Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1663/2024-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4149/2023-9 od 19. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4149/2023-9 od 19. kolovoza 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke suđeno je: „Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika, od 18. travnja 2006., sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi: “0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”.

1.1.Točkom II. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 436,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 5.5.2006. do isplate, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju na ime parničnih troškova iznos od 908,18 eur, u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po navedenoj osnovi.

6. Među strankama nije sporno da su 18. travnja 2006. sklopile Ugovor o [broj kredita] prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 141.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 0,50 % kredita.

6.1. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti da je tužitelj sklopio ugovor u statusu potrošača.

7. Sporno je je li odredba čl. 3. sklopljenog Ugovora nepoštena posljedično čemu i ništetna te je li nastupila zastara za isplatu traženog iznosa.

8. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a na koju neosnovano ukazuje tuženik u žalbi jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje stana te da se ulazna naknada u iznosu od 0,5% kredita navodila u ugovoru prilikom njegovog sklapanja, čemu je tužitelj prigovorio ali mu je rečeno da su takva pravila banke iako mu nisu znali objasniti na što se taj trošak odnosi. Tužitelj je bio dao kaparu za stan pa nije mogao odustati od kredita . U smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP/03) sud prvog stupnja utvrđuje da se o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade . Iako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade prvostupanjski sud utvrđuje da nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa iako je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, prvostupanjski sud zaključuje da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa čime je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o kreditu za kupnju stana za osobne potrebe tužitelja da proizlazi zaključak da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sud prvog stupnja zauzima shvaćanje da potraživanje tužitelja nije u zastari jer da zastara počinje teći tek od utvrđenja ništetnim odredbe koja je temelj isplate, a kako je ista utvrđena ništetnom tek ovom presudom da zastara još nije istekla.

9.1. Slijedom izloženih utvrđenja, prvostupanjski sud na temelju odredbi čl. 81., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 utvrđuje spornu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi nepoštenom pa time i ništetnom te pozivom na odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) obvezuje tuženika na isplatu tužitelju traženog iznosa od 436,19 eur sa kamatama od dana stjecanja do isplate uz naknadu parničnog troška temeljem odredbe članka 154. i članka 155. ZPP-a odmjerenim prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa).

10. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naložio isplatu novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju iste kao nepošteni stjecatelj.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u svezi primjene odredbe čl. 326. ZPP-a koja regulira dospjelost tražbine do zaključenja glavne javne rasprave iz razloga što se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev sastoji od deklaratornog dijela na utvrđenje ništetnosti i posljedično tome, od kondemnatornog dijela na restituciju tj. isplatu, a koji zahtjevi su međusobno vezani, obzirom da je zahtjev za isplatom ovisan o odluci za utvrđenjem ništetnosti. Stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 186.c ZPP -a ima pravni interes tražiti donošenje presude kojom će se naložiti isplata i prije dospjelosti tražbine.

12. Netočni su i žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni Direktive 93/13 i prakse suda EU u konkretnom slučaju jer su parnične stanke predmetni ugovor o kreditu zaključile prije stupanja Republike Hrvatske u EU. Naime, prvostupanjski sud, citirajući odredbu čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, naglašava kako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već ih je potrebno implementirati jer u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. U tom kontekstu prvostupanjski sud primjećuje da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12). Izneseno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u potpunosti prihvaća i ovaj sud budući da isto ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 673/23-2 od 13. veljače 2024.

13. Također su neosnovani žalbeni navodi tuženika o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju temeljem kojeg je prvostupanjski sud izveo zaključak o ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi. Naime, iz stanja spisa predmeta razvidno je da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze predložene po strankama te je za istaći da je na tuženiku teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo kao i o njezinoj svrsi (stvarni troškovi banke koji se tom naknadom podmiruju), a pritom vodeći računa o zakonitim interesima potrošača prema načelu savjesnosti i poštenja. Visina naknade od 0,5% od iznosa kredita bila je dio „Posebne ponude za mlade (akcija do 30.6.2006)“ što proizlazi iz dostavljenih promotivnih uvjeta tuženika, a ne posljedica pregovora stranaka kako to netočno tuženik prikazuje u žalbi.

13.1. Stoga protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njegov sadržaj u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade te da mu nije bilo pojašnjeno na što se ista uopće odnosi. Iz navedenih razloga pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja tužena nije postupala u dobroj vjer i i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.2. Naime, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je sveobuhvatnom analizom svi relevantnih čimbenika izveo pravilan zaključak o nepoštenosti posljedično čemu i ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a time i nesavjesnost tuženika kao stjecatelja iznosa temeljem iste. Navedeno iz razloga jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora bio nepošteni stjecatelj budući da je znao i morao znati da naplaćivanje iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se ista odnosi, znao je da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi niti je bio upoznat na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, ista naplaćuje.

13.3. Stoga je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a jer se tuženik kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja što ga čini nesavjesnim stjecateljem utuženog iznosa.

14. U odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava treba reći da u situaciji kao u ovom slučaju, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tako da se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu s svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 81. st.1. ZZP/03 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 87. st. 1. citiranog Zakona ništetna pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost iste kako je navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

15. Također neutemeljeno žalitelj osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Naime shvaćanje prvostupanjskog sud glede prigovora zastare podudarno je zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude, jer je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Pritom pogrešno žalitelja smatra da se spomenuto pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora jer da se radi o povredama manjeg značaja.

16. Obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u ovom postupku to je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška pozivom na odredbu članka 154. ZPP-a te je pri tom pravilno dosudio tužitelju i trošak pristupa na ročište za objavu odluke jer stranci koja je zastupana po punomoćniku - odvjetniku i koji pristupi na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude (tako i Rev 1094/24).

17. Slijedom navedenoga te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer u istom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP -a).

U Rijeci 23. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić