Poslovni broj: P-959/2023-35
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], ulica 11. 36 , OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnica Marija Šeparović, odvjetnica iz Blata , 58. ulica 4 protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274 radi isplate , nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 16. siječnja 2026. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Anite Barlafe , odvjetnice iz Zaboka i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice iz Zagreba , dana 20. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I.Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže platiti tužitelju: OĐ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.858,47 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže platiti tužitelju: OĐ iz [adresa], ulica 11 36 , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.713,04 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja: OĐ iz [adresa], ulica 11 36 , OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu iznosa od 477,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. studenog 2008. na svaki pojedini iznos od dospijeća pa do isplate
IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja: OĐ iz [adresa], ulica 11 36 , OIB: [osobni identifikacijski broj] za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 6.858,47 EUR od 1. studenog 2008. na svaki pojedini iznos od dospijeća do 30. rujna 2015.
V. Tuženiku : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 se nalaže naknaditi tužitelju: OĐ iz [adresa], ulica 11 36 , OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 20. veljače 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Privredna banka Zagreb d.d. , Zagreb , Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1.Tužitelj OĐ u tužbi tvrdi da je on, kao korisnik kredita s tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb , kao kreditorom dana 7. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu , kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 79.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja, s otplatom u 240 mjeseci, ali tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba, kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna, jer je tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine “ 96/03) , što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu , koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima i nadalje tužitelj tvrdi da sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22- u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, a kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se kao takve među strankama ne mogu primijeniti pa je tuženik sukladno odredbi iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ( ,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u okviru zastarnog roka 5 godina, koji rok sukladno izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. se ima računati od pravomoćnosti sudske odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 tako da tužitelj tužbom traži da mu tuženik zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i zbog razlike glavnice , koja je posljedica primjene valutne klauzule u CHF isplati iznos od 10.049,01 EUR / 75.714,28 kn s zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. studenog 2008. na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
2. Tužitelj je podneskom od dana 19. lipnja 2023. precizirao tužbeni zahtjev naznačivši da se iznos od 10.049,01 EUR odnosi na : razliku glavnice, koja je posljedica primjene valutne klauzule u CHF u iznosu od 2.713,04 EUR i na ime ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 7.335,97 EUR pa stoga tužitelj potražuje od tuženika iznos od 7.335,37 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. studenog 2008. na svaki pojedini iznos od dana dospijeća pa do isplate te iznos od 2.713, 04 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 31. rujna 2015. kao i naknadu troškova parničnog postupka od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
3. Tuženik Privredna banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu ističe da je tužba u cijelosti neosnovana,a prije svega, tuženik prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i odredbom čl. 1. t. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) propisano je da je svrha Direktive 93/13 uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, a odredba čl. 2.(b) propisuje da „potrošač” znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije te nadalje odredbom čl. 17. t. 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima propisano je sljedeće: „U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7.,…“ i sukladno čl. 5. st. 1. t. 15. ZZP- a, potrošač je svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti te također odredbe ZZP-a iz 2003. i 2007. daju jednake definicije potrošača, uz eventualno i isključivo terminološku razliku pa sukladno gore navedenom, tuženik ukazuje da je propisima koji reguliraju prava potrošača implementirana Direktiva 93/13 , koja kao temeljni propis uređuje zaštitu potrošača od primjene odredaba, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenih odredaba u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, međutim,tuženik tvrdi da je nesporno da se Direktiva 93/13 primjenjuje jedino prema potrošačima, a također je nesporno da status potrošača nema svaka fizička osoba pa je u svakom konkretnom slučaju nužno utvrđivati vezu između ugovora o namjenskom kreditu s profesionalnom aktivnošću osobe koja ga je sklopila radi određene namjene tako da tuženik ukazuje na presude Suda Europske Unije koje potvrđuju potrebu utvrđenja statusa tužitelja , kao potrošača i to u svakom slučaju zasebno jer je takvo utvrđivanje od ključne važnosti za ishod ovog predmeta pa tako presudom Suda EU u predmetu F poslovni broj: C-464/01 od 20. siječnja 2005. odlučeno je da „u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje.“ , zatim u predmetu O poslovni broj: C-630/17 od 14. veljače 2019. u kojemu je fizička osoba sklopila ugovor o kreditu radi adaptacije vlastitog stambenog objekta, a radi uređenja apartmana za iznajmljivanje, Sud EU ističe sljedeće: „U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev može uzeti u obzir činjenicu da O navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kako bi obnovila svoju kuću, među ostalim, radi uređenja apartmana za iznajmljivanje, pri čemu se ipak ne isključuje da je dio zajma bio upotrijebljen u privatne svrhe. U takvim okolnostima iz sudske prakse na koju se podsjeća u točki 91. ove presude proizlazi da se može smatrati da je O sklopila predmetni ugovor u svojstvu potrošača samo ako je veza između tog ugovora i profesionalne djelatnosti pružanja usluga turističkog smještaja tako marginalna i zanemariva da je očito da je taj ugovor u biti bio sklopljen u privatne svrhe.” , nadalje , u predmetu Ć poslovni broj: C- 498/16 od 25. siječnja 2018., sud EU ističe sljedeće: „Kad je riječ konkretno o osobi koja sklopi ugovor radi uporabe koja se djelomično odnosi na njezinu profesionalnu aktivnost te se stoga samo u dijelu ne odnosi na tu aktivnost, Sud je utvrdio da se ta osoba može pozivati na navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora s profesionalnom aktivnošću zainteresirane osobe toliko slaba da postane marginalna pa stoga ima samo zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini.“ te u predmetu G poslovni broj: C-534/15 od 14. rujna 2016. godine, sud EU navodi: „Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim okolnostima predmetnog slučaja te o svim dokazima, provjeriti može li se dotična ugovorna stranka kvalificirati kao „potrošač” u smislu navedene direktive.“ , također u predmetu J poslovni broj: C-110/14 od 3. rujna 2015., Sud EU je istaknuo da „nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba i usluge.“ te da „nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao „potrošača“ u smislu te direktive.“ i isto tako, Sud EU je u predmetu E poslovni broj: C-74/15 od 19. studenog 2015. u rješenju istaknuo: “U tom pogledu valja podsjetiti da je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 objektivan (vidjeti presudu J poslovni broj: C 110/14, EU:C:2015:538, t. 21.). Taj pojam treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju, odnosno ocijeniti pripada li sporni ugovorni odnos među djelovanja izvan okvira obrta, poduzeća i profesije.” te u predmetu C poslovni broj: C-497/13 od 4. lipnja 2015., iako je nije bila riječ o tumačenju odredbe Direktive 93/13, stajalište Suda EU se može primijeniti i u ovom predmetu; „nacionalni sudac koji odlučuje o sporu koji se odnosi na ugovor koji bi mogao ući u područje primjene te direktive dužan, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima ili njima može raspolagati na jednostavan zahtjev za pojašnjenje, provjeriti može li se kupac okvalificirati kao potrošač, iako se potonji nije pozvao na to svojstvo.“ te tuženik nadalje ukazuje na neosnovanost tužbenih zahtjeva tužitelja , jer je provedena konverzija kredita i to u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom Republike Hrvatske , stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske i zakonom te tuženik ističe da je presudom suda Europske unije poslovni broj: C-567/2020 od 5. svibnja 2022. određeno i potvrđeno da sadržaj Dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen ZID ZPK odredbe dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija su odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu i ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca na postupke pred nacionalnim sudovima povodom konvertiranih CHF kredita pa tako i u ovom postupku nije primjenjiva presuda suda Europske unije Đ118/17, jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu sa odredbama ZID ZPK te nadalje tuženik navodi da je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske u svojem rješenju poslovni broj : U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. te je u svojoj odluci istaknuo da su tim zakonom uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te je konverzija razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići , jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera i također Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod poslovnim brojem : Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. riješio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te tuženik napominje da je odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP propisano da su sudovi nižeg stupnja vezani pravim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka pa navodi i ostale bitne zaključke u navedenom predmetu i to: ZID ZPK je donesen radi uspostave narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača , kreditne institucije, zajedno s tuženikom bile su dužne postupati po ZID ZPK dok je na korisnicima kredita i tužitelju počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma o konverziji ili će zadržati važeće ugovorene uvjete , a ZID ZPK je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO te je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, stoga ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, odnosno nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl., a uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa - sporazuma koji su sklopljeni suglasno ZID ZPK , pravomoćnim presudama hrvatskih sudova , kojima su utvrđene nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanom uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije utvrđeno da bi zbog utvrđenih povreda bili ništetni osnovni ugovori u cijelosti, uz napomenu da se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti (argumentum a contrario, sve ostale odredbe osnovnog ugovora o kreditu su valjane i proizvode pravne učinke) tako da utvrđenja iz presude suda Europske unije Dunai C-118/17 nisu primjenjiva u ovoj pravnoj stvari i konačno tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju samog ZID ZPK te ističe da sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK, konverzijom se izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem u kojem bi takav korisnik bio da mu je, umjesto kredita u CHF, odobren odgovarajući kredit u EUR, dakle konverzija ima retroaktivni učinak (ex tunc), dakle, nakon konverzije treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit u EUR, odnosno s valutnom klauzulom u EUR i pravna posljedica navedenog zaključka je da potrošači s konvertiranim CHF kreditima nisu u položaju uopće se pozivati na nepoštene odredbe iz izvornog ugovora, odnosno nemaju pravni interes po toj osnovi tražiti dodatno obeštećenje , jer je konverzijom potrošač s konvertiranim CHF kreditom jednak (isto) što i potrošač s EUR kreditom te je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren pa bi on prihvaćanjem tužbenog zahtjeva dobio dvostruku korist te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženik bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i svako eventualno dodatno obeštećenje potrošača s konvertiranim CHF kreditom dovodi do diskriminacije i neravnopravnosti potrošača s EUR kreditom, što nije bila namjera predlagatelja zakona te stoga inicijalno sklopljeni Ugovor o kreditu s CHF klauzulom više ne proizvodi pravne učinke, jer su stranke originalni ugovorni odnos izmijenile na temelju suglasnosti volja (prvenstveno voljom potrošača) te su sklopile Dodatak ugovoru koji predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i odredbama prava Europske unije pa s obzirom da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, ne postoji osnova po kojoj bi sud konverziju izostavio iz primjene, jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF i nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF te nadalje tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja , jer odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'' br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-x 183/11-2 odlučuje: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993, a s obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ pa primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, a prema čl. 226. ZOO-a : „(1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja i isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“ te tuženik tvrdi da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima pa prema tome tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja te je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine te time zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj dok je dužnik tuženik i tuženik nadalje navodi da spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke), kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara, jer vjerovnik, ovdje tužitelj , nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku, a nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba , koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-2245/17 i budući da odredba čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, a osim toga tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata i ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a isto proizlazi i iz stava Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi poslovni broj: Pž-6632/17 : „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača… mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača…Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“ tako da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja i sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu i stoga utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku, a zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan niti to može biti zahtjevu, ovdje tužitelj temeljem konkretnog ugovora i budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tužitelj se ne može pozivati na tu presudu pa su presuda poslovni broj: Pž-6632/17, presuda poslovni broj: Pž-7129/13 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 irelevantne za postupanje u ovom predmetu te što se tiče valutne klauzule tuženik navodi da je prema čl. 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te je tako sud Europske unije u presudi poslovni broj : C-81/19 zauzeo stajalište da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive i sud Europske unije , to je opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi pa je tako sud Europske unije istaknuo da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13, dakle, zaključak suda Europske unije je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva te je odredba o valutnoj klauzuli unesena u Ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav suda Europske unije izražen u presudi poslovni broj: C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 , jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika pa je tako sud Europske unije u odluci poslovni broj : C- 173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao sud Europske unije , presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije tako da tuženik ističe da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev- 2221/18 i presuda poslovni broj: Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije te nadalje tuženik ističe da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO-a i isto tako Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-I-1746/2006 od 17.lipnja 2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ i također Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj : Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ pa tako tuženik u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama niti da se kredit otplaćuje u kunama već je u ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici , koja je sastavni dio ugovora o kreditu, a u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja i nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a iz 2003. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom , ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali tuženik tvrdi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer sukladno odredbi čl. 1. Ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita isplatiti iznos od 79.000 CHF dok je čl. 12.9. Ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj , solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF i navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u Ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima Ugovora o kreditu, a u odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik i također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu i također, prije sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana, a osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, jer tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, pače, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006. pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK i nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj: Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja i nadalje tuženik navodi da je prema čl. 84. ZZP-a iz 2003. propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive i s obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena , a također tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti, koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora,a u postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija, koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt- 249/14 ističe sljedeće: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ , a osim toga predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane Javnog bilježnika te je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da pri sastavljanju javnobilježničkog akta Javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji i Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka pa u svezi s tim tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, s time da je tužitelj mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila stoga tuženik ističe da je isto naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ tako da je tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu, jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF i nesporno je utvrđeno u kolektivnom sporu da tuženik ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sam zadužen u predmetnoj valuti i tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“ dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tuženik nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti pa zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja pa tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije i traži od tužitelja naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
4.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu ,broj ugovora: 9011503449 od dana 7. lipnja 2006., uvid u potvrdu Javnog bilježnika Markite Vojvodić iz Blata broj: OU-73/2006 od 28. lipnja 2006.,uvid u Plan otplate ( list 84 do 95 spisa ), uvid u izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. , uvid u Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011503449 od dana 21. prosinca 2015., uvid u članak tuženika pod nazivom : Pojašnjenje ,, analiza rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak '' objavljene u Biltenu o bankama br. 12 ( list 125 spisa ), uvid u Knjigovodstvenu karticu ( list 158 do 189 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. , uvid u Očitovanje navedenog financijskog vještaka od 9. rujna 2025. i saslušan je tužitelj OĐ u svrhu dokazivanja.
5. Nesporno je da su tužitelj , kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor dana 7. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011503449 , kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 79.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1 i 2.), uz rok otplate 240 mjeseci te s dospijećem zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici , koja je sastavni dio Ugovora (članak 7.2.) i kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika i u trenutku ugovaranja je iznosila 4,15 % godišnje.
6. Nesporno je da je Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Blatu Markite Vojvodić broj OU-73/2006.
7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 21. prosinca 2015. zaključili Dodatak ugovoru o kreditu broj: 9011503449 , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. s izračunom konverzije iznosi 34.419,56 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 3.798,28 EUR i da mjesečni anuitet iznosi na dan sklapanja Dodatka je 269,86 EUR , sve plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja dok u čl. 5. ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos preplate iznosi 3.599,23 EUR , što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 27.489,12 kuna , a da te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR , koja će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz čl. 6. ovog Dodatka namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi , s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznos dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.
8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva , da li je nastupila zastara tražbine tužitelja , da li je tužitelj potrošač i da li se utvrđenja iz parnice ,,Potrošač '' mogu primijeniti u konkretnom slučaju.
9. Tužitelj OĐ saslušan u svrhu dokazivanja navodi da je uzeo predmetni kredit 2006. godine u poslovnici PBZ u [adresa] te da mu je kredit odobren u iznosu od 50.000,00 EUR , odnosno 92.000,00 CHF s rokom otplate 20 godina. Tužitelj tvrdi da je uzeo predmetni kredit u valuti CHF, jer mu je tako rečeno u banci da je to jedina mogućnost , iako je službenici banke izrazio želju da mu kredit bude odobren u valuti EUR. Nadalje, tužitelj tvrdi da mu je kredit odobren u svrhu adaptacije stojne kuće u [adresa]. Tužitelj tvrdi da predmetni kredit nije otplaćen u cijelosti te je preostala isplata anuiteta do lipnja mjeseca 2026. Tužitelj navodi da je u razdoblju od dva do tri mjeseca kredit realiziran , jer je od strane banke bilo potrebno izvršiti procjenu kuće i pribaviti potrebnu dokumentaciju. Tužitelj tvrdi da mu u banci nije dana apsolutno nikakva mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi Ugovora, ponuđen mu je na potpis Ugovor o kreditu prema formularu banke.Što se tiče pojma valutne klauzule tužitelj navodi da u vrijeme potpisivanja Ugovora nitko nije objasnio što navedeno znači niti ga je po tom pitanju upozorio na neke posljedice, a tek naknadno kada je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta shvatio je što znači valutna klauzula. Tužitelj navodi da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika, međutim ni javni bilježnik mu nije objasnio niti ga upozorio na značenje bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj navodi da je u početku mjesečna rata kredita iznosila 320,00 EUR da bi potom došlo do porasta na 400,00 EUR i potom 2010. na 586,00 EUR , dakle skoro pa dvostruko više pa je radi toga nastavio i raditi intenzivno u Italiji, jer su njegova djeca pohađala srednju školu u Korčuli, a drugo dijete je bilo na školovanju u Splitu. Tužitelj navodi da od strane banke tuženika nije dobio bilo kakvu informaciju da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. Tužitelj tvrdi da se nije informirao u banci kada je narasla mjesečna rata kredita , jer je praktički bio prisiljen kredit plaćati u povećanoj rati tim više, jer mu je stojna kuća opterećena hipotekom po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu. Što se tiče konvertiranja kredita, tužitelj tvrdi da mu se banka tuženika obratila i ponudila mogućnost konvertiranja uz napomenu da je s njihove strane sve pripremljeno za potpisivanje konverzije i nakon toga je predmetni kredit konvertiran 2016. Tužitelj tvrdi da je nakon te 2016. rata kredita stagnirala jedno vrijeme na iznos od 400,00 i nešto EUR da bi sada prije godinu i pol dana ta rata iznosila cca 320,00 EUR. Tužitelj navodi da u vrijeme sklapanja ugovora i kasnije nije imao u vlasništvo tvrtke ili obrt. Tužitelj navodi da ni u vrijeme konverzije, kao ni 2006. mu nije ostavljena nikakva mogućnost pregovaranja. Tužitelj tvrdi da mu je konverzija ponuđena kao jedina mogućnost izlaza iz nastale situacije porasta mjesečnih anuiteta, a da mu je od strane banke tuženika rečeno da je to momentalno najbolja solucija.
10. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.
11. U konkretnom slučaju, kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja , nisu mu, kao korisniku kredita
bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužitelju ponuđen kredit vezan
uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit uz naznaku da se radi o kreditu s najnižom kamatnom stopom, kako to i proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja , a značaj neravnoteže zbog valutne klau zule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije moga o znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još v eći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr ema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.
12. Dakle, tužitelju je rečeno da je za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita kako to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužitelj došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata, a osim toga tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu kako to i tvrdi tužitelj u svom uvjerljivom iskazu.
13. Prema tome , tužitelju od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi on uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
14. Pritom valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač ( poslovođa na gradilištu ) te nije kod sklapanja ugovora niti znao što znači valutna klauzula.
15. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
16. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu , kojima je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, koji sadrže iznos glavnog duga i kamate, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tečajne liste banke važećem za CHF na dan plaćanja i to dio odredaba čl. 1. , čl. 4. i čl. 7. 2. predmetnog Ugovora o kreditu .
17. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ĆĐ protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
18. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju , obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
19. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
20. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 21. prosinca 2015. Dodatka ugovora o kreditu broj:9011503449, kojim je sada tužitelj, kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.
21. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
22. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
23. Sud Europske unije je u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
24. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja , kao potrošača,jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli .
25. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz tvrtke Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti visine potraživanja tužitelja – razlika glavnice koja je posljedica primjene valutne klauzule.
26.
Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petre Blašković pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi 6.858,47 EUR,a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 274,76 EUR pa slijedom navedenog sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 6.583,71 EUR, s time da glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan konverzije iznosila 242.437,96 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 262.879,39 kn pa stoga razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.713,04 EUR i prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., a i priznao je preplatu tužitelja u iznosu 3.502,75 EUR te vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kunama , ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.
27. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.
28. Tuženik je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka i istom u cijelosti prigovara kao neosnovanom primarno zato što je provedena konverzija u skladu s pravom Europske Unije, Ustavom Republike Hrvatske , stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske i zakonom te tuženik ističe da nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojega bi naslovni sud prihvatio tužbeni zahtjev pri čemu tuženik ističe da je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača pa ne postoji osnova po kojoj bi sud konverziju izostavio iz primjene, jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF i jer se nakon provedene konverzije na njih više ne smije gledati kao na potrošače s kreditom denominiranim u CHF tako da je izračun vještaka sasvim pogrešan i ne doprinosi rješenju ovog spora, a osim toga izračun izrađen na način da pretpostavlja da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit vezan uz valutu CHF i da je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima,a rezultat predmetnog nalaza i mišljenja je kunski kredit s primijenjenim uvjetima koji su važili za kredite u valuti CHF, s time da su uvjeti kreditiranja za kredite u kunama bili posve drugačiji od uvjeta za kredite s valutnom klauzulom, jer je valutna klauzula zaštitni mehanizam pa su i svi uvjeti kreditiranja drugačiji, dakle ovakav izračun preplate je netočan i suprotan volji ugovornih strana, ovdje tužitelja i tuženika te je svrha postupka u gornjoj pravnoj stvari staviti u zakonske i ravnopravne okvire predmetni ugovorni odnos, a ne mijenjati ugovorni odnos na štetu jedne od stranaka i rezultat ništetnosti odredbe ugovora ne može biti stvaranje novog pravnog odnosa kojim se tužitelj stavlja u znatno povoljniji položaj naspram tuženika i svih drugih korisnika kredita, jer se na kredit koji je pretvoren u kunski, sada primjenjuju uvjeti koji su važili za kredite u valuti CHF, s time da je sukladno predmetnom nalazu i mišljenju tuženik stavljen u nepovoljniji položaj, narušeno je načelo jednake vrijednosti činidaba te se krši sloboda ugovaranja.
29. Financijski vještak Petra Blašković se pisanim putem očitovala na primjedbe tuženika navodeći da je razvidno kako tuženik nema primjedbe na matematički izračun vještaka, te da su sve primjedbe pravne prirode u koja vještak ne ulazi, s time da vještak ističe da je u cijelosti izvršio izračune na način kako je to od njega traženo pa vještak ostaje pri svom nalazu i mišljenju u cijelosti.
30. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku za financije Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti i vještak je uzela u obzir sve činjenice za izradu nalaza i mišljenja te je tako uzela u obzir i sve uplate tužitelja , kao i preplatu tužitelja u konverziji te je sve izračune prikazala u tablicama pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka .
31. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj pa ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi 6.858,47 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je valjalo odlučiti , kao u toč. I. izreke presude.
32. Osim navedenog iznosa , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015.
33. Dakle, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja s te osnove u iznosu od 477,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. studenog 2008. pa do isplate radi čega je valjalo odlučiti , kao u toč. III. izreke presude.
34. Sud je također odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja i u odnosu na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 6.858,47 EUR od dana 14. studenog 2008. do 30. rujna 2015. s obzirom da tužitelj traži isplatu zakonskih zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa , međutim tužitelj nije određeno postavio takav tužbeni zahtjev i nije naznačio određene iznose na koje teku zakonske zatezne kamate , a nije naznačio niti datume od kojih bi te zakonske zatezne kamate počele teći , dakle takav dio tužbenog zahtjeva nije jasan i određen već je naznačen samo paušalno pa je valjalo odlučiti kao u toč. IV. izreke presude.
35. Nadalje, uzevši u obzir početni tečaj , koji je vrijedio na dan isplate kredita , glavnica bi na dan konverzije iznosila 242.437,96 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu 262.879,39 kn i slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.713,04 EUR u kojem iznosu je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio, kao u toč. II. izreke presude.
36. Osim navedenog iznosa , tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015.
37. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužitelj nije nepošten stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.
38. U svezi s prigovorom tuženika da tužitelj nije ovlašten podnijeti ovu tužbu, jer nije potrošač valja reći da tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za adaptaciju stambenog objekta za osobne potrebe, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja tako da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.
39. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
40. Dakle, tužitelj je tijekom postupka dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj nije imao u vlasništvo obrt niti tvrtku , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja.
41. Tuženik je u ovom predmetu stavio i prigovor zastare tražbine tužitelja.
42. Prigovor tuženika nije osnovan.
43. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u parničnom postupku , koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.
44. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12. lipnja 2023 , tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.
45. Odluka o troškovima parničnog postupka dosuđenih tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a , s obzirom da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva , a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi ( vps 10.049,01 EUR , uspjeh tužitelja 9.571,51 EUR-95 % ) a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćnici , koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 26. 10. 2023. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 15. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 16. 9. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za zastupanje na raspravi dana 17. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 23. 9. 2024. po tbr 8/4 25 bodova , za sastav podneska od dana 2. 5. 2025. po tbr 8/4 25 bodova , za zastupanje na raspravi dana 11. 11. 2025. po tbr 9/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 16. 1. 2026. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.200,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 550,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 20. veljače 2026.
46. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.
47. S obzirom da je tužitelj potrošač i da se radi o potrošačkom ugovoru , to je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.
U Zaboku 20. veljače 2026.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. Marija Šeparović, odvjetnica iz Blata , 58. ulica 4
2. Petra Vatavuk , odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274
