REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-437/2025-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužitelja ĆC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz OD Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 4. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i z. punomoćnika tuženika – Ilije Boića, odvjetnika u Zaboku, 23. veljače 2026., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točka 2. Ugovora o kreditu broj 9010712970 od 8. rujna 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčić pod brojem: OU-556/2005 8. rujna 2005., koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju EC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 2.671,47 Eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015., pa do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju EC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati više uplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 4.062,59 Eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju EC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.316,89 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana.

V O d b i j a s e tuženik s prigovorom prijeboja u iznosu od 591,50 €, kao neosnovanim.

VI O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž- 597/2024-2 od 28. kolovoza 2025., presuda ovog suda poslovni broj P-1283/2022-38 od 11. ožujka 2024. potvrđena je pod točkama I, II i V izreke; preinačena pod točkom VI izreke tako da je zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen kao neosnovan, dok je ukinuta pod točkama III, IV, VII i VIII izreke i u tom dijelu predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe i usklađenog tužbenog zahtjeva od 18. siječnja 2024. te je, a slijedom odluke Županijskog suda u Varaždinu predložio dopunu nalaza i mišljenja na način da vještak iskaže koliko je preplata zbog promjene kamatne stope, koliko je preplata zbog valute, da iskaže zateznu zakonsku kamatu na preplatu zbog kamate od dana uplate svake rate pa do 30. rujna 2015., da iskaže kolike su zakonske zatezne kamate na preplatu zbog valute od dana uplate svake pojedine rate do 30. rujna 2015. i da iskaže koliki je iznos preplate priznat u konverziji, te da iznos priznat u konverziji oduzme od iznosa preplate po osnovi kamate i valute, ali ne i od izračunatih zakonskih zateznih kamata.

2.1. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 19. siječnja 2026. (list 346-347 spisa), a nakon primitka dopune nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržanog u čl. 7.t.2. Ugovora o kreditu kao i da se naloži tuženiku isplata iznosa od 2.671,47 € na ime zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule i iznos od 4.062,59 € na ime više uplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate te naknada troška parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U ponovljenom postupku tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda kako pisano tako i usmeno. Nadalje, tuženik je predložio da vještak izračuna i tzv. negativne razlike te je istaknuo prigovor prijeboja, a na ročištu od 4. veljače 2026., istaknuo je prigovor prijeboja u iznosu od 591,50 €.

4. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s Privrednom bankom Zagreb d.d. 8. rujna 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010712970 kojim se Ugovorom ista, kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se sukladno članku 7. točka 2. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 4. točka 1. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,65 % godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,65 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,125/11). Dakle, u ovom slučaju kamata je mijenjana jednostranom, odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Tužitelj upire na činjenicu da u predmetnom ugovoru postoje dva promjenjiva elementa – valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa koja činjenica ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu uopće nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

4.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj:

Pž7129/13 od 13. lipnja 2014., u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.5., i 7. Izreke, kojom se utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je Posl.br. P-52/2023-10 u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana time da su tužene banke, a među njima i Privredna banka d.d., postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 6.08.2007.g., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 -133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda posl. broj:Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P1401/12, od dana 4. srpnja 2013, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. pa do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133709) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

4.2. Tužitelj i tuženik su 2015. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 102/15.) sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Također su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 21.485,28kn. Tužitelj neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos preplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. i to stoga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Aneksom određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

4.3. Tužitelj smatra, a uvažavajući stavove Suda Europske unije (Presuda C-118/17 od 14. ožujka 2019.) da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

4.4. Konačno, iz podneska od 19. siječnja 2026. (list 346-347 spisa), proizlazi da tužitelj, osim utvrđenja traži i isplatu zatezne kamate za svaki mjesečni više uplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope kao i zatezne kamate na svaki mjesečni više uplaćeni iznos zbog valutne klauzule, računajući od dana uplate svakog više uplaćenog iznosa pa do dana konverzije, također da traži isplatu onog što je više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope (preplatu zbog kamate) i isplatu onog što je više platio zbog valutne klauzule (preplatu zbog valutne klauzule). Tužitelj navodi da je u tužbi iznos priznat u konverziji jasno naznačio u historijatu tužbe te da je prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva svoje potraživanje po osnovi preplate zbog kamatne stope i valutne klauzule umanjio za iznos priznat u konverziji, radi čega predlaže da se donese presuda kako je to naznačeno pod točkom 2.1. obrazloženja.

5. U odgovoru na tužbu kao i tijekom postupka, tuženik ističe prigovor zastare te osporava osnov i visinu utuženog potraživanja te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložila svoju tužbu te konačno ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužiteljici predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Tuženik ističe i prigovor zastare, te se konačno protivi preinaci tužbenog zahtjeva i ističe prigovor prijeboja u iznosu od 591,50 €, odnosno predlaže da se odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom uz naknadu parničnog troška.

6. Sud smatra da u ovom postupku nije došlo do preinake tužbe iz čl. 191.st.1. ZPP-a jer nije došlo do promjene istovjetnosti zahtjeva, niti povećanja postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći. Tužitelj je u ovome postupku smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na specificirani tužbeni zahtjev od 18. siječnja 2024. iz čega proizlazi da tužba nije preinačena (čl. 191.st.3. ZPP-a). Tužitelj u ovom postupku potražuje utvrđenje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope, te preplatu zbog kamate i preplatu zbog valutne klauzule, zatezne kamate na preplaćene iznose, a sve umanjeno za iznos priznat u konverziji.

7. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 9010712970 od 8. rujna 2005. (list 12-16 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010712970 od 25. siječnja 2016. (list 22-26), kreditnu dokumentaciju (list 19-21 i 27-98), provedeno je financijsko vještačenje po Petri Blašković, stalnoj sudskoj vještakinji za financije, računovodstvo i poreze iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 206-234), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj ĆC osobno.

8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su zaključile Ugovor o kreditu broj 9010712970 od 8. rujna 2005. te Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010712970 od 25. siječnja 2016., a temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim se propisuje način konverzije kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

8.1. Predmetnim Ugovorom o kreditu broj 9010712970, tužitelju je stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 55.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta s rokom otplate 180 mjeseci.

8.2. Stranke su 25. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010712970 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

9. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Ć,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj ĆC, iskazao je da se sjeća da je 2005. uzimao kredit radi uređenja gornje etaže u obiteljskoj kući, a za potrebe stanovanja njegove obitelji. Kredit je uzeo u PBZ-u, a bankarski službenik bio je VC. Na taj kredit odlučio se zbog financijske situacije jer drugi nije mogao dobiti zbog malih primanja. Kamate na predmetni kredit bile su povoljne i mogao je dobiti iznos koji mu je bio potreban u skladu s troškovnikom kojeg je priložio dokumentaciji. Ugovor o kreditu bio je tipski i sjeća se da mu je bilo rečeno jer je htio da se mijenjaju neke točke ugovora "tko sam ja da se radi mene mijenjaju ugovori". U trenutku sklapanja ugovora nije znao što je valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, čak je i pitao bankara da se ne dogodi da rata odmah skoči, a on mu je rekao da ako do kraja otplate kredita poraste za 1% da je nemoguće da bude više. Konvertirao je kredit prvo u eure pa u kune. Kredit je u cijelosti otplaćen.

10.1. Iz predmetnog Ugovora o kreditu, Dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za adaptaciju stambenog objekta.

10.2. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane.

12. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

12.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12.4. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. U razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

17. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

17.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, a što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja koji iskaz sud prihvaća životnim, logičnim i uvjerljivim s time da nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet mu je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužitelju kao jedinu kreditnu opciju.

18. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

18.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

18.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

19. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom.

19.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

20. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po Centru za financijska vještačenja d.o.o.

20.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je, a pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj na štetu tužitelja: -ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope na više u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 2.054,66 EUR (15.480,84 kn), -ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 4.821,06 EUR (36.324,29 kn). Temeljem prethodno navedenog ukupno potraživanje tužitelja po predmetnom kreditu iznosi 6.857,72 EUR (51.805,13 kn); -izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 15.705,48 EUR što je u tom trenutku iznosilo 119.950,60 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjala kamatna stopa u odnosu na ugovorenu kamatu te da je u primjeni tečaj korišten prilikom isplate kredita preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30.9.2015. bi bila manja za 10.598,71 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro daje iznos od 1.406,69 EUR. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu 21.485,28 kn. Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

-Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 2.067,47 EUR (20.127,91 kn). -Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (Uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja sa iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet do dana provođenja konverzije iznosio 146,66 EUR. Nadalje pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po prilagođenom početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, preostali iznos razlike u glavnici po konverziji bi iznosio 1.265,03 EUR.

20.2. U sastavu nalaza i mišljenja nalaze se i tabele usporednog otplatnog plana izračuna u EUR primjenom tečaja konverzije, izračun razlike u glavnici utvrđen konverzijom u odnosu na glavnicu po početnom tečaju i otplatnom planu, pregled korištenih stopa zateznih kamata, izračun zateznih kamata po mjesecima za preplaćene anuitete zbog promjene kamatne stope do dana provođenja konverzije, izračun zateznih kamata po mjesecima za preplaćene iznose zbog promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita – do dana provođenja konverzije i izračun zateznih kamata po mjesecima za ukupno preplaćene iznose zbog porasta kamatne stope i promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita – do dana provođenja konverzije.

20.3. Tuženik je nalaz i mišljenje osporio u cijelosti jer da je isti bespredmetan, a radi činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/15).

20.4. U pisanom očitovanju prema prijedlogu tužitelja na zapisniku od 20. studenog 2025., sukladno odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-597/2024, sudski vještak navodi da je traženi izračun traženi izračun zateznih kamata već sadržan u provedenom vještačenju (Tabela 5. i 6. Nalaza pojedinačno u odnosu na preplatu zbog rasta kamatne stope i zbog rasta tečaja), te je također dan ukupni iznos zateznih kamata na svaki preplaćeni anuitet u iznosu od 2.671,47 EUR (Tabela 7. Nalaza). Nadalje, u odnosu na prijedlog tužitelja da se iznos priznat u konverziji umanji od dobivene preplate zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule, a ne od zateznih kamata kako je prvotno u Nalazu izvršeno, ne ulazeći u pravna pitanja, vještak u nastavku daje prikaz razlike između preplate priznate po konverziji i ukupno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i tečaja vezano za otplatu kredit u CHF primjenom reda uračunavanja po čl. 172. ZOO-a. Kao što je prethodno navedeno, konverzijom je priznata preplata u iznosu od 21.485,28 kn što primjenom tečaja na dan 30.9.2015. (tečaj 7,63750 kn za 1 EUR) iznosi 2.813,13 EUR. Nadalje, iz inicijalnog Nalaza proizlazi da je ukupno više plaćeni iznos, nastao zbog porasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, iznosio 2.054,66 EUR, dok je više plaćeni iznos, nastao zbog promjene tečaja na više u odnosu na početni, iznosio 4.821,06 EUR. Nastavno na navedeno, ukupno više plaćeni iznos zbog promjene kamatne stope i tečaja na više za vrijeme otplate kredita u CHF iznosio je 6.875,72 EUR. Pod pretpostavkom da bi se preplata priznata po konverziji prebijala s iznosom ukupno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i tečaja vezanog za otplatu kredita u CHF, tada bi isti nakon prebijanja iznosili 4.062,59 EUR. U odnosu na navod tuženika kako vještak nije uzeo u obzir razdoblja kada je tečaj za otplatu bio niži od tečaja na dan isplate kredita, vještak se očituje kako je zadatak vještaka bio utvrditi koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope na način da utvrdi razliku između početno ugovorene kamatne stope i svake promjene kamatne stope koju je tuženik vršio svojim jednostranim odlukama kao i da izračuna koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog odredbe o valutnoj klauzuli na način da utvrdi razliku tečaja važećeg na dan plaćanja i svakog povećanja tečaja, a sve uzeto u obzir iznos priznat u konverziji. Stoga je vještak u cijelosti izvršio izračune na način kako mu je bilo naloženo. Međutim, opreza radi, pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se uzimaju u obzir i razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i kada je tečaj za otplatu bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, odnosno kada je tužitelj manje plaćao anuitete zbog niže kamatne stope i tečaja, u Tabeli 1.a. je izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene kamatne stope i tečaja (na više i niže) u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji su početno vrijedili. U nastavku je u Tabeli 1.b, temeljem prikazanog u Tabeli 1.a. izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500).

20.4.1.Ukoliko Sud zauzme stav da se imaju uzeti i manje plaćeni iznosi zbog niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i nižeg tečaja koji je vrijedio prilikom otplate kredita u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope i tečaja u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 6.875,72 EUR, od kojeg iznosa je više plaćeno zbog rasta kamatne stope 2.054,66 EUR te zbog rasta tečaja 4.821,06 EUR. 2. Ukupan iznos manje plaćenog, uzevši u obzir pad anuiteta zbog pada kamatne stope i tečaja u odnosu početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 591,50 EUR, od kojeg iznosa je manje plaćeno zbog pada kamatne stope 68,08 EUR te zbog pada tečaja iznos od 523,44 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos razlike (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji su vrijedili prilikom isplate kredita, iznosi 6.284,22 EUR, od kojeg iznosa je ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope 1.986,60 EUR te zbog promjene tečaja (na više i niže) iznos od 4.297,62 EUR.

21. Sud nalaz i mišljenje kao i pisano očitovanje smatra izrađenim u skladu s danim zadacima, na koji tužitelj nije imao primjedbi dok s druge strane sud smatra da su prigovori tuženika primarno pravne naravi, te sud nalaz i mišljenje kao i pisano očitovanje prihvaća u cijelosti jer su izrađeni u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, pri čemu se ističe da je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

22. U pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

22.1. Sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

22.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa Ugovoru, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak.

22.3. Pravo je da je na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

22.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

22.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

22.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit tužitelj konvertira to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

22.7. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

22.8. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru, sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Dodatka Ugovoru, sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

23. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredit denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

23.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 KC protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

23.2. Povezujući pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu KC protiv Erste Bank Hungary Zrt, za zaključiti je da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

24. Na temelju financijskog vještačenja utvrđena je visina tužiteljeve tražbine, odnosno ukupni iznos zateznih kamata na preplatu zbog kamate i zbog valutne klauzule u iznosu od 2.671,47 €; više plaćeni iznos zbog porasta kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu (2.054,66 €) i više plaćeni iznos zbog promjene tečaja (4.821,06 €), odnosno sveukupno 6.875,72 € koji iznos je tužitelj umanjio za iznos preplate priznate po konverziji na dan 30.9.2015. u iznosu od 2.813,13 € te je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.671,47 € koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata koje su na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta izračunate i prikazane u apsolutnom iznosu od dana plaćanja do dana konverzije i iznosa od 4.062,59 € (6.875,72 € - 2.813,13 €) koji se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta CHF kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je to tužitelj konačno uredio tužbenim zahtjevom u podnesku od 19. siječnja 2026., sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015.

24.1. Kako je tuženik bio nesavjesna ugovorna strana time što je u Ugovor o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivno odredbama ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a dužan je tužitelju platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno od dana primitka uplate preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta.

25. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te ni od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. S obzirom da je sud utvrdio da nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva, neosnovan je i prigovor zastare tuženika.

26. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

27. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz Dodatka Ugovoru o kreditu, odnosno Aneksa Ugovoru, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka.

27.1. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnih ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu – ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi ugovora, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323.st.2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a.

29. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska 14.2.2020., 21.6.2023., 18.1.2024. i 19.1.2026. te zastupanja po odvjetniku na ročištu 15.5.2020., 26.9.2023., 28.11.2023., 1.2.2024., 20.11.2025. i 4.2.2026. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 550,00 €. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 470,00 € i trošak sudske pristojbe plaćene na tužbu u iznosu od 96,89 €, odnosno tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 3.316,89 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 151.st.3. ZPP-a tekućom od presuđenja do isplate.

29.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 24.11.2023., kao ni trošak sudske pristojbe na presudu budući je tužitelj oslobođen plaćanja iste temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).

30. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu parničnog postupka.

U Krapini 23. veljače 2026.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Vinka Brundula Tadić

2. OD E i partneri