REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3382/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja ad. 1 MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužitelja ad. 2 ĆŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po pun. Davoru Radiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužitelja ad. 1, pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 23. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1., članka 2., stavak 1. i 4. i članka 7., stavak 1. i 2 Ugovora o namjenskom kreditu od 29. siječnja 2007.g., zaključenog između pravnog prednika tužitelja pok. ČŠ kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji ugovor je potvrđen od JB Zrinke Milić Štrkalj, u Splitu, dana 6. veljače 2007.g., pod posl. br. OU69/07, u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) i vraćanje istoga uz valutnu klauzulu, otplata kredita u mjesečnim anuitetima od 980,79 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem deviznom tečaju HNBa za CHF, plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za uslugu Kreditora, te promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja u skladu s tržišnim uvjetima Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljicama iznos od 20.321,84 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31.12 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje teku na iznos od 16.034,93 EUR od 25.veljače 2016.godine do isplate.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljicama iznos od 7.401,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje teku na ovaj iznos od 25.veljače 2016.godine do isplate.

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljicama iznos od 650,34 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% do 31. 12. 2007.godine; od 1. 1. 2008.godine do 31. 7. 2015.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena; od 1. 8. 2015. godine do 31.12 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje teku na ovaj iznos od 22. srpnja 2007.godine pa do konačne isplate.

V. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljicama parnični trošak u iznos od 4.165,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 3. lipnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je pravni prednik tužiteljica, sada pok. ČŠ, kao korisnik kredita sa tuženikom dana 29. siječnja 2007. godine zaključio Ugovor o namjenskom kreditu koji je solemniziran od strane javnog bilježnika. Temeljem tog pravnog posla, prednik tužiteljica da je dobio kredit u iznosu glavnice od 178.090,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 25 godina, a vraćanje kredita da je ugovoreno u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 980,79 CHF. Pravni prednik tužitelja ČŠ da je preminuo 2015. godine, tužiteljice da su njegove nasljednice. Tužiteljice da su prihvatile izračun konverzije predmetnog kredita te da su dana 25. veljače 2016. godine sa tuženikom zaključile aneks predmetnog ugovora i to Dodatak Ugovoru o kreditu. Predmetnim dodatkom da se utvrđuje kako je neotplaćena glavnica nakon konverzije u iznosu od 94.912,62 EUR. Tužiteljice nadalje navode da su ugovorne odredbe kojima je ugovoren kredit s valutnom klauzulom u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nepoštene i ništetne odredbe budući su suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljice se pozivaju na kolektivni spor koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu broj P-1401/12, te citiraju odluke iz istog i presuđenja. Postavljaju tužbeni zahtjev tako da predlažu da sud utvrdi kako su ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu od 29. siječnja 2007. godine, te ujedno navode da ne raspolažu podacima o uplatama na ime predmetnog kredita i svim dodacima ugovora, pa da će svoj zahtjev na isplatu preplaćenih iznosa urediti naknadno nakon zaprimanja tih podataka. Nakon donošenja rješenja ovog suda od 13. rujna 2024. godine, tužiteljice svojim podneskom od 21. rujna 2024. godine preciziraju tč. II. svog tužbenog zahtjeva, tako da od tuženika potražuju iznos od 14.127,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, postavljaju i tč. III. tužbenog zahtjeva kojim potražuju od tuženika iznos od 650,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, te ujedno potražuju i naknadu parničnog troška.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da su zaista tuženik i pravni prednik tužitelja kao korisni kredita sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3208330922 od 29.01.2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 178.090,00. Tužitelji kao pravni sljednici korisnika kredita, u tužbi da postavljaju deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 14.127,37 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelji u tužbi da postavljaju i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te s osnove navodne ništetnosti te odredbe postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 650,34 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju da je teret dokaza da je potrošač. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, svoj stav uredno i obrazlaže. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da je ona da su tužitelj i tuženik dana 25.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 01.03.2008. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, pa i ovaj svoj stav uredno obrazlaže. Tužitelj da u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. S ove osnove tužitelj postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 650,34 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik precizno navodi koji bi sud zadatak trebao dati sudskom vještaku.

3. Svojim podneskom od dana 7.listopada 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, uređuju i preciziraju svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Navode da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, da je vještačenjem utvrđeno da bi ukupna pretplata do 30.09.2015.g., s uračunatim negativnim razlikama iz po osnovi rasta kamatne stope te rasta tečaja iznosila ukupno 16.034,93 EUR-a, odnosno, po osnovi rasta kamate 6.224,08 EUR te po osnovi rast tečaja 9.810,85 EUR. Ujedno da je utvrđeno da je razlika glavnice na dan 25.02.2016.g. primjenom prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom u iznosu od 7.401,17 EUR. Vještakinja da bi obračunala i zakonsku zateznu kamatu na iznos pretplate do dana provedbe konverzije 26.02.2016.g. u iznosu od 8.401,19 EUR, a da bi pretplata priznata konverzijom (za koji iznos su umanjeni anuiteti kredita koje su tužiteljice nastavile plaćati) iznosila 4.114,28 EUR. Tužiteljice tim podneskom prebijaju iznos obračunatih zakonskih kamata u iznosu od 8.401,19 EUR s iznosom pretplate utvrđene i priznate konverzijom u iznosu od 4.114,28 EUR, tako da je preostali iznos neplaćene zakonske zatezne kamate na iznos pretplate do dana 25.2.2016.g. u iznosu od 4.286,91 EUR, pa tužiteljice po osnovi pretplate s obračunatom zakonskom zateznom kamatom do 25.2.2016.g. potražuju iznos od 16.034,94 EUR i 4.286,91 EU, odnosno, ukupno 20.321,84 EUR. Ujedno, tužiteljice potražuju iznos konverzijom više obračunate glavnice, odnosno, razlike glavnice na dan 25.02.2016.g. primjenom prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu iskazanu provedenom konverzijom u iznosu od 7.401,17 EUR, kao i iznos plaćen na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 650,34 EUR. Tuženik u svom podnesku od 9.listopada 2025.godine navodi da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, međutim da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i to iz razloga koje je iznos i dotadašnjem tijeku postupka.

4. Sud drži da su tužitelji ovlašteni urediti i precizirati svoj zahtjev nakon provedenog dokaza vještačenjem, i da sud odlučuje po tom uređenom i konačno postavljenom zahtjevu.

5. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između prednika tužiteljica i tuženika dana 29.siječnja 2007.godine, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; kao i za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama i uglavničenih kamata, vezano za ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF temeljnog ugovora o kreditu, te isplatu razlike glavnice utvrđene kod konverzije kredita, kao i isplatu tzv.ulazne naknade odnosno naknade za obradu kredita.

6. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog dana 29.siječnja 2007.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 10.veljače 2016.godine sa pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl.oecc Ines Lozić te saslušanjem tužiteljice ad.1 u svojstvu parnične stranke.

7. Stranke su popisale parnični trošak.

8. Zahtjev tužitelja je osnovan.

9. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 29.siječnja 2007.godine prednik tužitelja kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, predniku tužitelja je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 178.090,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 300 mjeseci, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,50 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana, kako je to i navedeno u tekstu istog. Dana 10.veljače 2016.godine zaključen je Aneks/dodatak Ugovora o kreditu, sukladno pozitivnom propisu provedena je konverzija kredita, iznos glavnice u EUR po Aneksu/Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine je u iznosu od 94.912,62 EUR, tuženik je tužiteljima priznao preplatu u iznosu od 4.114,28 EUR.

10. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelji potražuju u ovom postupku. Sporan je bio i status prednika tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare.

11. Tužiteljica ad.1 u svom iskazu navodi da je bila izvanbračni partner odnosno supruga sada pok. ČŠ, ČŠ da je bio M, da imaju dvije zajedničke kćeri, ŠŠ i ĆŠ. Navodi da je kredit njima trebao radi kupnje stana u kojem će stanovati, prije da su stanovali na Visu jer je pok. ČŠ kao M na korištenje dobio stan na Visu, a da su našli smo stan u [adresa] i to baš ovaj stan na adresi [adresa], stan da je površine 90 m2 i da je kupljen isključivo za obiteljsko stanovanje i da nikada nisu iznajmljivali ovaj stan. Pok. ČŠ u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu da nije bio vlasnik nikakve firme niti obrta, da je ona zajedno sa njim bila u poslovnici banke – tuženika, to da je bila inače njegova matična banka, službenik banke da im je tada ponudio kredit vezan za valutu CHF i naveo da s obzirom na primanja mogu dobiti jedino ovaj kredit, dakle, da je to bila jedina opcija za njih, da je kazao da je ovaj kredit siguran, da je nešto manja kamata po ovom kreditu i da su oni to prihvatili jer nisu imali nikakvih posebnih pitanja niti sumnje u ovaj kredit. Kod javnog bilježnika da također nije bilo nikakve posebne priče vezano za ovaj kredit, kredit da je zaključen, da je kupljen stan koji je u biti kuća odnosno jedna stambena jedinica, bez okućnice, da je početna rata bila 4.500,00 kn, a da je narasla mjesečno na 7.500,00 kn, pok. ČŠ da je to jako opterećivalo i da je svako jutro gledao tečaj CHF, baš vezano za ovaj porast tečaja. Pok. ČŠ da je preminuo **.**.2015., da je počinio suicid baš u ovom njihovom stanu, da misli da dalje ništa od toga ne bi trebala kazati jer je ovo jasno. Kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je pristupila konverziji i da je banka sačinila izračun, da joj se čini da nije priznata nikakva preplata, a navodi da je to mogla ili prihvatiti, što je banka ponudila, ili odbiti. Navodi da kćer ŠŠ nema nikakvih potraživanja vezano za ostavinu pok. ČŠ, pa tako ni za ovaj kredit, da ovo pravo pripada njoj i kćeri ĆŠ. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, tužiteljica ad. 1 navodi da je tekst ugovora prije potpisivanja pročitao ČŠ, a da se ne sjeća nekih detalja niti njegovih komentara po ovom pitanju. Navodi da su zaista nakon provedene konverzije rate kredita bile manje.

12. Za navesti je da su prihvaća iskaz tužiteljice ad.1 kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, njen iskaz u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužiteljice ad.1 u svojstvu parnične stranke, supruge sada pok.ČŠ, sud drži da je prednik tužitelja u ovom pravnom poslu svakako imao i ima status potrošača, radi se o kreditu za kupnju stana za obiteljsko stanovanje, kako je to i navedeno u tekstu ovog ugovora o kreditu, namjenskog, sud tužiteljici ad.1 poklanja vjeru u potpunosti, njen iskaz je logičan i uvjerljiv, sud drži da se zaista radilo o potrebi podizanju nenamjenskog kredita u svrhu kupnje stana za obiteljskog stanovanje, a ne ostvarivanja zarade iznajmljivanjem stana, sud drži da u ovom pravnom poslu prednik tužitelja, pa samim tim i tužitelji, ima status potrošača i da se nije radilo o kreditu za potrebe poslovanja, a i da se radilo, opet bi prednik tužitelja kao fizička osoba bio u nepovoljnijem položaju od tuženika u ovom pravnom poslu.

13. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

14. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

15. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

16. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

18. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužiteljice ad.1 kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da prednik tužitelja u ovom pravnom poslu, namjenskom kreditu za kupnju stana, prednik tužitelja ima status potrošača, a da se sa prednikom tužitelja kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

19. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

20. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,50 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti, a tuženika valja obvezati da tužiteljima vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelji bi imali pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužiteljima sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

21. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog temeljem ove odredbe. Tužitelji su se pravilno pozvali na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i prednika tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno prednika tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno predniku tužitelja pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

22. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelji su stekli pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje su platili temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

23. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita prednika tužitelja od 4,50 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju daje cjelovit nalaz vještačenja, izračun visine potraživanja, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata po svakom ukupno mjesečnom iznosu koje je tužitelj više platio zbog rasta kamatne stope i tečaja do dana provođenja konverzije, izračun konverzije, izračun konverzije i moguće uspostavljanje ekonomske ravnoteže.

25. Sudski vještak Ines Lozić nakon stručnog i logičnog nalaza i mišljenja, daje i završno mišljenje, te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 16.034,93 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 6.224,08 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 9.810,85 EUR.

2. Ukupno je manje plaćen iznos od 542,64 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 419,97 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 122,67 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 15.492,29 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 5.804,11 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 9.688,18

EUR.

Ad 2)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 8.401,19 EUR.

Ad 3)

Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 25.02.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 94.158,11 EUR što primjenjivim tečajem na dan 25.02.2016.g. iznosi 717.883,75 kn (tečaj 7,62424 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 25.02.2016.g. bi prema prilagođenom početnom otplatnom planu bila manja za 7.401,17 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. te priznao preplatu tužitelja na dan 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 4.114,28 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate (više plaćeno) utvrđeno posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 11.920,65 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 16.034,93 EUR umanjena za iznos konačnog salda preplate priznate u konverziji, utvrđene na dan 30.09.2015. godine sukladno Dodatku Ugovoru o kreditu u iznosu od 4.114,28 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

26. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

27. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

28. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

29. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 3.lipnja 2019.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu iznosa preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te razliku glavnice utvrđene kod konverzije kao i isplatu iznosa preplaćenih na ime ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan.

30. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 9.810,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odredbu, do provedene konverzije. Ista je situacija i po pitanju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tuženik je u obvezi vratiti tužitelju preplaćeni iznos od 6.224,08 EUR, vještvo vještaka Lozić je i u ovom dijelu prihvaćeno. Dakle, tužitelju pripada pravo na preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika) u iznosu od ukupno 16.034,93 EUR (što je sukladno nalazu i mišljenju vještaka Lozić), a pripada mu i iznos razlike glavnice kod konverzije u iznosu od 7.401,17 EUR (jer je ista rezultat odnosno posljedica ove dvije ništetne odredbe) i tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu razlike glavnice, kako je već navedeno, ima pravo urediti i precizirati svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, pa tražiti i iznos razlike glavnice, za navesti je da ni ovaj dio zahtjeva tužitelja nije zastario, jer se smatra da je postavljen već u tužbi. Dakle, na ime ovih preplata po tč.II. zahtjeva tužitelja, tužiteljima pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa od 16.034,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 25.veljače 2016.godine do isplate (od konverzije do isplate). Što se tiče preostalog iznosa od 4.286,91 EUR (do punog iznosa od 20.321,84 EUR iz tč.II. zahtjeva), tužitelji obrazlažu strukturu ovog iznosa. Naime, sudski vještak Ines Lozić obračunala je odnosno uglavničila zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose po ništetnim odredbama (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa), od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana provođenja konverzije u ukupnom iznosu od 8.401,19 EUR (radi se o zateznim kamatama na preplaćene mjesečne iznose po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije). Ovaj iznos pripada tužiteljima, a tužitelji su od ovog iznosa oduzeli iznos od 4.114,28 EUR na ime priznate preplate tužiteljima u konverziji, tako da su konačno zatražili iznos od 4.286,91 EUR, na ovaj iznos ne potražuju zakonske zatezne kamate jer se već radi o uglavničenim kamatama od strane sudskog vještaka. Radi navedenog odlučeno je kao u tč.II. izreke presude. Pravilan je stan i postupanje tužitelja da ne potražuju iznos priznate preplate kod konverzije, jer bi na taj način došlo do stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa su sami tužitelju oduzeli ovaj iznos od iznosa ukupno obračunatih kamata do konverzije i zatražili samo tu razliku, pravilno.

31. Nadalje, tužiteljima pripada pravo na isplatu iznosa razlike glavnice u iznosu od 7.401,17 EUR. Sudski vještak navodi, da pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 25.veljače 2016.godine bi bila, prema prilagođenom početnom otplatnom planu, za 7.401,17 EUR. Ovaj iznos razlike glavnice također pripada tužiteljima, zahtjev je i u ovom dijelu osnovan, razlika glavnice temeljem ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelji su ovom razlikom glavnice također dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, ista je također proizvod navedenih nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika, pa im je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, upravo kako je ista zatražena, a ista je utvrđena u vrijeme konverzije. Dakle, u odnosu na razliku glavnice koja je posljedica i proizvod nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, smatra se da je zahtjev postavljen već u tužbi i ovaj iznos zaista pripada tužiteljima.

32. Na dosuđen iznos preplate na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi od 16.034,93 EUR tužiteljima pripada pravo na zakonske zatezne kamate kako su iste i zatražene, od konverzije odnosno od 25.veljače 2016.godine do isplate. I na iznos dosuđene razlike glavnice od 7.401,17 EUR koja je utvrđena u konverziji tužiteljima pripadaju zakonske zatezne kamate od konverzije – 25.veljače 2016.godine do isplate, kako su iste i zatražene. Uglavničene kamate po ništetnim odredbama do konverzije, tužitelji su umanjili za priznatu preplatu u konverziji, pa su tako dobili iznos od 4.286,28 EUR i na ovaj iznos nisu zatražili zakonske zatezne kamate (pravilno, jer bi time došlo do traženja kamate na kamatu). Dakle, tužitelji su pravilno zatražili zakonske zatezne kamate na iznose koji im pripadaju, od dospijeća, zakašnjenja tuženika do isplate. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dospijeća tih iznosa, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

33. Dakle, za navesti je da tužiteljima konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada predniku tužitelja kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelji su dovedeni u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo po početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

34. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, sud izračun vještaka prihvaća kao točan i dokazan, sve za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da je u tom dijelu tuženik izjavio prigovor radi prebijanja, pravovremeno, pa je sud o tome trebao odlučiti izrekom ove presude. Ove tzv.negativne razlike po tuženiku se odnose na mjesece kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, a i po početnoj kamatnoj stopi. Sud drži da u ovom dijelu prigovor radi prebijanja nije osnovan. Tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelji vrate primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne ugovorne odredbe za tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

35. Sud je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

36. Što se tiče zahtjeva isplatu iznosa vezano za ništetnu odredbu ugovora o kreditu - tzv.ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita, iz čl.2.stavak 4. Ugovora o kreditu, u iznosu od plaćenih 650,34 EUR tuženiku jednokratno, sud drži da se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi. Naime, o ovoj odredbi prednik tužitelja prilikom zaključenja pravnog posla nije mogao posebno pregovarati, radi se o jednostavno rečeno odredbi koju je prednik tužitelja morao prihvatiti kod zaključenja ovog pravnog posla, velikom novčanom iznosu koji je tuženik jednostrano izračunao i naplatio, tuženik ničim, ni tada, a ni tijekom postupka ne dokazuje koje je to izdatke u pogledu zaključenja ovog pravnog posla imao i što ta ulazna naknada u biti u stvarnosti predstavlja. Profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a naknada u ovom slučaju zaista predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača, analogno se na ovo primjenjuju citirane odluke u kolektivnom sporu, osim po pitanju početka tijeka zastare vezano za isplatu odnosno vraćanje iznosa plaćene ulazne naknade. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača, radi se o troškovima obrade za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, što nije niti transparentno niti može biti proporcionalno. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, ali čl.1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na ugovoreni način. Dakle, u ovom slučaju radilo bi se o naknadi koji bi predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, nepoštenoj ugovornoj odredbi na štetu potrošača o kojoj potrošač i nije mogao pregovarati. Za navesti je i to da se predniku tužitelja stavio na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni iznos kredita, što također nije dopušteno i pošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita, tužiteljima zaista pripada pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od nepripadnog stjecanja predmetnog iznosa na strani tuženika, dana 22.srpnja 2007.godine do isplate. Dakle, što se tiče prigovora zastare za ovaj iznos tzv.ulazne naknade, za navesti je da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, ne primjenjuje se početak tijeka zastare vezano za pravomoćnost odluka u kolektivnom sporu po pitanju promjenjive kamatne stope i valute CHF, u ovom slučaju ulazne naknade početak zastare se drugačije sagledava, nego u navedena druga dva slučaja. Prigovor zastare za ovu ulaznu naknadu nije osnovan, a sve vezano za stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela Su- IV-47/2020 održanoj 30.siječnja 2020.godine, po kojem za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Dakle, zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik primio od prednika tužitelja temeljem ove ništetne odredbe nije zastario, zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe se ispituje i o njemu se odlučuje u ovom postupku, ova odredba je prema stavu ovog suda ništetna, a za navesti je da pravo na pozivanje na ništetnost ne zastarijeva. Dakle, tužiteljima na ime nepripadno stečene ulazne naknade pripada iznos od 650,34 EUR sa kamatama od stjecanja na strani tuženika – 22.srpnja 2007.godine do isplate.

37. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužiteljima odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 7.listopada 2025.godine i 21.rujna 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 12.lipnja 2025.godine i 2.prosinca 2025.godine; za svaku radnju po 250 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 2.500,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 10% na ime zastupanja dvije osobe, iznos od 250,00 EUR; 25% PDV-a u iznosu od 687,50 EUR; plaćeni trošak vještačenja u iznosu 675,00 EUR i nakon podnošenja tužbe plaćenu pristojbu tužbe u iznosu od 53,09 EUR, tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužiteljima iznos od 4.165,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužiteljima nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelji su oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelji imaju status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa trošak daljnjih pristojbi (presude…) neće ni imati, tužitelji su već nakon podnošenja tužbe platili pristojbu tužbe, pa im je sud ovaj trošak pristojbe tužbe obistinio.

U Splitu, 23. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika