REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3402/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužiteljice GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Mati Glibota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, zamj. pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 23. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj 216-487/2006 od 17.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u komercijalnu, promijeniti kamatnu stopu važeću za „kredit za mlade“, da se ista mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo AlpeAdria-Bank d.d. ili drugom akta banke i da korisnik kredita svojim potpisom na svom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 4.071,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% do 31. 12. 2007.godine; od 1. 1. 2008.godine do 31. 7. 2015.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena; od 1. 8. 2015. godine do 31.12 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku na iznos od:

-15,30 EUR od 2.5.2007. godine do isplate,

-15,10 EUR od 21.5.2007. godine do isplate,

-15,17 EUR od 1.6.2007. godine do isplate,

-15,08 EUR od 2.7.2007. godine do isplate,

-15,10 EUR od 6.8.2007. godine do isplate,

-15,14 EUR od 6.9.2007. godine do isplate,

-23,33 EUR od 1.10.2007. godine do isplate,

-23,26 EUR od 2.11.2007. godine do isplate,

-23,42 EUR od 3.12.2007. godine do isplate,

-23,51 EUR od 2.1.2008. godine do isplate,

-23,95 EUR od 1.2.2008. godine do isplate,

-24,12 EUR od 29.2.2008. godine do isplate,

-46,14 EUR od 31.3.2008. godine do isplate,

-45,00 EUR od 30.4.2008. godine do isplate,

-44,55 EUR od 2.6.2008. godine do isplate,

-45,11 EUR od 30.6.2008. godine do isplate,

-44,29 EUR od 31.7.2008. godine do isplate,

-44,33 EUR od 1.9.2008. godine do isplate,

-44,94 EUR od 1.10.2008. godine do isplate,

-48,46 EUR od 31.10.2008. godine do isplate,

-46,62 EUR od 2.12.2008. godine do isplate,

-53,91 EUR od 31.12.2008. godine do isplate,

-54,44 EUR od 2.2.2009. godine do isplate,

-54,67 EUR od 2.3.2009. godine do isplate,

-54,02 EUR od 31.3.2009. godine do isplate,

-54,15 EUR od 30.4.2009. godine do isplate,

-53,15 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,

-52,41 EUR od 30.6.2009. godine do isplate,

-52,61 EUR od 31.7.2009. godine do isplate,

-52,99 EUR od 31.8.2009. godine do isplate,

-52,65 EUR od 2.10.2009. godine do isplate,

-52,66 EUR od 3.11.2009. godine do isplate,

-53,30 EUR od 30.11.2009. godine do isplate,

-53,89 EUR od 31.12.2009. godine do isplate,

-54,47 EUR od 2.2.2010. godine do isplate,

-54,47 EUR od 3.3.2010. godine do isplate,

-56,11 EUR od 2.4.2010. godine do isplate,

-55,54 EUR od 4.5.2010. godine do isplate,

-56,16 EUR od 2.6.2010. godine do isplate,

-60,05 EUR od 2.7.2010. godine do isplate,

-58,77 EUR od 2.8.2010. godine do isplate,

-61,70 EUR od 1.9.2010. godine do isplate,

-59,56 EUR od 4.10.2010. godine do isplate,

-58,56 EUR od 5.11.2010. godine do isplate,

-62,71 EUR od 15.12.2010. godine do isplate,

-59,00 EUR od 8.1.2011. godine do isplate,

-56,82 EUR od 8.2.2011. godine do isplate,

-57,41 EUR od 1.3.2011. godine do isplate,

-55,92 EUR od 5.4.2011. godine do isplate,

-56,84 EUR od 3.5.2011. godine do isplate,

-61,00 EUR od 31.5.2011. godine do isplate,

-61,40 EUR od 30.6.2011. godine do isplate,

-64,86 EUR od 1.8.2011. godine do isplate,

-65,02 EUR od 2.9.2011. godine do isplate,

-60,05 EUR od 13.10.2011. godine do isplate,

-49,19 EUR od 31.10.2011. godine do isplate,

-48,73 EUR od 12.12.2011. godine do isplate,

-50,10 EUR od 18.1.2012. godine do isplate,

-50,47 EUR od 31.1.2012. godine do isplate,

-50,50 EUR od 1.3.2012. godine do isplate,

-50,11 EUR od 31.3.2012. godine do isplate,

-50,23 EUR od 2.5.2012. godine do isplate,

-50,62 EUR od 31.5.2012. godine do isplate,

-49,97 EUR od 18.7.2012. godine do isplate,

-50,36 EUR od 31.7.2012. godine do isplate,

-49,89 EUR od 5.9.2012. godine do isplate,

-49,83 EUR od 18.10.2012. godine do isplate,

-50,12 EUR od 5.11.2012. godine do isplate,

-49,97 EUR od 8.12.2012. godine do isplate,

-50,29 EUR od 8.1.2013. godine do isplate,

-49,32 EUR od 4.2.2013. godine do isplate,

-50,05 EUR od 28.2.2013. godine do isplate,

-50,14 EUR od 4.4.2013. godine do isplate,

-49,31 EUR od 9.5.2013. godine do isplate,

-48,89 EUR od 5.6.2013. godine do isplate,

-48,59 EUR od 5.7.2013. godine do isplate,

-48,89 EUR od 13.8.2013. godine do isplate,

-49,31 EUR od 4.9.2013. godine do isplate,

-49,92 EUR od 5.10.2013. godine do isplate,

-49,72 EUR od 6.11.2013. godine do isplate,

-50,02 EUR od 24.12.2013. godine do isplate,

-49,51 EUR od 9.1.2014. godine do isplate,

-7,65 EUR od 31.1.2014. godine do isplate,

-7,71 EUR od 4.3.2014. godine do isplate,

-7,68 EUR od 31.3.2014. godine do isplate,

-7,62 EUR od 7.5.2014. godine do isplate,

-7,58 EUR od 3.6.2014. godine do isplate,

-7,61 EUR od 7.7.2014. godine do isplate,

-7,66 EUR od 6.8.2014. godine do isplate,

-7,74 EUR od 1.9.2014. godine do isplate,

-7,73 EUR od 2.10.2014. godine do isplate,

-7,75 EUR od 7.11.2014. godine do isplate,

-7,78 EUR od 3.12.2014. godine do isplate,

-7,78 EUR od 7.1.2015. godine do isplate,

-7,79 EUR od 31.1.2015. godine do isplate,

-7,79 EUR od 5.3.2015. godine do isplate,

-7,79 EUR od 7.4.2015. godine do isplate,

-7,79 EUR od 5.5.2015. godine do isplate,

-7,79 EUR od 8.6.2015. godine do isplate,

-7,79 EUR od 30.6.2015. godine do isplate,

-7,79 EUR od 4.8.2015. godine do isplate,

-7,79 EUR od 3.9.2015. godine do isplate.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-487/2006 od 17.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4. u dijelu u kojem se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta 475,89 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 6.532,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% do 31. 12. 2007.godine; od 1. 1. 2008.godine do 31. 7. 2015.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena; od 1. 8. 2015. godine do 31.12 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku na iznos od:

-2,78 EUR od 2.10.2006.godine do isplate,

-1,71 EUR od 2.11.2006. godine do isplate,

-1,01 EUR od 7.12.2006. godine do isplate,

-0,77 EUR od 31.3.2008. godine do isplate,

-15,49 EUR od 31.10.2008. godine do isplate,

-3,85 EUR od 2.12.2008. godine do isplate,

-19,67 EUR od 31.12.2008. godine do isplate,

-22,70 EUR od 2.2.2009. godine do isplate,

-24,06 EUR od 2.3.2009. godine do isplate,

-20,30 EUR od 31.3.2009. godine do isplate,

-21,02 EUR od 30.4.2009. godine do isplate,

-15,27 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,

-11,03 EUR od 30.6.2009. godine do isplate,

-12,16 EUR od 31.7.2009. godine do isplate,

-14,39 EUR od 31.8.2009. godine do isplate,

-12,38 EUR od 2.10.2009. godine do isplate,

-12,44 EUR od 3.11.2009. godine do isplate,

-16,17 EUR od 30.11.2009. godine do isplate,

-19,57 EUR od 31.12.2009. godine do isplate,

-22,86 EUR od 2.2.2010. godine do isplate,

-22,86 EUR od 3.3.2010. godine do isplate,

-32,34 EUR od 2.4.2010. godine do isplate,

-29,05 EUR od 4.5.2010. godine do isplate,

-32,66 EUR od 2.6.2010. godine do isplate,

-55,08 EUR od 2.7.2010. godine do isplate,

-47,68 EUR od 2.8.2010. godine do isplate,

-64,55 EUR od 1.9.2010. godine do isplate,

-52,23 EUR od 4.10.2010. godine do isplate,

-46,49 EUR od 5.11.2010. godine do isplate,

-70,36 EUR od 15.12.2010. godine do isplate,

-84,13 EUR od 8.1.2011. godine do isplate,

-70,24 EUR od 8.2.2011. godine do isplate,

-74,02 EUR od 1.3.2011. godine do isplate,

-64,55 EUR od 5.4.2011. godine do isplate,

-70,37 EUR od 3.5.2011. godine do isplate,

-96,81 EUR od 31.5.2011. godine do isplate,

-99,38 EUR od 30.6.2011. godine do isplate,

-121,38 EUR od 1.8.2011. godine do isplate,

-122,43 EUR od 2.9.2011. godine do isplate,

-90,76 EUR od 13.10.2011. godine do isplate,

-96,38 EUR od 31.10.2011. godine do isplate,

-92,73 EUR od 12.12.2011. godine do isplate,

-103,59 EUR od 18.1.2012. godine do isplate,

-106,47 EUR od 31.1.2012. godine do isplate,

-106,70 EUR od 1.3.2012. godine do isplate,

-103,60 EUR od 31.3.2012. godine do isplate,

-104,58 EUR od 2.5.2012. godine do isplate,

-107,65 EUR od 31.5.2012. godine do isplate,

-102,52 EUR od 18.7.2012. godine do isplate,

-105,61 EUR od 31.7.2012. godine do isplate,

-101,94 EUR od 5.9.2012. godine do isplate,

-101,42 EUR od 18.10.2012. godine do isplate,

-103,68 EUR od 5.11.2012. godine do isplate,

-102,55 EUR od 8.12.2012. godine do isplate,

-105,05 EUR od 8.1.2013. godine do isplate,

-97,41 EUR od 4.2.2013. godine do isplate,

-103,16 EUR od 28.2.2013. godine do isplate,

-103,90 EUR od 4.4.2013. godine do isplate,

-97,32 EUR od 9.5.2013. godine do isplate,

-94,06 EUR od 5.6.2013. godine do isplate,

-91,66 EUR od 5.7.2013. godine do isplate,

-94,00 EUR od 13.8.2013. godine do isplate,

-97,30 EUR od 4.9.2013. godine do isplate,

-102,14 EUR od 5.10.2013. godine do isplate,

-100,59 EUR od 6.11.2013. godine do isplate,

-102,95 EUR od 24.12.2013. godine do isplate,

-98,88 EUR od 9.1.2014. godine do isplate,

-104,97 EUR od 31.1.2014. godine do isplate,

-108,17 EUR od 4.3.2014. godine do isplate,

-106,83 EUR od 31.3.2014. godine do isplate,

-103,54 EUR od 7.5.2014. godine do isplate,

-101,60 EUR od 3.6.2014. godine do isplate,

-103,15 EUR od 7.7.2014. godine do isplate,

-105,57 EUR od 6.8.2014. godine do isplate,

-109,64 EUR od 1.9.2014. godine do isplate,

-109,03 EUR od 2.10.2014. godine do isplate,

-110,56 EUR od 7.11.2014. godine do isplate,

-111,80 EUR od 3.12.2014. godine do isplate,

-112,04 EUR od 7.1.2015. godine do isplate,

-112,55 EUR od 31.1.2015. godine do isplate,

-112,55 EUR od 5.3.2015. godine do isplate,

-112,55 EUR od 7.4.2015. godine do isplate,

-112,55 EUR od 5.5.2015. godine do isplate,

-112,55 EUR od 8.6.2015. godine do isplate,

-112,55 EUR od 30.6.2015. godine do isplate,

-112,55 EUR od 4.8.2015. godine do isplate,

-112,55 EUR od 3.9.2015. godine do isplate.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 3.613,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. 10. 2015. godine do 31.12 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena; te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.728,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 28.svibnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 17.kolovoza 2006. godine sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 71.000,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika, da je dana 23.siječnja 2016.godine zaključen Aneks/Dodatak tom ugovoru o kreditu. Tuženik da je u tom, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru, ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, otplatu kredita vezao uz ovu valutu, naveo visinu kamatne stope od 3,88 % godišnje ugovorivši da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način, na način da je u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Tužitelj se poziva na sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, time i zaštite interesa tužitelja, koji je zbog navedenog protupravnog postupanja tuženika vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, tužitelj precizno navodi sve odluke koje su donesene u tom postupku kolektivne zaštite interesa potrošača, te presuđenja u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Radi navedenog tužitelj postavlja tužbeni zahtjev te traži utvrđenje ništetnima, nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u CHF. Svojim zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi, iznosa od 6.300,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, postavlja u slijedećem podnesku. Tužitelj potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti te u nastavku tuženik daje odgovor na tužbu. Navodi da je tuženiku dostavljena tužba od dana 05. svibnja 2019. godine kojom tužitelj postavlja manifestacijski zahtjev. Tužitelj podneskom od 09. lipnja 2023. godine da uređuje tužbeni zahtjev navodeći iznos koji potražuje radi isplate. Tuženik da je tužbu i podnesak od 09. lipnja 2023. godine zaprimio s rješenjem suda od 13. rujna 2024. godine, kojim rješenjem se poziva na dostavu odgovora na tužbu. Tuženik se opreza radi očituje na manifestacijski zahtjev. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju da se primjenjuje zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj da se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH da je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, da se ipak na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno da je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine. Nadalje, tužitelj da je podnio tužbu dana 28. svibnja 2019. godine te tuženik smatra da je nastupila zastara potraživanja za iznos koji se odnosi na isplatu s osnove navodno ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, čak i u slučaju da sud prihvati stajalište da je zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“. Tužitelj da pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“, tuženik ovaj svoj stav obrazlaže u odgovoru na tužbu. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj da tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, a što bi bilo suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog da proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju da nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15. U tom smislu, tuženik ističe da je sklapanjem Aneksa došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope. Samim time da je otpala i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koju se tužitelj poziva, a kako je to prepoznala i sudska praksa, pa to tuženik opsežno i navode te obrazlaže. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit da je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj da je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, to da je jasno kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te da su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

3. Svojim podneskom od dana 7.studenog 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev, tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Tužitelj navodi da nema primjedbi niti prigovora na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lozić. U odnosu na tzv. negativne razlike ističe se prigovor zastare. Nadalje, ističe da i iz dostavljenog vještva proističe osnovanost tužiteljeva tužbenog zahtjeva, pa da je tako tužitelj zbog rasta kamatne stope i tečaja ukupno više platila 10.603,99 EUR od kojeg iznosa je zbog rasta kamatne stope više plaćen iznos od 4.071,85 EUR te zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita je više plaćen iznos od 6.532,14 EUR, te dodatnih 3.613,61 EUR na ime razlike stanja glavnice. Za navesti je da je tužitelj bio ovlašten, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, urediti i precizirati svoj tužbeni zahtjev, u odnosu na tako uređeni i precizirani zahtjev iz posljednjeg podneska tužitelja, o kojem sud treba odlučiti, protivljenje tuženika eventualnom povećanju zahtjeva nema učinka, ne proizvodi pravni učinak, smatra se da je konačno uređeni i precizirani zahtjev postavljen već u tužbi.

4. Tuženik u svom podnesku od 27.studenog 2025.godine navodi da vještvo sudskog vještaka Lozić nije cjelovito i točno, ovaj svoj stav tuženik obrazlaže, predlaže da sud pozove vještaka da dopuni svoj nalaz i mišljenje, te predlaže što bi to točno vještak trebao dopuniti. Za navesti je da je sud stava da je ovaj prijedlog tuženika valjalo odbiti, vještvo sudskog vještaka Lozić je prema stavu ovog suda cjelovito, precizno i točno, sudski vještak je prema nalogu suda izvršio zadatak vještačenja i nema mjesta dopuni vještva na način kako to tuženik predlaže.

5. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 17.kolovoza 2006.godine, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; kao i za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama vezano za ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF temeljnog ugovora o kreditu, te isplatu razlike glavnice utvrđene kod konverzije kredita.

6. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog dana 17.kolovoza 2006.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Aneksa Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 23.siječnja 2016.godine sa pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl.oecc Ines Lozić te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

7. Stranke su popisale parnični trošak.

8. Zahtjev tužitelja je osnovan.

9. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 17.kolovoza 2006.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 71.000,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 204 mjeseca, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 3,88 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana, kako je to i navedeno u tekstu istog. Dana 23.siječnja 2016.godine zaključen je Aneks/dodatak Ugovoru o kreditu, sukladno pozitivnom propisu provedena je konverzija kredita, iznos glavnice u EUR po Aneksu/Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine iznosio je 27.013,54 EUR, tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 2.929,50 EUR.

10. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare. Prigovor radi prebijanja za tzv. negativne razlike vezano za tečaj CHF, je pravovremen.

11. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je imala potrebu podići kredit radi kupnje stana za stanovanje, isključivo za potrebe stanovanja, da je to bilo 2006. godine i da je tada bila zaposlenica tvrtke Globus nekretnine sa sjedištem u [adresa], da je imala namjeru zaključiti brak sa svojim suprugom FŽ, koji joj je tada bio mladić. Navodi da je bila podstanarka u Splitu, a prijavljena tada na adresi u mjestu u kojem je rođena, kod roditelja. Banka tuženik da je bila njena matična banka, da je našla stan u [adresa], površine 26 m2 i da su isti željeli kupiti za prvu ruku, da je jasno da površina stana ne odgovara stambenim potrebama veće obitelji. Sada da imaju dvoje djece. Navodi da nije u vrijeme podizanja kredita bila vlasnica firme niti obrta, da je pristupila u banku i pitala za neki kredit, da je tada bila mlada i da nije bila upoznata sa tim procedurama, svakako, od strane službenika banke da joj je ponuđen kredit vezan za valutu CHF, da joj je rečeno da je to najbolji kredit, da taj kredit svi uzimaju i da misli da je bila manja kamata po tom kreditu od eurskog kredita. Navodi da nije imala razloga sumnjati u ovaj kredit niti valutu, a da nije niti posebno od strane službenika banke dobila neke informacije, pobliže, da je pristala na ovaj kredit, kod javnog bilježnika da također nije bilo nikakve posebne priče vezano za ovaj kredit i početna rata da je bila nekih 2.000,00 kn, da bi narasla do sigurno 4.000,00 kn i da je to za nju predstavljalo zaista veliki šok. Kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je pristupila konverziji i da se ne sjeća je li joj od strane banke priznata nekakva preplata, taj izračun da joj je ponuđen i da je ona to prihvatila kao spas, tada, da je jedino mogla prihvatiti ili odbiti. Navodi da joj se svaki mjesec kredit čitavo vrijeme skidao s plaće, trajnim nalogom kod tuženika. Ovaj stan, nakon velikog porasta tečaja CHF, a i kao neadekvatan za proširenje obitelji, suprug i ona da su zajedno s djecom napustili te prešli živjeti kod suprugovih roditelja, u njihovu nekretninu, [adresa], suprug da je ovaj stan iznajmljivao nekih godinu ili dvije dana, da su kasnije ovaj stan prodali. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, tužiteljica navodi da ona jest pročitala tekst ugovora o kreditu prije potpisivanja, ali da nije ulazila u neke detalje, niti je to mogla s obzirom da nije baratala posebnim znanjima. Navodi da joj nije baš poznat pojam valutne klauzule, ali posebno upitana navodi da je tada znala da će joj rata biti vezana za tečaj CHF, ali da joj je također od strane službenika banke tada rečeno da je švicarski franak najstabilnija valuta i da se tečaj ne mijenja na više.

12. Za navesti je da su prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužitelja u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu svakako ima status potrošača, radi se o kreditu za kupnju stana za obiteljsko stanovanje, sud tužitelju poklanja vjeru u potpunosti, iskaz tužitelja je logičan i uvjerljiv, sud drži da se zaista radilo o potrebi podizanju kredita u svrhu adaptacije tužiteljevog stana, a ne ostvarivanja zarade iznajmljivanjem stana, sud drži da u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača i da se nije radilo o kreditu za potrebe poslovanja, a i da se radilo, opet bi tužitelj kao fizička osoba bio u nepovoljnijem položaju od tuženika u ovom pravnom poslu.

13. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

14. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

15. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

16. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

18. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu, namjenskom kreditu za kupnju stana, tužitelj ima status potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

19. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

20. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 3,88 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti, a tuženika (da je to tužitelj tražio) valjalo bi obvezati da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 3,88 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

21. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog temeljem ove odredbe. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

22. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

23. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 3,88 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju daje cjelovit nalaz vještačenja, izračun visine potraživanja, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata po svakom ukupno mjesečnom iznosu koje je tužitelj više platio zbog rasta kamatne stope i tečaja do dana provođenja konverzije, izračun konverzije, izračun konverzije i moguće uspostavljanje ekonomske ravnoteže.

25. Sudski vještak Ines Lozić nakon stručnog i logičnog nalaza i mišljenja, daje i završno mišljenje, te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita do izračuna konverzije kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

- Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznose 10.603,99 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.071,85 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 6.532,14 EUR.

- Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 185,40 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do izračuna konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 10.418,59 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 4.071,85 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 6.346,74 EUR.

Ad 2)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 4.412,66 EUR.

Ad 3)

Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 27.013,54 EUR, što je preračunato iznosilo 206.351,89 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužitelja prema početnom otplatnom planu bi na dan

30.09.2015.g. bila manja za 3.613,61 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Aneksom uz Ugovor kojim je provedena konverzija utvrđena je preplata tužitelja na dan 30.09.2015. g. u iznosu 22.377,96 kn. Nadalje, dana 25.02.2016. godine sastavljena je Obavijest o provedenoj konverziji kojom je uključujući i prijelazno razdoblje utvrđen ukupni saldo više plaćenog u iznosu od u iznosu od

24.469,35 kn.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate (više plaćeno) utvrđeno posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 7.394,78 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 10.603,99 EUR umanjena za iznos konačnog salda preplate priznate u konverziji, utvrđene na dan 25.02.2016. godine iz dokumenta Obavijest o provedenoj konverziji u iznosu od 3.209,21 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

26. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

27. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

28. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

29. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 28.svibnja 2023.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu iznosa preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te razliku glavnice utvrđene kod konverzije. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 6.532,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odredbu, do provedene konverzije. Ista je situacija i po pitanju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tuženik je u obvezi vratiti tužitelju preplaćeni iznos od 4.071,85 EUR, vještvo vještaka Lozić je i u ovom dijelu prihvaćeno. Dakle, tužitelju pripada pravo na preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika) u iznosu od ukupno 10.603,99 EUR (što je sukladno nalazu i mišljenju vještaka Lozić), a pripada mu i iznos razlike glavnice kod konverzije u iznosu od 3.613,61 72 EUR (jer je ista rezultat odnosno posljedica ove dvije ništetne odredbe) i tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu razlike glavnice, kako je već navedeno, ima pravo urediti i precizirati svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, pa tražiti i iznos razlike glavnice, za navesti je da ni ovaj dio zahtjeva tužitelja nije zastario, jer se smatra da je postavljen već u tužbi. Dakle, na ime ovih preplata i utvrđene razlike glavnice tužitelju zaista pripadaju zatraženi iznosi, pa je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i donijeti odluku da tuženik tužitelju iznose plati tužitelju. Dakle, zahtjev tužitelja je osnovan i na ime razlike glavnice kod konverzije, i razlika glavnice temeljem ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, ista je također proizvod navedenih nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, upravo kako je ista zatražena, a ista je utvrđena u vrijeme konverzije.

30. Na dosuđene iznos ove dosuđene glavnice cjelokupnog potraživanja odnosno iznosa koji ukupno pripada tužitelju od tuženika tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dospijeća tih iznosa, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

31. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo po početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

32. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 2.929,50 EUR, kako to pravilno navodi vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju, te ovaj stav i dobiveni iznos priznate preplate u EUR kvalitetno obrazlaže u svom vještvu. Ovaj iznos zaista ne pripada tužitelju dva puta, međutim, za ovaj iznos koji je tuženik očito vraćao tužitelju u obrocima nakon konverzije, tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja (niti podnio protutužbu), pa o prigovoru radi prebijanja, koji je vezan za tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, nije trebalo niti odlučiti izrekom presude. Da je tužitelj izjavio prigovor radi prebijanja za ovaj iznos priznate preplate u vrijeme konverzije, sud bi utvrdio postojanje potraživanja tuženika u tom iznosu i vezano za dosuđenje tužitelju bi naložio prebijanje ukupnog iznosa koji na ime dosuđene glavnice i kamata pripada tužitelju, sa tim iznosom priznate preplate. Ovako, o tome nije trebalo odlučiti izrekom ove presude, a nije sud niti umanjio dosuđene iznose tužitelju, jer presuda u ovom dijelu nije pravomoćna. Naime, tužitelju je nepravomoćno dosuđena glavnica sa zakonskim zateznim kamatama, presuda u tom dijelu nije pravomoćna, a izvršenjem iste, ukoliko postane pravomoćna, tek će u budućnosti biti poznat ukupan iznos koji tuženik treba isplatiti tužitelju. Vezano za pravilo o redoslijedu ispunjenja (troškovi, pa kamate, pa glavnica), u ovom slučaju ne bi bilo pravilno da sud samostalno umanjuje dosuđenu glavnicu tužitelju po najstarijim obrocima preplate do iscrpljenja iznosa priznate preplate kod konverzije, jer je to suprotno ovom pravilu ZOO-a. Svakako, tuženik može spram tužitelja postaviti poseban zahtjev, bilo koji zahtjev, u posebnom postupku, ukoliko to tuženik drži opravdanim i osnovanim. Tužitelj jest djelomično obeštećen ovom priznatom preplatom, koju sud drži utvrđenom po pitanju iznosa, ali tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, nije podnio protutužbu, a sad taj iznos priznate preplate, vezano za pravilo o redoslijedu ispunjenja, nije mogao samostalno oduzimati od dosuđenih iznosa glavnice preplate do konverzije.

33. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, sud izračun vještaka prihvaća kao točan i dokazan, sve za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da niti u ovom dijelu tuženik izjavio prigovor radi prebijanja, pravovremeno, pa je sud o tome trebao odlučiti izrekom ove presude, a niti je podnio protutužbu. Ove tzv.negativne razlike po tuženiku se odnose na mjesece kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne ugovorne odredbe za tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

34. Sud je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

35. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava obrazloženog podneska od 7.studenog 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 12.lipnja 2025.godine i 2.prosinca 2025.godine; za svaku radnju po 100 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 800,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 200,00 EUR; plaćeni trošak vještačenja u iznosu 675,00 EUR i nakon podnošenja tužbe plaćenu pristojbu tužbe u iznosu od 53,09 EUR, tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 1.728,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa trošak daljnjih pristojbi (presude…) neće ni imati, tužitelj je već nakon podnošenja tužbe platio pristojbu tužbe, pa mu je sud ovaj trošak pristojbe tužbe obistinio.

U Splitu, 23. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika