REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5128/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužitelja OV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Dijana Malobabić Lonjak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, koje zastupa generalni punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, prema generalnoj punomoći Su- 143/2025, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice Dijane Malobabić Lonjak, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ĐV, odvjetničke vježbenice, 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 600130 od 23.5.2006., javnobilježnički potvrđen kod javnog bilježnika Orbenije Ribarić iz Zagreba, Ulica Nikole Tesle 16 dana 10.1.2006. pod brojem OV-286/2006, sklopljenog između tužitelja OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4 kao kreditora, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku naknadu u visini 1,10% od iznosa kredita, jednokratno i naknadu za osiguranje kredita, jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95 %, sve pod nazivom „NAKNADE“ Ugovora o kreditu, članka 6.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva 4, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita i naknade za osiguranje potraživanja isplati iznos od 576,52 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25.05.2006. pa do 31.12.2007. po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva 4, 10 000 Zagreb, OIB: 87939104217 da tužitelju OV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 679,64 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 23.05.2006. sklopio Ugovor o kreditu, broj ugovora: 600130, koji je bio javnobilježnički potvrđen kod javnog bilježnika Orbenije Ribarić, iz Zagreba, Ul. Nikole Tesle 16, dana 10.01.2006. pod brojem OV-286/2006 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 26.962,00 CHF (slovima: dvadesetšesttisućadevetstošezdesetdva švicarska franka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 (osamdesetčetiri) mjeseca u mjesečnim anuitetima od 382,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja toga ugovora iznosila 5,10 % godišnje.

1.1. Dalje tužitelj navodi da je odredbom članka 6. Ugovora o kreditu pod nazivom “NAKNADE” tuženik obvezao tužitelja platiti banci naknadu u visini od 1,10 % od iznosa kredita neposredno prije isplate kredita i jednokratnu uplatu premijske svote u visini 1,95 %. S tim u vezi, tužitelju je, kao korisniku kredita 24.05.2006. naplaćena administrativna naknada u iznosu od 1.389,01 HRK, odnosno 184,35 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) te naknada za osiguranje potraživanja u iznosu od 2.954,82 kn, odnosno 392,17 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 6. Ugovora o kreditu pod nazivom “ NAKNADE” Ugovora o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg, prema tome, korisnik kredita može ili potpisati ili ne. S tim u vezi, odredbom članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, kao što je to slučaj s Ugovorom o kreditu. Dakle, Ugovor o kreditu u članku 6. sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove ovdje tuženika, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita i naknadu za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva.

1.2. Pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Dakle, tužitelju niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova , odnosno od čega se isti stvarno i sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Uz to, plaćanje predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje potraživanja iz čl. 6. Ugovora o kreditu u visini od 184,35 EUR i 392,17 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 576,52 EUR od iznosa kredita. Osim toga, tužitelj je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač, odnosno fizička osoba koja je navedeni ugovor sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već u svrhu kupnje vozila kao što i proizlazi iz čl. 3. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja, koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove obrade bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti

1.4. Tužitelj je kao fizička osoba, koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku, koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbu predmetnog ugovora, koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika. Time je tuženik postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je nepoštena ugovorna odredba te je stoga ista, sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, ništetna.

1.5. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za trošak obrade te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 184,35 EUR. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za trošak obrade kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se korisnik kredita obvezuje platiti naknade i troškove, ne spominjući što točno isti obuhvaćaju, a što korisniku kredita kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato.

1.6. Tužitelj, ukazuje i na sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022-2 od 12. srpnja 2022., presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2047/2022-2 od 08. studenog 2022. utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni.

1.7. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu, koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 184,35 EUR i naknada za osiguranje potraživanja u iznosu od 392,17 EUR (sve prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a koju je tužitelj platio tuženiku 24.05.2006. prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 102 st. 1. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Odredbom čl. 323. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, administracije kredita – administrativna naknada u iznosu od 184,35 EUR i naknade za osiguranje potraživanja u iznosu od 392,17 EUR. Stoga tužitelj predlaže sudu donijeti presudu, kojom će utvrditi ništetnost predmetne odredbe te naložiti tuženiku isplatu s kamatama i troškovima postupka, a kako je to pobliže navedeno u samoj tužbi i izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno prigovara označenoj vrijednosti predmeta spora, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-1264/07, koju citira i predlaže sudu odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 576,52 €. Nadalje, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima iz razloga jer je potraživanje tužitelja u zastari i jer su neosnovane i neutemeljene tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu , a protivi se i visini tužbenog zahtjeva. Tuženik detaljno obrazlaže svaki od istaknutih razloga neosnovanosti zahtjeva i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu br. 600130 (list 7-14 spisa), presliku otplatne tablice po kreditu (list 15-17 spisa), presliku plana otplate (list 18,19 spisa), presliku dopisa tuženika od 7.4.2025. (list 21 spisa), presliku prometa po kreditu (list 22-29 spisa), saslušan je tužitelj (list 240 spisa), a pročitana je priležeća sudska praksa (list 44-230 spisa). Tužitelj je na ročištu 11. veljače 2026. odustao od prijedloga da se izvodi financijsko vještačenje jer visina nije bila sporna, pa kako stranke drugih dokaza nisu predlagale sud je glavnu raspravu zaključio.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a kako to stoji u izreci ove presude.

5. U vezi vrijednosti predmeta spora (u tužbi 1.328,00 €), kojoj je tuženik prigovorio, tuženiku valja ukazati da je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev i zahtjev za isplatu te se oba ta zahtjeva uzimaju u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Naime, vrijednost predmeta spora u situaciji kad je tužitelj istaknuo dva tužbena zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) određuje se zbrajanjem vrijednosti postavljenih tužbenih zahtjeva (čl. 37. st. 1. Zakona o parničnom postupku). Ističe se da deklaratorni zahtjev predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o pravnoj osnovanosti kondemnatornog zahtjeva zbog čega su se upravo u vezi deklaratornog zahtjeva izvodili dokazi, dok je visina zahtjeva bila nesporna, slijedom čega su troškovi postupka pretežno nastali upravo u vezi deklaratornog zahtjeva (tako i Županijski sud u Rijeci u odluci Gž-1514/25-2). Tužitelj je mogao i posebnom tužbom tražiti deklaratornu zaštitu, a potom, nakon pravomoćnosti, ukoliko zahtjevu ne bude udovoljeno u mirnom postupku, posebnom tužbom zahtijevati isplatu, pa bi u toj situaciji vrijednost predmeta spora bila svaki zahtjev zasebno, stoga je ovaj sud kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora uzeo upravo onu koju je tužitelj označio u tužbi, a tako je i odlučio raspravnim rješenjem od 11. veljače 2026. (l-240). Odluke na koje se poziva tuženik glede vrijednosti predmeta spora nisu primjenjive u konkretnoj situaciji niti se radi o mišljenju opće sjednice najvišeg suda, koje bi obvezivalo ovaj sud.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe ugovora sklopljenog između stranaka, a kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te naknada za osiguranje kredita, a posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa, primljenih na temelju ništetnih odredbi.

7. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 23. svibnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 600130 i to tužitelj kao korisnik kredita te prednik tuženika kao kreditor. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj sporne odredbe čl. 6. Ugovora kojom je ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,00% (jedancijelihposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a naplaćuje se neposredno prije isplate (6.1.). Također, ugovorena je i naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i to jednokratna u visini 1,95% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj (6.2.).

8. Sporno je li prethodno navedena odredba čl. 6. (6.1. i 6.2.) Ugovora o kreditu ništetna te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu iznosa u visini 576,52 € za koji tužitelj tvrdi da je platio na ime predmetnih naknada, sukladno gore navedenoj odredbi Ugovora.

9. Čitanjem preslike dopisa tuženika od 7. travnja 2025. (list 21 spisa), utvrđeno je da je 24.5.2006. tužitelju naplaćena administrativna naknada u iznosu od 1.389,01 kn /sada: 184,35 € te naknada za osiguranje potraživanja u iznosu od 2.954,82 kn / sada: 392,17 €. Kada se ta dva iznosa zbroje dobije se iznos od 576,52 € (184,35 + 392,17 = 576,52).

Navedene okolnosti tuženik nije ničim osporio.

10. Iz iskaza tužitelja, danog na ročištu 11. veljače 2026. (list 239-240 spisa) proizlazi da mu je kredit bio potreban za kupnju auta za osobne potrebe i za potrebe bolesnog djeteta. Naveo je da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva i da je informacije o kreditu dobio u auto salonu. Nije se sjećao da bi mu netko objašnjavao nešto o tome zašto mora platiti naknade i od čega se sastoje, a niti da mu je prezentiran ugovor o osiguranju potraživanja. Naveo je da je Ugovor prije potpisivanja pročitao.

11. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećao o samom pravnom poslu, a iskreno je izjavio i da mu nitko nije ništa objasnio o tome zašto mora platiti naknade i od čega se sastoje. Ovaj sud u držanju tužitelja tijekom iskazivanja nije našao nikakvih naznaka da bi nešto izmišljao ili neistinito iskazivao, pa mu i zato vjeruje.

12. Iz provedenih dokaza, poglavito iskaza tužitelja, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu i osiguranje kredita, već je morao prihvatiti ponudu banke kakva mu je dana, a bio je informiran o visini anuiteta koje treba plaćati. Tuženik nije niti pokušao dokazati (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.

13. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

14. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužitelj uopće nije bio informiran o naknadi i da će naknada za obradu kredita biti naplaćena iz iznosa kredita. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu, prema kojoj se tužitelj obvezuje, prilikom isplate, kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % iznosa kredita te naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 1,95%.

16. Ocjena je ovog suda da je predmetna odredba (čl. 6.1. Ugovora o kreditu) transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00 % od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Što se pak tiče odredbe čl. 6.2. Ugovora o kreditu, ista je stipulirana na način da se određuje naknada u visini 1,95%, sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja, a koji tužitelju nije ni prezentiran, pa stoga nije transparentna jer tužitelj nije mogao odrediti visinu te naknade.

17. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i osiguranje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknade za obradu i osiguranje kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu nepoštenost odredbe o naknadi za obradu kredita te naknadi za osiguranje istog ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu kredita i osiguranje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 6. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknada tužitelju umanjen iznos kredita, koji mu je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% od iznosa kredita i 1,95% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

21. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita te naknade za osiguranje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 6. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,00% njegove visine te 1,95% prema Ugovoru o osiguranju) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

26. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 6. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno (jednokratne naknade ustezanjem od isplaćenog iznosa kredita), to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke, imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

28. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Navedeni se zaključak najvišeg suda može primijeniti i na naknade za obradu i osiguranje kredita, obzirom je jasno utvrđeno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

29. Slijedom navedenog, kako nije sporno da je tužitelj s osnova naknade za obradu i osiguranje kredita isplatio 24.5.2006. iznos od 576,52 € (što proizlazi iz dopisa banke od 7.4.2025., l-21, a tuženik je isto potvrdio na ročištu l-139), to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da su naknade naplaćene 2006., dok je tužba podnesena 2025., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako među strankama nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da su navedene naknade naplaćene 2006. te je tužba nesporno podnesena 2025., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu iznosa od 576,52 € s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo. Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

30. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja naknade do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja naknada za obradu i osiguranje kredita utvrđen iz dopisa banke na listu 21 spisa. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

31. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio u sporu. Troškovi se sastoje od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s određenom vrijednosti predmeta spora (l- 140) i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 19.11.2025. 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 11.2.2026. 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 300 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 € iznosi 600,00 €, a uz trošak plaćene pristojbe na tužbu 26,54 € i na presudu 53,09 €, sveukupno iznosi 679,64 €. Tužitelj ima pravo na kamate na troškove po čl. 151.st.3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO. Tužitelju nije priznat kao potreban, u smislu čl. 155. ZPP-a, zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je to ročište prezakazano u skladu s ovlastima suda i održano unatoč neurednoj dostavi za obje stranke, u smislu čl. 335.st.6. ZPP-a.

32. Tuženik je spor izgubio, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan odbijen.

Zagreb, 23. veljače 2026.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. punom. tužitelja uz pristojbu na presudu

2. punom. tuženika