REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1737/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N JE

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandi Panjković, odvjetnici u Sisku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj: P- 185/2023-33 od 13. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje u st. I. i II. izreke presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj: P-185/2023- 33 od 13. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji poslovni broj: P-185/2023-33 od 13. studenog 2025. ukida u st. III. i IV. izreke i u tim se dijelovima predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog dijela postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

-u st. I., utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 406-03/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji su dana 12. siječnja 2005. sklopili tužitelj FĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. (OIB: 14036333877), kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,25 % godišnje;

-u st. II., utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 406-03/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji su dana 12. siječnja 2005. sklopili tužitelj FĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Addiko bank d.d. (OIB: 14036333877) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF;

-u st. III., da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.575,13 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 31. prosinca 2008. na iznos od 0,93 eura do isplate pa do zaključno 30. rujna 2015. na iznos od 45,23 eura do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. IV., da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.331,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. studenog 2025. do isplate, u roku od 15 dana dok je zahtjev tužitelja u preostalom zatraženom dijelu u iznosu od 125,00 eura odbijen.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svojih punomoćnika iz svih žalbenih razloga, a osporava i odluku o troškovima postupka. Smatra da tužitelj nama pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što je zaključio Aneks tj. prihvatio je konverziju iz čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZPK), a navedeni Aneks i nadalje proizvodi pravne učinke tim više što nitko od stranaka istog ne pobija. Isto tako da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji u iznosu od 614,65 eura. Osporava i dosuđene zatezne kamate te smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo te da sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) bi dan od kada teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe. Osporava i odluku o troškovima postupka posebno navodeći da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir koja je vrijednost boda bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake radnje, odnosno primijenjena je „nova“ Odvjetnička tarifa („Narodne novine“ 138/23) i za radnje koje su poduzete prije nego što je ista stupila na snagu.

2.1. Žalbeni je prijedlog tuženika da se prvostupanjska presuda preinači "i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan“, odnosno podredno da se ukine i predmet vrati na ponovni odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje ZPP).

4. Odgovor na tu žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava

– te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da mu se zbog ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 406-03/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 12. siječnja 2005. (dalje Ugovor o kreditu) sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, HĐ kao sudužnika te F i PĐ kao založnih dužnika i prednika tuženika kao davatelja kredita koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Markovića iz Siska 12. siječnja 2005. pod brojem OU-08/05 isplati s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 2.573,13 eura uvećano za zatezne kamate.

7.1. Pri navedenom nije sporno da je između stranaka sklopljen 13. siječnja 2016. Aneks uz Ugovora o kreditu broj 406-03/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje Aneks) koji je solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Markovića iz Siska 19. siječnja 2016. pod brojem OV-140/16.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 12. siječnja 2005. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita, HĐ kao sudužnika te F i PĐ kao založnih dužnika i prednika tuženika kao davatelja kredita navedeni Ugovora o kreditu broj 406-03/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini slijedom kojega je tužitelju dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.000,00 CHF, a ugovoreno je trajanje kredita do 31. siječnja 2020.;

-da je čl. 3. ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 241,16 CHF, kredit dospijeva posljednjeg dana u mjesecu, a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju banke za devize na dan plaćanja prema važećoj Odluci o kamatnim stopama banke;

-da se je čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva (sukladno važećim odlukama tuženika) i na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,25% dekurzivno godišnje;

-da je prema čl. 2. Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o stambenom kreditu;

-da su stranke dana 13. siječnja 2016. sklopile Aneks Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 dalje ZID ZPK/15) i izvršili konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u eurima prema kojem proizlazi neotplaćena glavnica na dan 30. rujan 2015. u iznosu od 7.939,75 eura u kunskoj protuvrijednosti, te pretplata u iznosu od 4.695,21 kuna koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta;

9. Prvostupanjski je sud pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH te Vrhovnog suda Republike Hrvatske zaključio da se radi o formalnom i unaprijed pripremljenom Ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati i o kojim odredbama nije sa tuženikom pregovarao pa je primjenom čl. 502.c ZPP-a zaključio da se radi o ništetnim odredbama. Nadalje, da tuženik nije podnio dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope na temelju čega bi tužitelj kao potrošač „mogao spoznati učinke koje bi za njega u budućnosti proizašli iz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi“. Isto tako da davatelj kredita nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF gdje je veći rizik nego u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro.

9.1. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP) te na odredbe ZZP-a ("Narodne novine" broj: 79/07 i dr.) posljedično tome zaključio da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23). Zakonska zatezna kamata priznata je tužitelju od dana stjecanja tj. od dana isplate anuiteta prema čl. 1115. ZOO- a uz (očiti) zaključak da je tuženik nesavjesni stjecatelj.

9.2. Sud prvog stupnja nalazi neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženika (čl. 241. ZOO-a) jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a koje je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pred Visokim trgovačkim sudom dana 13. lipnja 2014., odnosno u odnosu na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018. počela teći ispočetka. Predmetna tužba je podnesena 28. svibnja 2023. a sud nalazi „da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi pretplate anuiteta“.

10. Prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka Dragane Bubalo utvrđuje da pozitivni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na dan isplate kredita iznose ukupno 2.575,13 eura.

11. Prvenstveno valja navesti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i iznio valjane razloge o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koji su sadržani u navedenom Ugovoru kada je zaključio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično ništetne i kada je uz primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a temeljio svoju odluku na pravnim shvaćanjima koja proizlaze iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rvt-249/2014 od 09. travnja 2015. i poslovni broj Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i u čl. 96, čl. 99. i čl. 102. ZZP-a iz 2007. godine.

13. U odnosu na Aneks koji je sklopljen 13. siječnja 2016. valja reći da po pravnom shvaćanju ovog suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog Sporazuma ima pravo na povrat više uplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa navedenim člankom i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

14. Naime, odredbama ZID ZPK/15 nije propisan način rješavana posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Odredba čl. 19.b ZID ZPK/15 propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u euro podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Sklapanje navedenog Aneksa ima svrhu potpunu zaštitu potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koje je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. Isto tako ni pravilima po kojima se vrši konvertiranje kredita (sadržanim u odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15), a ni nekim drugim odredbama navedenog Zakona pa niti iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja pretplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF tj. nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi kako one o promjenjivoj stopi ugovorene kamate tako i one o valutnoj klauzuli.

14.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika sklapanjem navedenog Aneksa nisu otklonjene pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu pa tužitelj zbog sklapanja takvog Aneksa ne gubi pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog, odnosno ono što je on stekao bez osnove ukoliko nije u potpunosti namiren iznosom prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu euro. Isto tako treba imati u vidu i da korisnik kredita, odnosno tužitelj se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

14.2. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da su tužitelj i tuženik u skladu sa odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegovog sklapanja.

15. Konverzija predviđena ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju iz odredbe čl. 325. ZOO-a na što upire žalbenim navodima tuženik. Navedeno iz razloga jer tuženik – banka nije bio savjestan prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe, a i zbog donošenja navedenog Zakona bio je prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu. Stoga ne radi se u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u euro i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Aneksa, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u euro i odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja, međutim, ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta situacija je detaljno obuhvaćena Aneksom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u euro i promjenjivosti kamatne stope.

15.1. Dakle, navedenim su se Aneksima osnovnom Ugovoru izmijenili „samo“ uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je, stoga, neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja Aneksa vrijedio deset godina i imao sve pravne posljedice, kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

16. Prvostupanjski je sud djelomično pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu zastare (t. 27. obrazloženja) ali predmetno nije imalo od utjecaja na presuđenje. Naime, tuženikov prigovor zastare (ipak) nije osnovan budući da zastara u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite (14. lipnja 2018.), a tužba je podnesena 29. svibnja 2023., dakle unutar općega zastarnog roka koji prema čl. 225. ZOO-a iznosi pet godina. Zastara bi nastupila u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu jer je došlo do prekida zastare, kako to navodi i sud prvog stupnja, međutim zastara je u tom slučaju počela teći 13. lipnja 2014. i do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari protekao je petogodišnji rok.

17. Međutim, iako iz prethodno navedenih razloga i ovaj sud drugog stupnja prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o pravu tužitelja kao potrošača i korisnika kredita koja je sa tuženikom sklopio navedeni Aneks o konverziji kredita da nakon sklapanja tog Aneksa ima pravo na povrat više preplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (ovdje samo valutnoj klauzuli), obrazloženje prvostupanjskog suda pa time i zaključak o ukupnom iznosu koji je dužan isplatiti tužitelju nije moguće prihvatiti.

17.1. Naime, tužitelj ima pravo "samo" na iznos preplate po osnovi promjene u tečaju CHF, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja tako preplaćenih iznosa, pa do isplate. Od utvrđenih iznosa preplate treba odbiti iznos koji je prilikom sklapanja Aneksa priznat tužitelju (iznos od 4.695,21 kuna iz čl. 2.) te na tako utvrđenu razliku dosuditi zakonsku zateznu kamatu. Navedeni iznos pretplate treba odgovarajuće uračunati prema odredbi čl. 172. ZOO-a. Ovo iz razloga je korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji (što se utvrđuje financijskim vještačenjem)

18. Slijedom iznijetog valjalo je potvrditi odluku suda prvog stupnja (st. I. i st. II. pobijane odluke) u dijelu koji se odnosi na ništetnost predmetnih ugovornih odredbi dok je u preostalom dijelu (st. III. I st. IV. pobijane odluke) tu odluku valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

19. Stoga je prema odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a te čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

20. Odluka o troškovima žalbenog dijela postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Puli - Pola 23. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus