Posl. br. P-142/2023-33

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužiteljice RP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Tei Tončić, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupane po OD Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti , nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 02. veljače 2026. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tužene, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 23. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.16.7. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103868381, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.03.2008.god. a koja glasi:

„U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.“

Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103868381, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.03.2008.god., a koja glasi:

„Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5103868381 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 06.03.2008.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi:

„… na dan puštanja kredita u tečaj.,“

u odredbi čl.7.10. koja glasi:

„ … po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“ pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuje se nepostojanje potraživanja tužene koje je istaknuto u vidu procesnog prigovora radi prijeboja u parnici s osnova manje plaćenih iznosa u ukupnom iznosu od 5.078,72 CHF zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to navedeno u podnesku tužene od 19.7.2019.godine, listovi 58 do 59 spisa.

III Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju RP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova preplaćene kamate isplati iznos od 405,11 eur (slovima: četiristo pet eura i jedanaest centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 0,01eur od 01.05.2008.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.06.2008.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.07.2008.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.08.2008.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.09.2008.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.10.2008.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.11.2008.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.12.2008.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.01.2009.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.02.2009.do isplate

na iznos od 0,01eur od 01.03.2009.do isplate

na iznos od 20,19eur od 14.05.2009.do isplate

na iznos od 20,20eur od 15.06.2009.do isplate

na iznos od 20,20eur od 10.07.2009.do isplate

na iznos od 20,19eur od 19.08.2009.do isplate

na iznos od 20,19eur od 01.09.2009.do isplate

na iznos od 20,19eur od 01.10.2009.do isplate

na iznos od 20,19eur od 01.11.2009.do isplate

na iznos od 20,19eur od 04.12.2009.do isplate

na iznos od 20,19eur od 19.01.2010.do isplate

na iznos od 20,19eur od 15.02.2010.do isplate

na iznos od 20,19eur od 11.03.2010.do isplate

na iznos od 20,19eur od 01.04.2010.do isplate

na iznos od 20,19eur od 17.05.2010.do isplate

na iznos od 20,19eur od 18.06.2010.do isplate

na iznos od 20,18eur od 13.07.2010.do isplate

na iznos od 20,19eur od 16.08.2010.do isplate

na iznos od 20,18eur od 03.09.2010.do isplate

na iznos od 20,18eur od 15.10.2010.do isplate

na iznos od 5,95eur od 11.11.2010.do isplate

na iznos od 5,95eur od 06.12.2010.do isplate

na iznos od5,94eur od 11.01.2011.do isplate

na iznos od5,94eur od 12.02.2011.do isplate

na iznos od5,94eur od 16.03.2011.do isplate

na iznos od5,93eur od 07.04.2011.do isplate

na iznos od5,94eur od 09.05.2011.do isplate

do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju RP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova preplaćenog tečaja isplati iznos od 7.053,79 eur (slovima: sedam tisuća pedeset tri eura i sedamdeset devet centi) zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 1,18eur od 01.04.2008.do isplate

na iznos od 22,37eur od 01.11.2008.do isplate

na iznos od 0,43eur od 01.12.2008.do isplate

na iznos od 26,40eur od 01.01.2009.do isplate

na iznos od 28,05eur od 01.02.2009.do isplate

na iznos od 29,71eur od 01.03.2009.do isplate

na iznos od 21,47eur od 16.04.2009.do isplate

na iznos od 22,74eur od 14.05.2009.do isplate

na iznos od 16,35eur od 15.06.2009.do isplate

na iznos od 19,95eur od 10.07.2009.do isplate

na iznos od 17,14eur od 19.08.2009.do isplate

na iznos od 20,82eur od 01.09.2009.do isplate

na iznos od 16,12eur od 01.10.2009.do isplate

na iznos od 15,66eur od 01.11.2009.do isplate

na iznos od 19,73eur od 04.12.2009.do isplate

na iznos od 27,93eur od 19.01.2010.do isplate

na iznos od 31,92eur od 15.02.2010.do isplate

na iznos od 29,93eur od 11.03.2010.do isplate

na iznos od 40,23eur od 01.04.2010.do isplate

na iznos od 46,63eur od 17.05.2010.do isplate

na iznos od 51,29eur od 18.06.2010.do isplate

na iznos od 64,47eur od 13.07.2010.do isplate

na iznos od 62,21eur od 16.08.2010.do isplate

na iznos od 82,37eur od 03.09.2010.do isplate

na iznos od 70,63eur od 15.10.2010.do isplate

na iznos od 70,81eur od 11.11.2010.do isplate

na iznos od 81,39eur od 06.12.2010.do isplate

na iznos od 103,55eur od 11.01.2011.do isplate

na iznos od 81,20eur od 12.02.2011.do isplate

na iznos od 93,18eur od 16.03.2011.do isplate

na iznos od 81,43eur od 07.04.2011.do isplate

na iznos od 93,69eur od 09.05.2011.do isplate

na iznos od 112,56eur od 08.06.2011.do isplate

na iznos od 116,10eur od 11.07.2011.do isplate

na iznos od 172,62eur od 09.08.2011.do isplate

na iznos od 117,68eur od1 2.09.2011.do isplate

na iznos od 110,43eur od 14.10.2011.do isplate

na iznos od 110,26eur od 01.11.2011.do isplate

na iznos od 108,69eur od 01.12.2011.do isplate

na iznos od 114,38eur od 05.01.2012.do isplate

na iznos od 119,35eur od 10.02.2012.do isplate

na iznos od 85,29eur od 16.03.2011.do isplate

na iznos od 117,06eur od 01.04.2012.do isplate

na iznos od 118,39eur od 01.05.2012.do isplate

na iznos od 121,33eur od 14.06.2012.do isplate

na iznos od 116,90eur od 18.07.2012.do isplate

na iznos od 115,67eur od 16.08.2012.do isplate

na iznos od 107,17eur od 17.09.2012.do isplate

na iznos od 115,39eur od 15.10.2012.do isplate

na iznos od 118,65eur od 14.11.2012.do isplate

na iznos od 115,87eur od 13.12.2012.do isplate

na iznos od 113,28eur od 15.01.2013.do isplate

na iznos od 110,67eur od 13.02.2013.do isplate

na iznos od 112,85eur od 18.03.2013.do isplate

na iznos od 119,09eur od 16.04.2013.do isplate

na iznos od 104,91eur od 16.05.2013.do isplate

na iznos od 104,63eur od 17.06.2013.do isplate

na iznos od 105,86eur od 16.07.2013.do isplate

na iznos od 104,99eur od 06.08.2013.do isplate

na iznos od 109,49eur od 16.09.2013.do isplate

na iznos od 112,69eur od 17.10.2013.do isplate

na iznos od 113,54eur od 15.11.2013.do isplate

na iznos od 118,65eur od 13.12.2013.do isplate

na iznos od 116,15eur od 01.01.2014.do isplate

na iznos od 95,55eur od 01.02.2014.do isplate

na iznos od 96,81eur od 06.03.2014.do isplate

na iznos od 94,33eur od 23.05.2014.do isplate

na iznos od 94,33eur od 23.05.2014.do isplate

na iznos od 92,33eur od 05.06.2014.do isplate

na iznos od 94,58eur od 03.07.2014.do isplate

na iznos od 99,59eur od 01.09.2014.do isplate

na iznos od 99,10eur od 08.09.2014.do isplate

na iznos od 101,45eur od 28.10.2014.do isplate

na iznos od 102,84eur od 28.11.2014.do isplate

na iznos od 102,06eur od 19.12.2014.do isplate

na iznos od 103,25eur od 25.02.2015.do isplate

na iznos od 103,25eur od 13.03.2015.do isplate

na iznos od 103,25eur od 13.03.2015.do isplate

na iznos od 103,25eur od 21.04.2015.do isplate

na iznos od 103,25eur od 21.05.2015.do isplate

na iznos od 103,25eur od 23.06.2015.do isplate

na iznos od 103,25eur od 24.07.2015.do isplate

na iznos od 103,25eur od 14.08.2015.do isplate

na iznos od 103,25eur od 15.09.2015.do isplate

do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju RP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.664,82 eur (slovima: četiri tisuće šesto šezdeset četiri eura i osamdeset dva centa) , te iznos od 1.397,17 eur (slovima: tisuću tristo devedeset sedam eura i sedamnaest centi) , sve zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VI Odbija se tužiteljica prema tuženiku sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi.

„Utvrđuje se ništetnim Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103868381 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 16.01.2016.god.“, kao neosnovan.

VII Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 3.474,74 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na navedeni iznos teče počev od 23.2.2026.godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

VIII Odbijaju se, tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, te tužiteljica prema tuženoj preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku VII izreke ove presude sa kamatom na isti, kao neosnovan.

r i je š i o  j e

I Odbija se prigovor tužene glede mjesne nenadležnosti ovoga suda.

II Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku od 7.10.2024.godine listovi 440 do 444 spisa.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da su ona i tuženika sklopili ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103868381 dana 06.03.2008. godine a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici iznos od 114.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navela je da ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nenadležnosti suda prema sjedištu banke a koje odredba je po ocjeni tužiteljice nepoštena i ništetna jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da ugovor o kreditu sadrži odredbu u promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke, da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navela je da su dana 16.01.2016. godine tužiteljica i tuženik sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103868381 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EURO, te da je u odredbi čl. 5.2 Aneksa navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30.09.2015. iznosi 67.828,57 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja odnosno 517.672,94 kune. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Tužitelj navodi da sukladno odredbi čl. 323 ZOO-a ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Slijedom navedenog tužiteljica je u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka financijske struke u podnesku od 7.10.2024.godine, listovi 440 do 444 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom osporio tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da je sporna osnovanost osnove i visina tužbenog zahtjeva. Tužena je istaknula i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ukazujući na prorogaciju iste te navodeći da je mjesno nadležan sud u sjedištu tužene. Tužena je u bitnom navela da je provedena konverzija predmetnog kredita aneksom 1 ugovora od 16.01.2016. te je ta konverzija provedena sukladno zakonu. Nadalje je istaknula i prigovor zastare navodeći d je tražbina tužiteljice zastarjela te je nadalje ukazala da se ne radi o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule, da banka nije ostvarila nikakav ekstra profit. Tužena je također ukazala da nisu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi budući ne postoji znatna neravnoteža a promjena kamatne stope je vršena sukladno pozitivnim propisima uz metodologiju promjene kamatnih stopa. Tužena je istaknula da tužiteljica ističe deklaratornu zaštitu koja je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te je osporila da bi na strani tužiteljice nastala šteta. Tužena je istaknula i prigovor radi prijeboja u parnici s osnova da ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamate da onda tužena ima protutražbinu prema tužiteljici jer bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,25% koja bi postala fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita pa da bi onda tužiteljica bila dužna vratiti svaki manje plaćeni iznos od 01.06.2011. zatraživši isplatu s osnova prigovora radi prijeboja iznosa od 5.078,72 CHF s kamatama na svaki pojedini iznos kako je to navedeno u odgovoru na tužbu listovi 15 i 16 odgovora na tužbu. Stoga je tužena predložila da sud odbije u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem: dokumentacije na listovima 7-42 spisa, 60-122 spisa, 137 spisa, 141-142 spisa, 367-369 spisa, 388-426 spisa-nalaza vještaka, 440-444 spisa-specificiranog tužbenog zahtjeva, listova 470- 479 spisa, 480-482 spisa-iskaza tužiteljice sa zapisnika od 10.06.2025. te dopuna nalaza od 14.11.2025. godine list 485 spisa.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj, koji je specificiran sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u konačnici u podnesku od 7.10.2024. godine listovi 440 do 444 spisa osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke dana 6.3.2008. godine zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 51400607-5103868381 koji prileži na listovima 7 do 10 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelj ici kao korisnici kredita iznos od 14.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, list 7 spisa.

6. Nije sporna činjenica da je temeljem čl. 2 namjena kredita bila stambeni kredit građana kako se i navodi u samom ugovoru.

7. Nije sporna činjenica da predmetni ugovor o kreditu konvertiran sukladno aneksu ugovora broj 1 od 16.1.2016.godine na str. 29 do 31 spisa.

8. Nije sporna činjenica da je list 7 ugovora za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, list 10 spisa, da je temeljem članka 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,25 % godišnje u skladu s važećim odlukama banke, dok je u članku 2 i 7 predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da će se glavnica i anuiteti kredita vezati za valutu CHF.

9. Nije sporna činjenica koja je vidljiva i iz sadržaja predmetnog ugovora na strani 7 do 10 , da je predmetni ugovor pisala banka što je potvrđeno i iskazom same tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 10.6.2025. godine.

10. Nije sporna činjenica da je predmetni ugovor o kreditu zaključen na razdoblje od 30 godina što proizlazi iz čl. 6 predmetnog ugovora (360 mjeseci).

11. Nije sporna činjenica da na listovima 12 do 15 prileži otplatna tablica za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da na listovima 16 do 28 prileže obavijesti banke o povećanju kamatne stope. Nije sporna činjenica da na str. 33 do 41 spisa prileži pregled prometa vezanog za predmetni kredit. Nije sporna činjenica da je sama tužiteljica u svom iskazu sa ročišta od 10.6.2025..godine navela da je zatvorila predmetni kredit jer je zbog situacije sa predmetnim kreditom morala prodati kuću.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visine tužbenog zahtjeva. Sporna je i mjesna nadležnost ovoga suda. Sporno je nadalje pitanje da li tužitelj traži kroz ovu parnicu da mu se prizna da je ugovorena fiksna kamatna stopa, da li je nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora i to dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke, kao i odredba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva te visina tražbine tužene istaknuta u vidu prigovora prijeboja u parnici s osnova manje plaćenih iznosa (list 58 spisa), kao i prigovor zastare istaknut od strane tužitelja vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici.

14. Iz predmetnog ugovora o kreditu nije vidljivo gdje je isti sklopljen. Međutim vezano za istaknuti prigovor tužene o ugovorenoj mjesnoj nenadležnosti isti je također bio neosnovan. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli ) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužitelja bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa primjerice rješenje Županijskog suda u Zagrebu Gž-3216/19-2 od 17.9.2019.godine. Putovanje tužitelja u Rijeku izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužitelja visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Stoga je valjalo odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan. Isto tako prema čl. 19.l ZPK-a (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) dalje u tekstu ZPK u stavku 1. propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica imala prebivalište pred Općinskim sudom u Puli to je i pozivom na taj članak valjalo prihvatiti mjesnu nadležnost ovoga suda te odbiti tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan te utvrditi ništetnom i tu ugovornu odredbu, stav I izreke presude, te isto tako rješenjem odbiti tuženičin prigovor glede mjesne nenadležnosti ovoga suda, stav I izreke rješenja.

15. Vezano za istaknuti prigovor zastare od strane tužene isti nije bio osnovan.

16. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine. Dakle presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , zatim presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine) zbog čega niti od 13.6.2014. odnosno od prvog slijedeće dana 14.6.2014. kada počinje ponovo teći zastara pa do dana 6.6.2019.godine kad je bila i podnesena prvotna tužba u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji opći zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi.

17. Tužitelj je u prvotnoj tužbi već specificirao svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev. Tuženičin prigovor zastare je valjalo odbiti i za ovaj činjenični osnov iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Naime prema najnovijem stajalištu Vrhovnog suda Rh broj Su-IV-123/2024-5 od 27.5.2024.godine u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190 i 191 ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Ovdje je međutim tužiteljica nakon izrade nalaza i mišljenja specificirala svoj tužbeni petit objektivnom preinakom, što glede objektivne preinake tužbenog zahtjeva vezano za prigovor zastare tužiteljicu ipak nije dovelo u nepovoljniji položaj. Naime kondemnatoran dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na preplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (kao i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama banke vrijedi analogno sve ono što je prethodno navedeno) valja za taj dio tražbine vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018. godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017. ( u tom smislu ide i presuda Žapanijskog suda u Zagrebu Gž - 3850/2022-2 od 15.11.2022.godine itd.), što znači da od 14.6.2018. godine (zastara je ponovo počela teći prvi slijedeći dan tj. 15.6.2018.godine) zastare nema budući je po tom činjeničnom i pravnom osnovu tužiteljica kao je i navedeno tužbu podnijela 6.6.2019.godinempa je i za tu tražbinu valjalo odbiti prigovor zastare budući nije protekao opći zastarni rok od 5 godina za ovu kondemnatornu tražbinu vezanu za preplatu s osnova valutne klauzule, a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda Rh rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine, a što će se u nastavku detaljnije obrazložiti (u tom smislu ide i sudska praksa primjerice Presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž- 3850/2022-2 od 15.11.2022.godine) pa je stoga valjalo u cijelosti odbiti tuženičin prigovor zastare kao neosnovan.

18. Osim toga i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

19. Kako je već navedeno u konkretnom slučaju tužiteljica je nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke u podnesku do 7.10.2024.godine, listovi 440 do 444 spisa preinačila svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev pa je sukladno članku 190 ZPP-a valjalo je dopustiti rješenjem objektivnu preinaku tužbe i iz razloga svrsishodnosti.

20. Stoga i vezano za izvršenu preplatu na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF po ocjeni ovog suda kako je i navedeno prigovor zastare nije bio osnovan budući u tom dijelu nije protekao opći zastarni rok iz članka 225 ZOO -a (kondikcijski zahtjev) gledano od 14.6.2018.godine (kad je došlo do prekida zastare u smislu članku 241 ZOO-a, upućuje se na sve prethodno obrazloženo da se ne ponavlja jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Stoga je za taj dio kondemnatoren tražbine valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Glede deklaracije nema zastare (članak 328 ZOO-a).

21. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podniijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine.Štoviše pravni interes za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu imaju čak i oni potrošači koji su zaključili i dodatke tim ugovorima o kreditu (primjerice Rev-809/21 od 21.12.2022.godine).

22. U odnosu na meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev na str. 441 do 444 glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenja vještaka financijske struke na listu 425 do 426 spisa uz sukladno tabeli broj 5 stupac 17 i tabeli broj 6 stupac 17, te listu 424 spisa.

23. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

25. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

26. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena kamatne stope, tvrdnji da je tužitelj ica svjesno odabrala kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također bila tužitelju jasno uočljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su postojale odluke banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

27. Iz životnog i objektivnog iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 10.06.2025. godine potvrđeno je u bitnom da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 7-10 spisa., da je banka sačinila ovaj ugovor o kreditu, da joj je novac iz kredita trebao za završiti privatnu kuću za stanovanje, da je zatvorila ovaj kredit na način da je morala zbog situacije s kreditom prodati kuću. Navela je da je bila službenica vezano za pregovaranje, da se odlučila dići kredit kod tuženika jer je tamo dobivala plaću, da nikad prije ovog ugovora nije imala kredit u švicarcima, da je pročitala ugovor prije potpisivanja. Na upit da li joj je rečeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope odgovorila je da joj je rečeno da se neće mijenjati znatno ali se drastično promijenila rata. Rekla je da će odstupanja biti najviše čak do 100,00 kuna, plaćala je u početku oko 2.600,00 kuna a kasnije je porasla na nekih 3.500,00 kuna. Navela je da nije očekivala takvu promjenu jer nikad ne bi digla kredit da je znala. Na upit zašto je kredit digla u chf odgovorila je da joj je to jedino ponuđeno u banci, da je ona inzistirala da digne kredit u eurima ali joj je rečeno da za tu valutu nije kreditno sposobna. Na upit da li joj je objašnjena karakteristika švicarca kao valute s obzirom se nije prije susretala s njom odgovorila je da joj nije objašnjena, da nije imala ni pojam za vrijednost te valute. Nadalje navodi da je banka sačinila dodatak ugovora o kreditu, da joj plaća više nije bila dostatna za životne potrebe išla je prebaciti ovu valutu u eure. Navela je da nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama niti za prvi ugovor niti vezano za ovaj aneks. Na upit prodala je kuću 2017.g., otplatila je kredit tako ga je i zatvorila i nikad više nije digla kredit. Na upit punomoćnika tužitelja navela je da nikad tu kuću nije iznajmljivala, samo su živjeli u njoj. Na upit banka ju nije upozorila da valuta chf nije zaštićena od HNB-a kao euro. Na upit punomoćnika tuženika da li ju je osobni bankar nagovarao da podignem kredit u chf odgovorila je da joj je to jedino ponuđeno, da druga opcija nije postojala a njoj je trebao kredit. Na upit navela je da je ona plaćala kredit, a radila je u Puli na prvoj pomoći.

28. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice jer je isti bio životan, spontan i iskren (blagodat načela neposrednosti), te u suglasju s postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru, a tužena suprotno nije dokazala. Razvidno je da je tužiteljica trebala kredit isključivo za stambene potrebe što proizlazi i iz njezinog iskaza ali i iz same namjene predmetnog ugovora o kreditu. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu na listovima 7 do 10 spisa sastavila banka (što je potvrđeno i iskazom tužiteljice te se vidi i iz obrasca ugovora) te da je novac iz kredita koristila za rješavanje stambenog prostora (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 96/03), pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

29. Na temelju analize iskaza tužitelja kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 6.3.2008.godine . Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 102. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

30. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka n joj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke te o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kojeg je glede kondemnacije specificirala sukladno nalazu i mišljenju vještaka zatraživši između ostalog da se utvrde i ništetnim dijelova ugovora o predmetnom kreditu kako je i navedeno u deklaratornom petitu, a vezano za prethodno iznesenu problematiku.

31. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužiteljici predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF kroz jasno danu joj ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane banke te da tužitelj ica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Opisano je uostalom potvrđeno kroz objektivan iskaz tužiteljice kao parnične stranke. Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje, o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke do jednostranih i netransparentnih izmjena kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu što je rezultiralo pretplatom i u tom dijelu od strane tužiteljice što je razvidno i iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke listovi 425 do 426 spisa. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama o kamatnim stopama banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se nije suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužiteljice i tužene, kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača na koju je u biti prevaljen sav teret utvrđene razlike, zbog čega su te odredbe nepoštene.

32. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope, a da pri tom, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice da joj nisu predočeni nikakvi jasno vidljivi i konkretni elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope. Štoviše iskaz tužiteljice jasno upućuje na zaključak da njoj upravo od strane banke nije ništa bilo objašnjeno niti glede parametara temeljem kojih će se mijenjati kamatna stopa kao niti vezano za karakteristiku CHF kao valute.

33. Vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita (kojeg u konkretnom slučaju čak nije niti bilo) zbog čega je tužiteljici bilo i onemoguće procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelj ice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mog la sagledati kao cjelinu.

34. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava RPC i ZPC protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Stoga je valjalo odbiti manji dio tužbenog zahtjeva u kojem je tužiteljica tražila utvrđenje ništetnim Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5103868381 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 16.01.2016.god. , stav VI izreke ove presude, kao neosnovan.

35. Povratno sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.

36. Naime, sukladno obrazloženom i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 102. st 1. ZZP/07 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 6.3.2008. godine, a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

37. Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Isto se odnosi i na tzv. Aneks broj 1 Ugovora od 16.1.2016.godine, stav VI izreke ove presude. Naime tužitelj po ocjeni ovog suda već samim time što je svoj tužbeni zahtjev glede temeljnog ugovora o kreditu postavio samo na utvrđenje ništetnim samo odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule CHF (dakle djelomična ništetnost) onda nije mogao tražiti da sud utvrdi ništetnim u cijelosti aneks broj 1 ugovora o kreditu od 16.1.2016.godine niti po ocjeni ovog suda takva ništetnost postoji u odnosu na aneks. Osim toga sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž- 612/2022-5 od 3.7.2023. itd.). Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj u dijelu tužbenog zahtjeva u kojem je tražio da se utvrdi da je Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu od 16.1.2016.godine, stav VI izreke ove presude kao neosnovan.

38. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Aneksa predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije, a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019., Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

39. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

40. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 ZP protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu R protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

41. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru onim kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., ZP protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C - 118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

42. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužiteljica nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev - 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

43. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.). Stoga da je postojala preplata ovaj sud bi morao voditi računa o iznosu preplate da takva preplata postoji ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž- 3404/2020-4 od 2.5.2024., itd. Međutim iz predmetnog Aneks broj 1 ugovora o kreditu od 16.1.2016.godine list 29 poleđine spisa nije utvrđeno da je došlo do preplate, već naprotiv postojao je manjak.

44. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. od 10.07.2024. godine, listovi 388 do 426 spisa.

45. Iz pisanog nalaza i mišljenja od10.7.2024. godine vještakinja je navela da razlika preplaćene kamate, odnosno po mjesecima razlike između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužiteljica trebala plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% godišnje, sve iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno iznosi *405,11 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5, da razlika preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima pozitivne preplate nastale na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom obroku za koji je banka teretila tužiteljicu, u odnosu na obroke ugovorene prema početnom tečaju ukupno iznosi *7.053,79 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Ukupan iznos zateznih kamata koje teku na utvrđenu preplatu po osnovi tečaja i po osnovi kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 30.09.2015. godine iznosi *2.667,07 EUR kako je specificirano u stupcu 7 Tabele br. 7, od čega: zatezna kamata na preplaćenu kamatu ukupno iznosi *279,18 EUR kako je specificirano u stupcu 3 Tabele br. 7, zatezna kamata na preplaćeni tečaj CHF ukupno iznosi *2.387,89 EUR kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 7. Od zatezne kamate nije moguće oduzeti preplatu iz konverzije utvrđenu po tuženiku, jer je u konverziji utvrđen manjak. Kunska protuvrijednost nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu i obračunata po početnom tečaju iznosi 486.362,08 HRK. Razlika između glavnica u konverziji na dan 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu i početni tečaj, odnosno glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi *4.155,67 EUR, u kojem iznosu je niža kunska protuvrijednost konvertiranog kredita. Međutim, nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga: utvrđenjem iznosa razlike u anuitetima pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža. Dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana i nedospjele glavnice konvertiranog kredita. Vještakinja je nadalje utvrdila da na dan 30.9.2016.godine razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk. u Eur i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk. u Chf obračunate po početnom tečaju iznosi 4.664,82 eura koliko je viša kunska protuvrijednost konvertirane glavnice kredita, list426 spisa. Vještakinja je utvrdila da je tužena ispravno izvršila obračun konverzije kredita, kao i da je tužena tužiteljici utvrdila manjak u iznosu od 1.397,17 eura kojeg je tužiteljica namirila uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita po provedenoj konverziji u poslovnim knjigama tužene, list 426 spisa. Iz dopune nalaza vještakinje vještakinja je potvrdila da je iznos od 2.667,07 obračunat na svaki preplaćeni iznos s osnovan promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 30.9.2015.godine, list 484 spisa, sukladno revizijskoj oduci Rev-586/19 od 21.12.202.godine.

46. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještakinje kao i dopunu istog budući su isti izrađeni sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu, to tim više što su se stranke na izričito upit suda i na ročištu od 2.2.2026.godine izričito suglasile da nema potrebe usmeno saslušavati vještakinju, list 1 tog zapisnika. Međutim tužena je istaknula i prigovor prijeboja u parnici (procesno pravni prigovor) koji je po ocjeni ovog suda bio neosnovan.

47. Naime, vezano za istaknuti prigovor prijeboja u parnici tužena je prije zaključena prethodnog postupka u odgovoru na tužbu od 19.7.2019.godine istaknula prigovor prijeboja u parnici dakle procesno pravni prigovor prijeboja u iznosu od 5.078,72 CHF (list 58 spisa) sa kamatama na svaki pojedini iznos počev od 2.6.2011.godine, a glede kojeg prigovora je tužiteljica istaknula i prigovor zastare. Naime, temeljem čl. 195 ZOO-a propisao je da dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Člankom 196 st. 1 ZOO-a propisano je da prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to nego tek izjavom o prijeboju. Prema stavku 2 istog članka nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to. Nadalje č l. 198 st. 1 ZOO- a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako na još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Stavkom 2 istog članka propisano je ako su pretpostavke prijeboja nastale pošto je jedna od tražbina zastarjela prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine istakao prigovor zastare. Po ocjeni ovog suda pretpostavke za prijeboj nastaju retroaktivno. U konkretnom slučaju prigovor tužene radi prijeboja u parnici isti nije zastario jer su se pretpostavke za prijeboj što je vidljivo iz dospijeća pojedinih iznosa nastale kad su se tražbine tužitelj ice susrele sa tražbinom tuženika, a to je bilo u razdoblju od 6. 2011 pa do 9. 2015.godine, pa prigovor zastare po ocjeni ovog suda u odnosu na prigovor prijeboja u parici nije bio osnovan.

48. Međutim po ocjeni ovog suda tuženičin prigovor prijeboja u parnici je postavljen s osnova tzv. negativne razlike tj. manje plaćenih iznosa tj. navoda tužena da bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,25 % da bi tužiteljica tada trebala vratiti svaki manje plaćeni iznos. Ovaj sud ne dijeli takvo stajalište. Naime vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž -755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12 . 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj. negativne razlike , te smatra da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate. Stoga je valjalo utvrditi nepostojanje potraživanja tužene koje je istaknuto u vidu procesnog prigovora radi prijeboja u parnici s osnova manje plaćenih iznosa u ukupnom iznosu od 5.078,72 CHF zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to navedeno u podnesku tužene od 19.7.2019.godine, listovi 58 do 59 spisa, stav II izreke ove presude.

49. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je stoga tužiteljici dosuditi s osnova pretplaćene kamate iznos od 405,11 eura ( sukladno tabeli br. 5 stupac 17 ) stav III izreke ove presude, zatim s osnova preplaćenog tečaja CHF valjalo je dosuditi iznos glavnice od 7.053,79 eura (tabela broj 6 stupac 17), stav IV izreke ove presude. Bitno je ukazati da tužiteljici dakle pripadaju iznosi navedenih glavnica uvijek prema svim pojedinačno navedenim i zbrojenim iznosima. Nadalje tužiteljici je valjalo sukladno nalazu vještakinje list 426 spisa s osnova razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk. u Eur i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk. u Chf obračunate po početnom tečaju dosuditi iznos od 4.664,82 eura, stav V izreke ove presude kao i iznos od 1.397,17 eura s osnova od strane tužene utvrđenog manjka u obračunu konverzije na dan 30.9.2015.godine, kojeg je tužiteljica namirila uvećanjem nedospjele glavnice (po utvrđenju vještakinje list 426 spisa), stav V izreke ove presude.

50. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedene iznose pretplata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavcima III i IVizreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate a sve sukladno čl. 1115 ZOO-a budući je tužena bila nepošteni stjecatelj. Tužiteljici pripada i sukladno nalazu vještaka na iznos od 4.664,82 eura propisana zakonska zatezna kamata počev od 1.10.2015.godine pa do isplate, stav V izreke ove presude, kao i na iznos od 1.397,17 eura od 1.10.2015. godine (dan nakon konverzije 30.9.2015.godine) pa do isplate, stav V izreke ove presude i to sve na način kako je ta kamata i specificirana u stavcima III, IV i V izreke ove presude da se sve ne ponavlja.

51. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja, a na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja i 2.2.2026.godine (listovi 1 i 2 tog zapisnika) na kojem su se stranke izričito 2 puta suglasile da nema potrebe usmeno saslušavati vještaka te da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 10.3.2026.godine, a je isto prezakazano zbog spriječenosti rješenjem ranije tj. za dan 23.02.2026. godine. Budući se tužena usprotivila preinaci tužbe valjalo je istu rješenjem dopustiti sukladno članku 190 ZPP-a sukladno podnesku tužiteljice od 7.10.2024.godine listovi 440 do 444 spisa.

.

52. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a. Naime, kvalitativno gledano tužiteljica je uspjela glede osnovanosti osnove u cijelosti, odbijena je samo glede manjeg deklaratornog preambula vezano za aneks ugovora što nije izazvalo dodatan trošak, dok je glede visine tražbine tužiteljica uspjela u cijelosti.

53. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćnici odvjetnici pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu prema tadašnjom vrijednosti predmeta spora od 68.435,81 kn za: sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih četiriju podnesaka po Tbr 8 točka 1 i to: 22.10.2019., 2.1.2020., 28.9.2020., 13.7.2023. po 100 bodova za svaki taj podnesak Tbr 8/1, za zastupanje na ročištu od 4.11.2019. 25% ili 25 bodova tbr. 8/3, za zastupanje na ročištu od 29.1.2020. 50% ili 50 bodova tbr. 9/2, zatim za zastupanje na ročištu od 21.7.2023. 100 bodova tbr.9/1 (prema povećanoj vrijednosti predmeta spora od 99.290,60 kn list 155 spisa), za zastupanje na ročištima od (prema konačnoj vrijednosti predmeta spora od 13.520,89 eura ) od 10.6.2025. i 2.2.2026.godine po 250 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1 ili ukupno 1175 bodova ili 2.350,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 587,50 eura odnosno po toj osnovi zbrojeno 2.937,50 eura. Tužiteljici nadalje pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu od 137,24 eura po tar. br. 1 st. 1 te troškovi uplaćenih predujmova za vještačenje od 400,00 eura koliko je tražila (drugu polovicu vještva je platila tužena) sukladno obračunskom listu što sa iznosom od 2.937,50 eura daje na ime ukupnog parničnog troška 3.474,74 eura, koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužiteljici stav VII izreke ove presude zajedno s propisanom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos počinje teći od dana objave presude tj. od 23.2.2026. godine pa do isplate stav VII izreke ove presude.

54. Budući je tužena izgubila ovu parnicu valjalo ju je odbiti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška prema tužiteljici kao neosnovan stav VIII izreke presude, dok je tužiteljicu valjalo odbiti preko iznosa parničnog troška prema tuženoj priznatog u stavku VII izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan stav VIII izreke presude.

55. Sukladno čl. 155 ZPP-a spisa tužiteljici temeljem Tbr 8 točka 1 Tarife o nagradama naknadi troškova za rad odvjetnika ne pripada nagrada za više od 4 podnesak uz tužbu pa je tužiteljicu valjalo dobiti za sve druge podneske kojima je potraživala nagradu budući joj je priznato po toj osnovi nagrada za 4 obrazložena podneska. Isto tako valjalo je odbiti tužiteljicu za ročište za objavu presude budući je isto rješenjem prezakazano za dan 23.2.2026.godine,a tužiteljica na isto nije pristupila.

U Puli, 23. veljače 2026.godine

S u d a c :

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

l. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.