REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-2004/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću, kao sucu pojedincu na prijedlog više sudske savjetnice-specijalistice Ivone Elez, u pravnoj stvari tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Draženki Buntak, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Anđelo Jureško i Draženka Buntak, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene i zaključene glavne javne rasprave dana 21. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, Draženke Buntak, odvjetnice u Zagrebu i u prisutnosti punomoćnika tuženika, IG, odvjetničkog vježbenika, temeljem članka 335. st. 4. ZPP-a, 23. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 25. ožujka 2025

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba članka 1. i odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 188-50-3943556 od 01.03.2007. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i članak 2. navedenog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjivosti kamatne stope.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.713,95 EUR (slovima: tri tisuće sedamsto trinaest eura i devedeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- na iznos od 1,18 EUR od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 12,90 EUR od 01.11.2008. do isplate

- na iznos od 0,60 EUR od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 16,24 EUR od 01.01.2009. do isplate

- na iznos od 18,64 EUR od 01.02.2009. do isplate

- na iznos od 19,73 EUR od 01.03.2009. do isplate

- na iznos od 17,15 EUR od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 17,73 EUR od 01.05.2009. do isplate

- na iznos od 13,04 EUR od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 9,59 EUR od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 10,51 EUR od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 12,33 EUR od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 12,17 EUR od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 10,33 EUR od 01.11.2009. do isplate

- na iznos od 13,78 EUR od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 16,55 EUR od 01.01.2010. do isplate

- na iznos od 20,49 EUR od 01.02.2010 do isplate

- na iznos od 19,59 EUR od 01.03.2010 do isplate

- na iznos od 24,93 EUR od 01.04.2010 do isplate

- na iznos od 23,92 EUR od 01.05.2010 do isplate

- na iznos od 25,89 EUR od 01.06.2010 do isplate

- na iznos od 43,00 EUR od 01.07.2010 do isplate

- na iznos od 39,48 EUR od 01.08.2010 do isplate

- na iznos od 50,24 EUR od 01.09.2010 do isplate

- na iznos od 46,52 EUR od 01.10.2010 do isplate

- na iznos od 40,54 EUR od 01.11.2010 do isplate

- na iznos od 53,16 EUR od 01.12.2010 do isplate

- na iznos od 69,21 EUR od 01.01.2011 do isplate

- na iznos od 57,84 EUR od 01.02.2011 do isplate

- na iznos od 61,83 EUR od 01.03.2011 do isplate

- na iznos od 56,76 EUR od 01.04.2011 do isplate

- na iznos od 57,67 EUR od 01.05.2011 do isplate

- na iznos od 79,19 EUR od 01.06.2011 do isplate

- na iznos od 81,28 EUR od 01.07.2011 do isplate

- na iznos od 99,26 EUR od 01.08.2011 do isplate

- na iznos od 90,02 EUR od 01.09.2011 do isplate

- na iznos od 79,92 EUR od 01.10.2011 do isplate

- na iznos od 78,34 EUR od 01.11.2011 do isplate

- na iznos od 77,57 EUR od 01.12.2011 do isplate

- na iznos od 82,36 EUR od 01.01.2012 do isplate

- na iznos od 2.152,47 EUR od 28.1.2012 do isplate po stopi koja se za razdoblje od 01.04.2008. do 31.07.2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem od tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, potražuje isplatu iznosa od 925,23 EUR (slovima: devetsto dvadeset pet eura i dvadeset tri centa) za zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- na iznos od 12,02 EUR od 01.12.2007. do isplate

- na iznos od 11,92 EUR od 01.01.2008. do isplate

- na iznos od 11,81 EUR od 01.02.2008. do isplate

- na iznos od 11,70 EUR od 01.03.2008. do isplate

- na iznos od 11,60 EUR od 01.04.2008. do isplate

- na iznos od 11,49 EUR od 01.05.2008. do isplate

- na iznos od 17,56 EUR od 01.06.2008. do isplate

- na iznos od 17,39 EUR od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 17,22 EUR od 01.08.2008. do isplate

- na iznos od 17,05 EUR od 01.09.2008. do isplate

- na iznos od 16,87 EUR od 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 16,70 EUR od 01.11.2008. do isplate

- na iznos od 16,52 EUR od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 16,34 EUR od 01.01.2009. do isplate

- na iznos od 16,16 EUR od 01.02.2009. do isplate

- na iznos od 15,97 EUR od 01.03.2009. do isplate

- na iznos od 25,71 EUR od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 25,41 EUR od 01.05.2009. do isplate

- na iznos od 25,10 EUR od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 24,81 EUR od 01.07.2009. do isplate

- na iznos od 24,50 EUR od 01.08.2009. do isplate

- na iznos od 24,18 EUR od 01.09.2009. do isplate

- na iznos od 23,87 EUR od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 23,55 EUR od 01.11.2009. do isplate

- na iznos od 23,23 EUR od 01.12.2009. do isplate

- na iznos od 22,91 EUR od 01.01.2010. do isplate

- na iznos od 22,57 EUR od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 22,24 EUR od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 21,90 EUR od 01.04.2010. do isplate

- na iznos od 21,56 EUR od 01.05.2010. do isplate

- na iznos od 21,21 EUR od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 20,87 EUR od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 20,51 EUR od 01.08.2010. do isplate

- na iznos od 20,16 EUR od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 19,79 EUR od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 19,43 EUR od 01.11.2010. do isplate

- na iznos od 19,06 EUR od 01.12.2010. do isplate

- na iznos od 18,68 EUR od 01.01.2011. do isplate

- na iznos od 18,31 EUR od 01.02.2011. do isplate

- na iznos od 17,92 EUR od 01.03.2011. do isplate

- na iznos od 17,55 EUR od 01.04.2011. do isplate

- na iznos od 17,15 EUR od 01.05.2011. do isplate

- na iznos od 16,76 EUR od 01.06.2011. do isplate

- na iznos od 16,36 EUR od 01.07.2011. do isplate

- na iznos od 15,96 EUR od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 15,55 EUR od 01.09.2011. do isplate

- na iznos od 15,14 EUR od 01.10.2011. do isplate

- na iznos od 12,04 EUR od 01.11.2011. do isplate

- na iznos od 11,69 EUR od 01.12.2011. do isplate

- na iznos od 11,34 EUR od 01.01.2012. do isplate

- na iznos od 9,89 EUR od 28.01.2012. do isplate sve po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena a od 01.01.2023. do 29.12.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.350,00 EUR (slovima: tisuću tristo pedeset eura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 26,55 EUR (slovima: dvadeset šest eura i pedeset pet centi) sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR (slovima: tisuću petsto eura) sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 1. ožujka 2007., kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 188-50-3943556, koji je solemniziran 2. ožujka 2007., kod javnog bilježnika Ranke Spevec pod brojem OV-2982/07, temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 25.478,21 CHF prema srednjem tečaju kreditora te se tužitelj obvezao vratiti isti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Tužitelj ističe da je u predmetnom ugovoru tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica, odnosno švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženik predvidio jednostrano mijenjanje kamatne stope. Tužitelj ukazuje da su odredbe predmetnog ugovora kojima je određen povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu CHF, kao i odredbe kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetna. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor sklop ljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, da stranke nisu pregovarale o ugovornim odredbama te stoga tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj, da nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara.

2. Nadalje, tužitelj ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Tužitelj nadalje ističe da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno da su banke znale za rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva o tome obavijestile potrošače.

3. Tužitelj je naveo da kao korisnik kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji tuženik mora vratiti, dok tuženik raspolaže svom potrebnom dokumentacijom za izračun visine više preplaćenog iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu. Stoga podnosi stupnjevitu tužbu iz članka 186.b ZPP te predlaže da sud donese rješenje kojim će tuženiku naložiti da dostavi cjelokupnu dokumentaciju i sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine koja je predmetom ovog postupka. Predlaže da sud donese presudu kojom će tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos koji će isti odrediti nakon što se provede knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Nakon što je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, tužitelj je podneskom od 25. ožujka 2025., specificirao tužbeni zahtjev i predložio da sud donesen presudu kojom će se utvrditi djelomična ništetnost članka 2. Ugovora o kreditu broj 188-50-3943556 od 1. ožujka 2007. u dijelu kojim je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru propisana promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, kao i djelomičnu ništenost članka 7. u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Također, tužitelj predlaže da sud donese presude kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 3.713,95 EUR sa zakonskim zateznim kamatama s osnove preplate tečaja CHF te iznos od 925,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama s osnove više plaćenih kamata.

4. Sud je navedenu preinaku dopustio sukladno članku 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; u daljnjem tekstu: ZPP) jer je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. U odgovoru na tužbu (list 22-33), tuženik između ostaloga ističe da je sporna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva da se o istoj pojedinačno pregovaralo da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu, odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik ističe da je tužitelju prije zaključenja ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni ugovor o kreditu solemniziran i od strane javnog bilježnika, koji je u smislu članka 57. Zakona o javnom bilježništvu strankama dužan objasniti smisao i sadržaj posla.

6. Tuženik nadalje ističe da je potrebno ispitati i postupanje tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, jer da obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i za interesiranosti samog tužitelja. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tuženik ističe da je s tužiteljem pregovarao o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu te da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule, odnosno kunskog kredita. Tuženik ističe da je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik je prigovorio visini tužbenog zahtjeva i istakao je prigovor zastare. Zaključno, tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zatezne kamate.

7. Tijekom postupka sud je proveo dokaz čitanjem i uvidom u : presliku Ugovora o kreditu: 188-50-3943556 zaključenog između Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb i Čolić Držislava, Tomaševićeva 6/2, 10410 [adresa] od 1. ožujka 2007., ovjerenom po javnom bilježniku Ranka Spevec pod poslovnim brojem OV-2982/2007 od 2. ožujka 2007. (list 7-11), presliku zahtjeva za kredit (list 31), presliku promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.12.2006.g. do 31.03.2007.g (list 32-33), presliku otplatnog plana (list 36-41), presliku prijepisa knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.03.2007. do 30.04.2012. (list 42-46), saslušan je tužitelj kao stranka postupka (list 75-76). Na ročištu od 15. travnja 2025., punomoćnica tužitelja povukla je prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja jer je na istom ročištu punomoćnik tuženika naveo kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Sud nije provodio dokaz saslušanjem javne bilježnice Jasminke Vrba, kako je to predložio punomoćnik tuženika na ročištu od 15. travnja 2025. Naime, javna bilježnica Jasminka Vrba kontaktirala je sud 22. srpnja 2025. te navela da više nije zaposlenica kod javne bilježnice Ranke Spevec koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu te da je kontaktirala javnu bilježnicu Ranku Spevec koja je navela da nema više spis OV-2982/2007. Sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika, budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i u rješenju USRH broj: U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021.)

8. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u smislu članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

9. Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja kao korisnika kredita prema tuženiku kao kreditoru, radi isplate iznosa koje je tužitelj preplatio uslijed promjene tečaja švicarskog franka za koju je valutu vezana obveza iz navedenog ugovora te radi isplate iznosa temeljem preplaćenog iznosa po osnovi odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

10. Između stranaka postupka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu CHF 25.478,21 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

11. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi te je sporno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete. Također, sporno je pitanje je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

12. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Naime, navedeno je suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/07) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno člancima 96. i 97. ZZP/07.

13. Člankom 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavak 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužiteljice i pravnog prednika tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

14. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja, sud je između ostale dokumentacije koja prileži spisu izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu: 188-50- 3943556 zaključenog između Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb i Čolić Držislava, Tomaševićeva 6/2, 10410 Velika Gorica od 1. ožujka 2007., ovjerenom po javnom bilježniku Ranka Spevec pod poslovnim brojem OV-2982/2007 od 2. ožujka 2007. (list 7-11). Uvidom u navedeni Ugovor utvrđeno je da je člankom 1. određeno da Kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 25.478,21 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Člankom 2. ugovorno je plaćanje redovne kamatne od 5,20% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, člankom 4. određeno je da je rok otplate kredita osamdeset četiri mjeseca. Nadalje, člankom 6. određeno je da je namjena kredita: Citroen Hrvatska d.o.o. – kredit za kupnju novih vozila. Člankom 7. određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

15. Iz iskaza tužitelja s ročišta od 22. srpnja 2025. (list 75-77), proizlazi da nije s djelatnicima banke, odnosno tuženika razgovarao o ugovoru o kreditu, da je sve dogovorio u auto-kući gdje su mu dali papire s kojima je otišao kod javnog bilježnika te ih tamo potpisao. Navodi da je prije potpisivanja pročitao ugovor, međutim da nije bio svjestan da će u budućnosti doći do drastičnog skoka valute CHF. Tužitelj ističe da mu nitko ni u auto-kući ni kasnije kada su papiri vezani za realizaciju kredita odneseni u banku nije ništa rekao vezano za moguće promjene kamatnih stopa, međutim da on navedeno nije razumio kada je pročitao ugovor o kreditu jer je laik. Tužitelj je nadalje naveo da danas zna što je valutna klauzula, međutim da prije nije imao pojma, da je digao kredit radi kupnje auta jer je već imao troje djece i četvrto na putu. Također, tužitelj je naveo da se nikada nije koristio tim autom na način da bi iz toga nešto zaradio, već da je isti koristio u privatne svrhe. Nadalje je tužitelj naveo da ga n i javni bilježnik nije na ništa upozoravao kada je došao potpisati ugovor o kreditu, odgovarajući na postavljeni upit naveo je da mu banka nije slala obavijesti vezano za promjene kamata i tečaja i razloge za to, da mu je banka slala samo opomene. Odgovarajući na postavljeni upit, tužitelj je naveo da ga u auto kući nisu upozoravali na to o kakvom kreditu se radi, već da su mu samo rekli da je to najpovoljniji kredit.

16. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

17. Napominje se da tuženik osporava tužiteljici status potrošača. Člankom 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji vozila. Tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila u svrhu koja je namijenjena njezinom zanimanju, odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku. U konkretnom slučaju takva činjenica ne proizlazi iz provedenih dokaza, stoga istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. Naime, tuženik nije dokazao da bi se predmetno vozilo koristilo u poslovne svrhe. U slučaju da je tuženik smatrao da je tužiteljica kupila vozilo radi korištenja istog u poslovne svrhe, imao je mogućnost sukladno članku 10. predmetnog ugovora o kreditu otkazati ugovor. Tuženik nije otkazao predmetni ugovor o kreditu, što ukazuje na zaključak da je tužiteljica u skladu s ugovornim odredbama vozilo koristila u osobne svrhe.

18. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, 46/2007, 79/2007; dalje: ZZP), koji člankom 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Članak 81. stavak 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, stavkom 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. stavak 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. istog članka propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

19. Također, u konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 1. ožujka 2007. Člankom 269. stavak 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. istog članka propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema članku 272. stavak 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema članku 270. stavak 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

20. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je tužitelj kao potrošač u smislu članka 3. točka 1. ZZP s tuženikom, kao trgovcem, zaključio naprijed navedeni Ugovor o kreditu broj: 188-50-3943556 od 1. ožujka 2007. radi kupnje motornog vozila. Nadalje je utvrđeno da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

21. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

22. Ukazuje se na članak 12. ZPP, koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje ništetnosti članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF, kao i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu te članka 2. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sud može raspraviti kao prethodno pitanje.

23. Zakon o obveznim odnosima, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u članku 328. određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

24. Slijedom navedenoga, tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF i članka 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu te članka 2. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope, raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje.

25. Iz provedenih dokaza u ovom postupku, a imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (članak 1. i članak 7. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu) te članka 2. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope.

26. Nadalje, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom, o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan, kao i o odredbi kojom je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope.

27. Naime, predmetni Ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Naime, tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Slijedom navedenoga, ugovaranje takvih odredbi imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Također, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

28. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to članak 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF i članak 7., u dijelu u kojem je ugovorena valuta CHF predmetnog Ugovora o kreditu. Polazeći od navedenoga, sporne su ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te iste predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

29. Također, u odnosu na članak 2. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope, valja reći sljedeće. Sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu članka 269. stavak 2. i članka 272. stavak 1. ZOO. U članku 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, a niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. ZZP. Prema članku 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Tužitelju je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Naime, trebalo mu je omogućiti da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži raskid ugovora. Slijedom navedenoga, tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu), pa je postupanje tuženika suprotno članku 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO, jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

30. Prema članku 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, člankom 323. stavak 2. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu članka 1111. stavak 1. ZOO.

31. U odnosu na istaknuti prigovor zastare istaknut od strane tuženika valja reći sljedeće. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na potraživanje preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika počinje teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske i to donošenjem presude poslovnog broja Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. Budući je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to je razvidno da je protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem članka 225. ZOO. po osnovi ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Slijedom navedenoga, razvidno je istaknuti prigovor zastare od strane tuženika osnovan u odnosu na iznos od 925,23 EUR uz zakonske zatezne kamate koje tužitelj potražuje temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope te je stoga u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude. Napominje se da sud nije posebno obrazlagao pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva u navedenom dijelu kao ni pitanje ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope, obzirom je u odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva prihvaćen istaknuti prigovor zastare.

32. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tražbinu temeljem preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, valja reći sljedeće. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na tražbine temeljem preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, prekinuta je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda, poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023. te je preinačena podneskom od 25. ožujka 2023., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem članka 225. ZOO. po osnovi tečajne razlike.

33. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

34. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

"Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020."

35. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: "Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

36. Odgovor na ovo pitanje glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe."

37. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

38. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

39. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

40. Zaključak iz točke 37. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

41. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženiku ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

42. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna, slijedom čega u predmetu nije provedeno financijsko vještačenje. Nesporno je da je tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetnih ugovornih odredbi preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 3.713,95 EUR. Također, na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku a na temelju članka 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).

43. Člankom 154. stavak 2. ZPP, određeno je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

44. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje ukupan iznos od 4.639,18 EUR, dok mu je dosuđen iznos od 3.713,95 EUR. Iz navedenoga proizlazi da je tužitelj sa visinom tužbenog zahtjeva uspio sa 80% ( 3.713,95 : 4.639,18 x 100) iz čega proizlazi da je tuženik u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio sa 20% (100 % - 80%). U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, tužitelj je uspio sa 100%, slijedom čega proizlazi da ukupan uspjeh tužitelja kada se uzmu u obzir i osnova u visina tužbenog zahtjeva iznosi 90 % (100 % + 80% : 2), iz čega proizlazi da ukupan uspjeh tuženika u postupku iznosi 10 %. Slijedom navedenoga, konačni uspjeh tužitelja nakon umanjenja uspjeha tuženika u postupku iznosi 80% (90 % – 10 %).

45. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem članka 154. ZPP i članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, 107/2025: dalje Tarifa).

46. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 3. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak sastava podneska od 25. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 15. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 22. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), trošak pristupa na ročište od 21. listopada 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife), dakle ukupan iznos dakle ukupan iznos od 1.200,00 EUR, na koji je iznos u smislu Tbr. 46. Tarife obračunat porez na dodanu vrijednost u iznosu od 300,00 EUR. Slijedom navedenoga, ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.500,00 EUR, odnosno kad se uzme u obzir uspjeh tužitelja u postupku od 90%, ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.350,00 EUR. Na trošak parničnog postupka tužitelju je dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude do isplate u smislu članka 151. stavak 3. ZPP te je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

47. Sud tužitelju nije priznao iznos od 26,55 EUR za sudsku pristojbu na tužbu, obzirom na odredbe Zakona o izmjenama zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23, dalje ZID ZSP) koje su u primjeni od 20. svibnja 2023., a kojim je zakonom izmijenjen članak 11. stavak 1. točka 20 tako da se od plaćanja pristojbi oslobađaju tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa te stoga tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na tužbu te mu stoga tuženik nije dužan naknaditi taj trošak te je stoga odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

48. Budući tuženik nije uspio u parnici, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška sukladno odredbi članka 154. ZPP (toč. V. izreke).

49. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 23. veljače 2026.

SUDAC:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku