REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU
Grubišno Polje, Kolodvorska 2
Poslovni broj: P-475/2025-53.
(Raniji broj: P-523/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, Mihanovićeva 1, protiv tužene Zagrebačke bake d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 23. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I
Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju LG (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], ukupan novčani iznos od 1.251,48 eura i to s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iznos od 565,07 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:
5,10 eura teče od 16. studenog 2007. godine do isplate,
5,08 eura teče od 16. prosinca 2007. godine do isplate,
5,06 eura teče od 16. siječnja 2008. godine do isplate,
5,03 eura teče od 16. veljače 2008. godine do isplate,
9,93 eura teče od 16. ožujka 2008. godine do isplate,
9,87 eura teče od 16. travnja 2008. godine do isplate,
9,83 eura teče od 16. svibnja 2008. godine do isplate,
9,78 eura teče od 16. lipnja 2008. godine do isplate,
9,72 eura teče od 16. srpnja 2008. godine do isplate,
9,67 eura teče od 16. kolovoza 2008. godine do isplate,
9,62 eura teče od 16. rujna 2008. godine do isplate,
9,56 eura teče od 16. listopada 2008. godine do isplate,
9,51 eura teče od 16. studenoga 2008. godine do isplate,
9,46 eura teče od 16. prosinca 2008. godine do isplate,
9,40 eura teče od 16. siječnja 2009. godine do isplate,
9,34 eura teče od 16. veljače 2009. godine do isplate,
9,29 eura teče od 17. ožujka 2009. godine do isplate,
9,23 eura teče od 16. travnja 2009. godine do isplate,
9,17 eura teče od 16. svibnja 2009. godine do isplate,
9,11 eura teče od 16. lipnja 2009. godine do isplate,
9,05 eura teče od 16. srpnja 2009. godine do isplate,
11,89 eura teče od 15. kolovoza 2009. godine do isplate,
11,81 eura teče od 16. rujna 2009. godine do isplate,
11,74 eura teče od 16. listopada 2009. godine do isplate,
11,66 eura teče od 16. studenoga 2009. godine do isplate,
11,58 eura teče od 16. prosinca 2009. godine do isplate,
11,50 eura teče od 16. siječnja 2010. godine do isplate,
11,42 eura teče od 16. veljače 2010. godine do isplate,
11,34 eura teče od 16. ožujka 2010. godine do isplate,
11,25 eura teče od 16. travnja 2010. godine do isplate,
11,17 eura teče od 18. svibnja 2010. godine do isplate,
11,09 eura teče od 16. lipnja 2010. godine do isplate,
11,00 eura teče od 16. srpnja 2010. godine do isplate,
10,91 eura teče od 17. kolovoza 2010. godine do isplate,
10,82 eura teče od 16. rujna 2010. godine do isplate,
10,74 eura teče od 16. listopada 2010. godine do isplate,
10,65 eura teče od 16. studenoga 2010. godine do isplate,
10,56 eura teče od 16. prosinca 2010. godine do isplate,
10,47 eura teče od 16. siječnja 2011. godine do isplate,
10,37 eura teče od 16. veljače 2011. godine do isplate,
10,28 eura teče od 16. ožujka 2011. godine do isplate,
10,19 eura teče od 16. travnja 2011. godine do isplate,
10,09 eura teče od 16. svibnja 2011. godine do isplate,
9,99 eura teče od 16. lipnja 2011. godine do isplate,
6,19 eura teče od 16. srpnja 2011. godine do isplate,
4,98 eura teče od 16. kolovoza 2011. godine do isplate,
4,92 eura teče od 16. rujna 2011. godine do isplate,
4,87 eura teče od 16. listopada 2011. godine do isplate,
4,82 eura teče od 16. studenog 2011. godine do isplate,
4,76 eura teče od 16. prosinca 2011. godine do isplate,
4,71 eura teče od 16. siječnja 2012. godine do isplate,
4,66 eura teče od 16. veljače 2012. godine do isplate,
4,60 eura teče od 16. ožujka 2012. godine do isplate,
4,54 eura teče od 16. travnja 2012. godine do isplate,
4,49 eura teče od 16. svibnja 2012. godine do isplate,
4,43 eura teče od 16. lipnja 2012. godine do isplate,
4,37 eura teče od 16. srpnja 2012. godine do isplate,
4,31 eura teče od 16. kolovoza 2012. godine do isplate,
4,26 eura teče od 16. rujna 2012. godine do isplate,
4,20 eura teče od 16. listopada 2012. godine do isplate,
4,14 eura teče od 16. studenog 2012. godine do isplate,
4,08 eura teče od 16. prosinca 2012. godine do isplate,
4,02 eura teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,
3,96 eura teče od 16. veljače 2013. godine do isplate,
3,90 eura teče od 16. ožujka 2013. godine do isplate,
3,84 eura teče od 16. travnja 2013. godine do isplate,
3,77 eura teče od 16. svibnja 2013. godine do isplate,
3,71 eura teče od 16. lipnja 2013. godine do isplate,
3,65 eura teče od 16. srpnja 2013. godine do isplate,
3,59 eura teče od 16. kolovoza 2013. godine do isplate,
3,52 eura teče od 16. rujna 2013. godine do isplate,
3,45 eura teče od 16. listopada 2013. godine do isplate,
3,39 eura teče od 16. studenog 2013. godine do isplate, ,
3,32 eura teče od 16. prosinca 2013. godine do isplate,
3,26 eura teče od 16. siječnja 2014. godine do isplate,
kao i iznos od 686,41€ na ime ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak (CHF), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se na iznose od:
37,87 eura teče od 16. svibnja 2014. godine do isplate,
38,64 eura teče od 16. lipnja 2014. godine do isplate,
39,32 eura teče od 16. srpnja 2014. godine do isplate,
39,81 eura teče od 16. kolovoza 2014. godine do isplate,
39,87 eura teče od 16. rujna 2014. godine do isplate,
40,40 eura teče od 16. listopada 2014. godine do isplate,
41,20 eura teče od 16. studenog 2014. godine do isplate,
41,28 eura teče od 16. prosinca 2014. godine do isplate,
41,32 eura teče od 16. siječnja 2015. godine do isplate,
41,16 eura teče od 16. veljače 2015. godine do isplate,
41,07 eura teče od 16. ožujka 2015. godine do isplate,
40,98 eura teče od 16. travnja 2015. godine do isplate,
40,89 eura teče od 16. svibnja 2015. godine do isplate,
40,79 eura teče od 16. lipnja 2015. godine do isplate,
40,70 eura teče od 16. srpnja 2015. godine do isplate,
40,60 eura teče od 15. kolovoza 2015. godine do isplate,
40,51 eura teče od 16. rujna 2015. godine do isplate,
obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.
II Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju LG (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.575,86€ a koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 13. siječnja 2016. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznose:
0,93 eura teče od 16. studenog 2008. godine do 13. siječnja 2016. godine, 6,24 eura teče od 16. siječnja 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 6,39 eura teče od 16. veljače 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 3,66 eura teče od 17. ožujka 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 4,35 eura teče od 16. travnja 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 4,54 eura teče od 16. svibnja 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 3,49 eura teče od 16. lipnja 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 3,75 eura teče od 16. srpnja 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 1,43 eura teče od 15. kolovoza 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 3,08 eura teče od 16. rujna 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 1,84 eura teče od 16. listopada 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 2,77 eura teče od 16. studenog 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 2,71 eura teče od 16. prosinca 2009. godine do 13. siječnja 2016. godine, 5,10 eura teče od 16. siječnja 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 6,65 eura teče od 16. veljače 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 6,41 eura teče od 16. ožujka 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 7,97 eura teče od 16. travnja 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 10,74 eura teče od 18. svibnja 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 11,40 eura teče od 16. lipnja 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 14,64 eura teče od 16. srpnja 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 14,62 eura teče od 17. kolovoza 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 21,26 eura teče od 16. rujna 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 17,53 eura teče od 16. listopada 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 18,50 eura teče od 16. studenoga 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 22,73 eura teče od 16. prosinca 2010. godine do 13. siječnja 2016. godine, 23,19 eura teče od 16. siječnja 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 21,81 eura teče od 16. veljače 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 22,80 eura teče od 16. ožujka 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 22,94 eura teče od 16. travnja 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 25,76 eura teče od 16. svibnja 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 31,64 eura teče od 16. lipnja 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 39,00 eura teče od 16. srpnja 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 46,28 eura teče od 16. kolovoza 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 35,31 eura teče od 16. rujna 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 31,66 eura teče od 16. listopada 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 31,96 eura teče od 16. studenog 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 32,53 eura teče od 16. prosinca 2011. godine do 13. siječnja 2016. godine, 35,78 eura teče od 16. siječnja 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 36,79 eura teče od 16. veljače 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 35,80 eura teče od 16. ožujka 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 35,70 eura teče od 16. travnja 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 36,29 eura teče od 16. svibnja 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 37,27 eura teče od 16. lipnja 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 36,17 eura teče od 16. srpnja 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 35,91 eura teče od 16. kolovoza 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 33,14 eura teče od 16. rujna 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 35,64 eura teče od 16. listopada 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 36,83 eura teče od 16. studenog 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 36,14 eura teče od 16. prosinca 2012. godine do 13. siječnja 2016. godine, 34,86 eura teče od 16. siječnja 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 35,04 eura teče od 16. veljače 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 34,80 eura teče od 16. ožujka 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 37,09 eura teče od 16. travnja 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 33,85 eura teče od 16. svibnja 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 33,37 eura teče od 16. lipnja 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 33,76 eura teče od 16. srpnja 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 33,48 eura teče od 16. kolovoza 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 34,76 eura teče od 16. rujna 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 35,60 eura teče od 16. listopada 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 36,05 eura teče od 16. studenog 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 37,48 eura teče od 16. prosinca 2013. godine do 13. siječnja 2016. godine, 36,17 eura teče od 16. siječnja 2014. godine do 13. siječnja 2016. godine, 39,71 eura teče od 16. veljače 2014. godine do 13. siječnja 2016. godine, 40,44 eura teče od 16. ožujka 2014. godine do 13. siječnja 2016. godine, 40,31 eura teče od 16. travnja 2014. godine do 13. siječnja 2016. godine, u roku od 15 dana.
III Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznos a od 1.575,86€, kao neosnovan.
IV Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju LG (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], L [adresa], nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.563,74€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja presude do dana isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio je sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3208747549 od 29. ožujka 2007. godine, a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje kredita za kupnju stana u iznosu od 14.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunata prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj.
Člankom 2. predmetnog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,90% godišnje. Stavkom 1. istog članka ugovorena je promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke tuženika.
Relativno brzo nakon zaključenja ugovora, a kao i većini drugih potrošača koji su sa drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja, i u kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno i predmetnim ugovorom, mjesečne rate kredita tužitelju su značajno porasle, a sve zbog općepoznate činjenica naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope.
S obzirom na navedeno, a budući da tužitelj više nije mogao plaćati mjesečne anuitete po Ugovoru o kreditu zbog opisanog kumulativnog djelovanja povećanja tečaja i promjena kamatnih stopa, bez pravog izbora, a u cilju osiguranja kakve takve likvidnosti svojih sredstava i mogućnosti podmirenja svih životnih troškova, tužitelj je dana 11. siječnja 2016. godine zaključio Dodatak ugovoru o kreditu.
Dodatkom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema izvršenoj konverziji, a sukladno odredbama Zakona o konverziji utvrđeno je novo stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 20.202,49 kuna, a ujedno je utvrđeno i da nakon provedene konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) sukladno odredbi članka 1. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je u taj Zakon dodan članak 19c., stavak 1., točka 5., u iznosu od 13.242,65 kuna.
Iako je predmetni kredit konvertiran, a sukladno posljednjoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev – 2868/2018 – 2 od 12. veljače 2019. godine, tužitelj neprijeporno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika, a na ime nepoštenih te samim time i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu činjenicu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni svi iznosi koje je tužitelj preplatio s osnove nepoštene, a samim time i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a sukladno stavu kojeg su izrazili sudovi u niže citiranim presudama, kao i u nizu pojedinačnih sporova ostalih potrošača protiv banaka tuženih u kolektivnom sporu.
Prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način. Dapače, ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnost tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi. Prilikom ugovaranja kredita tužitelju nije ni ponuđen bilo kakav drugi kreditni aranžman, osim kredita pod uvjetima pod kojima je zaključen predmetni. Štoviše, tužitelj je na neki način bio odgovaran od uzimanja kredita u valuti EUR odnosno bilo kojoj drugoj (HRK) uz obrazloženje kako će mu mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti EUR – o, kako nikakvog straha nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja i da nikakve bojazni, ni rizika za tužitelja nema, a da će mu kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog proizvoda tuženika odnosno bilo kojeg drugog kredita.
Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak (CHF) tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, osim gore navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak „jeftiniji“, a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez bilo kakvog rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja, niti mu je bilo što objašnjeno ili predočeno. Da je tužitelj dobio bilo kakvu informaciju, ili barem naznaku, da će se tečaj švicarskog franka skoro pa izjednačiti sa tečajem EUR – o te da će mjesečna rata kredita porasti toliko da čak i ugrožava ostale životne potrebe tužitelja, zasigurno nikada ne bi pristala na takav kreditni aranžman.
Prilikom zaključenja ugovora, tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno, niti dano do znanja na koji se način kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke. Tužitelj u trenutku zaključenja ugovora, a ni kasnije tijekom njegovog izvršavanja, sve do trenutka konverzije kada su mu predočeni parametri po kojima se kamatna stopa mijenja, ali sada u EUR- o kreditu, nije znao, niti je mogao znati, na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti. Nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena, niti mu je išta o načinu promjene kamatne stope bilo rečeno.
Tužitelju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nisu dani nikakvih opći, ni posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, već je samo znao dobiti obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, a iz koje obavijesti se ništa ne može iščitati, osim da je kamatna stopa promijenjena, a na takvu promjenu tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, niti je mogao znati parametre za izračun promijenjene kamatne stope. Tužitelj za potrebe ove tužbe tek naknadno dobio od tuženika određenu kreditnu dokumentaciju. Iz svega je jasno da je tužena banka predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljem zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi niže u historijatu ove tužbe. Sama konverzija predmetnog kreditnog aranžmana učinjena je gotovo na identičan način budući da je i predmetni Dodatak ugovora ništa drugo do klasičan tipski ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o bilo kojoj opciji Dodatka ugovora, a u konačnici je i sam Dodatak ugovora „morao“ potpisati jer je bio doveden pred gotov čin – ostati u neizvjesnosti kredita u valuti CHF ili pristati na uvjete tuženika iz konvertiranog kredita. Kao i velika većina drugih korisnika, tužitelj je pritisnut strahovitim rastom tečaja švicarskog franka, izabrao, odnosno morao je izabrati konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Kao što je navedeno u historijatu ove tužbe, tužena banka, u ugovor o kreditu ugradila je odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnim stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine2 br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi i odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu.
O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž – 6632/2017 – 10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banaka te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P – 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Potrebno je naglasiti da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske još ranije odbio revizije sedam tuženih banaka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž – 6632/2017 – 10 od 14. lipnja 2018. godine odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.
Naime, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž – 6632/2017 – 10 od 14. lipnja 2018. godine nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamate stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore i opisano, ništetna.
Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama.
Imajući u vidu sve navedeno, a posebno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u posljednjem rješenju broj Rev - 2868/2018 – 2 od 12. veljače 2019. godine kojim se tužitelju priznaje pravni interes na podnošenje ove tužbe, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P – 1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamate stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj nedvojbeno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe.
Kada se navedeno uzme u obzir, a prema računici tužitelja na način da se u obzir uzme analitička kartica koja je priložena uz tužbu, svaki plaćeni anuitet u kunama, a koji je umanjen za prvi anuitet u kunama, sve zaključno sa danom 30. rujna 2015. godine kao danom kojim je provedena konverzija, proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio novčani iznos od 20.472,35 kuna na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF.
Budući da je u konkretnom slučaju tijekom izvršavanja kredita proveden postupak konverzije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a kojim postupkom konverzije tužitelj kao potrošač nije u potpunosti obeštećen odnosno nije doveden u isti pravni položaj u kojem se nalaze oni potrošači koji su svoj kredit u cijelosti isplatili i koji, prema prevladavajućem stavu sudske prakse izraženom u više desetaka presuda, imaju pravo na isplatu svega što je više plaćeno (preplate) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj smatra kako je nužno u ovom sudskom postupku utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja.
Primjenom gore opisane formule, tužitelj je došao do izračuna od 1.497,01 kn na ime razlike u kunama, sve sa stanjem na dan 30. rujan 2015. godine kao danom kada je provedene konverzija, a koji iznos je tužitelju tužena banka dužna podmiriti kako bi tužitelj i s osnove razlike efekta konverzije bio stavljen u isti pravni položaj sa ostalim, nekonvertiranim, dužnicima odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima.
S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra kako su sukladno gore citiranim presudama odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi glavnog ugovora o kreditu nepoštene, a samim time i ništetne, pa predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju plati novčani iznos od 20.472,35 kuna, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te iznos od 1.497,01 kunu na ime razlike glavnice sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, uz nadoknadu troškova postupka, sve u roku od 15 dana.
Tužitelj je tijekom postupka, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev potražujući iznos od 2.827,34€ sa zakonskom zateznom kamatom i to koja teče na iznos od 565,07€ a što se odnosi na preplatu zbog promjenjivosti kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od dospijeća do isplate, te iznos od 2.262,27€ a što se odnosi na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i to na pojedine iznose od dospijeća pa do isplate.
2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu pismenim podneskom od 6. kolovoza 2019. godine u kojem osporava istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane i u pogledu pravne osnove, visine, osnovu i tijek zateznih kamata, te ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanja dospjela prije 29. svibnja 2014. godine odnosno, tužbeni zahtjev u cijelosti.
Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) i s obzirom na to stranke su 11. siječnja 2016. godine sklopile sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit u EUR. Sve tužiteljeve uplate s osnove svakog povišenja CHF, kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15.
Tuženik je izračun konverzije sačinio sukladno propisima čl. 19.c ZID ZPK/15 i o čemu je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora pa na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom s obzirom da je to i potvrdio neovisni revizor.
Tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju sklapanjem Dodatka Aneksa ugovora pa je sklapanjem istog iskazana volja u pravnom smislu na način da je tužitelj prihvatio konverziju, ali unatoč tome traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove pozivajući se na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a za takvo stajalište nema uporišta.
Navodi da ukoliko je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, tada nije trebao prihvatiti konverziju a tužitelj je imao, za razliku od tuženika, punu slobodu izbora kojom se i koristio. Tužitelju su kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne a nakon toga razdoblja kamate su u budućem razdoblju se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite.
Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž- 7129/13), presudu VSRH (Revt-249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene jer nisu omogućivali potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu.
Tuženik nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva nego ih te odluke izravno demantiraju.
Isto tako, navodi da tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjene CHF tečaja također nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15.
Ističe da su sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno kakav je slučaj bio primjenjiv.
Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja i svi uplaćeni iznosi su sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate pa upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom koji je uključivao i sve promjene pa tako i promjene tečaja koje su uvjetovale izmjene početnog plana i početnih anuiteta. U odnosu na tvrdnje tužitelja vezano uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća na čl. 19.c toč. 8 ZIDZPK/15 kojim izričito navoda da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika između neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godine kao dan konverzije i neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine te b svako drugo postupanje banke bilo protivno izričitim zakonskim propisima.
Stoga, predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan.
Tuženik je tijekom postupka pismenim podnescima istakao prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača te ističe da je isti dužan to dokazati s obzirom da je odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača izričito propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti a tužitelj nije dokazao da je potrošač.
Isto tako, tuženik je tijekom postupka istakao da tužitelj nema pravne osnove da zadrži priznati iznos preplate iz konverzijskog zahtjeva u iznosu od 13.242,65HRK.
3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-475/2025 (Raniji broj: P-523/2019), tj. uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208747549, kreditna partija: 7103581751 od 29. ožujka 2007. godine (list 5-7), u Dodatak ugovora o kreditu od 11. siječnja 2016. godine (list 8-10), u otplatni plan (list 11-13), u promet po kreditu (list 15-23), u izračun konverzije (list 42-48), u pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. godine (list 50), u sudsku praksu (list 76-84, 88-106, 120-131, 160-182, 190-241, 258- 263), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Ivanke Špehar (list 133- 154), u dopunu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Ivanke Špehar (list 244-248), u očitovanje financijsko-knjigovodstvenog vještaka Ivanke Špehar (list 296-300, 309).
Usmeno saslušao financijsko-knjigovodstvenog vještaka Ivanku Špehar (list 313-314).
Izveo dokaz saslušanjem tužitelja (list 314-315).
4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnova preplaćene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule budući da su ništetne odredbe čl. 1., 2. i 7.. Ugovora o kreditu 7103581751 od 29. ožujka 2007. godine.
6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 29. ožujka 2007 godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stambenog objekta, broj 3208747549, kreditna partija: 7103581751, kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 14.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita.
7. Predmet spora je isplata preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope i preplaćenih iznosa temeljem rasta tečaja za valutu CHF-a u odnosu na početni tečaj kakav je važio u trenutku podizanja kredita zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a prema uređenom tužbenom zahtjevu od 3. studenog 2025. godine a nakon što je isti postavljen nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.
8. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013. godine, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, i da li su odredbe Ugovora o kreditu i to u dijelu čl. 1., 2. i 7. u kojima se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku određeni iznos kredita čije su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak, te kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju jednostranih odluka o visini kamatnih stopa banke, nepoštene i ništetne i koji iznos pripada tužitelju po osnovu preplaćenog iznosa zbog promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule, kao i da li je osnovan prigovor zastare kao i visine potraživanja, te da li tužitelj ima status potrošača.
9. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi iz Ugovora o kreditu, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, dana 29. ožujka 2007. godine sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208747549, kreditna partija: 7103581751, kojim je tuženik Zagrebačka banka d.d. odobrio tužitelju kredit za adaptaciju stana iznosu od 14.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB- a na dan isplate (čl. 1), rok otplate kredita 10 godina sa kamatom, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana koja na dan sklapanja iznosi 4,90 % (članak 2.).
U čl.7. istoga kredita, stranke su ugovorile da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti u iznosu 147,09 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos rate sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora. Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene rate. O izmijenjenom iznosu rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora. Rate dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu počev od dana dospijeća prve rate. Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u narednom mjesecu nakon iskorištenja kredita ili računajući od isteka roka iz čl. 4. Ugovora. Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu.
Stranke su u ostalim odredbama ugovora ugovorile ostala prava i obveze kako kreditora, tako i korisnika kredita.
10. Uvidom u otplatni plan utvrđuje se da je tužitelj podigao kredit u iznosu od 14.000,00CHF a što iznosi 63.041,07KN, sa godišnjom kamatnom stopom 4,90%, otplatna rata iznosi 147,09CHF i da su ugovorili kredit s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, te da je prva rata dospjela 1. lipnja 2007. godine u iznosu od 147,09CHF a posljednja 1. svibnja 2017. godine u iznosu 145,68CHF.
11. Uvidom u promet po kreditu utvrđuje se da je tužitelj vršio otplatu kredita i da je konačno otplaćen kredit 13. siječnja 2016. godine.
12. Uvidom u izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. godine utvrđuje se da je glavnica isplaćenog kredita preračunate u EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita 8.531,90€, a da je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. godine 1.860,34€ s tim da je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. godine u kunama 20.202,49HRK, nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. godine 14.198,26HRK te da je razlika u glavnici između kredita u CHF i usporednog kredita u EUR 6.004,23HRK. Isto tako, proizlazi da je ukupno uplaćeno po kreditu s valutnom klauzulom u CHF preračunato u EUR 11.649,97EUR, potrebne uplate po usporednom kreditu s valutnom klauzulom u EUR 9.914,84EUR, da je preplata preračunata u EUR umanjena za potrebne uplate po usporednom kreditu 1.735,13EUR. Preplata manje uplaćena sredstva preračunato u kune po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. godine 13.242,65HRK, anuitet po kreditu s valutnom klauzulom u CHF 148,85CHF, a u EUR 98,06EUR, primijenjena kamatna stopa na usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 6,09%, te da je nedospjela glavnica na dan 30. rujna 2015. godine u CHF 2.894,02CHF, a u kunama 20.202,49HRK.
13. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, zaključen između stranaka 11. siječnja 2016. godine, utvrđuje se da su stranke u čl. 2. potvrdile da su dana 29. ožujka 2007. godine sklopile ugovor o kreditu broj 7103581751, u iznosu od 14.000,00CHF, te Dodatak ugovora o kreditu plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunata po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja zajedno s ugovorenom redovnom kamatom u skladu s odredbama Zakona a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od stranke korisnika kredita, navedenim dodatkom ugovora o kreditu mijenjaju se odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita, te stranke postižu sporazum o raspolaganju preplatom sve na način kako to nalaže Zakon. U čl. 4. stranke su utvrdile da je neotplaćena glavnica kredita u CHF 2.894,02CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 20.202,49HRK, te da je na dan 30. rujna 2015. godine preostali rok otplate kredita je 20 mjeseci.
U čl. 5. ugovoreno je da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30. rujna 2015. godine. Njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 13.242,65HRK. Obveza korisnika kredita na plaćanje anuiteta po osnovnom ugovoru za kredit u CHF postoji sve do predaje kreditoru javnobilježnički potvrđenog Dodatka ugovora. Sve uplate od 1. listopada 2015. godine do dana sklapanja javnobilježničkog potvrđenog Dodatka ugovoru, kreditor će utvrditi s člankom 19.f. Zakona te će njihov učinak povećati ili smanjiti iznos iz prethodnog stavka.
U čl. 8. Dodatka stranke su ugovorile da na dan 30. rujna 2015. godine nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iznosi 1.860,34EUR koju je korisnik kredita dužan platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama članka Dodatka ugovoru sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatom po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Redovna kamatna stopa na dan 30. rujna 2015. godine je sastavljena od fiksnog i varijabilnog dijela s tim da fiksni dio kamatne stope iznosi 3,98p.p. te se ne mijenja do konačne otplate kredita. Kao varijabilni dio kamatne stope ugovora sa 6M NRS1 za EUR te se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više i niže u skladu s Općim uvjetima promjene kamatnih stopa a iznosi 2,36p.p., a sukladno navedenim odredbama visina redovne kamatne stope na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 6,34% godišnje. Isto tako, proizlazi da je kreditor prilikom sklapanja dodatka ugovora primijenio diskrecijsku odluku kojom snižava redovnu kamatnu stopu za 0,25p.p. pa tako da ona iznosi 6,09% godišnje.
Isto tako, u čl. 9. Dodatka, stranke su ugovorile anuitet otplate kredita tako da isti mjesečno iznosi 98,06EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja a koji iznos sadrži glavni dug i kamatu. U ostalim odredbama Dodatka, stranke su ugovorile i ostala prava i obveze stranaka.
14. Nesporno je da je Visoki trgovački sud RH u presudi pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje Zagrebačke banke d.d. i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrdio u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Nadalje nesporno je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i tuženik a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Dakle, u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, i Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.
Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s osnove promjenjive kamatne stope u skladu sa člankom 502.c a u svezi članka 502.a ZPP-a. Promjenom kamatne stope, koja je s vremenom mijenjana na štetu tužitelja, došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike broj Gž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine kojom je potvrđeno da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je tuženik postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine (NN 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.
Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi utvrđenja i isplate iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 1., te čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu od 8. lipnja 2007. godine, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,95% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
15. Stoga, u odnosu na odredbu čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 29. ožujka 2007. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO-a), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.
Tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.
Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu od 29. ožujka 2007. godine, u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
Dakle, proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju kretanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
Sud ne može prihvatiti kao uvjerljivo opravdanje tuženika da na strani tuženika kao banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja i da je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, međutim, imajući u vidu status tuženika i poslovanje čime se bavi, onda sigurno banka je mogla i trebala imati saznanja o eventualnoj mogućnosti nestabilnosti tečaja i na isto upozoriti tužitelja.
Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 29. ožujka 2007. godine, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) a koji su bili na snazi u vrijeme otplate kredita, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07.
16. U odnosu na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, a polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visini kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (NN 96/03) čije odredbe su bile na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu između stranaka.
Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. istoga zakona da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 2. predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju nije dostavljao obavijest osobno u kojoj bi naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope, već je dostavio samo obavijest o promjeni kamatne stope i iznosu anuiteta.
Ovakav način promjene kamatne stope navedenim presudama, a i u ovom postupku je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Takva presuda prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj je tuženiku u konkretnom slučaju na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope isplatio više nego što je ugovoreno, s obzirom da je ugovorena kamatna stopa od 4,90% a tuženik je svojom jednostranom odlukom o promjenjivim kamatnim stopama mijenjao ugovorenu kamatu na način da je istu povećavao osim što je u jednom kraćem razdoblju i to od 1. siječnja 2014. do 13. siječnja 2016. godine kada je sačinjena konverzija, kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.
17. Naime uvidom u izračun konverzije utvrđuje se da je tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora 29. ožujka 2007. godine bila 4,90%, i to 1. listopada 2007. godine na 5,55%; dana 1. veljače 2008. godine na 6,30%; 1. srpnja 2009. godine na 6,80%, 1. lipnja 2011. godine na 6,00%; 1. srpnja 2011. godine na 5,75%; 1. siječnja 2014. godine 3,23%, 13. siječnja 2016. godine na 5,87% kada je sačinjena konverzija.
18. U postupku je izveden dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je ugovor o kreditu zaključio 2007. godine u Virovitici u Zagrebačkoj banci. Iznos kredita je bio 14.000,00 CHF, namjena kredita – stambeni kredit za adaptaciju stana. Rok otplate kredita je bio 10 godina. Dobivao je obavijesti u poštanski sandučić o povoljnim kreditima sa malom kamatom u CHF i s obzirom da je već imao kredit u eurima u Podravskoj banci, a to mu je bilo dosta nepovoljno, otišao je u Zagrebačku banku u Viroviticu interesirati se za kredit u CHF, te su službenici mu rekli da je kredit u CHF povoljan, da je kamata povoljna jer je manja u odnosu na eure i tečaj je bio niži i da se ništa ne bi trebalo mijenjati tokom otplate cijeloga kredita, a nisu objašnjavali kakva je to promjenjiva kamata, a niti što znači valutna klauzula. Plaćao je u kunama a i kune je dobio, CHF nije vidio. Ne može se sjetiti da li je u otplatnom planu bila navedena valuta CHF ili kune a anuitet je bio različit i to je ovisilo o kamati i tečaju koji su se mijenjali svakog mjeseca. Podizao je novce u Podravskoj banci i uplaćivao na tekući račun u Zagrebačkoj banci. U Zagrebačkoj banci mu je odmah preračunato koliko bi trebao platiti ovisno o tečaju taj dan. Sve je bilo gotovo u Zagrebačkoj banci i on je samo ugovor potpisao, nitko nije ništa čitao ni službenica a ni sam nije pročitao ugovor o kreditu, a išao je kod javnog bilježnika ovjeriti potpis a morao je dati i stan u zalog radi osiguranja otplate kredita, a niti bilježnik mu nije ništa čitao niti ga upozoravao na posljedice. On je otplaćivao kredit svaki mjesec. Nakon par mjeseci rata kredita je počela rasti, uredno je plaćao svaki mjesec, početna rata je bila oko 650,00 kuna s tim da mu je narasla preko 1.000,00 kuna.
Kako je došlo do zaključenja dodatka ugovora o kreditu 2015. godine nakon što je donesen zakon o konverziji se ne sjeća točno da li je pozvan od strane banke ili su se posebno interesirali oni, ali je zaključen dodatak ugovora o kreditu. U to vrijeme nije bio otplatio kredit. Banka je sačinila dodatak ugovora o kreditu, poslali su mu to, on je potpisao, pristao je na uvjete i nije imao nikakvog drugog izbora. Kod zaključenja ugovora o kreditu nije mogao ništa dogovarati sa službenicom banke u smislu da bi pregovarao o povoljnijim uvjetima, drugačijem tečaju ili kamati drugačijoj a nije niti mogao niti je pokušao pregovarati o dužini otplate kredita. Dodatak ugovora o kreditu banka je sačinila, on je potpisao. Dodatak ugovora o kreditu bio je u siječnju 2016. godine, do tada je uredno plaćao otplatu kreditu prema utvrđenoj rati. Ne zna koliko su mu izračunali preplatu u tom dodatku. Negdje oko 1.200,00 kuna su mu vratili na račun nakon što je kredit bio zatvoren, a kredit je bio zatvoren 13. siječnja 2016. godine. Novac od kredita je korišten za adaptaciju stana u kojem živi sa svojom obitelji, kada je podizao kredit već je bio u mirovini. Tekst ugovora o kreditu je sastavila banka, dobio je gotovo ugovor. Razumije što znači promjenjiva kamatna stopa, a nitko mu nije u banci objasnio što se treba dogoditi da bi kamata rasla te mu nitko iz banke nije objašnjavao štio je to valutni rizik i tečajni rizik.
Nije bio vlasnik kakvog obrta niti trgovačkog društva. Nije imao pitanja ili nejasnoća za banku. Ne sjeća se da li je vidio otplatni plan prije potpisivanja ugovora, Nije mogao ništa pregovarati s bankom jer je mogao potpisati ili ne uzeti kredit. Nije nikada pisanim putem prigovarao promjeni iznosa anuiteta. Danas zna što znači pojam valutna klauzula ali nije od banke tražio pojašnjenje pojma valutne klauzule. Nije se informirao o prijašnjim kretanjima tečaja CHF. Nije se interesirao za kredit u drugoj valuti, u kunama niti eurima niti sa fiksnom kamatom. Dostavljene su mu obavijesti o promjeni kamatne stope putem pošte. Nije pročitao dodatak ugovora o kreditu, ne sjeća se da li je dobio otplatni plan po tom dodatku i ne zna koja je bila svrha dodatka ugovora o kreditu
19. Dakle, cijeneći iskaz tužitelja, sud utvrđuje da tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju nije posebno objašnjavao što točno znači zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, već mu je ponuđen ugovor u valuti CHF i tada mu je rečeno da je najpovoljniji, pa sud nalazi da se tužitelj u navedenom pravnom poslu ponašao savjesno.
Isto tako, sud nalazi da je tužitelj sa tuženikom zaključio ugovor o potrošačkom kreditu i da ima status potrošača s obzirom da je tužitelj fizička osoba kojemu je odobren kredit i to upravo kredit koji je bio proizvod tuženika namijenjen za potrošače za adaptaciju stana.
Naime, čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
Kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao za adaptaciju stana koji je koristio za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji, to onda doista sud smatra da je tužitelj imao status potrošača u smislu citiranog čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
20. U odnosu na prigovor tuženika o zastari potraživanja ovaj sud smatra da je prigovor neosnovan jer temeljem odredbe čl. 215. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
21. Naime, u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. godine. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017. godine, a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.
Tužba u ovom predmetu je podnesena 29. svibnja 2019. godine, pa onda u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu kao i na zahtjev koji se odnosi na valutnu klauzulu nije protekao rok od pet godina a koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu a za kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. godine.
Stoga, ovaj sud smatra da nije nastupila zastara utuženih iznosa budući da je tužitelj podnio tužbu ovome sudu 29. svibnja 2019. godine, dakle unutar roka od pet godina računajući od 13. lipnja 2014. godine, tj. od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na promjenjivu kamatu a u odnosu na zahtjev za valutnu klauzulu zastarni rok se računa od 14. lipnja 2018. godine, kada je presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, pa je onda razvidno da je i s osnova valutne klauzule tužba podnesena unutar zakonskog roka te potraživanja tužitelja nisu u zastari.
22. Tužitelj je potraživao isplatu preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi promjene tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj kako je važio u trenutku podizanja kredita i to iznos od 20.472,35HRK kao i razliku glavnice u iznosu od 1.497,01HRK, a prije provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
23. Budući da je među strankama bila sporna i visina tužbenog zahtjeva, na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno-financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Ivanki Špehar koji je sačinio nalaz i mišljenje od 22. kolovoza 2020. godine.
24. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da na temelju uvida u dokumentaciju je utvrdila da je ukupno zaduženje tužitelja od isplate kredita do konačne otplate kredita 79.098,94HRK (glavnica iznosi 63.041,07HRK + redovna kamata 16.057,87HRK). Tužitelj je za vrijeme otplate kredita ukupno platio 89.553,76HRK te je plaćeno više 10.454,82HRK.
U razdoblju od 1. lipnja 2007. do 13. siječnja 2016. godine po osnovi ugovora o kreditu da nije bilo promjene kamatne stope i razlike u tečaju, ukupna razlika u iznosu mjesečnog anuiteta i to u slučaju da nije bilo promjene kamatne stope i povećanja tečaja u odnosu prema mjesečnim anuitetima kako je tužitelj plaćao, iznosi 10.454,38HRK, što je prikazano u Tabeli 7.
Tužitelj je platio više 10.454,38HRK, a u koji iznos je uključena i konačna otplata kredita. Do konačne otplate kredita ukupna razlika više plaćenih anuiteta iznosi 21.332,88HRK i na te iznose iz kolone 11. Tabele 7., ukoliko se dosude, teku zatezne kamate od datuma uplate do 13. siječnja 2016. godine a od 13. siječnja 2016. godine zatezne kamate teku na iznos od 10.454,38HRK do isplate.
Radi povećanja stope ugovorene kamate od 6. do 80. anuiteta, razlika u kamati iznosi, više plaćeno, 4.257,49HRK što je prikazano u Tabeli 7. kolona 14, a od 71. do 104. anuiteta je kamatna stopa smanjena te je manje plaćeno 510,16HRK, te ukupna razlika uslijed promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu iznosi 3.747,33HRK, što je prikazano u Tabeli 7. kolona 13..
U Tabeli 7., kolona 16., sačinjena je razlika u anuitetima između iznosa koje je tužitelj platio tuženiku na ime tečajne razlike. S osnova tečajne razlike plaćeno je više ukupno 17.579,56HRK, i to u razdobljima kada je tečaj bio viši, platio je više 17.956,32HRK, a u razdobljima kada je tečaj bio niži platio je manje 376,76HRK. Isto tako, vještak se očitovao da li je prilikom konverzije kredita tužitelja iz valute CHF u valutu u EUR pravilno izvedena konverzija i da li je prilikom pretvorbe glavnice tuženik konverziju izvršio prema tečaju EUR i CHF koji je bio u trenutku isplate kredita u CHF, te ako nije, za koji iznos je tužitelj oštećen prilikom konverzije.
Vještak navodi da je konverzija sačinjena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Isplaćeni kredit od 14.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita CHF dana 26. travnja 2007. godine koji iznosi 4,502934 HRK, isplaćen je u iznosu 63.041,07HRK. Glavnica isplaćenog kredita u iznosu od 63.041,07HRK po tečaju EUR na dan isplate kredita 26. travnja 2007. godine koji iznosi 7,388865, preračunato u EUR iznosi 8.531,90EUR i to je početna glavnica kod izračuna konverzije kreditora.
25. Isto tako, vještak je dao i dopunu nalaza 30. rujna 2020. godine u kojoj se očitovao na podnesak tužitelja na način da navodi da je nalaz i mišljenje sačinjen sukladno rješenju suda te mu je određeno da izračuna mjesečne iznose kredita koje bi tužitelj platio prema parametrima koji su postojali u trenutku zaključenja ugovora o kreditu odnosno da izračuna sve dospjele rate primjenjujući početno ugovorenu kamatnu stopu te primjenjujući tečaj CHF koji je bio u trenutku isplate glavnice kredita a primjenjujući ga cijelo vrijeme trajanja kredita, pa je tako vještak u svom nalazu izvršio izračun sukladno rješenju suda.
Isto tako, navodi da je na zahtjev tužitelja sačinjen izračun preplate na dan 30. rujna 2015. godine i iskazan je u Tabeli 8.
Na dan 30. rujna 2015. godine preplata po plaćenim anuitetima iznosila je 20.466,39HRK, od tog iznosa 3.798,02HRK se odnosi na razliku nastalu radi promjene kamatne stope, a 16.668,32HRK radi promjene tečaja.
U periodu kada je kamatna stopa bila viša od ugovorene razlika iznosi 4.257,49HRK, a kada je bila niža od ugovorene razlika iznosi 459,47HRK. Razlika nastala uslijed primjene valutne klauzule u periodima kada je tečaj bio niži od tečaja nad na isplate kredita iznosi 376,76HRK, a kada je primijenjeni tečaj bio viši razlika iznosi 17.045,08HRK. Sve je to prikazano u Tabeli 8.
Na dan 30. rujna 2015. godine razlika glavnice u CHF po početnom otplatnom planu je 2.820,66CHF po tečaju 4,502934 iznosi 12.701,24HRK, a 1.860,34EUR po tečaju 7,632078 iznosi 14.198,26HRK odnosno razlika glavnice u kunama je 1.497,02HRK.
Tužitelj je ukupno platio po ugovoru u kreditu a sve kako proizlazi iz dokumentacije koja prileži u spisu 89.553,76HRK a da je početno ugovorena kamata po ugovoru o kreditu ostala ista i po tečaju na dan isplate kredita, tužitelj bi platio 79.098,94HRK. Razlika više plaćenog iznosi 10.454,50HRK a sve kako je navedeno u Tabeli 7. nalaza i mišljenja.
Dodatak Ugovora o kreditu o provedenoj konverziji tehnički je proveden i potpisan 11. siječnja 2016. godine a kredit je otplaćen u cijelosti 13. siječnja 2016. godine. Na str. 13. nalaza i mišljenja navedeno je da je kod konačne isplate kredita korisnik kredita zatvorio kredit sa utvrđenom preplatom iz konverzije a kako to proizlazi iz dokumentacije koja prileži u spisu predmeta.
Ukoliko zatvaranje nije izvršeno na navedeni način nakon dostave potrebne dokumentacije od tužitelja i tuženika, vještak će se očitovati naknadno.
Nakon konačne otplate kredita na dan 13. siječnja 2016. godine ostaje preplata u iznosu od 10.454,82HRK.
26. Isto tako, vještak se očitovao i na prigovore tuženika da nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije 13.242,65HRK, u pismenom podnesku od 30. kolovoza 2025. godine, tako da navodi da je na str. 13. svoga nalaza i mišljenja navedeno da je kod konačne isplate kredita korisnik kredita zatvorio kredit sa utvrđenom preplatom iz konverzije a kako to proizlazi iz dokumentacije koja prileži spisu te da je nalaz i mišljenje sačinjen do konačne otplate kredita do 13. siječnja 2016. godine. Dopunu nalaza i mišljenja na podnesak tužitelja od 30. rujna 2020. godine dopunjena je na način da je izračunata razlika glavnice na dan konverzije na dan 30. rujna 2015. godine i razlike više plaćenog po kreditu do 30. rujna 2015. godine. Na dan 30. rujna 2015. godine preplata po plaćenim anuitetima je iznosila 20.466,39HRK, od tog iznosa 3.798,02HRK se odnosi na razliku nastalu radi promjene kamatne stope, a 16.668,32HRK radi promjene tečaja.
U periodima kada je kamatna stopa bila viša od ugovorene razlika iznosi 4.257,49HRK a kada je kamata bila niža od ugovorene razlika iznosi 459,49HRK. Razlika nastala uslijed primjene valutne klauzule u periodima kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita iznosi 376,76HRK, a kada je primijenjeni tečaj bio viši razlika iznosi 17.045,08HRK.
Na dan 30. rujna 2015. godine razlika glavnice iznosi 1.497,02HRK. Tužitelj je ukupno platio po ugovoru o kreditu iznos od 89.553,76HRK a da je početno ugovorena kamata po ugovoru o kreditu ostala ista i po tečaju na dan isplate kredita, tužitelj bi platio 79.098,94HRK. Razlika više plaćenoga iznosi 10.454,50HRK.
Dodatak ugovora o kreditu po provedenoj konverziji tehnički je proveden i potpisan 11. siječnja 2016. godine i kredit je otplaćen u cijelosti 13. siječnja 2016. godine te je nakon konačne otplate kredita na navedeni dan utvrđena preplata u iznosu od 10.454,82HRK.
Isto tako u Tabeli 7. vještak je iskazao obračun preplate kredita uzevši u obračun razlike više plaćenih anuiteta s osnove povećanja tečaja i kamate u odnosu na isplatu kredita, razliku utvrđene glavnice po dodatku ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR na dan 11. siječnja 2016. godine te preplatu po konverziji na dan 30. rujna 2015. godine sukladno čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 11. siječnja 2016. godine u iznosu od 13.242,65HRK. Na temelju tih izračuna razlika više plaćenog kredita na dan
30. rujna 2015. godine iznosi 8.720,76HRK.
27. Isto tako, vještak je usmeno saslušan na raspravi održanoj dana 29. listopada 2025. godine u kojem navodi da ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja i očitovanja danih u pismenim podnescima, s tim da je na ročištu odgovorila na pitanja punomoćnika tužitelja koliko je tužitelj preplatio na ime povećane kamate, povećane valute, a u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF s time da se ne uračunavaju bilo kakve negativne kamatne razlike, negativne tečajne razlike i eventualna preplata u konverziji, na dan konverzije, vještak je iskazao da je ukupno otplaćeno više s osnova tečaja neuračunavajući preplaćene iznose 17.045,08 kuna, s osnova kamate je plaćeno više 4.257,49 kuna, ili ukupno 21.302,57 kuna. U osnovnom nalazu na strani 18. i 19. nalaza nalaze se kolone gdje se vidi da je tužitelj izvršio preplatu s osnova kamate i valute, taj nalaz sačinjen je po nalogu suda za cijelo vrijeme otprate kredita i sačinjen je do 13. siječnja 2016. godine jer je tada otplaćen kredit u cijelosti. U tabeli broj 7. su navedeni ti iznosi, kolona 14, i razlika tečaja je kolona 17. U svom nalazu računala je do 13. siječnja 2016. godine a da je išla do 30. rujna 2015. godine dolazi do stavke 100 i to je iznos 17.045,08 kuna i navedenom iznosu se treba pribrojiti 4.257,49 kuna po osnovu kamate i ukupno bi bilo 21.302,57 kuna.
Budući da se tuženik nije očitovao, a Aneks ugovora je zaključen 11. siječnja 2016. godine kada je izvršena konačna otplata kredita, ne može se sa sigurnošću očitovati da li je prilikom konverzije uračunata preplata, a iz dokumentacije koja prileži spisu to nije bilo vidljivo.
Utvrđena preplata je izvršena na način kako je zatraženo u rješenju suda, da su uzeti anuiteti po tečaju po početnom otplatnom planu i po početnoj tabeli otplatnoj sa početno ugovorenim kamatnim stopama i po tečaju po kojem je kredit isplaćen u odnosu na anuitete koji su se mijenjali tijekom otplate povećanjem kamatnih stopa i povećanjem tečaja CHF, na temelju toga utvrđene su razlike.
Iznos koji je utvrđen u preplati u konverziji polazi od istih uplata tužitelja, a preplata koju je utvrdila u nalazu, u sebi ne sadrži i iznos preplate utvrđen u konverziji. U slučaju da je preplata po konverziji već isplaćena tužitelju znači da bi u slučaju dosude iznosa kako je zatražen tužbenim zahtjevom došlo do dvostrukog namirenja tužitelja odnosno do dvostruke isplate istog iznosa preplate koji je istovremeno priznat, obračunat i isplaćen u konverziji a potom ponovno utvrđen nalazom i isplaćen temeljem presude u ovom postupku kao da prethodno već nije bio vraćen, ali ona to sa sigurnošću ne može u ovom postupku istaći jer nema dokaza da je izvršena isplata koja je utvrđena po konverziji. Prilikom izrade nalaza imala je dokumentaciju koja je bila dostavljena do 30. siječnja 2016. godine, međutim u toj dokumentaciji nije bilo vidljivo da li je bila izvršena isplata tužitelja iz tog viška preplate. Izrada nalaza i mišljenja sačinjena je na temelju rješenja suda i na način kako je već ranije rekla.
28. Sud je nalaz i mišljenje kao i očitovanja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Ivanke Špehar u cijelosti prihvatio kao stručne i objektivne, i s obzirom da je isti vještak odgovorio na sve zadatke suda i očitovao se na prigovore stranaka.
29. Tužitelj je pismenim podneskom od 3. studenog 2025. godine postavio tužbeni zahtjev na iznos od 2.827,34€, sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa.
U istom podnesku a temeljem nalaza i mišljenja vještaka tužitelj navodi da je preplata s osnova promjenjive kamatne stope iznos od 565,07€, a zbog promjene tečaja iznos od 2.262,27€, te da je razlika više obračunate glavnice iz konverzije 1.497,02HRK, te da je tuženik tužitelju prilikom zatvaranja kredita vratio 1.200,00HRK, pa onda tužitelj navedeni iznos prebija sa razlikom u glavnici tako da potražuje samo isplatu razlike po osnovu preplate po osnovu promjenjive kamatne stope u iznosu od 565,07€ i preplate po osnovu promjene tečaja u iznosu od 2.262,27€ a sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate zajedno sa troškovima postupka.
30. Financijsko knjigovodstveni vještak nije mogao na temelju dokumentacije kojom je raspolagao i koja prileži spisu posve sigurno utvrditi da je iznos preplate i isplaćen tužitelju i da je isti korišten za zatvaranje kredita, a kako je tužitelj u svom iskazu iskazao da je primio iznos od 1.200,00 kuna na ime preplate prilikom zaključenja dodatka ugovora i te kako je iskazao da je kredit zatvoren 13. siječnja 2016. godine prilikom zaključenja dodatka ugovora o kreditu, a kako financijsko-knjigovodstveni vještak u svom nalazu i kasnijim očitovanjima iskazuje da je kredit zatvoren 13. siječnja 2016. godine nakon što je provedena konverzija, te kako iz dokumentacije koja je dostavljena u spis proizlazi da je kredit tužitelju zatvoren s danom provođenja konverzije 13. siječnja 2016. godine, to onda sud nalazi da je tužitelju utvrđeni iznos preplate u postupku konverzije korišten za otplatu budućih rata kredita a jednim dijelom mu je isplaćen, pa je potrebno uračunati iznos preplate koji je tuženik priznao tužitelju u iznosu od 1.735,13€ jer bi u protivnom došlo do dvostruke isplate.
Naime, tužitelj je iskazao u svom iskazu da je primio iznos od 1.200,00 kuna odnosno 159,27€, nakon postupka konverzije a nakon čega je tužitelj i smanjio tužbeni zahtjev za navedeni iznos tako da više ne potražuje razliku glavnice, već potražuje preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovu promjene tečaja. Međutim, sud nalazi da se za preostali iznos preplate od 1.575,86€ treba umanjiti tužbeni zahtjev tužitelja jer u protivnom bi došlo do dvostruke isplate a o čemu je svoj stavi iznio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-1096/2022-2. od 8. studenog 2022. godine.
31. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 3208747549, kreditna partija broj: 7103581751, koji je zaključio sa tužiteljem dana 29. ožujka 2007. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje: ZZP).
Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.
Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.
Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).
Tako tužitelj bi imao pravo povrat iznosa koje je utvrdio stalni sudski vještak u nalazu i mišljenju i to iznos od 565,07€ zajedno sa zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose računajući od dana dospijeća pojedinih iznosa do isplate i to na ime promjenjive kamatne stope, te iznos od 2.262,27€ na ime razlike tečaja zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća pojedinih iznosa računajući od 16. studenog 2008. godine do isplate, a s obzirom da je u postupku utvrđeno da je tužitelju priznat iznos 1.735,13€ u postupku konverzije a za koji iznos treba umanjiti tužbeni zahtjev tužitelja da ne bi došlo do dvostruke isplate, to je onda sud tužitelju dosudio isplatu iznosa od 565,07€ koja se odnosi na preplatu zbog ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od dospijeća pa do isplate, te iznos od 686,41€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dospijeća pojedinog iznosa do isplate.
Naime, u odnosu na zahtjev koji se odnosi na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.262,27€ sud je tužitelju dosudio iznos od 686,41€, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose do isplate. Isto tako, tužitelju je i priznata zakonska zatezna kamata na iznos od 1.575,86€, a koja teče na pojedine iznose od dospijeća pa do 13. siječnja 2016. godine s obzirom da je tužitelju u postupku konverzije priznat taj iznos kojim je zatvoren kredit, pa onda tužitelj nije imao više obvezu plaćanja kredita s obzirom da je kredit još uvijek trebalo otplaćivati jer mu nije istekao rok otplate jer bi tužitelj imao obvezu plaćati još 20 mjesečnih anuiteta.
Naime, iako tužitelj u svom iskazu je naveo da mu je tuženik isplatio 1.200,00HRK nakon postupka konverzije, ali se nije znao očitovati o iznosu koji mu je priznat i korišten za zatvaranje kredita, međutim iskazao je da je kredit zatvoren 13. siječnja 2016. godine upravo nakon provođenja postupka konverzije.
Stoga je sud, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske uračunao iznos koji je tužitelju priznat u postupku konverzije i za navedeni iznos smanjio tužbeni zahtjev tužitelja.
32. Imajući u vidu posljedice ništetnosti, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, to tužitelj ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, slijedom čega je valjalo djelomično prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 565,07€ i to s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznos od 686,41€ na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih iznosa do isplate, te zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.575,86€ a koja teče na pojedine iznose od dospijeća do 13. siječnja 2016. godine, a sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
33. Tužitelj je u svom tužbenom zahtjevu postavljenom u pismenom podnesku od 3. studenog 2025. godine zahtijevao isplatu preplate nastale zbog tečajne razlike u iznosu od 2.262,27€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dospijeća na pojedine iznose do isplate kao i iznos od 565,07€ što se odnosi na promjenjivu kamatu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedine iznose od dospijeća do isplate, s tim da tužitelj nije u navedenom podnesku i svom tužbenom zahtjevu uračunao priznati iznos u konverziji u iznosu od 1.735,13€ već je samo uračunao iznos od 159,27€ / 1.200,00HRK, pa je onda sud za preostali iznos od 1.575,86€ priznat u postupku konverzije umanjio tužbeni zahtjev tužitelja i to koji se odnosi na isplatu po osnovi tečajne razlike.
Budući da tužitelju pripadaju preplaćeni iznosi sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pa do dana konverzije na pojedine iznose koje je preplatio, to je onda sud priznao tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.575,86€ računajući od dospijeća pojedinih iznosa pa do 13. siječnja 2016. godine, budući je nesporno kako je tuženik nesavjestan stjecatelj obzirom je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, pa je do stjecanja došlo na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega je tuženik dužan platiti stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO od dana stjecanja, odnosno od idućeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta tužitelju. Nakon što je sud izvršio uračunavanje priznatog iznosa u postupku konverzije, a imajući u vidu sve navedeno, sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope 565,07€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose do isplate te iznos od od 686,41€ koji se odnosi na preplatu po osnovi valutne klauzule sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose do isplate, ako i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 1.575,86€ koja teče od dospijeća pojedinih iznosa do 13. siječnja 2016. godine dok je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 1.575,86€, te odlučio kao u izreci temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, a odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).
Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) odlučeno je kao u izreci pod točkama I, II i III.
34. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 2. ZPP- a, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici a imajući u vidu cjelokupni postupak kao i vrijednost tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.
Budući da je tužitelj u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti odnosno u omjeru od 100% a u pogledu visine tužbenog zahtjeva sud cijeni da je njegov uspjeh 44%, onda ukupan uspjeh mu je 144% koji se podijeli sa 2 pa se dobije ukupni omjer uspjeha tužitelja u postupku od 72%.
Tuženik je uspio u postupku sa 56% i kada se njegov uspjeh podijeli sa 2, dobije se da je tuženik uspio ukupno u postupku sa 28% i kada se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh onda proizlazi da je tužitelj ukupno uspio u postupku sa 44% a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prilikom poduzimanja svake pravne radnje u postupku.
Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda i to koji se odnose na sastav tužbe 250,00€, sastav podneska od 12. rujna 2019. godine 250,00€, sastav podneska od 28. veljače 2020. godine 250,00€, sastav podneska 14. rujna 2020. godine 250,00€, sastav podneska od 20. listopada 2020. godine 250,00€, sastav podneska od 3. studenog 2020. godine 250,00€, sastav podneska od 11. rujna 2025. godine 125,00€, za pristup na ročište 19. rujna 2019. godine 250,00€, 3. ožujka 2020. godine 250,00€, 29. listopada 2025. godine 250,00€, 26. studenog 2025. godine 250,00€, 9. siječnja 2026. godine 250,00€, u koje iznose je uračunat trošak PDV-a, sudske pristojbe na tužbu 75,65€ ili sveukupno 2.950,65€.
Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 44%, pa onda tužitelju s osnova uspjeha u parnici pripada iznos od 1.298,29 €.
Sud je tužitelju priznao trošak vještačenja u cijelosti u iznosu od 265,45€, bez obzira na postignuti uspjeh u parnici, pa kada se iznos 1.298,29€ s osnove uspjeha u parnici pridoda trošak vještačenja, onda proizlazi da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.563,74€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, sukladno zahtjevu tužitelja, u roku od 15 dana.
Sud nije priznao tuženiku troškove kao opravdane i potrebne za sastav podneska od 3. kolovoza 2020. godine 125,00€, te za sastav podneska od 4. travnja 2025. godine 125,00€.
35. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.
U Grubišnom Polju, 23. veljače 2026. godine
S u t k i n j a
Milka Katić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 23. veljače 2026. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.
