REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-199/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o., Slavonski Brod, protiv tuženog Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-155/2019-32 od 14. studenoga 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - točka I., II., III. i IV. izreke, potvrđuje presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P- 155/2019-32 od 14. studenoga 2025.
II. Djelomično se uvažava kao osnovana žalba tužiteljice te se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-155/2019-32 od 14. studenoga 2025. preinačava u točki V. izreke i to u onom dijelu u kom je tužiteljica odbijena sa svojim zahtjevom za naknadom troškova postupka u iznosu od 523,17 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, na način da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka (pored onog koji mu je priznat u iznosu od 1.803,09 eur) u iznosu od 523,17 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućim od donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 14. studenoga 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. U preostalom dijelu točke V. izreke i to onom kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 250,00 eur, žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana, te se u tom dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-155/2019-32 od 14. studenoga 2025.
i
r i j e š i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje točka I., II., III. i IV. izreke rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-155/2019-32 od 14. studenoga 2025.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbe u iznosu od 93,75 eur u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice preko tog iznosa do konačno zatraženog odbija kao neosnovan.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom presuđeno je slijedeće:
„I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607- 5102272588 od 7. ožujka 2005. sklopljenog između tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužiteljice GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 8. ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 23.200,00 po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro-računa tuženika (u dijelu članka 2. i članka 7. ugovora).
II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 192,89 EUR, (stodevedesetdvaeuraosamdesetdevetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 2,61 eur od dana 2. veljače 2008. do isplate;
- 2,64 eur od dana 2. ožujka 2008. do isplate;
- 2,67 eur od dana 2. travnja 2008. do isplate;
- 2,59 eur od dana 2. svibnja 2008. do isplate;
- 2,56 eur od dana 2. lipnja 2008. do isplate;
- 2,58 eur od dana 2. srpnja 2008. do isplate;
- 2,54 eur od dana 20. kolovoza 2008. do isplate;
- 2,53 eur od dana 2. rujna 2008. do isplate;
- 2,57 eur od dana 2. listopada 2008. do isplate;
- 2,78 eur od dana 2. studenog 2008. do isplate;
- 2,64 eur od dana 3. prosinca 2008. do isplate;
- 2,76 eur od dana 9. siječnja 2009. do isplate;
- 2,81 eur od dana 7. veljače 2009. do isplate;
- 2,81 eur od dana 2. ožujka 2009. do isplate;
- 2,77 eur od dana 3. travnja 2009. do isplate;
- 6,47 eur od dana 20. svibnja 2009. do isplate;
- 6,38 eur od dana 24. lipnja 2009. do isplate;
- 6,39 eur od dana 15. srpnja 2009. do isplate;
- 6,40 eur od dana 2. rujna 2009. do isplate;
- 6,36 eur od dana 8. rujna 2009. do isplate;
- 6,27 eur od dana 10. listopada 2009. do isplate;
- 6,33 eur od dana 8. prosinca 2009. do isplate;
- 6,29 eur od dana 9. prosinca 2009. do isplate;
- 6,49 eur od dana 2. veljače 2010. do isplate;
- 6,46 eur od dana 27. veljače 2010. do isplate;
- 6,45 eur od dana 4. ožujka 2010. do isplate;
- 6,58 eur od dana 2. travnja 2010. do isplate;
- 6,53 eur od dana 6. svibnja 2010. do isplate;
- 6,70 eur od dana 8. lipnja 2010. do isplate;
- 6,91 eur od dana 7. srpnja 2010. do isplate;
- 6,99 eur od dana 2. kolovoza 2010. do isplate;
- 7,23 eur od dana 10. rujna 2010. do isplate;
- 6,96 eur od dana 8. listopada 2010. do isplate;
- 4,06 eur od dana 5. studenog 2010. do isplate;
- 4,33 eur od dana 2. prosinca 2010. do isplate;
- 4,35 eur od dana 19. siječnja 2011. do isplate;
- 4,35 eur od dana 2. veljače 2011. do isplate;
- 4,36 eur od dana 2. ožujka 2011. do isplate;
- 4,20 eur od dana 12. travnja 2011. do isplate;
- 4,38 eur od dana 11. svibnja 2011. do isplate;
- 0,93 eur od dana 11. lipnja 2011. do isplate;
- 0,94 eur od dana 12. srpnja 2011. do isplate;
- 1,09 eur od dana 11. kolovoza 2011. do isplate;
- 0,93 eur od dana 10. rujna 2011. do isplate;
- 0,92 eur od dana 12. listopada 2011. do isplate,
i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 1.943,15 EUR, (tisućudevetstočetrdesettrieurapetnaestcenti), sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:
- 2,10 eur od dana 2. studenog 2008. do isplate;
- 1,63 eur od dana 9. siječnja 2009. do isplate;
- 4,07 eur od dana 7. veljače 2009. do isplate;
- 4,21 eur od dana 2. ožujka 2009. do isplate;
- 2,90 eur od dana 3. travnja 2009. do isplate;
- 1,91 eur od dana 20. svibnja 2009. do isplate;
- 0,53 eur od dana 24. lipnja 2009. do isplate;
- 1,04 eur od dana 15. srpnja 2009. do isplate;
- 1,38 eur od dana 2. rujna 2009. do isplate;
- 0,96 eur od dana 8. rujna 2009. do isplate;
- 1,06 eur od dana 8. prosinca 2009. do isplate;
- 0,56 eur od dana 9. prosinca 2009. do isplate;
- 4,33 eur od dana 2. veljače 2010. do isplate;
- 3,97 eur od dana 27. veljače 2010. do isplate;
- 4,15 eur od dana 4. ožujka 2010. do isplate;
- 6,70 eur od dana 2. travnja 2010. do isplate;
- 6,16 eur od dana 6. svibnja 2010. do isplate;
- 9,31 eur od dana 8. lipnja 2010. do isplate;
- 13,31 eur od dana 7. srpnja 2010. do isplate;
- 12,48 eur od dana 2. kolovoza 2010. do isplate;
- 19,44 eur od dana 10. rujna 2010. do isplate;
- 15,10 eur od dana 8. listopada 2010. do isplate;
- 12,07 eur od dana 5. studenog 2010. do isplate;
- 20,58 eur od dana 2. prosinca 2010. do isplate;
- 21,54 eur od dana 19. siječnja 2011. do isplate;
- 21,56 eur od dana 2. veljače 2011. do isplate;
- 22,46 eur od dana 2. ožujka 2011. do isplate;
- 18,12 eur od dana 12. travnja 2011. do isplate;
- 23,98 eur od dana 11. svibnja 2011. do isplate;
- 28,08 eur od dana 11. lipnja 2011. do isplate;
- 29,92 eur od dana 12. srpnja 2011. do isplate;
- 50,09 eur od dana 11. kolovoza 2011. do isplate;
- 29,14 eur od dana 10. rujna 2011. do isplate;
- 27,95 eur od dana 12. listopada 2011. do isplate;
- 28,32 eur od dana 11. studenog 2011. do isplate;
- 28,33 eur od dana 13. prosinca 2011. do isplate;
- 31,15 eur od dana 11. siječnja 2012. do isplate;
- 32,62 eur od dana 11. veljače 2012. do isplate;
- 32,80 eur od dana 10. ožujka 2012. do isplate;
- 31,76 eur od dana 11. travnja 2012. do isplate;
- 32,33 eur od dana 11. svibnja 2012. do isplate;
- 33,13 eur od dana 13. lipnja 2012. do isplate;
- 32,15 eur od dana 11. srpnja 2012. do isplate;
- 32,56 eur od dana 7. kolovoza 2012. do isplate;
- 29,84 eur od dana 11. rujna 2012. do isplate;
- 30,69 eur od dana 11. listopada 2012. do isplate;
- 31,92 eur od dana 2. studenog 2012. do isplate;
- 32,38 eur od dana 2. prosinca 2012. do isplate;
- 32,41 eur od dana 2. siječnja 2013. do isplate;
- 30,09 eur od dana 2. veljače 2013. do isplate;
- 31,58 eur od dana 2. ožujka 2013. do isplate;
- 31,99 eur od dana 2. travnja 2013. do isplate;
- 31,09 eur od dana 2. svibnja 2013. do isplate;
- 28,57 eur od dana 2. lipnja 2013. do isplate;
- 27,58 eur od dana 2. srpnja 2013. do isplate;
- 28,88 eur od dana 2. kolovoza 2013. do isplate;
- 29,67 eur od dana 2. rujna 2013. do isplate;
- 31,62 eur od dana 2. listopada 2013. do isplate;
- 30,68 eur od dana 2. studenog 2013. do isplate;
- 31,19 eur od dana 2. prosinca 2013. do isplate;
- 31,54 eur od dana 2. siječnja 2014. do isplate;
- 32,59 eur od dana 2. veljače 2014. do isplate;
- 33,19 eur od dana 2. ožujka 2014. do isplate;
- 32,76 eur od dana 2. travnja 2014. do isplate;
- 32,00 eur od dana 2. svibnja 2014. do isplate;
- 31,62 eur od dana 2. lipnja 2014. do isplate;
- 31,95 eur od dana 2. srpnja 2014. do isplate;
- 32,86 eur od dana 2. kolovoza 2014. do isplate;
- 34,03 eur od dana 2. rujna 2014. do isplate;
- 34,22 eur od dana 2. listopada 2014. do isplate;
- 34,62 eur od dana 2. studenog 2014. do isplate;
- 35,30 eur od dana 2. prosinca 2014. do isplate;
- 34,91 eur od dana 2. siječnja 2015. do isplate;
- 35,43 eur od dana 2. veljače 2015. do isplate;
- 35,43 eur od dana 2. ožujka 2015. do isplate;
- 35,43 eur od dana 2. travnja 2015. do isplate;
- 35,43 eur od dana 2. svibnja 2015. do isplate;
- 35,43 eur od dana 2. lipnja 2015. do isplate;
- 35,43 eur od dana 2. srpnja 2015. do isplate;
- 35,43 eur od dana 2. kolovoza 2015. do isplate;
- 35,43 eur od dana 2. rujna 2015. do isplate,
i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a sve u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.803,09 EUR, (tisućuosamstotrieuradevetcenti), sa zateznom kamatom od 13. studenog 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.
V S preostalim dijelom zahtjev tužiteljice GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 773,17 EUR (sedamstosedamdesettrieurasedamnaestcenti) i zateznom kamatom od 13. studenog 2025. pa do isplate, odbija se kao neosnovan.“,
a riješeno je:
„I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj građansko-pravnoj stvari.
II Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Erste&Steiermärkische Banka d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi, radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.
III Odbija se tuženikov prigovor prijeboja koji glasi:
„Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB 23057039320, prema tužiteljici GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 204,79 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 0,50 EUR od 2. svibnja 2005. pa do isplate;
- 0,77 EUR od 2. lipnja 2005. pa do isplate;
- 2,52 EUR od 2. srpnja 2005. pa do isplate;
- 2,94 EUR od 2. kolovoza 2005. pa do isplate;
- 0,40 EUR od 2. rujna 2005. pa do isplate;
- 0,86 EUR od 2. listopada 2005. pa do isplate;
- 1,02 EUR od 2. studenog 2005. pa do isplate;
- 1,11 EUR od 2. prosinca 2005. pa do isplate;
- 1,02 EUR od 2. siječnja 2006. pa do isplate;
- 1,81 EUR od 2. veljače 2006. pa do isplate;
- 3,14 EUR od 2. ožujka 2006. pa do isplate;
- 3,81 EUR od 2. travnja 2006. pa do isplate;
- 3,56 EUR od 2. svibnja 2006. pa do isplate;
- 3,31 EUR od 2. lipnja 2006. pa do isplate;
- 3,80 EUR od 2. srpnja 2006. pa do isplate;
- 3,95 EUR od 2. kolovoza 2006. pa do isplate;
- 3,10 EUR od 2. rujna 2006. pa do isplate,
- 3,38 EUR od 2. listopada 2006. pa do isplate;
- 4,69 EUR od 2. studenog 2006. pa do isplate;
- 3,65 EUR od 2. prosinca 2006. pa do isplate;
- 4,86 EUR od 2. siječnja 2007. pa do isplate;
- 5,61 EUR od 2. veljače 2007. pa do isplate;
- 5,26 EUR od 2. ožujka 2007. pa do isplate;
- 5,46 EUR od 2. travnja 2007. pa do isplate;
- 7,38 EUR od 2. svibnja 2007. pa do isplate;
- 7,86 EUR od 2. lipnja 2007. pa do isplate;
- 8,48 EUR od 2. srpnja 2007. pa do isplate;
- 8,47 EUR od 2. kolovoza 2007. pa do isplate;
- 7,62 EUR od 2. rujna 2007. pa do isplate;
- 8,89 EUR od 2. listopada 2007. pa do isplate;
- 8,92 EUR od 2. studenog 2007. pa do isplate;
- 8,03 EUR od 2. prosinca 2007. pa do isplate;
- 8,13 EUR od 2. siječnja 2008. pa do isplate;
- 6,22 EUR od 2. veljače 2008. pa do isplate;
- 4,96 EUR od 2. ožujka 2008. pa do isplate;
- 3,71 EUR od 2. travnja 2008. pa do isplate;
- 6,64 EUR od 2. svibnja 2008. pa do isplate;
- 7,45 EUR od 2. lipnja 2008. pa do isplate;
- 6,56 EUR od 2. srpnja 2008. pa do isplate;
- 7,79 EUR od 2. kolovoza 2008. pa do isplate;
- 7,94 EUR od 2. rujna 2008. pa do isplate;
- 6,19 EUR od 2. listopada 2008. pa do isplate;
- 2,78 EUR od 2. prosinca 2008. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.“
IV Odbija se tuženikov prigovor prijeboja koji glasi:
„Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB 23057039320, prema tužiteljici GP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], s osnove potplaćene kamatne stope koja iznosi 82,35 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:
- 3,14 EUR od 2. studenog 2011. pa do isplate;
- 3,13 EUR od 2. prosinca 2011. pa do isplate;
- 3,19 EUR od 2. siječnja 2012. pa do isplate;
- 3,21 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate;
- 3,21 EUR od 2. ožujka 2012. pa do isplate;
- 3,17 EUR od 2. travnja 2012. pa do isplate;
- 3,18 EUR od 2. svibnja 2012. pa do isplate;
- 3,17 EUR od 2. lipnja 2012. pa do isplate;
- 3,14 EUR od 2. srpnja 2012. pa do isplate;
- 3,14 EUR od 2. kolovoza 2012. pa do isplate;
- 3,07 EUR od 2. rujna 2012. pa do isplate;
- 3,07 EUR od 2. listopada 2012. pa do isplate;
- 3,09 EUR od 2. studenog 2012. pa do isplate;
- 3,08 EUR od 2. prosinca 2012. pa do isplate;
- 3,07 EUR od 2. siječnja 2013. pa do isplate;
- 3,00 EUR od 2. veljače 2013. pa do isplate;
- 3,03 EUR od 2. ožujka 2013. pa do isplate;
- 3,02 EUR od 2. travnja 2013. pa do isplate;
- 2,99 EUR od 2. svibnja 2013. pa do isplate;
- 2,93 EUR od 2. lipnja 2013. pa do isplate;
- 2,89 EUR od 2. srpnja 2013. pa do isplate;
- 2,90 EUR od 2. kolovoza 2013. pa do isplate;
- 2,90 EUR od 2. rujna 2013. pa do isplate;
- 2,94 EUR od 2. listopada 2013. pa do isplate;
- 2,90 EUR od 2. studenog 2013. pa do isplate;
- 2,90 EUR od 2. prosinca 2013. pa do isplate;
- 2,89 EUR od 2. siječnja 2014. pa do isplate,
i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena.“.“
2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobija tužiteljica u odluci o troškovima postupka – točka V. izreke, zbog pogrešne primjene materijalnoga prava. Ističe da joj sud neosnovano nije priznao trošak sastava podneska od 18. listopada 2023., trošak pristupa ročištu za objavu i uručenje presude od dana 14. studenog 2025., te trošak plaćenog predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 398,17 eur. Obzirom da je sa svojim zahtjevom uspjela u postupku, smatra da joj je tuženik dužan naknaditi i taj trošak sve to cijeneći odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njenu žalbu uvaži, presudu u pobijanom dijelu preinači sukladno njenim žalbenim navodima. Potražuje troškove žalbe.
3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik u odnosu na točku I., II., III. i IV. izreke presude te točku I., II., III. i IV. izreke rješenja, i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog počinjene bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku. Predlaže pobijanu presudu i rješenje preinačiti i tužbene zahtjeve tužiteljice odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti presudu i rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje troškove žalbe.
4. Sa žalbama stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).
4.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.
5. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana, dok je žalba tuženika u cijelosti neosnovana.
6. Prije svega, u ovom postupku obzirom na navode tuženika u dijelu u kojem je istako potrebu da se u predmetu razmotri postoje li okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda odnosno uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskoga suda i to da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke (članak 71. točka 7. ZPP), valja reći da kod predsjednice ovog drugostupanjskog vijeća, kao niti ostalih članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.
7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje u granicama žalbenih navoda tužiteljice i tuženika, a pazeći pri tome, dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u odluci o glavnoj stvari pravilna i zakonita, dok je samo u odluci o troškovima postupka djelomično nepravilna i nezakonita, dok je pobijano rješenje u cijelosti pravilno i zakonito.
7.1. Osnovano tuženik ističe da predmetna presuda ne sadrži jasne razloge o statusu tužiteljice kao potrošača, međutim radi se o nedostatku presude koji se može otkloniti primjenom odredbe članka 373.a ZPP.
7.2. U preostalom dijelu, suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda i rješenje nisu opterećeni bitnom povredom postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer su navedene odluke dovoljno jasne i razumljive i nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova pravilnost i zakonitost.
7.3. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.
7.4. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužiteljice pravilno su utvrđene, a na tko utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.
8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102272588, sklopljenog 7. ožujka 2005. između tužiteljice, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora, ništetne (točka I. izreke) i posljedično tome da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 192,89 eur i to po osnovi promjene kamatne stope i iznos od 1.943,15 eur zbog promjene tečaja, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačno dospjeli iznos teče počev od njegova dospijeća pa do isplate (kako je to navedeno u točki II. i III. izreke), i to po pravilima o stjecanju bez osnova budući je tuženik u utuženom razdoblju ove novčane iznose od tužiteljice naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
8.1. Dokazima provedenim tijekom postupka sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužiteljice (članka 8. ZPP-a), i to:
- da je tužiteljica s tuženikom 7. ožujka 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102272588, kojim joj je odobren kredit u iznosu od 23.200,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunatom po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je kredit bio namjenski – stambeni, da je kamata utvrđena kao redovna u iznosu od 5,30% godišnje i da je rok vraćanja kredita 216 mjeseci, od puštanja kredita u tečaj, a da se kredit vraća u 216 mjesečnih anuiteta koji iznose 166,89 CHF,
- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan odobrenja kredita – 216 mjesečnih anuiteta,
- da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmjenama i iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita,
- da je 13. siječnja 2016. između ovdje stranaka sklopljen Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102272588 kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZOK/15),
- da iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu parnične stranke proizlazi da tuženik prije zaključenja spornog ugovora o kreditu nije je informirao o svim bitnim parametrima kredita, da joj je predmetni kredit bio ponuđen kao najpovoljnije rješenje za rješavanje stambenog pitanja, da je tužiteljica sporni ugovor o kreditu konvertirala jer joj je to bilo najprihvatljivije rješenje,
- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Filipa Tolića (kojeg sud prihvaća objektivnim i stručnim) proizlazi da u utuženom vremenskom periodu (do izvršene konverzije) pozitivne razlike u anuitetima s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početnu kamatnu stopu iznosi 192,89 eur, da je u istom periodu pozitivne razlike, one između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bili plaćeni po početnom tečaju kredita iznose 1.943,15 eur, da je tužiteljica s osnova potplaćenih anuiteta tečajne razlike manje platila iznos od 204,79 eur, a s osnova niže kamatne stope od ugovorene iznos od 82,35 eur.
8.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužiteljice pobliže opisan kao u izreci, prihvatio je kao osnovan, zaključujući, u bitnom, da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužiteljice i tužene ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za valutu CHF, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice kao potrošača, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje ZZP/03), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne, a posljedično tome da postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos pozivom na članak 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO. Pritom, sud se pozvao na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora sukladno odredbi članka 502.c. ZPP budući da je i tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi te je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. odnosno 7. ožujka 2005., a tužena na kojoj je teret dokaza da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu nije ničim dokazala da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pozivom na odredbu članka 502.c ZPP zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.
8.3. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu, pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 20.svibnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi članka 225. ZOO, zastarijevaju predmetne tražbine.
8.4. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužitelja 13. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 tužitelj nije u cijelosti namiren, pa mu posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlika koju je tuženik stekao bez osnove i to onih iznosa koji mu nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa broj 1 navedenom Ugovoru o kreditu ( više preplaćenog iznosa sa osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i razlike glavnice po izvršenoj konverziji izražene u valuti Euro u odnosu na ugovorenu glavnicu kredita po otplatnom planu u valutu CHF), a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Marijane Matijević. Pri tome, zaključuje da tužiteljica u ovom postupku ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i posljedično tome zahtijevanu isplatu neovisno o tome što je između stranaka u postupku 13. siječnja 2016. sklopljen navedeni Aneks broj 1 navedenom Ugovoru o kreditu budući niti navedenim Aneksom, a niti odredbama ZID ZPK/15 nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi do sklapanja navedenog Aneksa.
8.5. Pritom, sud je utvrdio da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prijeboja, obzirom da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog i kamatnoj stopi koja je niža od početne ugovorene, tužitelj nije ništa primio, niti stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečega što nije primio.
8.6. Sud je kao neosnovan odbio tuženikov istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja za postupanjem u predmetu, pozivom na odredbu članka 59. ZPP, utvrđujući da je upravo sud prvoga stupnja mjesno nadležan za postupanjem u predmetu.
9. Odredbom članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03 propisano je da je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. U konkretnom slučaju, tužiteljica je dokazala status potrošača jer iz Ugovora o kreditu koji je u predmetnom slučaju sklopljen proizlazi da je njegova namjena rješavanje stambenog pitanja (članak 3. Ugovora), a koja namjena proizlazi i iz iskaza tužiteljice. Ovdje se posebno ističe da je teret dokaza tvrdnje da tužiteljica nema status potrošača na tuženiku (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su IV-56/2023 od 23. studenoga 2023.) što isti tijekom postupka nije dokazao.
10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.
10.1. Naime, prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tužena zajedno sa ostalim tuženim bankama postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužiteljica u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužiteljica kao potrošač u potpunosti bila upoznata sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi mogla donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita. Kako iz stanja predmeta ne proizlazi da je tuženik dokazao da je postupio upravo na prethodno navedeni način, ne može sada s uspjehom tvrditi da su tužiteljici bile jasne sporne ugovorne odredbe.
10.2. Kraj činjenice da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe ništetne - sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, iz kog proizlazi da tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na njegov sadržaj jer se radi o tipskom ugovoru, kao da ga tuženik nije upozorio a niti s njim pregovarao o sadržaju spornih ugovornih odredbi i njihovim rizicima, tuženik neutemeljeno ističe da se radi o ugovornim odredbama koje nisu prouzročile neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
11. Posebno valja reći odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući, da su ove sporne ugovorne odredbe isključenje od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe članka 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski, valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav zaključak prvostupanjskog suda nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9.srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA), koje pravno shvaćanje je ovaj drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 365. ZPP, imao na umu kada je odlučivao u ovom žalbenom razlogu žalitelja. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. stavak 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni ugovor o kreditu u članku 7. sadrži odredbu o tome da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, a takve odredbe nema u članku 22. stavak 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavak 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz "obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba" ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članak 22. stavak 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članak 22. stavak 1. ZOO. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa posljedično tome valja zaključiti da je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.
12. Naime, u konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće, trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba (koja nije predmet ovog spora ali je bila predmet kolektivne tužbe) opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači - korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, pri čemu tuženik tužiteljicu, nije na transparentan način informirao da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.
13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tužiteljice i tuženika 13. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1 navedenog Ugovora o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.
13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i tuženik, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
13.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21. prosinca 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su se odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
13.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
13.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanje navedenog sporazuma (Aneksa) utemeljenog na odredbama članka 19.c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c stavak 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
13.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu s valutom euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.
13.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom članka 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa broj 1, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
13.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Aneks), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj Gž-942/2021-2 od 30. studenoga 2021. i dr.
13.8. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev- 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
13.9. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Filipa Tolića koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu tuženik, da sklapanjem navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni iznosi koje tužiteljica u ovom postupku potražuje i to iznos od 192,89 eur na ime ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 1.943,15 eur na ime ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu ovih novčanih iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO), a kako to u ovom dijelu pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.
13.10. U odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.
14. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1. u vezi odredbe čl. 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Aneksa broj 1. nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već su i dalje ostali preplaćeni navedeni novčani iznosi i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.
15. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, to u trenutku podnošenja tužbe 20. svibnja 2019. petogodišnji zastarni rok (članak 225. ZOO) nije protekao, odnosno zastara nije nastupila.
16. Obzirom na navedeno, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu u odnosu na točku I., II. i III. izreke, te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.
17. U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na istaknutim prigovoru radi prebijanja, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno je odlučio o tom tuženikovom prigovoru rješenjem. Naime, radi se o zahtjevu za isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. „negativnih razlika“ za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te kamatne stope koja je niža od početne, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužitelj smanjenjem tečaja CHF u odnosu na početni i kamatnom stopom nižom od početne nije od tuženika ništa primio temeljem navedenih ništetnih odredbi, pa posljedično tome nema ni pravo zahtijevati isplatu ovog novčanog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO), već je time tuženik, eventualno, pretrpio štetu u vidu izmakle koristi (članak 1089. ZOO) za koju nije odgovoran tužitelj, pa je i iz ovog razloga argumentum a contrario odredbe članka 323. stavak 2. ZOO tuženikov prigovor radi prijeboja valjalo ocijeniti neosnovanim, posljedično čemu je i njegovu žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.
18. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud je pravilno odlučio i o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja. Naime, dokazima koje je izveo tijekom postupka – uvidom u materijalnu dokumentaciju u predmetu i iskazom tužiteljice, sud je pravilno zaključio i o predmetnom prigovoru.
18.1. Naime, obzirom na istaknuti tužbeni zahtjev tužiteljice, relevantne odredbe ZZP/03 koji se u predmetnom slučaju primjenjuje, činjenicu da iz stanja predmeta proizlazi da je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale i da tužiteljica nije imala nikakve mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj - što je i dokazano tijekom postupka, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti prema sjedištu banke (članak 48. stavak 1. ZPP) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer se nadležnost za sve eventualne sporove iz ugovora povjeravaju sudu prema sjedištu banke, time tuženik ostvaruje pogodnosti i bitno manje troškove, a tužiteljici se stvaraju veći troškove dolaska na sud u Rijeku, sve to imajući u vidu da je mjesto prebivanja tužiteljice, na koji način je prouzročena znatna neravnoteža u procesno pravnom položaju stranaka. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u poslovnoj jedinici tuženika, pa se može smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je Ugovor sklopila, time u smislu odredbe članka 59. ZPP pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica, pa je žalbu tuženika i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu.
19. Ovdje se posebno ističe da je tuženik pobijao i odluku suda sadržanu pod točkom I. izreke, kojom je dopuštena preinaka tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, ali u tom pravcu nije iznio određene žalbene navode, pa ovaj sud ocjenjuje da je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je dopustio preinaku tužbe tužiteljice.
19.1. Obzirom na navedeno, žalbu tuženika i u tom dijelu valjalo je odbiti kao neosnovanu (članak 380. stavak 2. ZPP) te odlučiti kao u izreci.
20. Odluka o troškovima postupka sadržana pod tokom IV. izreke - ona kojom je tuženiku naloženo platiti tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.803,09 eur pravilna je i zakonita, jer je u tom dijelu pravilno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, a po visini je pravilno odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje: Tarifa). Stoga je žalbu tuženika i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.
21. U odnosu na žalbu tužiteljice (točka V. izreke) valja reći da osnovano tužiteljica tvrdi da je sud pogrešno postupio kada joj nije priznato trošak pristupa ročištu za objavu presude. Naime, trošak pristupa na ročište za objavu presude je radnja koja je potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP. To stoga što se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (članak 335. stavak 8. ZPP). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (stavak 9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Stoga je opravdano zaključiti da se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice te posljedično tome da su troškovi koji su s tim u svezi nastali bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP. Konačno i Tarifom je propisano pravo odvjetnika na nagradu za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9. točka 3. Tarife), stoga tužiteljica ima pravo na nadoknadu tog troška od tuženika u iznosu od 50 bodova uvećano za PDV-e ili 125,00 eur.
21.1. Tužiteljici pripada i trošak financijskog vještačenja koji je bio nužan za odluku o visini njena tužbenog zahtjeva i to u ukupno plaćanom iznosu od 398,17 eur.
21.2. Međutim, tužiteljici ne pripada trošak sastava podneska od 18. listopada 2023. jer se i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja radi o podnesku koji nije bio potreban za odluku o zahtjevu tužiteljice.
21.3. Dakle, pravilnom primjenom materijalnoga prava valjalo je tužiteljici na ime troškova postupka konačno priznati iznos od ukupno 523,17 eur s zakonskom zateznom tekućim od 14. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan, slijedom čega je žalbu tužiteljice u odnosu na odluku o troškovima postupka valjalo djelomično prihvatiti, presudu sadržanu pod točkom V. izreke preinačiti temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP, te odlučiti kao u izreci ove presude.
22. Obzirom je tužiteljica uspjela sa svojom žalbom, to joj je tuženik dužan (cijeneći vrijednost predmeta spora pobijanog dijela zahtjeva) temeljem odredbe članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP naknadi troškove žalbe u visini od 737,5 bodova (tarifni broj 10. točka 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025.) uvećano za PDV ili 93,75 eur, dok se zahtjev tužiteljice preko tog iznosa do konačno zatraženog odbija kao neosnovan.
23. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.
U Puli-Pola 23. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić
