.2010. za iznos od 161,75 €

6.7.2010. za iznos od 244,95 €

4.8.2010. za iznos od 202,89 €

7.9.2010. za iznos od 296,91 €

4.10.2010. za iznos od 253,61 €

8.11.2010. za iznos od 252,68 €

7.12.2010. za iznos od 329,38 €

7.1.2011. za iznos od 384,79 €

31.1.2011. za iznos od 335,96 €

28.2.2011. za iznos od 361,78 €

7.4.2011. za iznos od 306,18 €

30.4.2011. za iznos od 337,27 €

31.5.2011. za iznos od 464,11 €

30.6.2011. za iznos od 476,46 €

2.8.2011. za iznos od 628,87 €

31.8.2011. za iznos od 528 €

1.10.2011. za iznos od 468,04 €

31.10.2011.za iznos od 447,41 €

2.12.2011. za iznos od 445,86 €

4.1.2012. za iznos od 467,78 €

1.2.2012. za iznos od 494,74 €

5.3.2012. za iznos od 491,05 €

2.4.2012. za iznos od 481,1 €

4.5.2012. za iznos od 481,01 €

31.5.2012. za iznos od 499,97 €

2.7.2012. za iznos od 487,07 €

1.8.2012. za iznos od 485,8 €

4.9.2012. za iznos od 476,47 €

1.10.2012. za iznos od 460,18 €

3.11.2012. za iznos od 481,48 €

30.11.2012. za iznos od 493,16 €

5.1.2013. za iznos od 483,89 €

31.1.2013. za iznos od 443,34 €

2.3.2013. za iznos od 466,85 €

2.4.2013. za iznos od 482,16 €

2.5.2013. za iznos od 469,87 €

5.6.2013. za iznos od 436,59 €

30.6.2013. za iznos od 423,54 €

1.8.2013. za iznos od 437,82 €

2.9.2013. za iznos od 451,37 €

2.10.2013. za iznos od 473,33 €

31.10.2013. za iznos od 462,86 €

30.11.2013. za iznos od 471,53 €

2.1.2014. za iznos od 475,19 €

31.1.2014. za iznos od 428,79 €

1.3.2014. za iznos od 437,29 €

31.3.2014. za iznos od 436,43 €

2.5.2014. za iznos od 421,75 €

31.5.2014. za iznos od 419,82 €

2.7.2014. za iznos od 421,99 €

2.7.2014. za iznos od 16877,65 €

31.7.2014. za iznos od 97,7 €

31.8.2014. za iznos od 301,07 €

30.9.2014. za iznos od 299,39 €

3.11.2014. za iznos od 303,44 €

1.12.2014. za iznos od 311,12 €

8.1.2015. za iznos od 309,99 €

4.2.2015. za iznos od 309,1 €

28.2.2015. za iznos od 309,1 €

31.3.2015. za iznos od 309,11 €

30.4.2015. za iznos od 309,1 €

31.5.2015. za iznos od 309,11 €

30.6.2015. za iznos od 309,1 €

31.7.2015. za iznos od 309,11 €

4.9.2015. za iznos od 309,1 €

30.9.2015. za iznos od 0,01 €,

a koja zakonska zatezna kamata teče od 1.rujna 2009. do 31.srpnja 2015.g. sa zateznim kamatama prema stopi koja se za svako polugodište računa uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 01.kolovoza 2015.g. pa do 31.prosinca 2022. sa zateznim kamatama prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od a od 1.siječnja 2023.g. pa do 31.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena., a od 1.siječnja 2024.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan, 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 14. 250,00 EUR uvećane za zatezne kamate koje teku od presuđenja do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan, 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopio s tuženim Ugovor o kreditu broj: 266-259/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran pod OU 729/06-1 javni bilježnik Lucija Carić. Istim Ugovorom tužitelju je odobren stambeni kredit u iznosu od 323.100,00 CHF , protuvrijednosti u kunama dok je ugovorena dekurzivna kamatna stopa u iznosu od 3,88% s iznosom pojedinog mjesečnog anuiteta u iznosu od 1.936,95 CHF i ukupno 240 anuiteta.

Tužitelj nažalost nema više dokumentaciju koju je prije imao a na šalteru poslovnice mu je rečeno da banka nema više obvezu davati takvu dokumentaciju. Druge dokumentacije nažalost nema i nije je mogao samostalno pribaviti.

Agencija za zaštitu osobnih podataka je 31. svibnja 2019. naložila tuženiku da mora prekinuti svoju praksu te da mora dostavljati takvu dokumentaciju u roku 15 dana, a što je tužitelj saznao baš pred podizanje tužbe. Nažalost, zbog kratkoće rokova odnosno nastupanja zastare dijela potraživanja 13. lipnja 2019., a koja okolnost je više-manje općepoznata tužitelj nije imao vremena prikupiti svu relevantnu dokumentaciju.

Potraživanje tuženika po predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj je isplatio no budući su pojedine ugovorne odredbe na štetu tužitelja ništetne, trenutno stanje je takvo da je tužitelj u pretplati u odnosu na tuženika odnosno da je tuženik dužan izvršiti povrat preplaćenog iznosa. Prva isplata je bila u kolovozu 2006.

Kao prvo, tuženik je nametnuo tužitelju kao slabijoj strani u odnosu odredbi čl. 6 Ugovora o kreditu ( unaprijed formulirani standardni obrazac ugovora o kreditu), odnosno odredbu o promjenjivosti kamatne stope. Ista se u otplatnom razdoblju mijenjala sukladno diskrecijskim odlukama banke bez ikakvog objektivnog mjerila ili pregovora koji se odnose na tu promjenu i uslijed te promjene (rasta) tužiteljeva mjesečna obveza se nezakonito povećavala.

Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 utvrđeno je da su ništetne odredbe koje se odnose na predmetnu promjenjivu kamatnu stopu u bitnome sa obrazloženjem da su banke, sukladno načelu savjesnosti i poštenja i to u interesu obje ugovorne strane trebali odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope kao i način primjene.

Propuštanjem takvog određivanja promjene kamatne stope tužitelj je stavljen u neravnopravan položaj jer nije mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje bi za njega mogle proizaći.

Obzirom na navedeno, proizlazi da je jedini kriterij promjene kamatne stope jednostrana odluka banke na koju tužitelj nije moga imati utjecaj a što je nedopustivo. Sve navedeno u suprotnosti je s odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Navedenim odlukama potvrđeno je da se predmetna ništetnost odnosi na ugovorne odnose nastale od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje razdoblje obuhvaća i predmetni odnos (kolovoz 2006)

Također Vrhovni sud RH je otklonio tumačenje banaka kako su iste mogle jednostrano mijenjati kamatnu stopu i to u okviru zakona na način da se pozvao na Direktivu 93/13EEZ u kojoj je jasno elaborirano kako se takve promjene stope mogu vršiti isključivo u ugovorima na neodređeno vrijeme a što ovdje nije slučaj.

Nadalje, presudom VTS RH Pž-6632/2017-10 utvrđeno je da su ništetne odredbe koje se odnose na predmetnu valutnu klauzulu u CHF uslijed činjenice da je glavnica kredita vezana uz činjenice da je glavnica kredita vezana uz CHF bez da je potrošač, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, bio informiran te pojedinačno pregovarao o toj odredbi.

Takvim postupanjem tuženika, tužitelj nije obaviješten o presudnim okolnostima za sklapanje ugovora kao što je opći rizik pri sklapanju ugovora uz valutnu klauzulu, da je rizik vezivanja obveze uz valutnu klauzulu u CHF neusporedivo veći od rizika vezivanja obveze uz euro budući se tečajna politika HNB-a temelju na održavanju stabilnog tečaja kune prema euru i to isključivo prema euru, da su uslijed skorog uvođenja EURO zone u biti očekuje rast tečaja CHF te o povećanom riziku kada se ugovara valutna klauzula uz promjenjivu kamatnu stopu kamata…. sve što, potpuno nesporno, je imalo veliki, presudni, utjecaj na pristupanje sklapanju ugovora o kreditu.

Posebno se ukazalo i na okolnost kako su banke bez upozoravanja potrošača iste poticale na kredite vezane u CHF dajući niže kamatne stope baš na takve kredite, postupajući na štetu potrošača koji tog rizika nije bio svjestan.

Obzirom na sve navedeno, razvidno je da je prije navedenim postupanjem tuženika, odnosno ugovaranjem promjenjive kamatne stope te mijenjanje iste diskrecijski od strane tuženika te ugovaranjem obveze koja se vezuje uz tečaj u CHF tužitelju nastala šteta budući su takve odredbe dovele do prividnog povećanja (i plaćanja) obveze tužitelja iako su iste odredbe ništetne.

Sukladno čl. 2502 c TPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je vezan za utvrđenje 8 iz postupka zaštite kolektivnih interesa) da je ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate kao i da je ništetna odredba valutnoj klauzuli a koje su ugovorene i primijenjene na ovaj način.

Nadalje, aneksom istog ugovora, ugovorne strane su izvršile konverziju ugovora o kreditu denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te ga je tužitelj nakon toga "zatvorio" .

Vrhovni sud RH odlukom Rev-2868/18 potvrdio je kako i dužnici s "konvertiranim kreditima" imaju interes utvrđivati ništetnost pojedinih ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu stopu i valutnu klauzulu te da s treba utvrditi u postupku koje im obeštećenje pripadaju, budući ništetnost nije nestala sklapanjem dodataka niti su takvi ugovori o kreditu konvalidirani.

Budući tuženik nije dobrovoljno tužitelju dao dokumentaciju o predmetnom ugovoru o kreditu, a bez toga tužitelj ne može postaviti visinu tužbenog zahtjeva, odnosno ne može utvrditi koliko mu je tuženik dužan, ovim predlažemo da sud, sukladno čl. 186 b i čl. 325 a Zakona O parničnom postupku (stupnjevita tužba) naloži tuženiku odnosno donese sljedeće:

Nalaže se tuženiku, da u roku od 15 dana, preda tužitelju, a u odnosu na Ugovor o kreditu broj: 266-259/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran pod OU 729/06-1 javni bilježnik Lucija Carić, početni otplatni plan s promjenama kamatne stope, cjelokupni pregled prometa, specifikaciju uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, obavijest o provedenoj konverziji, otplatni plan od početka otplate pa do isplate kredita koji će sadržavati svaku promjenu visine mjesečnog anuiteta, a točnom naznakom iznosa koji otpada na glavnicu i iznosa koji otpada na ugovornu kamatu. Nakon vještva određuje tužbeni zahtjev kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tuženik ističe kako tužba nije razumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku.

Iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku.

Drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju(NN broj 102/15). Spomenuti Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denomiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denomirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača.

Navedenim ZIDZPK , u čl. 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denomiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denomiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denomiran u EUR.

U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostavreno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Anjeksa ugovora o kreditu.

ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra s da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom u valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja , a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom ( i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc.

Dodatno, tuženik naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne ( koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja).

1 0

Uzevši u obzir navedeno, tužitelj predlaže Naslovnom sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovorenih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog kondemnatornog zahtjeva isti nije restituiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

Kako je zakonodavac navedeni prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu ( koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji? Kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način.

Također i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneks uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos ( kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedica prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

Kada bi tužitelj uspio sa svojim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu.

U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos pretplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije.

Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anulirani su provedbom ZIDZPK od strane tuženika.

Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom RH koji je rješenjem broj: U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. (NN broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga sa Ustavom RH. Uz ostalo u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači.

1 1

Kako je Ustavni sud RH potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom RH, kao sistematskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK , za koji Ustavni sud RH utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja.

To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud RH u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom RH potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom.

Radi svega navedenoga,, predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverziji, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu.

Na navedenu okolnost, ali i na okolnost da je za iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, predlaže se provesti financijsko vještačenje.

Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od osma dana od dana donošenja presude.

3. U podnesku od 29. listopada 2019. tužitelj navodi da tuženik osporava pravni interes tužitelja apsurdnom tvrdnjom da je svoje potraživanje već ostvario, jer da su ništetne odredbe već zamijenjene, da je tom intervencijom tužitelj doveden u ravnopravan položaj. Pa čemu onda protivljenje tužbenom zahtjevu. Tužitelj je jedino predložio da se putem vještaka utvrdi da li bi eliminacijom ništetnih odredbi od početka bio u položaju kao danas ili povoljnijem (odnosno ravnopravnom).

Iako tuženik tvrdi da je konverzijom usklađeno pravo stanje stvari te da tužitelj nije oštećen, općepoznato je da je "konverzijom" ispravljen samo dio "nepravde" te kako tužitelj, da bi došao u ravnopravan položaj, mora biti obeštećen za ukupni iznos koju mu je nezakonito naplaćen Do vremena kada su se počele obavljati konverzije (prisilno putem Zakona) tuženik apsolutno nije bio za nikakav dogovor u vezi usklađenja obvezno pravnog odnosa sa tužiteljem a tužitelj cijelo to vrijeme mora vraćati i nekoliko puta veće rate kredita. Ukoliko smo svjesni ekonomske situaciju Hrvatskoj te da ljudi uzimaju kredite koje vraćaju uglavnom sa apsolutno zadnjim slobodnim dijelom plaće apsolutno je jasno u kakvoj se situaciji našao tužitelj prije same konverzije kada mu se rata višestruko povećala. Nije tu bilo izbora hoće li se

1 2

potpisati konverzija jer je to bilo pitanje golog opstanka i preživljavanja (mnogih obitelji) a ne nešto o čemu se moglo pričati i dogovarati s tužiteljem. Koliko je tužitelj fleksibilan jako se dobro vidi iz odbijanja dostave obične dokumentacije po kreditu a ne dobrovoljnom vraćanju neplaćenih novaca. Čak i sam tuženik esplicite navodi u aneksu o konverziji kako ne prihvaća taj zakon nego da je natjeran to provesti. Ako je tuženik, koji sigurno nema problema s plaćanjem računa, natjeran, u kakvom li je tek položaju bio tužitelj? Isti nije imao izbora već bi potpisao bilo što samo da može vraćati kredit koji mu je tuženik "skuhao". Sukladno navedenome, potpuno je jasno da je tuženik kod konverzije bio u poziciji moći i mogao je diktirati (i jest) uvjete konverzije. Tužitelj nije mogao utjecati na odredbe nego je mogao potpisati unaprijed pripremljeni formular ili ne ( i u tom slučaju da mu se proda kuća u ovrsi ili slično).

Sukladno navedenome bilo koje odredbe u aneksu o konverziji kojima je oštećen tužitelj bi svakako bile ništetne, sve što se ne mora posebno ni utvrđivati jer sud to mora uzimati u obzir po službenoj dužnosti pri odlučivanju, jednako kao i odredbe osnovnog ugovora.

Ako je tuženik zaista doveo tužitelja konverzijom u ravnopravan položaj to će se utvrditi u postupku te će tužitelj biti odbijen u svome traženju a s druge strane ako je tuženik i u aneksu o konverziji postupak " s figom u depu" sud to postupanje mora tretirati kako nepošteno odnosno takve odredbe na štetu tužitelja smatrati ništetnim. Također, jedna je stvar što je ZIDZPK propisao i drugo ono što je tuženik stavio pred tužitelja na potpis kao i činjenica da li je navedenim sanirana sva šteta.

4. U podnesku od 1. travnja 2020. tuženik upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g. Broj: Gos 1/2019 -36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Argumentum a contrario, pravnog interesa nema ako je konverzija pravilno provedena.

Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula Ć i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“

5. Tužitelj u podnesku od 4. travnja 2024. navodi da ostaje kod tužbenog zahtjeva kao i kod ostalih navoda iznesenih tijekom postupka. Naime, u podnesku od 22. ožujka 2024.g., tuženik se protivi provođenju financijskoknjigovodstvenog vještačenja po prijedlogu tužitelja navodeći kako isti za to nema pravne osnove. Ističe kako je nedvojbeno da na strani tužitelja postoji pravna osnova za provođenjem financijskog

1 3

knjigovodstvenog vještačenja budući je tužitelj ugovorna strana iz Ugovora o kreditu, a što je i razvidno iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika. Stoga, na strani tužitelja postoji pravni interes za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja na način kako je već ranije predloženo. Osim toga, tuženik ne obrazlaže na čemu temelji tvrdnju da nema pravne osnove za provođenje financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja.

8. Tuženik u podnesku od 31. listopada 2025., navodi da se ovim putem očituje na Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije Stefani Gardašanić od 23. listopada 2025.g. (dalje u tekstu: Nalaz i mišljenje). U vezi s Nalazom i mišljenjem tuženik ovim putem ističe prigovore pravne prirode o kojima odlučuje Naslovni sud, dok se eventualne financijske prigovore obvezuje naknadno dostaviti. S tim u vezi, tuženik moli, a obzirom da se tuženik iz organizacijskih razloga unutar velikog sustava nije u mogućnosti očitovati na zaprimljeni Nalaz i mišljenje u ostavljenom roku od 8 dana, prema čl. 111 st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23), tuženik moli i predlaže Naslovnom sudu rješenjem dodijeliti tuženiku rok od dodatnih 60 dana za dostavu financijskih prigovora.

Tuženik ističe da je Nalazom i mišljenjem dan odgovor na zadatak predložen od strane tuženika, te je vještak potvrdio da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. 3. Tuženik smatra da jedina odlučna činjenica koju je potrebno utvrditi u predmetnom postupku je ta je li konverzija provedena sukladno ZIDZPK, te je u Nalazu i mišljenju dan odgovor na navedeno pitanje.

Slijedom navedenog, tuženik ustraje na tvrdnji da je tužiteljeva tražbina prema tuženiku u cijelosti ispunjena.

Dakle, predmetna pretplata se odnosi na preplatu po kreditu u valuti EUR, a ne po kreditu u valuti CHF.

Naime, način na koji se utvrđivala neotplaćena glavnica u EUR prilikom konverzije u cijelosti je bio propisan prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju na temelju kojega su stranke i sklopile Anekse uz Ugovore o kreditu pa je tako odredbom čl. 19. c. t. 7. ZIDZPK, utvrđeno da se, cit.: „iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka…“ Navedenom zakonskom odredbom je dakle utvrđeno da iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a koji je tuženik utvrdio na dan 30. rujna 2015.g. predstavlja razliku novog otplatnog plana u EUR, na koji je tužitelj pristao sklapanjem sporazuma o konverziji i svih onih iznosa koje je tužitelj uplatio radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK). Visina neotplaćene glavnice u konverziji, odnosno glavnice u EUR je stoga, pojednostavljeno rečeno,

1 4

rezultat onoga što se tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji obvezao platiti po novom ugovoru o kreditu u EUR i onoga što je uplatio na temelju ugovora o kreditu u CHF.

Pri tom, jasno je da su iznosi koji su uplaćeni na temelju ugovora o kreditu u CHF, a pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR, dakle i oni iznosi koje je tužitelj uplatio kao posljedicu povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, predstavljali osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR zaključno s 30. rujna 2015.g. kada je utvrđena visina preostale neotplaćene glavnice u EUR, koja se dalje zatvarala uplatama tužitelja dospjelima nakon provođenja konverzije. Izračun iz kojega je bilo vidljivo na koji je način utvrđen preostali neotplaćeni iznos glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i iznos utvrđenog manjka sukladno ZIDZPK bio je dostavljen tužitelju koji je izračun prihvatio i s tuženikom sklopio sporazum o konverziji koji sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka predstavlja valjanu pravnu osnovu među ugovornim strankama.

Zbog navedenog, tužitelj nema pravo na razliku glavnice utvrđenu u konverziji u odnosu na glavnicu utvrđenu početnim otplatnim planom, uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer je visina glavnice iz konverzije rezultat slobodne volje tužitelja da se odredbe ZIDZPK primjene na njegovu pravnu situaciju, koju je volju izrazio kroz pisani sporazum o konverziji, a kojim je s tuženikom uredio pravne posljedice koje su iz takve ništetnosti proizašle. Sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj je pristao da njegov ugovorni odnos s kreditorom, ovdje tuženom bankom, bude uređen na način kako je to predvidio ZIDZPK, odnosno da se njegova pravna pozicija izjednači s onom u kojoj bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR odnosno da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. S obzirom da je tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji pristao na takvo izjednačavanje s položajem korisnika kredita u EUR, nije jasno na kojoj pravnoj osnovi temelji svoje potraživanje prema kreditoru, ovdje tuženoj banci, na temelju koje bi imao pravo na razliku u glavnici, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji.

Naime, osnova tužiteljevog potraživanja je, kako je tuženik već naveo, navodno preplaćeni iznos kao posljedica navodne nepoštenosti, odnosno ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i/ili valutne klauzule u CHF, a koje utvrđenje ništetnosti tužitelj traži u ovom postupku. S druge strane, preplata utvrđena u konverziji je iznos dobiven metodologijom propisanom kogentnim odredbama ZIDZPK/15, a odnosi se na razliku između onoga što je tužitelj platio po kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i onoga što bi tužitelj platio da je od samog početka kreditnog odnosa imao kredit sa valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, i samo raspolaganje sa utvrđenom preplatom iz konverzije bilo je strogo regulirano odredbama ZIDZPK/15 na način da se ista koristila za zatvaranje obveza po novom, konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, kao što je tužitelj već i naveo u točki 6. ovog podneska, radi se o dva kvalitativno i kvantitativno različita pojma pri čemu korištenjem iznosa preplate utvrđene u konverziji ne dolazi do matematičkog poravnanja na način na koji to tužitelj potražuje pa time niti do osnove po kojoj bi se ista mogla odbijati od bilo kakvih tužiteljevih tražbina u ovom postupku.

1 5

Da je potrebno uračunati manje plaćeni iznosi proizlazi iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima „U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora“. U tom smislu, treba napomenuti kako učinke ništetnosti nije moguće vremenski ograničiti tako da posljedice ništetnosti vrijede samo za periode kad je valuta tečaja CHF-a bila veća od početno ugovorene, odnosno kada je kamatna stopa bila veća od početno ugovorene. Također, pravna osnova na koju se tužitelj u svom zahtjevu poziva jest upravo institut stjecanja bez osnove čije su posljedice određene čl. 1111. ZOO -a: „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ U okolnostima u kojima, dakle, nije moguć povrat stečenog bez osnove, cilj je vratiti ostvarenu korist te se stoga navedena odredba u tom duhu treba tumačiti, a kako to obrazlaže VSRH: „Prema odredbi čl. 210. st. 3. ZOO stjecanje bez osnove znači stjecanje neke koristi na štetu drugoga, kada za takvo stjecanje ne postoji pravni osnov ili pravni osnov ima neku manu zbog koje nije valjan ili je njegova valjanost kasnije prestala. U predmetnom sporu, razvidno je kako je tuženikova „korist“ umanjena upravo zbog negativnih razlika nastalih kada je kamatna stopa i tečaj CHF bili ispod početno ugovorenog.

Tuženik dakle, nije ostvario „korist“ u visini samo više plaćenih iznosa, nego u dijelu koji je preostao kada se oduzmu negativne razlike, odnosno u visini ukupno nastale razlike. Slijedom svega navedenog, razvidno je kako je potrebno uvažiti i manje plaćene iznose dok jednako tako iz obrazloženog proizlazi kako bi svako drugo postupanje dovelo bi do pogrešne primjene materijalnog prava u vidu povrede čl. 1111. ZOO-a. Prethodno navedeno potvrđuje recentna sudska praksa. U prilog svojih navoda, da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, te da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka zajedno sa ovim podneskom tuženik dostavlja i recentnu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.g. (dalje: presuda VSRH).

9. Tuženik u podnesku od 5. studenog 2025., navodi da se ovim podneskom očituje na podnesak tužitelja od 31. listopada 2025.g. Tuženik se prije upuštanja u raspravljanje protivi preinaci tužbe. Naime, tužitelj je podneskom od 31. listopada 2025.g., u nedopuštenoj fazi postupka, odnosno u fazi glavne rasprave, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, prvi puta određuje visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 22.563,89 eura i u visini od 43.084,17 eura. Navedeno postupanje tužitelja je protivno prisilnim propisima parničnog postupka budući da sukladno čl. 186. ZPP-a, obvezan sadržaj tužbe jest određeni zahtjev u pogledu glavne stvari. Jedina iznimka od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva pri podnošenju tužbe, a prije zaključenja prethodnog postupka, propisana je čl. 186.b ZPP-a u vidu instituta stupnjevite tužbe. Neovisno o tome što se tužitelj prilikom podnošenja tužbe poziva na institut stupnjevite tužbe, nepravilna ostaje primjena navedenog instituta kao iznimke od postavljanja određenog tužbenog zahtjeva.

1 6

10. Tužitelj u podnesku od 6. studenog 2025., navodi da ovim podneskom tužitelj podnosi očitovanje na tuženikov podnesak od 31.listopada 2025. i 5.studenog 2025. Tužitelj se protivi svim tuženikovim navodima. Tužitelj ističe kako provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen. ZIDZPK/15 ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Županijski sud u Zagrebu u presudi pod posl.br. Gž- 635/2020 navodi sljedeće: Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima.

Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona.

Nadalje, iako Aneks Ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, to ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužiteljica nije u cijelosti obeštećena, odnosno da sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nisu sanirane posljedice ništetnosti Ugovora o kreditu. Županijski sud u Karlovcu u presudi pod posl.br. Gž-52/2023 navodi sljedeće: Dakle, dodacima ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne I na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

Vrhovni sud Republike Hrvatske usvojio je zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (Su IV-162/2021). Potrošači mogu tek nakon provedenog vještačenja precizirati svoje tužbene zahtjeve. Ističemo i kako tužitelj svakako nije morao angažirati stručnjaka koji bi napravio izračun. I brojna sudska praksa ukazuje na to da je preinaka dopuštena nakon zaključenja pripremnog ročišta te da se vještačenje i provodi upravo zbog toga što tužitelj nema potrebna znanja, odnosno znanja koja ima vještak financijske struke. Županijski sud u Rijeci o odluci Gž -1656/2021 zaključuje sljedeće: ,,Tuženik neosnovano osporava pravilnost prvostupanjskog rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 22. prosinca 2020. koju je prvostupanjski sud u primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a opravdano ocijenio svrsishodnom. Protivno shvaćanju tuženika, u postupku je provedeno financijsko vještačenje radi utvrđenja visine iznosa koji je tužitelj preplatio po osnovi ugovorene valutne klauzule u CHF s obzirom da je tuženik osporavao osnovanost i visinu zahtjeva tužitelja te su bez uporišta žalbene tvrdnje tuženika da je tužitelj imao sve konkretne parametre za točno postavljanje tužbenog zahtjeva jer je s obzirom na tuženikovo očitovanje u ovom sporu bilo nužno provođenje financijskog vještačenja, koje je tužitelj predložio u tužbi, budući da sud, a ni stranke, ne raspolažu stručnim znanjem u tom smislu.

1 7

Tužitelj dakle opravdano nije mogao povisiti tužbeni zahtjev i time preinačiti tužbu prije zaključenja prethodnog postupka, već je tužbeni zahtjev specificirao nakon provođenja vještačenja sukladno danom nalazu i mišljenju vještaka. Stoga se dopuštanje preinake tužbe i po ocjeni ovog suda ukazuje svrsishodnim za konačno razrješenje odnosa među strankama u ovom sporu u skladu s rezultatima dokaznog postupka zbog čega je žalbu tuženika protiv tog rješenja valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a.''

11. Tuženik u podnesku od 15. prosinca 2025., navodi da se ovim putem dodatno očituje i iznosi financijske prigovore na izrađeno vještvo. Tuženik osporava pravilnost izrađenog Nalaza i mišljenja te se protivi da se izračun iz Nalaza i mišljenja uzme kao dokaz visine tražbine tužitelja budući da nije ispravan iz nekoliko razloga. Naime, anuitet od 30.09.2015. plaćen je nakon konverzije stoga se ne uzima u izračun. Razliku zbog promjene kamatne stope vještak je prikazao usporedivši samo iznose kamate što je pogrešno jer promjena kamate uzrokuje promjenu visine ukupnog anuiteta stoga je potrebno usporediti iznose anuiteta da dobili ispravan iznos. Ujedno, vještak je prikazao pogrešne iznose na ime razlike plaćanja po osnovi valutne klauzule jer je prikazivao pogrešne datume plaćanja. Dokaz: - tablica izračuna tuženika, u prilogu Predlaže se Naslovnom sudu uputiti vještaku podnesak tuženika kako bi otklonio iznesene prigovore financijske prirode. Slijedom svega navedenog, predlaže se da Naslovni sud gore navedeno primi na znanje i shodno tome postupi.

12. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja , pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakin ji Stefani Gardašanić saslušao vještakinju , djelatnicu banke AL

12 1. Tužitelj ĆL na saslušanju od 23. srpnja 2024. izjavljuje da je izabrao kredit u banci tuženika jer je nudio najpovoljnije uvjete. Obilazio je i druge banke i koliko se sjeća bio je i u RBA. Kredit je podigao radi kupnje stana i u tu svrhu ga iskoristio i nikojoj drugoj. To je stan u kojem živi sa svojom obitelji. Taj stan nije iznajmljivao. Pročitao je ugovor o kreditu. Koliko se sjeća tada je kredit u valuti CHF bio jedina opcija. Zna što je valutna klauzula zna da mu je kredit vezan za valutu CHF i zna što je promjenjiva kamatna stopa, naime, ista se mijenja. Dobivao je kući obavijesti o promjeni kamatne stope, ali na to nije mogao utjecati. On je otplaćivao kredit. Bilo mu je jako teško. Oženjen je i ima dvoje djece tada su bili maloljetni, a rata između najveće i najmanje rate je 6000,00-15.000,00 HRK. Nitko ga u banci nije upozorio što bi se moglo dogoditi s valutom CHF. Javni bilježnik ga ništa nije upozorio. Ugovor je bio spreman- nije mogao ništa ispregovarati- bilo je uzmi ili ostavi. Kada je potpisao ugovor o konverziji, niti tu nije mogao ništa ispregovarati i taj ugovor je bio spreman. Koliko se sjeća on je konvertirao, jer je čitao nešto o tome u člancima Udruge franak. Nakon konverzije je odmah otplatio cijeli kredit. I dalje smatra da mu banka duguje, inače ne bi bio na sudu, dakle ne smatra se konverzijom obeštećen. Na kredit je imao trajni nalog.

Na upit pun. tuženika kada je potpisivao kredit je li mu sve bilo jasno, tužitelj odgovara i nije mu baš bilo jasno, jer naša valuta je bila kuna, a on se vezao za

1 8

valutu CHF, a oni su mu rekli da su takvi kredit i takvi su se krediti plasirali, nije dobio nikakve detaljne informacije, ali se i ne sjeća da je za djelatnice imao neka posebna pitanja, ali se sjeća da taj kredit nije obrađivala svjedokinja AL, ona je došla tek naknadno kada je vratio kredit. On je ovdje samo zato što želi.

12 2 Svjedok AL na saslušanju od 23. srpnja 2024. iskazuje da ne poznaje tužitelja (samo iz viđenja) niti se sjeća njegova kredita, ne zna je li uopće obrađivala njegov kredit. Mora reći da je tada CHF bio najpovoljniji i kamatna stopa je bila niža u odnosu na druge kredite. Sjeća se da ljudi koji su dizali kredit u banci nisu čitali ugovor ali su im mi dali primjerke ugovora koje bi oni morali odnijeti kod javnog bilježnika na solemnizaciju koji bi to trebao čitati. Tada nisu mogli očekivati što će se dogoditi s valutom CHF. Prije zaključenja ugovora nisu upozoravali na rizik sa valutom CHF. Kada bi klijent došao u poslovnicu sa zahtjevom, oni bi mu dali pismeno samo uvjete kredita, a mora reći da su tada klijenti i sami znali da su povoljniji krediti u CHF, a oni bi izračunali i mjesečne anuitete i kreditnu sposobnost samog klijenta. Na upit jeli posebno objašnjavala klijentu odredbe o valutnoj klauzuli svjedokinja odgovara da je objašnjeno da isplata ide u kunama, ovisno o tečaju CHF na dan dospijeća ili dan plaćanja, a za prijevremenu otplatu objašnjeno je da može biti djelomična ili konačna u kunama sve po tečaju CHF na dan uplate. Nisu imali informaciju o budućem kretanju tečaja CHF, ne samo CHF nego niti EUR-a niti bilo koje druge valute.

Na upit pun. tuženika jeli klijent imao slobodu birati kredit sa fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, svjedokinja odgovara da sve ovisi što je banka imala u ponudi u tom trenutku ali klijent nije mogao sam reći da bi on fiksnu kamatnu stopu na 23 godine, ako nije bilo u ponudi u tom trenutku.

12 3. Dana 27. veljače 2025. doneseno je rješenje o financijskom vještačenju sa zadatkom vještakinji:

- izraditi izračun preplaćenih kamata na način da se u svakom pojedinom anuitetu od naplaćenih kamata odbiju kamate kakve su trebale biti naplaćene po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, s tim da se u stambenim kreditima za razdoblje od 1.1.2014. uzima kao redovna kamatna stopa 3,23 %. 2.

- izraditi izračun preplaćenog tečaja u svakom pojedinom anuitetu na način da se u svakom naplaćenom anuitetu izračuna razlika cijelog anuiteta koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti naplaćen po tečaju realizacije kredita, iskazati pozitivne I negativne razlike

- napraviti prikaz zbrojenih iznosa izračuna pod točkama 1. i 2. 4. izraditi izračun ukupnih zakonskih zateznih kamata koje su tekle na iznose pod točkama 1. i 2. sve do dana provedene konverzije.

- izraditi izračun razlike koja se dobije tako da se od ukupnih zateznih kamata navedenih pod točkom 4 odbije eventualna pretplata priznata u konverziji, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, a ukoliko ukupno utvrđeni iznos zakonskih zateznih kamata nije dovoljan da bi se izvršio prijeboj eventualno utvrđene preplate iz konverzije, preostali iznos je potrebno kompenzirati s glavnicom preplaćenih iznosa,

-na preostali iznos glavnice, nakon odbitka pretplate utvrđene konverzijom, teku zakonske zatezne kamate, počev od dana sklapanja konverzije pa sve do isplate

- izjasniti se je li konverzija provedena u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju

1 9

12.4. Iz nalaza i mišljenja razvidno je da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 37.203,66 CHF, odnosno 171.694,88 HRK po početnom tečaju, ili 22.787,75 EUR (tab. 3). Manje plaćena kamata iznosi 365,47 CHF, ili 1.686,64 HRK, odnosno 223,86 EUR, a razlog je jer kamata koja je dospijevala 30.09.2015.g. nije plaćena. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 36.838,19 CHF, odnosno 170.008,24 HRK, ili 22.563,89 EUR. Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 330.935,05 HRK, odnosno 43.922,62 EUR (tab. 4). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 6.317,31 HRK, ili 838,45 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 324.617,74 HRK, odnosno 43.084,17 EUR. Ukupna pretplata kamate (više plaćena kamata) i pretplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) iznosi 66.710,37 EUR (tab. 5. st. 4). Zatezna kamata na preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike) do konverzije 30.09.2015. iznosi 26.213,01 EUR (tab. 5. st. 5). Razlika između pretplate kamate, pretplate tečaja (pozitivnih tečajnih razlika), zateznih kamata na pozitivne pretplate tečaja i preplate u konverziji iznosi 618.714,58 HRK, odnosno 82.117,45 EUR (tab. 6). Na temelju dokumentacije iz spisa može se tvrditi da je konverzija provedena u skladu sa čl. 19. c. st.1 ZIDZPK/15. iz vještva je razvidno da je vještakinja izradila specifikaciju neto pretplate kamate , te navela da obzirom da se manje plaćena kamata uvijek kumulira na kraju kredita, u neto specifikaciji manje plaćena kamata prebijena je s pretplatom kamate od kraja pretplate unazad, a za tečaj uspecifikaciji neto tečajnih rzlika negativne tečajne razlike iz tablice 4 prebijene su sa pozitivnim tečajnim razlikama.

12.5. Vještakinja na saslušanju 18. prosinca 2025. izjavljuje da u potpunosti ostaje kod svoga pisanog nalaza i mišljenja kojega je dala po nalogu suda. Vezano za podnesak tuženika od 15. prosinca 2025. izjavljuje vezano za toč. 3, za anuitet od 30. rujna 2015., u nalazu je vidljivo da nije uzela u obzir anuitet koji je dospijevao 30.9.2015., jer isti nije plaćen po tome anuitetu samo je plaćeno 0,04 CHF i to je jedino što je uzela u obzir. Vezano za toč. 4 izjavljuje da je razliku kamata računala ispravno tako da je od stvarno plaćene kamate u CHF oduzimala kamatu u CHF po početnom, otplatnom planu. Razlika anuiteta je jedino kod potpuno otplaćenih kredita jednaka ukupnoj razlici kamata. Razlika kamata zbog porasta kamatne stope kod anuitetnih otplata nije nikada jednaka razlici anuiteta, to se može vidjeti iz njene tablice br. 2 str. 5-8, u početku je razlika kamata veća od razlike anuiteta, a te se razlike postupno smanjuju tijekom otplate. Vezano za toč. 4, izjavljuje da je sve datume plaćanja prikazala ispravno, datume plaćanja uzela je iz dokumenta pregled prometa za klijenta po kojem je i sam tuženik zatvarao obaveze po kreditu u CHF. Konverzija provedena prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju. "

Dakle vještakinja je na saslušanju uredno otklonila sve prigovore tuženika.

12. 6 Iz ugovora o kreditu razvidno je da ovim Ugovorom regulira se kreditni posao između Banke i Korisnika kredita, način otplate kredita, osiguranje tražbina iz ovog Ugovora u korist banke te druga međusobna prava i obveze ugovornih strana. Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 323.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima. Kredit se odobrava za kupovinu stana. Na iznos kredita iz članka 2. ovog Ugovora

2 0

obračunavaju se kamate od 3,88% dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete. Kredit se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.936,95 obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

12.7. Iz samog aneksa ugovora o kreditu razvidno je da ugovorne strane suglasno utvrđuju da je zaključen Ugovor o kreditu broj: 266-259/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, s eventualno pripadajućim Aneksima, a temeljem kojeg je Korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 323.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, sadržaja pobliže navedenog u istome i eventualnim Aneksima uz isti. Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane Korisnika kredita, ovim Aneksom se regulira konverzija kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denomiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denomiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 82.759,83 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d za EUR. Rok vraćanja kredita je 31. kolovoz 2026. godine. Glavnica kredita utvrđena na dan 30. rujna 2015. se vraća u mjesečnim anuitetima. Visina anuiteta, kao i rokovi dospijeća, utvrđuju se planom otplate koji čini sastavni dio ovog Aneksa i koji je dostavljen korisniku kredita uz izračun konverzije kredita. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu sukladno planu otplate iz ovog stavka, a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatih prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d za EUR na dan plaćanja. Banka će o svakoj promjeni visine anuiteta pismeno obavijestiti Korisnika kredita, koji svojim potpisom na ovom Aneksu izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest Banke o visini i dospijeću anuiteta. Korisnik kredita n je ovlašten tijekom trajanja ovog Ugovora o kreditu, zatražiti od Banke da mu bez naknade dostavi izvještaj u obliku otplatnog plana o stanju kredita.

Javna bilježnica nije mogla biti saslušana jer je ista nažalost umrla prije pokretanja ovog postupka

13. Sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim

14 Iz spisa je jasno razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita, da je sklopio ugovor o kreditu te da je uplaćivao rate kredita dakle neupitan je status potrošača .

Tužitelji je potrošač koji je sklopio kredit za svoju nekretninu , u kojeg je kredit uložio dakle fizička osoba – izvan svoje trgovačke djelatnosti, obrtničke djelatnosti profesionalne djelatnosti. Dakle tužitelj podiže kredit radi stambenog pitanja u osobne svrhe. Tužitelji je dokazao status potrošača. sukladno čl 3 Zakona o zaštiti potrošača .

Da to nije tako ne bi niti tužena pozvala tužitelja na sklapanje ugovora o konverziji Naime, bio bi nonsens kada bi tuženik osporavao svojstvo potrošača kada mu je upravo u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom

2 1

kreditiranju ponudio sklapanje ugovora o konverziji,. Dakle položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača svrha izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti eur. U odnosu na prednje rečeno postavlja se pitanje da li bi tuženik tužitelja ukoliko ga nije smatrao potrošačem, pozvao odnosno stavio ponudu za sklapanje Dodatka ugovora o konverziji, a odgovor se slijedom životne logike nameće sam po sebi.

15 Za istaknuti je da tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u skladu s vještvom . Dakle ne radi se o klasičnoj preinaci nego uređenju tužbenog zahtjeva sukladno vještvu

Ovaj sud je rješenjem u izreci dopustio predmetnu preinaku u podnesku 3 11 25 a za istaknuti je da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno čl.190. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/1,89/14, 70/19 dalje:ZPP),ali ponovno sud navodi da se radi o uređenju tužbenog zahtjeva. (tako i Vrhovni sud RH u zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021. "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe i nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem .

16 Tužitelj je kao korisnik kredita, dokazao opravda svoj pravni interes za postavljanje stupnjevite tužbe , jer ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama , odnosno njihovim stopama za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, a u tužbi navodi da od tužene nije isto dobio.

17 Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužiteljica, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog

2 2

kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužiteljice da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivala anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužiteljicu kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužiteljica kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženicu kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bila potpuno nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina

Da se o konkretnim odredbama ugovora o kreditu nije individualno pregovarale te da tužitelji nije bila informiran o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice te činjenice da se radi o tipskom ugovoru koji je banka unaprijed u cijelosti formulirala, a koji je prethodno tužiteljici od strane djelatnice banke predočen kao najpovoljniji u smislu manjeg iznosa mjesečnog anuiteta koji je tužiteljica dužna plaćati, što je tužiteljici kao potrošaču životno bilo odlučno, dok je banka kao stručna financijska ustanova, istoj predočila kredit kao najjeftiniji, uz mogućnost promjena zbog kamate i tečaja, no pri tome ne navodeći o čemu točno ta promjena ovisi, a još važnije u kojem rasponu bi se ista kretala, bilo u rasponu iznosa anuiteta ili postotku promjene anuiteta. Tužitelju nije predočena niti jedna informacija temeljem koje bi ista mogla znati, pa time i pristati, da se anuitet znatno mijenja tijekom otplate, pa i više od 50 %, dapače istoj je kredit predočen kao najpovoljniji, vezan za valutu koja nije u primijeni u RH niti s kojom tužitelji posluje, a pogotovo ne valuti stvarnih plaćanja obveza po kreditu, pa kada se tvrdnja banka o najpovoljnijem anuitetu i najpovoljnijoj kamatnoj stopi dovedu u vezu s činjenicom da je upravo manji anuitet i manja kamatna stopa temeljni motiv sklapanja ugovora o kreditu vezanom za navedenu valutu, a da banka pri tome nije upozorila tužiteljicu da tako ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa koju banka može mijenjati temeljem vlastitih budućih, a nepoznatih odluka, temeljem kriterija koji nisu poznati tužiteljici, znači da ne postoji granica rasta anuiteta, time niti cijene kredita, jasno je da tužiteljica nije bio valjano informirana o bitnih parametrima otplate kredita.

Naime, a kako proizlazi iz odredbi ugovora o kreditu, u vezi se evidencijom otplate kredita i iskazom tužiteljice, tuženica je ovim ugovorom za uvjet odobravanja ¨najpovoljnijeg kredita¨ nametnula tužitelju odredbe ugovora o kreditu kojim buduće obveze tužitelja ovise o nepoznatom i neodređenom rasponu tečaja valute koja nije jednaka valuti isplate i otplate kredita, uz cijenu kredita koju tuženica po vlastitoj procjeni, bez mogućnosti utjecaja potrošača, može mijenjati tijekom otplate, opet u nepoznatom i neodređenom rasponu odnosno postotku.

18 Da bi ugovor predstavljao pravu volju stranaka te temelj prava i obveza stranaka ugovora isti mora biti izraz prave volje stranaka, temeljna prava i obveze stranaka po istom moraju biti jasne, a pogotovo mora biti jasna visina tražbine i način promjene iste, što u konkretnom slučaju nije.

2 3

Naime, ono o čemu je tužitelj kao potrošač od tuženice kao profesionalne financijske institucije jasno obaviještena i na što je jasno pristala je iznos kredita koji joj je isplaćen, visina kamate kao cijene danog kredita, visine njene mjesečne obveze po otplatnom planu i rok obveze vraćanja danog kredita, sve uz logično znanje o mogućnosti određenih promjena zbog promjene tečaja i činjenice da je kamatna stopa određena kao promjenjiva.

Po logici stvari, sukladno načelima obveznog prava o ravnomjernosti činidbi te obvezi postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača kao slabije ugovorne strane da promjene u pravima i obveza tijekom izvršavanja ugovora neće biti značajne u smislu znatne promjene položaja potrošača te takve da dovode u pitanje mogućnost izvršenja obveza prema redovitom tijeku stvari.

Pri tome, tuženici je bilo ili moralo biti poznato da preuzimanje takvih obveza podrazumijeva i prethodno preispitivanje financijskih mogućnosti otplate, da je navedeni kredit potrošaču predočen kao najpovoljniji i da je realno navedeno isključivi razlog zašto je potrošač prihvatio takvu ponudu tuženice, pa je suprotno načelu savjesnosti i poštenja postupanje tuženice kojim tužiteljicu kao nestručnu osobu nije jasno obavijestila da ovakve odredbe ugovora za nju stvaraju sadržajno neodređenu obvezu jer ne postoji granica promjene njenih obveza po kreditu, a niti tužiteljica ima mogućnost utjecaja na takve promjene. Dapače, tužiteljica ničim nije osigurana od znatnog umanjenja svoje imovine zbog spornih odredbi o cijeni kredita, za razliku od tuženice koja je svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini, uz mogućnost da jednostranom odlukom, po jednostranoj procjeni i potrebi, poveća svoju cijenu, time i obvezu tužiteljicu.

19. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu nepoštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03).

Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužiteljica bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

Navedenim dodatkom ugovora je određena buduća otplata anuiteta na način da se mjesečni anuitet obračunava po srednjem tečaju HNB za valutu euro koji vrijedi na dan redovnog dospijeća anuiteta.

20Iz sadržaja cjelokupnog teksta Dodatka jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu Sve ostale odredbe

2 4

ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita), izuzev promjene broja Osnovnog ugovora o kreditu.

.Iz sadržaja tekst prethodno navedenog Dodatka razvidno je da su istim nesporne uplate po kreditu uračunate u novi izračun preostale glavnice i otplatu iste vezano za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, no isto je razvidno da se niti jednom odredbom Dodatka ili pak izjavom stranaka ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita do sklapanja Dodatka.

Dapače, iz sadržaja Dodatka i poziva banke za izračun konverzije proizlazi da se istim uređuje buduća otplata već ugovorenog i isplaćenog kredita, a da se iznosi uplata po kreditu uračunavaju u novi obračun glavnice kredita i buduću otplatu iste glavnice.

21. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

22. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

23. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopila Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužiteljica pristao tzv. konverzijom.

24 Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

2 5

Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25 Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužiteljica zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 26. rujna 2005. sklopila ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužiteljica nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu dovedena u položaj osobe koja je prije pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristala da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekla potraživanja po ovoj osnovi.

26 Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te

2 6

sukladno zakonskim odredbama ugovorila sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no ista nije, niti je objektivno mogla, pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imala prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača.

Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

27. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD -a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

28. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

29. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C118/17 SL protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužiteljica konverzijom pristala da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i

2 7

po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.)

30. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće: (1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. (2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti

Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano: (1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. (2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

.Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano: (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala; dok je čl. 1115. ZOO -a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31Obzirom je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio ovaj sud, a vještakinja je uredno na saslušanju jasno , detaljno i precizno, otklonila sve prigovore tuženika, isti je u cijelosti prihvaćen.

32 Kako je tužitelji zahtjev odredio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, koja je u svom u nalazu i mišljenju izračunala upravo u kojem stoji da je Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 36.838,19 CHF, odnosno 170.008,24 HRK, ili 22.563,89 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 324.617,74 HRK, odnosno 43.084,17 EUR. to je sud istog prihvatio, jer je vještvo izrađeno stručno, detaljni i vještakinja je uredno otklonila prigovore na saslušanju.

33. Tužitelji sukladno prethodno citiranim odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO -a pripada i zatezna kamata na pretplaćene iznose od dana pretplate do konverzije ugovora o kreditu, a obzirom je tuženica utvrđena odgovornom za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora o kreditu te je od trenutka stjecanja temeljem istih, sukladno prethodno navedenom, ocijenjena nepoštenim stjecateljem.

2 8

34 Glede prava na naplatu negativnih razlika za istaknuti je da na temelju ništetne ugovorne odredbe , sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača jer kao trgovac koji je kriv za sklapanje ništetnih odreda ugovora o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom na takvo pravo, a u smislu odredbi 323 st 2 ZOO, pa dakle tuženik nema pravo tražiti negativnu razliku.

Međutim u ovom postupku tužitelj je uvažio i negativne razlike i iste ispustio iz tužbe odnosno umanjio tužbeni zahtjev pa je sud krećući se naravno u granicama tužbenog zahtjeva istog kao takvog prihvatio, .

35 Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO -a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO -a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP -a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 13. lipnja 2014.godine, isti rok je sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, počeo od tada iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.Također, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

30.U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 12. lipnja 2019. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove

Kako je usvojen glavni tužbeni zahtjev , to o alternativnom nije bilo potrebno odlučivati.

2 9

31 O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl 154 st 1 ZPP pa su tužitelju koji je uspio u postupku , priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom odvjetničkom tarifom u skladu s vrijednosti predmeta spora uvećani za 25 posto PDV i to sastav tužbe, zastupanja na ročištima 14 listopada 2020, 26 ožujka 2024, 23 svibnja 2024, 21 lipnja 2024, 23 srpnja 2024, 18 prosinac 2025, podnesci 29 listopad 2019,14 listopad 2020, 29 listopad 2020, 4 travanj 2024, svaka radnja po 500 bodova, dakle 1000 EUR plus PDV što iznosi uz vještvo od 500 EUR , 14 250 EUR .Pristojbe nisu mogle biti priznate jer je tužitelj istih oslobođen, a pristojbu za tužbu nije niti platio.

U Dubrovniku, 23 veljače  2026

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženika