Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

T 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-799/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja TL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 18. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika stranaka, a objavljenoj dana 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.1. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj 791948 zaključenog dana 31.8.2006.g. između tužitelja TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za rizik nenaplate potraživanja.

II

Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da tužitelju TL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 23. 2. 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj je podnio tužbu dana 8. 10. 2025. u kojoj navodi da su tužitelj i prednik tuženika VOLKSBANK d.d. sklopili su dana 31.8.2006.g. Ugovor o kreditu broj 791948 (dalje: Ugovor), a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio, stavio na raspolaganje i isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.500,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora za devize na dan isplate. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 1.531,52 kuna / 203,27 EUR i naknada za rizik nenaplate potraživanja u iznosu od 765,76 kuna / 101,63 EUR dana 31.8.2006.g., a isto je bilo sadržano u Ugovoru o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen kod tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog.

1.1.

Tužitelj ističe kako je odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu glede naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 7.1. Ugovora određeno je: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“ Nadalje, i odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu glede naplate naknade za rizik nenaplate potraživanja je nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 7.2. Ugovora određeno je: „Naknada za rizik nenaplate potraživanja: Jednokratno u visini 1% (jedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 300,00 (kn tristo) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“ 1.2.

Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna.

1.3.

Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe djelomično sadržane u čl. 7.1. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 1.531,52 kuna / 203,27 EUR, a za odredbe iz čl. 7.2. Ugovora iznos od 765,76 kuna / 101,63 EUR, odnosno za isti je iznos umanjen iznos isplaćenog kredita tužitelju dana 31.8.2006.g..

1.4.

Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

1.5.

Odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

1.5.

Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknade za obradu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba.

1.6.

Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 7.1. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu br. 791948 zaključenog 31. 8. 2006. između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, prigovara vrijednosti predmeta spora smatrajući da je previsoko označena. Ističe da tužitelj nije potrošač, odnosno da nije dokazano da bi imao potrošačko svojstvo. Tvrdi da je ovdje riječ o nenamjenskom kreditu čiju namjenu ne zna, te tužitelj nije dokazao da je isti kredit podignut u potrošačke svrhe.

2.1.

Ističe prigovor zastare, jer smatra da kod instituta stjecanja bez osnove zastarni rok je 5 godina od sklapanja ništavog pravnog posla, a sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Ugovor je sklopljen 31. 8. 20026. pa pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno, jer vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu gubi tu mogućnost.

2.3.

Tvrdi da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a poziva se na čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača. Poziva se na različite primjere sudske prakse u pogledu primjene čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača te proizlazi iz svega da nema mjesta osnovanosti tužbenog zahtjeva. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu (list 4- 8), Opći uvjeti za poslovanje s građanima (65-68) te je preslušan sam tužitelj na glavnoj raspravi 18. veljače 2026. (list 83).

4.

Iz iskaza samog tužitelja danog na glavnoj raspravi 18. veljače 2026. proizlazi da je došao u banku radi podizanja kredita, da mu je rečeno da banka naplaćuje naknade i neki iznos za osiguranje, a to što su mu objasnili bilo mu je nejasno. Rečeno mu je da je to uvjet za dobivanje kredita, da je mogao to ili prihvatiti ili odbiti, a zna da su mu uzeli i za obradu kredita naknadu i za osiguranje otplate kredita negdje oko 4.000,00 kn, a što su mu oduzeli od glavnice kredita koji su mu dali. Da je odbio platiti tu naknadu ne bi mogao kredit niti podići.

5.

Očito je da je banka postupala suprotno savjesnosti i poštenja jer je postavila uvjet da se o niti jednoj odredbi kredita što se tiče uvjeta davanja kredita, nije moglo pregovarati, a što je suprotno odredbama čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača pa se takva odredba smatra nepoštenom jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

6.

Da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora od strane banke, potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj niti se o tome moglo pregovarati, s obzirom na odredbu čl. 81. st. 2.citiranog Zakona. Jasno je da je banka unaprijed pripremila cijeli ugovor, sama postavila uvjete davanjem kredita pa je jedan od tih uvjeta i naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita. Tužitelj nije mogao shvatiti značenje ovih naknada i nije mu na jasan način predočeno niti objašnjeno u čemu je to sadržaj koji su oni ispunili, a da bi naplatili navedene naknade. 7.

Da se radi o potrošaču, uvjerljivo i logično je objasnio sam tužitelj na ročištu 18. veljače 2026. Naime, isti kredit bio mu je potreban za kupnju automobila koji mu je bio potreban za dolazak na posao. U samom Ugovoru o kreditu, koji ugovor je unaprijed banka pripremila, navedeno je da se radi o nenamjenskom kreditu. Jednostrane tvrdnje tuženika da tužitelj nije dokazao da ima status potrošača ničim nisu argumentirane, jer je tužitelj uvjerljivo i objektivno objasnio za koju namjenu je kredit podizao i konačno za što je potrošio gotov novac. Upravo je nabava osobnog automobila koji služi tužitelju za dolazak na posao primjer potrošačkog kredita. 8.

Što se tiče zastare na koju se poziva tuženik, ista zastara se ne može određivati prema čl. 371. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) pa da bi se zastara računala na rok od 5 godina od dana sklapanja ugovora. Naime, radi se o ništetnim odredbama ugovora o kreditu, a tuženik smatra da pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova je u izravnoj suprotnosti sa čl. 215. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Tvrdi da iz navedenog zakonskog uređenja proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove pa i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti negira postojeće zakonsko uređenje. Sud je u tijeku ovog postupka utvrdio da se doista radi o ništetnoj odredbi ugovora o kreditu pa bi u smislu čl. 241. ZOO-a se tužbom prekinuo tijek zastare svojeg potraživanja. Tužba je podnesena 8. 10. 2025., a kako se radi o ništetnoj odredbi ugovora koja ništetnost je utvrđena u tijeku postupka, ne može se govoriti o zastari potraživanja, jer naime osnovanost potraživanja je utvrđena postojanjem ništetne odredbe ugovora jer je banka unaprijed pripremila sve uvjete ugovora, o uvjetima ugovora potrošač, ovdje tužitelj, nije mogao uopće pregovarati o uvjetima ugovora, a što je sve izazvalo znatnu neravnotežu u zasnivanju ugovornih odnosa. Tako da tvrdnja tuženika u odgovoru da se radi o neznatnoj ravnoteži između tužitelja koji je uzimao kredit i banke, nije tvrdnja koja bi se uopće mogla uzeti u razmatranje, jer je riječ o potpunoj neravnoteži između tužitelja kao potrošača i banke, a što je sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, odredba o ulaznoj naknadi je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a banka je unaprijed pripremala uvjete ugovora, što je sve dovelo do neravnoteže na štetu tužitelja kao uzimatelja kredita. Tuženik u svom odgovoru potpuno pogrešno iznosi shvaćanje odredbi čl. 81. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača.

9.

U cijelosti je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja tako da je odluka o parničnim troškovima donesena primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a. Troškovi se sastoje od troškova zastupanja o punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 200,00 €, sastav obrazloženog podneska od 7. 12. 2025. 200,00 €, zastupanje na pripremnom ročištu 21. 1. 2026. 200,00 €, zastupanje na ročištu 18. 2. 2026. 200,00 € i za ročište za objavu presude 100,00 €, što je ukupno 900,00 €, a PDV na ove iznose od 25% je 225,00 € tako da je ukupan trošak koji je dužan tuženik nadoknaditi tužitelju 1.125,00 €. 10.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 23. veljače 2026.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).