REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-70/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženog Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-15/2020-28 od 21. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje točka I. i II. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-15/2020-28 od 21. listopada 2025.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u pobijanom dijelu - točka III. i IV. izreke, potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-15/2020-28 od 21. listopada 2025.

II. Uvažava se kao osnovana žalba tužitelja te se u pobijanom dijelu - točka IV. izreke i to onom kojim tužitelju nije priznat trošak postupka preko iznosa od 2.086,59 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, preinačava rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-15/2020-28 od 21. listopada 2025. na način da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka (pored onog koji mu je priznat u iznosu od 2.086,59 eur) u iznosu od 125,00 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućim od donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 21. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak žalbe u iznosu od 31,25 eur u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja preko tog iznosa do konačno zatraženog odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom odlukom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćene valute u CHF po kreditu podignutom u CHF, iznos od 3.956,90 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.07.2017.g. pa do isplate.

II Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 175,06 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate.“,

a riješeno je:

„III Odbija se kao neosnovan prigovor radi prijeboja u odnosu na tražbinu tužitelja, koji tuženik izrijekom istaknuo u podnesku od 23.studenog 2021. a na drugi način i ranije tijekom postupka.

IV Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 2.086,59 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, po prijetnjom ovrhe.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu odluku u odnosu na točku IV. izreke, i to onom u kom mu nije u cijelosti priznat zatraženi trošak pristupa ročištu od dana 8. prosinca 2020. pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U osnovnom ističe da mu je sud neosnovano za pristup na ročište od 8. prosinca 2020. na kome je zaključen prethodni postupak dosudio trošak u iznosu od 50% Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iako mu pripada nagrada sukladno tarifnom broju 7. točki 1., 3., 6. i 7. u vezi s tarifnim brojem 9. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Stoga smatra da mu za pristup tom ročištu pripada puni iznos naknade sukladno prethodno navedenim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugog stupnja njegovu žalbu uvaži te odluku o troškovima preinači na način kako je to naveo u svojoj žalbi. Potražuje troškove žalbe.

3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu odluku sadržanu u točki I., II., III. i IV. izreke presude i rješenja pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U osnovnom ističe da je predmetne odluka nepravilna i nezakonita, jer je provedenom konverzijom u cijelosti otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da nije postojala osnova za utvrđenje prvostupanjskog suda kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne. Smatra da svako drugo tumačenje provedene konverzije te eventualno dodatno obeštećenje tužitelja osim što bi dovelo do diskriminacije i neravnopravnosti u odnosu na potrošače u valuti euro, potpuno je neosnovano. Stoga tvrdi da tužitelj nema pravni interes tražiti isplatu na temelju eventualno ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Navodi da sud u predmetnom slučaju govori isključivo o apstraktnoj pravnoj zaštiti i kolektivnom sporu, a potpuno zanemaruje da se radi o specifičnom, individualnom i konkretnom pravnom odnosu, da sud nije utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo odnosno informiralo tužitelja u svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja jer tvrdi da je tužitelj u potpunosti restituiran provedenom konverzija. I nadalje ostaje kod istaknutog prigovora zastare kao i pogrešnog tijeka zakonskih zateznih kamata. Tvrdi da je sud propustio cijeniti nepoštenje stjecanja tuženika u pogledu primjene odredbe članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima na konkretni slučaj. Ističe da je predmetnom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zajamčena člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske te člankom 6. Konvencije, a osobito pravo na obrazloženu sudsku odluku. Osporava i odluku o troškovima postupka je tvrdi da je sud neosnovano tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom se radi o trošku koji nije bio potreban, a također da mu je neosnovano priznao i trošak sastava podneska od 8. rujna 2020. jer taj podnesak nije bio potreban a konačno i nije mu dostavljen. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži, te preinačiti prvostupanjski presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Potražuje troškove žalbe.

4. Sa žalbom tužitelja i tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

4.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika u cijelosti neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 3.956,90 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 16. srpnja 2017. pa do isplate, a koje iznos je više platio prilikom otplate kredita broj 9010548546, koji je sklopio s tuženikom kao kreditorom, a sve zbog ništetnih odredbi o ugovorenoj valutne klauzule prema kojoj je glavnica vezana na valutu švicarski franak.

7. Dokazima provedenim tijekom postupka sud je utvrdio činjenično stanje bitno za donošenje odluke o zahtjevu tužitelja (članka 8. ZPP-a), i to:

- da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, 18. svibnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010548546, solemniziran kod javnog bilježnika Mate Mudrovčića iz Otočca pod brojem OU-128/2005, kojim mu je odobren kredit u iznosu od 46.324,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,25%, na rok otplate od 192 mjeseca, koji je odobren za kupnju stambenog objekta;

- da se predmetnim Ugovorom o kreditu (članak 4.) tužitelj obvezao platiti banci kamatu koja je promjenjiva (5,25%) sukladno važećim odlukama banke;

- da je člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata kredita vrši u kunama te obračunava primjenom valutne klauzule (300 mjesečnih anuiteta);

- da je 10. prosinca 2015. između tužitelja i tuženika sklopljen Dodatak ugovora o kreditu broj 9010548546, koji je ovjeren po javnom bilježniku pod brojem OV- 5082/2015 dana 14. prosinca 2015., a kojim Dodatkom je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15);

- da iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu parnične stranke proizlazi da je kredit podigao za kupnju stana, da su mu ponudili kredit u CHF kao jedinoj valuti, da ga tuženik nije informirao o svim bitnim parametrima kredita, nije s njim pregovarao niti o jednoj odredbi kredita, da nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi o kreditu, nije bio upozoren na posljedice i rizike koji mogu nastati zbog moguće promjene kamatne stope i kriterija po kojima će se otplaćivati kredit;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke (kog sud prihvaća objektivnim i stručnim) proizlazi da je tuženik nakon uračunavanja preplate dužan tužitelju na ime preplaćene valutne klauzule isplatiti iznos od 29.813,25 kn /3.956,90 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2017. pa do isplate, a na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 175,06 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2010. pa do isplate.

8. Polazeći od gore utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvoga stupnja zahtjev tužiteljice pobliže opisan kao u izreci (točka I. i II.) prihvatio je kao osnovan obzirom je utvrdio da je spornim ugovorom o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i tuženika ugovorena promjenjiva kamatna stopa vezana za određenu valutnu klauzulu, da se u predmetnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo jer se radi o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj jer ga je unaprijed formirala banka, da tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o krediti kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane - tuženika, to isto, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP), slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne sukladno odredbi članka 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 7/1996. i 112/1999. - dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornoga kredita, a posljedično tome, da postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju utuženi novčani iznos pozivom na članak 210. i članak 214. ZOO/91, sada članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. - dalje: ZOO/05), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, sukladno članku 29. ZOO/05. Pritom, sud se pozvao i na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP.

8.1. Također, sud je zaključio, cijeneći činjenicu da je predmetni kredit konvertiran, da ta okolnost ne utječe na osnovanost zahtjeva tužitelja, jer da je razlog donošenja ZID ZPK/15 izjednačavanje položaja korisnika kredita u CHF sa položajem korisnika kredita u valuti eura, a samim sklapanjem toga Dodatka nije obuhvaćeno obeštećenje potrošača, pa tužitelj ima pravni interes ustajati predmetnom tužbom.

8.2. Sud je kao neosnovan otklonio i tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja (članak 241. ZOO/05) zaključujući da je zastara ove novčane tražbine tužitelja prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem: P-1401/2012., pa da je zastara počela ponovno teći nakon pravomoćnosti presude donesene u tom postupku 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), pa računajući od tada pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari dana 9. siječnja 2020., da nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj dio restitucijskog zahtjeva tužitelja, a u kojem roku i zastarijevaju ove tražbine po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 225. ZOO).

8.3. Sud je kao neosnovan odbio tuženikov istaknuti prigovor radi prijeboja, uz obrazloženje u osnovnom da taj prigovor nije određeno postavio niti je svoje potraživanje negativne tečajne razlike postavio u vidu protutužbenog zahtjeva, a konačno da se radi o potraživanju koje je u zastari.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da žalba nije osnovana u dijelu glavnog zahtjeva, dok je djelomično osnovana i to samo po žalbi tužitelja ali ne i tuženika, u odnosu na odluku o troškovima postupka.

9.1. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja pravilno su i potpuno utvrđene, a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

9.2. Nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9.3. Neosnovano tuženik tvrdi da su mu donošenjem pobijane presude povrijeđena prava iz članka 29. stavka 1. u vezi s člankom 5. i člankom 19. Ustava te prava u smislu članka 1. Protokola broj 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a posebno pravo na obrazloženu odluku, jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku. Pravo na obrazloženu sudsku odluku u okviru prava na pravično suđenje strankama pokazuje da je njihov predmet ispitan i razmotren. To se pravo ne može tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku već je potrebno iznijeti navode stranaka koji su odlučujući za ishod postupka te dati činjenične i pravne razloge za donesenu odluku, kao što je i učinjeno u prvostupanjskom rješenju, pri čemu nezadovoljstvo stranke utvrđenim i izraženim pravnim stavom suda prvoga stupnja ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje.

10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanom za ništetnost ugovornih odredbi valutnoj klauzuli. Prvostupanjski sud dao je jasno i dostatno obrazloženje na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega smatra da su navedene ugovorne odredbe ništetne imajući u vidu, između ostalog, i presude sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF odnosno pravna utvrđenja kojima je vezan.

10.1. Naime, prema odredbi članka 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektive tužbe i u tome slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U postupku kolektivne zaštite potrošača korisnika kredita u CHF je pravomoćno utvrđeno da je tužena zajedno sa ostalim tuženim bankama postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je u svojim ugovorima o kreditima koristila ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva na pravomoćne presude sudova u postupku kolektivne zaštite, sud prvoga stupnja u predmetnom slučaju pravilno je primijenio odredbu članka 502.c ZPP- a, a na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj kao potrošač u potpunosti bio upoznata sa svim elementima ugovaranja valutne klauzule odnosno povećanja tečaja CHF na osnovu kojih bi moga donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama spornog kredita. Kako iz stanja predmeta ne proizlazi da je tuženik dokazao da je postupio upravo na prethodno navedeni način, ne može sada s uspjehom tvrditi da su tužitelju bile jasne sporne ugovorne odredbe, a niti tvrditi da se u predmetnom slučaju govori isključivo o apstraktnoj pravnoj zaštiti i kolektivnom sporu. Upravo suprotno, materijalnom dokumentacijom u predmetu te iskazom tužitelja kao parnične stranke, sud je utvrdio da se u predmetnom slučaju nije pregovaralo odnosno informiralo tužitelja u svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

11. Polazeći od utvrđenja da su odredbe o valutnoj klauzuli ugovorene jednostranom odlukom banke, bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita, one su nepoštene te stoga ništetne, prema odredbi članka 103. stavak 1. i članka 105. stavak 1. ZOO/91, sada članka 322. stavak 1. i članka 324. stavak 1. ZOO/05, pa tuženik nema pravo zadržati ono što je primio na temelju takvih ugovornih odredbi, radi čega tužitelj ima pravo na povrat presuđenog novčanog iznosa, čija je visina pravilno utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, a sve to pozivom na članak 210. i članak 214. ZOO/91, sada članak 1111. i članak 1115. ZOO.

11.1. Osim toga, prvostupanjski sud je i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 214. ZOO/91, sada članak 1115. ZOO/05), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio, ne pripada.

12. Nije osnovan žalbeni navod tuženika da je provedenom konverzijom u cijelosti otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da nije postojala osnova za utvrđenje prvostupanjskog suda kako su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, kao i da tužitelj zbog provedene konverzije nema pravni interes ustajati predmetnom tužbom.

12.1. Naime, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF, ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK/15 i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno Dodatkom ugovora koji je među parničnim strankama sklopljen.

12.2. Naime, odredbama ZID ZPK/15 nije propisan način rješavana posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Odredba člankom 19.b ZID ZPK/15 propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u euro podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Sklapanje navedenog Dodatka ima svrhu potpunu zaštitu potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koje je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. Isto tako ni pravilima po kojima se vrši konvertiranje kredita (sadržanim u odredbi članka 19.c ZID ZPK/15), a ni nekim drugim odredbama navedenog Zakona pa niti iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja pretplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF tj. nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi kako one o promjenjivoj stopi ugovorene kamate tako i one o valutnoj klauzuli.

12.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika sklapanjem navedenog Dodatka nisu otklonjene pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu pa tužitelj zbog sklapanja takvog Dodatka ne gubi pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog, odnosno ono što je on stekao bez osnove ukoliko nije u potpunosti namiren iznosom prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu euro. Isto tako treba imati u vidu i da korisnik kredita, odnosno tužitelj se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

12.4. I u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. izraženo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga prema tom shvaćanju nije isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po navedenim odredbama zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita već samo da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

13. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da su tužitelj i tuženik u skladu sa odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegovog sklapanja.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao, pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

14.1. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.2. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

14.3. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.

15. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio o visini zahtjeva tužitelja koji ima pravo na iznos preplate po osnovi promjene u tečaju CHF, pritom polazeći od nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, sve sa zakonskom zateznom kamatom kako je to odlučeno kao u točki I. i II. izreke.

16. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO.

16.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost odredbi o valutne klauzule stekla svojstvo pravomoćnosti dana 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom postupku podnesena 9. siječnja 2020., pravilan je stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare.

17. Dakle, obzirom da sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF iz osnovnog ugovora, pravilnom primjenom materijalnog prava usvojen je zahtjev za isplatu sadržan u točki I. i II. izreke, pa je žalbu tuženika u tom dijelu valjalo odbiti primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

18. Iako tuženik posebno ne osporava odluku suda prvoga stupnja kojim je odbijen prigovor prijeboja istaknut po tuženiku u podnesku od 23. studenog 2021., valja reći da je prvostupanjski sud pravilno odlučio i o tom prigovoru. Naime, iz stanja predmeta proizlazi da je sudski vještak dao poseban izračun „negativnih razlika“ na kojem je tuženik temeljio svoj prigovor. Dakle, tuženik je imao dovoljno elemenata za konkretizaciju prigovora, međutim nije ga određeno postavio, slijedom čega je odluka prvostupanjskog suda i u ovome dijelu pravilna i zakonita, pa je žalbu tuženika i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje o odbijanju istaknutog prigovora radi prijeboja pozivom na odredbu članak 380. točka 2. ZPP.

19. I tužitelj i tuženik pobijaju odluku o troškovima postupka, pri čemu je žalba tužitelja osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

19.1. Naime, osnovano tužitelj ističe da je sud pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje: Odvjetnička tarifa) prilikom odmjeravanja mu troškova postupka za pristup ročištu od 8. prosinca 2020.

19.2. Naime, iz pobijane odluke proizlazi kako je sud prvog stupnja tužitelju odmjerio naknadu za pristup na to ročište po tarifnom broju 9. točki 2. Odvjetničke tarife, dakle 50% nagrade smatrajući da se radilo o ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima, što s pravom osporava tužitelj jer se na predmetnom pripremnom ročištu (članak 287. stavak 1. ZPP) izložila tužba, a nakon toga i odgovor na tužbu, a sve kako to proizlazi iz zapisnika s tog ročišta na kojem je ujedno zaključen i prethodni postupak, slijedom čega je zaključiti kako se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, pa tužitelju pripada naknada za pristup u punom iznosu po tarifnom broju 9. točki 1. Odvjetničke tarife odnosno daljnjih 50 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eur (tarifni broj 54. Odvjetničke tarife) i pripadajućim PDV-om (tarifni broj 46. Odvjetničke tarife) iznosi 125,00 eur.

19.3. Stoga je žalbu tužitelja valjalo prihvatiti kao osnovanu, te odluku sadržanu pod točkom IV. izreke rješenja preinačiti (članak 380. stavak 3. ZPP) na način da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka (pored onog koji mu je priznat) u iznosu od 125,00 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućim od donošenja prvostupanjske presude, odnosno 21. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

20. Žalba tuženika kojim pobija odluku o troškovima postupka nije osnovana, jer i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja, trošak pristupa na ročište za objavu presude je radnja koja je potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP. To stoga što se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (članak 335. stavak 8. ZPP). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (stavak 9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Stoga je opravdano zaključiti da se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice te posljedično, da su troškovi koji su s tim u vezi nastali bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP. Konačno i Odvjetničkom tarifom je propisano pravo odvjetnika na nagradu za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda (tarifni broj 9. točka 3. Odvjetničke tarife), stoga tužitelj ima pravo na nadoknadu tog troška od tuženika u iznosu koji je sud pravilno odmjerio.

20.1. Tužitelju suprotno žalbenim navodima tuženika, pripada trošak sastava podneska kojim se očitovao na odgovor na tužbu jer se i po shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja taj podnesak je bio je potreban za vođenje parnice a konačno radi se o trošku koji je predviđen odredbom tarifnog broja 8. točke 1. Odvjetničke tarife, i koji je po visini pravilno odmjeren.

20.2. U odnosu na tvrdnju tuženika da se radi o podnesku koji mu nije dostavljen na očitovanje, pa da je takvim postupanjem tuženiku povrijeđeno pravno na raspravljanje pred sudom na koji način da je sud počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, valja reći da činjenica da tuženiku nije dostavljen na očitovanje podnesak tužitelja od 8. rujna 2020. ne predstavlja bitnu povredu na koju ukazuje tuženik, jer tuženik je imao mogućnost zatražiti da mu se taj podneska dostavi ili konačno izvršiti uvid u isti, a što proizlazi iz sadržaja zapisnika sačinjenog pred sudom prvog stupnja 3. studenoga 2020.

21. Obzirom na navedeno, žalbu tuženika kojom pobija odluku o troškovima postupka valjalo je odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 380. stavak 2.

ZPP odlučiti kao u izreci.

22. Obzirom je tužitelj uspio sa svojom žalbom, to je tuženik dužan tužitelju temeljem odredbe članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP naknadi troškove žalbe u iznosu od 12,5 bodova uvećano za PDV što daje iznos od 31,25 eur (tarifni broj 10. točka 4. Odvjetničke tarife), dok se zahtjev tužitelja preko tog iznosa do konačno zatraženog odbija kao neosnovan.

23. Obzirom tuženik nije uspio sa svojom žalbom, pozivom na prethodno navedene zakonske odredbe odbijen je njegov zahtjev za naknadom troškova postupka kao neosnovan.

U Puli-Pola 23. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić