REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj:P-2917/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrijani Markić Jurišić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagreba, Vrbani 15, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Zagrebu, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 8. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i z. punomoćnika tužiteljice Vinka Pivca, odvjetnika u Zagrebu, 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 156-138/2006 od 3. kolovoza 2006. sklopljenog između tužiteljice VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, kao prednika tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, a koja u dijelu čl. 5. glasi:

''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.''.

II. Nalaže se Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 680,95 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. kolovoza 2006. do isplate, sve po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje prema čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 nadoknaditi tužiteljici VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu 1.079,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 23. travnja 2025. navodi da je s prednikom tuženika, kao kreditorom, sklopila 3. kolovoza 2006. ugovor kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 88.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita te da je odredbom čl.5. obvezana na plaćanje tzv. ulazne naknade – naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočena strukturu tih troškova, od čega se isti sastoje, zašto baš u navedenom postotku te u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a posljedično nepoštenom i ništetnom u smislu čl.270. Zakona o obveznim odnosima, pa kako je prednik tuženika njoj odobrio jedan iznos kredita, a faktički isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade, pri čemu je ta apstraktna ulazna naknada potpuno netransparentno nametnuta i time je prouzrokovana neravnotežu u međusobnim obvezama na njezinu štetu, kao potrošača, to tužiteljica predlaže odlučiti kao u izrekama pozivom na čl.81. i čl.82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 96/03; dalje:ZZP), to tužitelj predlaže odlučiti kao u izrekama presude.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i navodi da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi ugovora o kreditu, a ista je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost, da tuženik ima pravo naplatiti svoju uslugu, prema Tarifi naknada koja je odobrena od strane regulatora i ugovaranje iste nije bilo protivno pozitivnim propisima, da je tužiteljica potpisivanjem predmetnog ugovora o kreditu, koji je solemniziran, iskazala svoju pravu volju te da joj je 11. kolovoza 2006. po toj osnovi naplaćeno 680,95 EUR, koji iznos je neznatan u odnosu na ukupan iznos koji je primila i stoga nema mjesta zaključku o značajnoj neravnoteži. Također ističe prigovor na označenu vrijednost predmeta spora i osporava tužiteljici status potrošača jer da je u vrijeme sklapanja ugovora bila vlasnica obrta [obrt] i kredit je sklopljen radi obavljanja poslovne djelatnosti.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, izvadak iz obrtnog registra, Odluku o naknadama za usluge banke, uvjerenje o prebivalištu i financijsku dokumentaciju te saslušao tužiteljicu.

3.1. Preostalu dokumentaciju sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

3.2. Prijedlog tuženika da se službenim putem pribavi očitovanje HNB o značenju EKS nije prihvaćen jer nema mjesta zaključku da bi u tom pravcu bile ispunjene pretpostavke iz čl.232.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25; dalje:ZPP).

3.3. Vrijednost predmeta spora određena je rješenjem od 15. listopada 2025. u iznosu naznačenom u tužbi – 1.400,00 EUR jer je predmet spora, osim zahtjeva za isplatu, utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem zahtjeva i to prema čl.19. i čl.16. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 118/18, 51/23) u vezi s čl. 37. i čl.40. ZPP-a.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s čl. 8.ZPP-a, sud je utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao relevantno proizlazi slijedeće:

-da je Odlukom o naknadama za usluge prednika tuženika propisana, između ostalog, Tarifa naknade za trošak obrade i vođenja kredita u iznosu 0,75% do 3% iznos odobrenog kredita, kao i trošak prijevremene oplate istog (B4),

-da je između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 3. kolovoza 2006. ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 88.900,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s namjenom kupnje stana (čl.2.), uz rok otplate 20 godina, promjenjivu kamatnu stopu prema Odluci kreditora i valutnu klauzulu (čl.3., 4. i 6.) te obvezu plaćanja tzv. ulazne naknade kako slijedi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita“ i tzv. izlazne naknade kako slijedi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d“ (čl.5. i čl.8.), time da je tužiteljica obvezana platiti u sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe, kao i sve stale troškove vezane uz zaključenje ugovora i naplatu tražbine iz istog (čl.5.),

-da je radi osiguranja tražbine iz gore navedenog ugovora određeno zasnivanje založnog prava na nekretnini – poseban dio nekretnine – stan u stambenoj zgradi [adresa]., 70., 72 i 74.,-da je tužiteljici 11. kolovoza 2006. naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu 5.130,64 kn,

-da je obrt tužiteljice registriran 25. rujna 2006. na adresi [adresa], 19. prosinca 2011. je promijenjeno sjedište na adresu [adresa],

-da je tužiteljica u razdoblju od 11. ožujka 1982. do 24. kolovoza 2006. i 22. srpnja 2015. do 21. siječnja 2019 imala prijavljeno prebivalište na adresi [adresa], a od 24. kolovoza 2006. do 22. srpnja 2017. i 21. siječnja 2019. do 16. srpnja 2025. je bila prijavljena na adresi [adresa]

-da su u financijskoj dokumentaciji navedeni anuiteti, datum plaćanja istih te konverzija u EUR.

6. Iz iskaza tužiteljice, prihvaćenog u potpunosti kao iskren, neposredno uvjerljiv te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, kao bitno proizlazi da joj nije dana nikakva projekcija kretanja CHF, objašnjeni kakvi rizici niti o čemu ovisi promjena kamatne stope, samo je rečeno da ne može dobiti EUR već CHF, da nisu objasnili niti što je to trošak obrade kredita, od čega se sastoji i zašto baš u tom iznosu, osim da se mora platiti i da bez toga ne može dobiti kredit, da nije mogla utjecati na niti jednu odredbu ugovora o kreditu niti se "cjenkati", da ona nema iskustva u bankarskom sektoru, ne prati kretanje valuta na tržištu i sl., da su sredstva dobivena kreditom iskorištena za ugovorenu namjenu - kupljen je stan i u njemu je živjela, da je rata skoro duplo narasla i da je to znala ne bi kredit uzimala, pa kako ga nije mogla više otplaćivati nakon 5-6 godina je otišla živjeti kod roditelja i u stan je smjestila kozmetički salon koji je osnovan 2006. i poslovao je u nekretnini u vlasništvu njezinih roditelja te da je kredit u konačnici konvertirala.

7. U odnosu na osporavanje tužiteljici statusa potrošača prvenstveno valja uputiti na gore navedeni prihvaćeni iskaz i dokumentaciju u koju je izvršen uvid, a iz koje jasno proizlazi da je sporni ugovor potrošački, da ga je tužiteljica zaključila kao fizička osoba te da je u stanu kupljenim sredstvima kredita zadovoljavala svoje stambene potrebe, pri čemu okolnost što je nekoliko godina nakon sklapanja tog ugovora u stan "preselila" obrt sama po sebi nije odlučna niti ne upućuje na drugi zaključak.

8. U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja napominje se da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da se s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o uvjetima - spornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, pa kako prihvaćeni iskaz tužiteljice i stipulacija odredbe, koja je očito standardna, proizlazi da se o sadržaju istih nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju stranke pregovarale o sadržaju sporne odredbe odnosno da bi tužiteljica u potpunosti bila obaviještena o naravi i posljedicama iste.

8.1. Također valja istaći i to da se o općim aktima prednika tuženika, kojim je određena visina tih naknada (i to u rasponu 0,75% do 3% iznosa odobrenog kredita), po prirodi stvari očito nije moglo pojedinačno pregovarati (jer su u pitanju opći akti), a isto tako sud nalazi da formulacija sporne odredbe sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena odnosno radi se o odredbama koje su dale ovlaštenje predniku tuženika da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini takvih naknada i troškova.

8.2. Nadalje, sve i da se uzme da je u pitanju razumljiva i određena odredba tzv. ulazne naknade - jer se određuje "odbijanje od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita“ - može se zaključiti da je tužiteljica, nakon upoznavanja s tom odredbom, mogla steći uopćena saznanja o ekonomskim posljedicama koje iz te odredbe za nju proizlaze, međutim, to ne znači da je ista odredba poštena.

8.3. Sud je, prilikom ocjene da li je sporna odredba odredba o tzv. ulaznoj naknadi poštena, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora odnosno razmatrao je pitanje da li bi prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Kada se uzme u obzir činjenica da sporna odredba čl.5. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, niti ima dokaza da bi tužiteljici bilo dano usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, to nema mjesta zaključku da bi prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9. U odnosu pak na ispitivanje postojanja znatnije neravnoteže valja istaći da se isto ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe čl.5. terete potrošača (postotak od iznosa kredita), uz napomenu da u konkretnom slučaju nije moguće niti utvrditi na što se konkretno sporna tzv. ulazna naknada odnosi. Osim toga, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena.

9.1. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju niti brane plaćanje naknade za obradu kredita – tzv. ulazne naknade. Međutim, iako ugovaranje tzv. ulazne naknade u trenutku sklapanja ugovora nije bilo zabranjeno ili ograničeno, ipak valja zaključiti da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača.

9.2. S obzirom da sporna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se naplaćuju kroz naknadu za obradu kredita, a sud nalazi da ti troškovi ili usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu sami po sebi razumljivi, a isto tako nalazi da nema mjesta zaključku da su ti troškovi, koji su na ovaj način u cijelosti prebačeni na tužiteljicu, na bilo koji način razmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali, to proizlazi daljnji zaključak da tuženik nije dokazao visinu i opravdanost troškova tzv. ulazne naknade (koji se čito odnose na troškove poslovanja njegovog prednika). Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog kredita upućuje na zaključak da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što pak upućuje na daljnji zaključak da tako ugovorenom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita jer da je u pitanju pokrivenost stvarnih troškova tada bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

9.3. Dakle, ne radi se o samorazumljivim troškovima, već je na tužiteljicu spornom odredbom prenesena obveza plaćanja troškova za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima i stoga sud nalazi da su te okolnosti utjecale na pravni položaj tužiteljice i stvorile značajnu neravnotežu na njezinu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Dakle, prednik tuženik, kao trgovac koji je unaprijed pripremio sporni ugovor kao tipski, bio je dužan maksimalno odgovorno pristupiti tužiteljici, kao potrošaču, i pomoći joj da se, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, koristi njegovim uslugama, ali ne i na štetu samoj sebi. Znanje i iskustvo prednika tuženika je zasigurno bilo superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača i zato je bio dužan tužiteljicu ozbiljno informirati o smislu i sadržaju sporne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi te joj skrenuti pozornost i objasniti parametre o kojima ovisi visina iste, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

10.1. Slijedom navedenog, kako se radi o ugovoru kojeg je prethodno pripremio prednik tuženika odnosno tipskom ugovoru uz primjenu valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi koja se odnosi na tzv. ulaznu naknadu nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata prednika tuženika s tim u svezi i plaćanju navedenih naknada, to je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužiteljice, što upućuje na daljnji zaključak da su te odredbe nepoštene odnosno ništetne u smislu čl.81. i čl.87.st.1. ZZP-a u vezi s čl.3-4., čl.269., čl.270., čl.272. i čl. 322.-323. ZOO-a te Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) i stoga je odlučeno kao u stavku I. izreke presude s tim u svezi.

11. Posebno se napominje da okolnost na koju tuženik upućuje - da je ugovor solemniziran - sama po sebi ne otklanja pravo tužiteljice zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a.

12. Po pitanju prigovora zastare ističe se da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. odnosno 31. siječnja 2022.).

12.1. Dakle, zastara u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom bi slučaju to značilo od pravomoćnog okončanja predmetne parnice, pa se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

13. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužiteljici vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, tj. odredbe pobliže opisane u stavku I. izreke presude, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako visina zahtjeva nije sporna, a isto proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid, to je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao u stavku II. izreke presude temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. ZOO-a.

14. Tužiteljica je imala troškove postupka odmjerene u skladu s čl.154.st.1. ZPP-a, vrijednosti predmeta spora i Tbr.7-9 i 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe i podneska od 13.6.2025. te pristup na 2 ročišta po 200,00 Eur, uz pdv u iznosu 200,00 Eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 53,09 Eur i presudu u iznosu 26,54 Eur (ukoliko bude plaćena u roku 3 dana od elektroničke dostave odluke) – sveukupno 1.079,63 Eur s pripadajućom kamatom temeljem čl. 29.st.2. ZOO i čl.151.st.3. ZPP-a.

14.1. Tužiteljici nije priznat trošak ročišta radi objave presude temeljem čl.155.st.1. u vezi s čl. 335.st.9-10. ZPP-a. Naime, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje sud presudu odmah ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka ovjereni prijepis iste može naknadno preuzeti u sudskoj zgradi, iz čega proizlazi da je presuda stranci dostupna putem interneta istoga dana kada se održava ročište radi objave presude i njezin dolazak na to ročište, a time i trošak, nije potreban za vođenje parnice. Posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 OT-a propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a.

U Zagrebu, 23. veljače 2026.

SUDAC:

ANDRIJANA MARKIĆ JURIŠIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u elektroničkom obliku u roku od 15 dana od dana primitka, putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

pun. stranaka