Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-497/2024-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice NA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Marini Mraković, odvjetnici iz Buzeta, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 20. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredba Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208691406/07 koji je solemniziran je kod javnog bilježnika Davora Dušića u Rovinju pod brojem OV-2245/07, sklopljenog 23. ožujka 2007. godine između tužiteljice NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 i to:

- članak 1. stavak 2.: dio u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, „uz valutnu klauzulu“;

- članak 2. stavak 1.: i to dio u kojem je ugovoreno da je tužitelj tuženiku dužan platiti kredit u visini od 24.864,03 CHF u anuitetima te da je je kamata „promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“;

- članak 6. stavak 1.: i to dio u kojem je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 353,7690 CHF (slovima: četiristosedamdesetsedam i 90/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora;

- članak 6. stavak 2. u kojem je ugovoreno da u slučaju izmjene redovite stope u skladu sa Odlukom banke o kamatnim stopama tuženika, tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju NA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 3.806,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena i to obračunatu kako slijedi:

- od dana 19.5.2009 pa do isplate na iznos od 10,35 eura

- od dana 19.5.2009 pa do isplate na iznos 15,53 eura

- od dana 16.6.2009 pa do isplate na iznos 12,00 eura

- od dana 16.7.2009 pa do isplate na iznos 13,20 eura

- od dana 18.8.2009 pa do isplate na iznos 12,48 eura

- od dana 16.9.2009 pa do isplate na iznos 13,45 eura

- od dana 23.10.2009 pa do isplate na iznos 11,92 eura

- od dana 25.11.2009 pa do isplate na iznos 13,86 eura

- od dana 17.12.2009 pa do isplate na iznos 12,87 eura

- od dana 13.1.2010 pa do isplate na iznos 18,80 eura

- od dana 17.3.2010 pa do isplate na iznos 21,37 eura

- od dana 22.4.2010 pa do isplate na iznos 21,68 eura

- od dana 22.4.2010 pa do isplate na iznos 25,93 eura

- od dana 14.5.2010 pa do isplate na iznos 30,98 eura

- od dana 19.7.2010 pa do isplate na iznos 33,80 eura

- od dana 17.8.2010 pa do isplate na iznos 39,36 eura

- od dana 17.9.2010 pa do isplate na iznos 43,93 eura

- od dana 20.10.2010 pa do isplate na iznos 49,73 eura

- od dana 16.11.2010 pa do isplate na iznos 47,58 eura

- od dana 22.12.2010 pa do isplate na iznos 52,87 eura

- od dana 27.1.2011 pa do isplate na iznos 59,76 eura

- od dana 22.2.2011 pa do isplate na iznos 57,52 eura

- od dana 14.4.2011 pa do isplate na iznos 57,46 eura

- od dana 12.5.2011 pa do isplate na iznos 61,80 eura

- od dana 29.7.2011 pa do isplate na iznos 82,09 eura

- od dana 12.8.2011 pa do isplate na iznos 108,04 eura

- od dana 13.9.2011 pa do isplate na iznos 102,81 eura

- od dana 29.9.2011 pa do isplate na iznos 80,47 eura

- od dana 7.11.2011 pa do isplate na iznos 77,50 eura

- od dana 12.12.2011 pa do isplate na iznos 77,11 eura

- od dana 12.12.2011 pa do isplate na iznos 75,74 eura

- od dana 20.1.2012 pa do isplate na iznos 81,15 eura

- od dana 21.2.2012 pa do isplate na iznos 84,88 eura

- od dana 8.5.2012 pa do isplate na iznos 85,01 eura

- od dana 4.6.2012 pa do isplate na iznos 85,11 eura

- od dana 5.7.2012 pa do isplate na iznos 84,73 eura

- od dana 8.8.2012 pa do isplate na iznos 84,67 eura

- od dana 28.8.2012 pa do isplate na iznos 84,61 eura

- od dana 28.8.2012 pa do isplate na iznos 83,81 eura

- od dana 6.9.2012 pa do isplate na iznos 83,19 eura

- od dana 6.9.2012 pa do isplate na iznos 83,18 eura

- od dana 4.10.2012 pa do isplate na iznos 79,71 eura

- od dana 15.11.2012 pa do isplate na iznos 83,11 eura

- od dana 11.12.2012 pa do isplate na iznos 84,82 eura

- od dana 13.2.2013 pa do isplate na iznos 81,76 eura

- od dana 18.3.2013 pa do isplate na iznos 79,59 eura

- od dana 15.4.2013 pa do isplate na iznos 83,76 eura

- od dana 7.5.2013 pa do isplate na iznos 80,59 eura

- od dana 10.7.2013 pa do isplate na iznos 77,64 eura

- od dana 10.7.2013 pa do isplate na iznos 73,16 eura

- od dana 8.8.2013 pa do isplate na iznos 75,74 eura

- od dana 8.8.2013 pa do isplate na iznos 76,95 eura

- od dana 9.9.2013 pa do isplate na iznos 77,79 eura

- od dana 10.10.2013 pa do isplate na iznos 79,77 eura

- od dana 18.11.2013 pa do isplate na iznos 81,72 eura

- od dana 17.12.2013 pa do isplate na iznos 82,15 eura

- od dana 24.12.2013 pa do isplate na iznos 83,75 eura

- od dana 26.2.2014 pa do isplate na iznos 84,99 eura

- od dana 3.4.2014 pa do isplate na iznos 86,41 eura

- od dana 16.04.2014. pa do isplate na iznos 86,11 eura.

- od dana 16.04.2014. pa do isplate na iznos 85,13 eura.

III. O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 8.629,15 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, i to kako slijedi:

Na iznos od 76,84 kn od 02.11.2007 do isplate

Na iznos od 76,89 kn od 02.12.2007 do isplate

Na iznos od 76,30 kn od 02.01.2008 do isplate

Na iznos od 76,86 kn od 02.02.2008 do isplate

Na iznos od 115,71 kn od 02.03.2008 do isplate

Na iznos od 116,22 kn od 02.04.2008 do isplate

Na iznos od 111,80 kn od 02.05.2008 do isplate

Na iznos od 109,61 kn od 02.06.2008 do isplate

Na iznos od 110,03 kn od 02.07.2008 do isplate

Na iznos od 106,60 kn od 02.08.2008 do isplate

Na iznos od 105,84 kn od 02.09.2008 do isplate

Na iznos od 106,32 kn od 02.10.2008 do isplate

Na iznos od 114,25 kn od 02.11.2008 do isplate

Na iznos od 106,41 kn od 02.12.2008 do isplate

Na iznos od 112,48 kn od 02.01.2009 do isplate

Na iznos od 112,17 kn od 02.02.2009 do isplate

Na iznos od 111,41 kn od 02.03.2009 do isplate

Na iznos od 108,93 kn od 02.04.2009 do isplate

Na iznos od 107,49 kn od 02.05.2009 do isplate

Na iznos od 104,43 kn od 02.06.2009 do isplate

Na iznos od 101,62 kn od 02.07.2009 do isplate

Na iznos od 172,78 kn od 02.08.2009 do isplate

Na iznos od 172,44 kn od 02.09.2009 do isplate

Na iznos od 169,11 kn od 02.10.2009 do isplate

Na iznos od 165,84 kn od 02.11.2009 do isplate

Na iznos od 165,87 kn od 02.12.2009 do isplate

Na iznos od 165,67 kn od 02.01.2010 do isplate

Na iznos od 165,48 kn od 02.02.2010 do isplate

Na iznos od 162,41 kn od 02.03.2010 do isplate

Na iznos od 163,54 kn od 02.04.2010 do isplate

Na iznos od 160,09 kn od 02.05.2010 do isplate

Na iznos od 159,27 kn od 02.06.2010 do isplate

Na iznos od 166,37 kn od 02.07.2010 do isplate

Na iznos od 161,42 kn od 02.08.2010 do isplate

Na iznos od 166,62 kn od 02.09.2010 do isplate

Na iznos od 159,48 kn od 02.10.2010 do isplate

Na iznos od 153,44 kn od 02.11.2010 do isplate

Na iznos od 159,66 kn od 02.12.2010 do isplate

Na iznos od 162,08 kn od 02.01.2011 do isplate

Na iznos od 154,83 kn od 02.02.2011 do isplate

Na iznos od 152,23 kn od 02.03.2011 do isplate

Na iznos od 146,21 kn od 02.04.2011 do isplate

Na iznos od 143,74 kn od 02.05.2011 do isplate

Na iznos od 149,32 kn od 02.06.2011 do isplate

Na iznos od 146,89 kn od 02.07.2011 do isplate

Na iznos od 152,58 kn od 02.08.2011 do isplate

Na iznos od 145,45 kn od 02.09.2011 do isplate

Na iznos od 136,57 kn od 02.10.2011 do isplate

Na iznos od 132,64 kn od 02.11.2011 do isplate

Na iznos od 128,38 kn od 02.12.2011 do isplate

Na iznos od 126,19 kn od 02.01.2012 do isplate

Na iznos od 124,06 kn od 02.02.2012 do isplate

Na iznos od 120,09 kn od 02.03.2012 do isplate

Na iznos od 114,96 kn od 02.04.2012 do isplate

Na iznos od 111,38 kn od 02.05.2012 do isplate

Na iznos od 107,83 kn od 02.06.2012 do isplate

Na iznos od 103,02 kn od 02.07.2012 do isplate

Na iznos od 98,88 kn od 02.08.2012 do isplate

Na iznos od 94,12 kn od 02.09.2012 do isplate

Na iznos od 88,93 kn od 02.10.2012 do isplate

Na iznos od 85,72 kn od 02.11.2012 do isplate

Na iznos od 81,72 kn od 02.12.2012 do isplate

Na iznos od 77,13 kn od 02.01.2013 do isplate

Na iznos od 71,35 kn od 02.02.2013 do isplate

Na iznos od 67,77 kn od 02.03.2013 do isplate

Na iznos od 63,40 kn od 02.04.2013 do isplate

Na iznos od 58,53 kn od 02.05.2013 do isplate

Na iznos od 53,06 kn od 02.06.2013 do isplate

Na iznos od 47,92 kn od 02.07.2013 do isplate

Na iznos od 43,74 kn od 02.08.2013 do isplate

Na iznos od 39,29 kn od 02.09.2013 do isplate

Na iznos od 35,13 kn od 02.10.2013 do isplate

Na iznos od 30,01 kn od 02.11.2013 do isplate

Na iznos od 25,17 kn od 02.12.2013 do isplate

Na iznos od 20,27 kn od 02.01.2014 do isplate

Na iznos od 15,39 kn od 02.02.2014 do isplate

Na iznos od 10,32 kn od 02.03.2014 do isplate

Na iznos od 5,15 kn od 02.04.2014 do isplate."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.848,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 29. srpnja 2021. godine kod Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie, pod posl.br. P-584/2021 zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 23. ožujka 2007. godine te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2. Rješenjem posl.br. P-584/2021-11 od 06. svibnja 2022. godine Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie proglašava se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i određuje po pravomoćnosti toga rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Puli-Pola.

2.1. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl.br. Gž-834/2022-2 od 27. ožujka 2024. godine odbija se žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie posl.br. P-584/2021-11 od 06. svibnja 2022. godine.

3. Predmet biva zaprimljen kod Općinskog suda u Puli-Pola pod posl.br. P-497/2024 i automatskom dodjelom raspoređen nadležnog Stalnoj službi u Rovinju- Rovigno.

4. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužiteljica, kao korisnica kredita sa tuženikom kao kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208691406/07 dana 23. ožujka 2007. godine;

- da je Ugovor o kreditu broj 3208691406/07 solemniziran kod javnog bilježnika Davora

Dušića u Rovinju pod brojem OV-2245/07;

- da je navedenim ugovorom tužiteljici odobren namjenski kredit za kupnju motornog vozila Renault model Megan coupe cabriolet luxe dynamique 1,6 1,6V u iznosu 24.864,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita;

- da je redovna kamatna stopa navedena u ugovoru iznosila 5,20% godišnje, te je ista promjenjiva u sladu sa kamatnim stopama kreditora s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 353,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan dospijeća;

- da su anuiteti dopijevali na naplatu svakog 1. u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta;

- da je odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.;

- da je odredbom članka 6. istog ugovora utvrđeno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete;

- da je tuženik tako kamatnu stopu mijenjao jednostranom odlukom bez poznate metode i određenih parametra te takav način obračuna nije niti određen niti poznat tužitelju;

- da je u trenutku sklapanja ugovora kamata iznosila 5,20% te se ista kasnije u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da je kamatna stopa svega 6 mjeseci iznosila 5,20% te je ista za vrijeme trajanja kredita povećavana na slijedeći način: u periodu od 01. listopada 2007. godine do 31. siječnja 2008. godine iznosila je 6,10%, u periodu od 01. veljače 2008. godine do 30. lipnja 2009. godine iznosila je 6,55% i u periodu od 01. srpnja 2009. godine do isplate iznosila je 7,55%;

- da je po kamatnoj stopi koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora 5,20% mjesečni anuitet iznosi 353,78 CHF, po kamatnoj stopi od 6,1% mjesečni anuitet je iznosio 363,72 CHF, po kamatnoj stopi od 6,55% mjesečni anuitet je iznosio 368,51 CHF dok je po kamatnoj stopi od 7,55 % mjesečni anuitet iznosio 376,98 CHF;

- da je iz navedenog razvidno da je zbog promjene u kamati razlika između početnog anuiteta i anuiteta koji je tužiteljica plaćala pred kraj otplate kredita, iznosila 23,20 CHF, a što da je razvidno prilikom usporedbe početnog otplatnog plana i knjigovodstvene kartice sa promjenama kamatnih stopa, a isto proizlazi i iz Pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu.

- da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi, ugovorna na način kako je to određeno u članku 2. Ugovora promjenjiva prema jednostranoj odluci banke ništetna što da je utvrđeno pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača - Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koje je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u kojoj je vezano za promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima;

- da je sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenje iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu gdje je utvrđeno da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovite kamate;

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VTSRH), 14. lipnja 2018. godine donio odluku pod poslovnim brojem Pž-6632/17, kojom je odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008. godine;

- da je Visoki trgovački sud utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile "ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima«, tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti."; "…to da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana", zaključno stoji u navedenoj sudskoj odluci, što je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da su objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima;

- da se odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita;

- da odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva;

- da je prema čl. 272. ZOO, činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi;

- da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO);

- da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO);

- da iz odredaba ZOO-a proizlazi da i onda ako je odredba o kamatnoj stopi ostala odrediva, ona ne smije biti određena na temelju jednostranih (poslovnih, diskrecionih) odluka banke kao jedne ugovorne strane, nego i u tom slučaju kada kamatna stopa kao predmet obveze ugovorom nije određena (kao fiksna kamatna stopa) ona mora biti odrediva;

- da će to biti samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se ona može odrediti, a ti podaci moraju biti objektivizirani te se odredbe ZOO ne mogu tumačiti tako da se daje pravo jednoj strani - banci da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu prema vlastitom nahođenju, interesu ili diskrecijskoj ocjeni;

- da kada bi se prihvatio stav da je banka legitimno mijenjala kamatnu stopu na način da ju je mijenjala jednostrano, to bi značilo negiranje samih osnova ugovornog prava, a to je da je konsensualni ugovor sklopljen u trenutku kada se ugovorne strane usuglase o bitnim sastojcima ugovora, a kada bi banka mogla jednostrano mijenjati kamatnu stopu, ne postoji suglasnost volja, jer tužitelj na tu kamatnu stopu nije nikada pristao;

- da unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako je to navedeno u ugovoru o kreditu, suprotno načelima obveznog prava, korisnik kredita kao potrošač doveden je u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati;

- da na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva;

- da tužitelj tako nikada nije dao pristanak na promjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa, a koji nisu jasno niti navedeni tj. uopće nisu navedeni u Ugovoru o kreditu;

- da Ugovor sklopljen sa tuženikom ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tužena, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno;

- da se prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva;

- da u konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze;

- da je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da banka jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija;

- da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora;

- da je također kao prethodno pitanje riješeno u kolektivnoj parnici (presuda VTSRH Pž-7129/13), te se radi o prethodnom pitanju koje je pravomoćno presuđeno;

- da je u konkretnom slučaju određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (5.20%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke;

- da je tužiteljica kredit ishodila u privatne svrhe kao potrošač;

- da je joj je kredit ponuđen u auto kući kada je ista tražila koje vozilo kupiti;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tužena nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da je čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), određeno: "Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača";

- da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca;

- da je nepoštena ugovorna odredba ništetna;

- da je predmetnim ugovorom o kreditu odredbom čl. 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika;

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tužiteljica je bila u situaciji da nije imala utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazila u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora;

- da prije sklapanja ugovora banka ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu;

- da je nepošteno postupanje tužene i sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke, ovdje tužene;

- da je iz samog ugovora razvidno da je kao iznos kredita naveden kunska protuvrijednost CHF 24.864,03 po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita;

- da odredba o valutnoj klauzuli navedena na taj način nije lako razumljiva;

- da cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta pa samo saznanje tužiteljice da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koja bi tužiteljicu upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupan trošak kredita;

- da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirala, nije joj objasnila i nije ju upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji;

- da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženoj, s obzirom na njezin predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato;

- da je tužena prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice;

- da se ne može razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata sa mogućnošću da joj anuitet toliko naraste;

- da tužena nije tužiteljicu informirala o općem riziku vezanom za valutnu klauzulu, činjenici da je rizik intervalutnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja Eura zone skoro izvjestan;

- da nije na razumljiv način upoznala tužiteljicu sa činjenicom da se povećava rizik kada se istovremeno ugovara valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa;

- da je tužena tužiteljici jednostavno prešutjela činjenice vezane za opasnosti koje donosi ugovaranje kredita u CHF a koje je ista znala ili je s obzirom na svoju stručnost morala znati;

- da je tužena kao pravna osoba koja se bavi djelatnošću davanja kredita mogla predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupni trošak kredita;

- da je tužena svoj položaj ugovorne strane u kreditu zaštitila prilikom sklapanja ugovora na način da je ista ugovorila sredstva osiguranja i to: suglasnost o zapljeni plaće i drugih novčanih primanja; radi osiguranja naplate svih tražbina iz ugovora na tuženika izvršen je i prijenos vlasništva osobnog vozila radi čije kupnje je kredit i podignut te tuženiku izdana i zadužnica;

- da je isto zaštitila i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tako da ista na sebe nije preuzela nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu čime je također uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da to upućuje na zaključak da je tužena znala rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF te da se ista od tog rizika zaštitila na način da je sav rizik prebacila na drugu, slabiju, ugovornu stranu, ovdje tužiteljicu;

- da je sve navedeno potvrđeno i Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu u kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo tuženoj prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje, se odbija kao neosnovana;

- da su odlukom Ustavnog suda od 03. veljače 2021. godine odbijene sve ustavne tužbe podnesene u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine;

- da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli;

- da je osnova utvrđena tim presudama, a sada u pojedinačnim slučajevima treba utvrditi visinu preplaćenih iznosa;

- da ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost upravo ovdje spornih ugovornih odredbi, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj jer je tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, njezin se kredit odnosi upravo na razdoblje koje je postupkom obuhvaćeno, ugovorene su upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima;

- da se presuda donesena povodom kolektivne tužbe primjenjuje upravo na ovaj slučaju i tužiteljica ne treba ponovo dokazivati ništetnost odredbi koje su njome utvrđene ništetnima;

- da je ono što eventualno ostaje sporno u ovom postupku, visina iznosa kojeg je tužiteljica preplatila zbog tih nepošteno ugovorenih odredbi;

- da polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanjem onog što je primila na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz CHF te ugovorila promjenjivu stopu ugovorene kamate;

- da je takva odluka obvezujuća potvrđeno je i u Presudi Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine iz koje jasno izrazi pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenljivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temelj već navedenog člankom 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/04 i 110/15 - dalje ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu;

- da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor;

- da prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP;

- da kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te se odredbe među strankama ne mogu primjenjivati;

- da svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa;

- da je tužena stoga dužna vratiti tužiteljici sve preplaćene iznose anuiteta odnosno razliku iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tužene prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatih prema početnoj kamatnoj stopi (5,20%) za redovnu kamatu, a također ima pravo na isplatu preplaćenih anuiteta i to razlike između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF;

- da je odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO, propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi;

- da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

- da je odredbom čl. 1115. ZOO, propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, tužiteljici pripada pravo da joj tužena vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatila i primila, jer je tako naplaćeni novčani iznos tužena stekla bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO;

- da je tužiteljica tako od početne rate kredita koja je bila u visini od 1.584,97 kn zbog promjene tečaja i kamate zadnju ratu kredita platila 2.357,47 kn, odnosno 774,50 kuna više;

- da je tužiteljica od početnog otplatnog plana preplatila iznos kamata za 8.629,15 kuna dok je zbog ništavih odredba u primjeni CHF valute uplatila iznos u visini od 27.570,24 kune što sveukupno iznosi 36.199,39 kuna;

- da je sukladno obračunima tužiteljice navedeni iznos tužena dužna vratiti tužiteljici, a u slučaju da tužena isto osporava tužiteljici, pridržava se pravo precizirati navedeni iznos po izvršenom vještačenju;

- da kako tužiteljica ne raspolaže sa stručnim znanjem i nije mogla sama izračunati navedene razlike, specifikaciju tražbine izvršila je po vještaku te obračun dostavlja uz tužbu;

- da ukoliko tužena bude osporavala dostavljani izračun tužiteljica predlaže sudu da se odredi novo vještačenje te da na plaćanje istog pozove tuženu;

- da tužiteljica na taj iznos ima pravo potraživati i zakonske zatezne kamate koje teku na svaki preplaćeni iznos kamata, odnosno glavnice od dana pretplate pa sve do isplate.

4.1. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu od 23. ožujka 2007. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 6. Ugovora) i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (čl. 1., 2. i 6. Ugovora) te da se naloži tuženoj da tužiteljici plati iznos preplate uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa u odnosu na utvrđene preplate (izvansudski) po osnovi kamate i valutne klauzule u CHF, koje visine je po provedenoj vještačenju uskladila samo glede kondemnatornog zahtjeva preplate po osnovi valutne klauzule kao u točki II. izreke ove presude.

5. U odgovoru na tužbu od 27. prosinca 2021. godine tužena se očitovala na navode iz tužbe osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva ističući prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari tužena ukazuje na odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 23. ožujka 2007. godine kojim je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke, odnosno da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nedvojbeno mjesno nadležna Općinski građanski sud u Zagrebu;

- da tužiteljica u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 36.199,39 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama;

- da tužena nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari;

- da se na tužiteljičin zahtjev za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO);

- da je odredbom čl. 118. ZPP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika;

- da je zakonodavac tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a;

- da je cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 29. srpnja 2021. godine, to tužena ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari;

- da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- da tužena prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima;

- da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, pa stoga da je isključena kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g, to da time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule;

- da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak;

- da je tužena tužiteljicu, kao i općenito potrošače, upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina;

- da konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja;

- da su tužiteljici prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tužena informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja;

- da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak;

- da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o 4 promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja, te da su takve upute bile dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila;

- da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti;

- da sukladno stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove;

- da tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu;

- da ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno, te da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik, stoga donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano;

- da tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a to da je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete;

- da svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga da svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja;

- da odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, te da je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama;

- da je tuženik prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan;

- da se tuženik radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine;

- da navedena Direktiva sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive);

- da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj;

- da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, to kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu;

- da tuženik ističe da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 04. listopada 2012. godine (dalje u tekstu ZIDZPK 112/12);

- da sukladno navedenoj noveli ZIDZPK 112/12 tuženik je kao Banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja);

- da je tuženik postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 01. siječnja 2013. godine, a koji Opći uvjeti su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos;

- da je u odredbama poglavlja 3. Općih uvjeta - “Krediti - načini određivanja visine promjenjive kamatne stope, pod a) Promjenjivi elementi kamatne stope i fiksni dio kamatne stope, navedeno: “Kamatne stope na kredite sastavljene su od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni (promjenjivi) dio kamatne stope na kredite je ugovoreni parametar, ili više njih, čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, koji je jasan i poznat Klijentima. Fiksni (nepromjenjivi) dio kamatne stope je određeni ugovoreni broj postotnih poena, koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.” U odnosu na CHF kredite, navedeno je slijedeće: 7 “U usklađenju zatečenih kamatnih stopa ugovorenih ugovorima o stambenom kreditu, ugovorima o kreditu s namjenom različitom od stambene namjene, te o kreditu bez određene namjene, ugovorenima s valutnom klauzulom izraženom u kunskoj protuvrijednosti iznosa izraženog u CHF, primjeniti će se šestomjesečni LIBOR za CHF.;

- da počevši od 01. siječnja 2013. godine kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope;

- da je nesporno da je tuženik tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu dana 08. siječnja 2013. godine Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od: - Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena; te - Fiksnog dijela koji iznosi 7,485 postotnih poena;

- da je tuženik obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa nesporno i činio kao i da na dan 1. srpnja 2013, koji je prvi Dan redovitog usklađivanja u smislu Općih uvjeta poslovanja te na Dan redovitog usklađenja 1. siječnja 2014. neće u izračunu kamatne stope primijeniti eventualni porast vrijednosti LIBOR-a za CHF u odnosu na njegovu vrijednost na dan 31. prosinca 2012. godine, već jedino njen eventualni pad;

- da je tuženik udovoljio zakonskoj obvezi tako da je donio nove Opće uvjete te strukturirao kamatnu stopu sukladno relevantnim odredbama ZIDZPK 112/12;

- da je tuženik tek od stupanja na snagu Općih uvjeta kojima je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01. siječnja 2013. godine mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio;

- da je razvidno da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe;

- da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa;

- da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te da ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije;

- da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja;

- da je takav ugovor pravno i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora;

- da odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,20% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti;

- da međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi, pa da takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja;

- da nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa;

- da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac, stoga da je u pravnoj teoriji uvriježen stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (LA, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. godine, str. 7.);

- da se stoga deklaratorni tužbeni zahtjev ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja;

- da tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu;

- da se tužitelj stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo;

- da tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje, pa ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva;

- da u ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora;

- da takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni;

- da sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete;

- da je takva pravna osnova jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira;

- da vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju da bi sud utvrdio ništetnim pobijane odluke ugovora i ocijenio postojanje osnovanim tužiteljevu tražbinu, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan;

- da je odredbom čl. 214. ZOO/91, a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO/05 propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva;

- da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavnog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva;

- da slijedom navedenog ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tužena osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zatezne zakonske kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenje predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tužena u trenutku stjecanja nije bila nepoštena te ju se sukladno izraženom shvaćanju VS RH u smislu odredbe čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnom.

5.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

6. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti, Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, rješenjem posl.br. P-584/2021-11 od 06. svibnja 2022. godine (list 417-421) proglašava se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i odlučuje da se po pravomoćnosti toga rješenja predmet ustupa mjesno nadležnom Općinskom sudu u Puli-Pola.

6.1. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl.br. Gž-834/2022-2 od 27. ožujka 2024. godine (list 484-486) odbija se žalba tužene i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, od 06. svibnja 2022. godine, to se predmet ustupa nadležnom Općinskom sudu u Puli-Pola, gdje se automatskom dodjelom predmeta po naredbi od 17. listopada 2024. godine predmet dodjeljuje u rad ovome sudu od 22. listopada 2024. godine.

7. Podneskom od 26. studenoga 2024. godine (list 496-504) tužena se dopunski očituje na tijek postupka ističući prigovor radi prijeboja - manje plaćenih iznosa s osnove tečaja (tzv. negativne tečajne razlike), to ustraje kod istaknutog prigovora zastare to prigovarajući zatraženoj zateznoj kamati budući da je ista stava da bi eventualno zatezne kamate počele teći od idućeg dana od dana dospijeća tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, ukoliko sud ocijeni tužiteljičin zahtjev osnovanim. Podredno ukoliko sud ovaj stav ne bi uzeo u obzir ističe da tužiteljica i dalje ne bi imala pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih s obzirom na propisano odredbom čl. 214. ZOO-a jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela VSRH sa sjednice od 05. ožujka 2004. godine da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužiteljičin zahtjev usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan, čemu se tužena protivi, po istoj bi jedino bilo pravno osnovano tužiteljici dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno, od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Glede prigovora radi prijeboja tužena ističe svoju tražbinu s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 67,93 eura (kad je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). To predlaže utvrditi postojanje tražbine tužene u tom iznosu s pripadajućom zateznom kamatom na pojedini iznos iz njezina obračuna od dospijeća pa do isplate.

8. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u pregled promjena kamatnih stopa (list 152);

- uvidom u otplatni plan kredita (list 153-156);

- čitanjem Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2007. godine (list 157-161);

- uvidom u otplatni plan (list 340-352);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka (list 615-626);

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. na ročištu od 27. siječnja 2026. godine (list 655-656):

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 27. siječnja 2026. godine (list 656-657).

9. Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

10. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208691406/07 sklopljen dana 23. ožujka 2007. godine između tužiteljice kao korisnice kredita i tužene kao kreditora, kojim ugovornim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF-a, te isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome Ugovor po oba osnova.

11. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208691406/07 sklopljen dana 23. ožujka vozila marke Renault, model Megane Coupe Cabriolet luxe, dynamique 1,6, 16v, godina proizvodnje 2006. za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 24.864,03 CHF s rokom otplate 84 mjeseci (7 godina) s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje, a obračunava se u CHF-u mjesečno, (dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da je prema podacima iz pregleda promjena kamatne stope razvidna promjena od početno ugovorene 5,20% na 6,10% od 01. listopada 2007. godine, na 6,55% od 01. veljače 2008. godine, na 7,55% od 01. srpnja 2009. godine;

- da je tužiteljica u cijelosti isplatila predmetni kredit.

12. Između stranaka je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva te se ističe i prigovor zastare.

13. Prigovor zastare osnovan je u odnosu na zahtjev isplate preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, slijedom čega je ovaj zahtjev (točka II. tužbe) odbijen kao u toč. III. izreke ove presude, dok je prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih iznosa po osnovi valute CHF neosnovan.

13.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

13.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorne promjenjive kamatne postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužiteljica je tužbu podnijela 29. srpnja 2021. godine slijedi, da je u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetne odredbe promjenjive kamatne stope protekao petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, dok taj rok nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

14. Tužiteljica tvrdi da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP i ZOO sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici, odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015.i sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

15. Tužena pak s druge strane tvrdi, da ista nije postupila nepošteno jer je promjenu kamatne stope od dana sklapanja Ugovora vršila isključivo u skladu s Odlukama banke i prema uvjetima propisanih Zakonom o bankama, a kasnije Zakonom o kreditnim institucija i o tome redovno se obavještavao tužiteljicu na što ona nije prigovarala.

16. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

17. Glede pitanja primjene citiranih odluka u konkretnom slučaju činjenica je, da je tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi i da je ovaj ugovor sklopljen 23. ožujka 2007. godine, a što je unutar kritičnog razdoblja od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine.

18. Presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i ZABA d.o.o. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

19. Ugovor o kreditu između stranaka je zaključen 23. ožujka 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

20. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

21. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99 ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

22. Odredbom čl. 85. ZPP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

23. Odredbom 86. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

24. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

25. U čl. 2. i 6. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se promjenjivost kamatne stope vezuje za Odluku o kamatnim stopama banke, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

26. Sadržaj predmetnog ugovora o kreditu upućuje na zaključak da se radi o tipskom namjenskom ugovoru (čl. 5. Ugovora) za kupnju vozila (marke Renault tip i model Megane Coupe Cabriolet luxe, dynamique 1,6, 16v, godina proizvodnje 2006.), te se korisnica kredita obvezuje sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, (isplata na račun prodavatelja), pa time banka ima pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita. Banke redovito prate posebnim promotivnim kreditima financiranje kupnje novih i rabljenih automobila u vidu i partnerstva pojedinih auto kuća, pa se za prigodu kupnje motornih vozila bančinim odlukama propisuju posebni uvjeti kreditiranja građana za kupnju motornih vozila. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora takvih namjenskih kredita banaka, pa je kod takvih ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

27. Ovaj sud smatra da ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. i 6. Ugovora su koncipirane nedovoljno određeno, pa niti odredivo imajući u vidu i nejasnu korištenu terminologiju, te neodređen poziv na Odluku o kamatnim stopama kreditora, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo pa je primijenjenim odredbama, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita-potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

28. Nastavno navedenom, dio odredaba čl. 2. i 6. predmetnog Ugovora protivni su i načelu savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza (čl. 4. ZOO/05) pa stoga, takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 87. ZZP Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

29. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim dijelovima ugovornih odredbi čl. 2. i 6. Ugovora pojedinačno pregovaralo, čak štoviše to niti tvrdi, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/03. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

30. Dakle osnovno je, da se utvrdi da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. i 85. ZZP/03 (čl. 99. i 100. ZZP/07).

31. Ovaj sud zaključuje da ta odredba za prosječnog potrošača nije razumljiva jer nije jasno temeljem kojih parametara i koje su to metode izračuna tih parametara temeljem kojih će banka mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a poziv na promjenu tržišnih uvjeta nisu jasni kriteriji da bi se uopće moglo izračunati bilo kakva eventualna promjena u odnosu na kamatu. Osim toga, način i obračun kamata vezan je za akte tuženika, radi se o dokumentima koji su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima koje imaju ekonomsku naobrazbu.

32. Sud cijeni da tužiteljici kao potrošaču takva odredba nije mogla biti razumljiva, jer se u Ugovoru ne navode objektivni kriteriji kako bi se moglo provjeriti da li postoje opravdani razlozi za promjenu kamatne stope i što ta promjena metode u konačnici za promjenu kamatne stope znači.

33. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

34. U ovom konkretnom slučaju tužena je u ugovor o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužiteljici je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,20%, dok podaci kako će se točno ta kamata u budućnosti mijenjati, nisu joj bili poznati, pa su dakle, bili neodređeni i neodredivi. Tuženik je financijska institucija i njegov cilj je ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope, posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje, ali banka je prilikom sklapanja takvih ugovora dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu.

35. Sud je motrišta, da je tužena prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljicu kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita i na taj način maksimalno odgovorno pristupiti tužiteljici kao potrošaču s obzirom da je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača zasigurno, superiorno. Iz sadržaja osporenih odredbi u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu jasno proizlazi da banka nije ozbiljno informirala o smislu i sadržaju te odredbe niti je skrenula pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem trajanju kredita, a što je sve bilo predmet raspravljanja u parnici po kolektivnoj tužbi za sve tužene banke u spornom razdoblju koje su se zadovoljile nedorečenim i nerazumljivim informacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi.

36. Sud je mišljenja da je, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako su prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora ništetne da su ugovorne odredbi iz čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništave, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP iz 2003. godine.

37. Nadalje, ocjenjujući ugovorne odredbe čl. 1. st. 2. i 6. st. 1. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF- a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

38. Dakle, više nego očito da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

39. Činjenica što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja, već je javni bilježnik prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok mu nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita.

40. Pored odbijenog tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplate po osnovi promjenjive kamatne stope, sud je ocijenio da tužiteljica ima pravni interes da se utvrdi ništetnost pobijanih odredbi Ugovora po tome osnovu, to je u tom dijelu zahtjev usvojen imajući u vidu prethodna utvrđenja za konkretni slučaj, koja u bitnome ne odstupaju od onih utvrđenih u kolektivnom sporu, a takva deklaratorna presuda je osnov za isplatu naknade u odnosu na koju je u konkretnom slučaju nastupila zastara.

41. U odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetne odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

42. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

43. Iz iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 27. siječnja 2026. godine proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu prvi puta vidjela kod javnog bilježnika gdje je istoga potpisala, a cijela obrada kredita i davanje informacija odrađeno u auto kući Cerin u Kanfanaru, gdje je prodavatelj u salonu Feručo Cerin izlagao informacije o auto kreditu koji se rješavao putem auto kuće Cerin i zalagao se da će se potruditi da kredit bude povoljan ne spominjući valutu ili bilo što. Tužiteljica tvrdi da je tek kod javnog bilježnika konstatirala da je riječ o kreditu u CHF valuti kada je utvrdila i drugi iznos od onoga koji je trebala za kupnju automobila u valuti EUR od 15.000,00. Navodi da je banka pripremila ugovor s kojom nije imala nikakav kontakt s time da ni kod javnog bilježnika nitko od banke nije bilo, a onda joj se tamo predočilo po predstavnici auto kuće da je to povoljan kredit, da svi rade kredite u CHF i da će joj rata biti mjesečno 1.600,00 kuna. Tužiteljica tvrdi da o toj valuti ništa tada nije znala jer se s njom nije koristila niti je pratila tečajnu listu za tu valutu, pa iako je tada radila kao konobarica, s tom valutom da se nije susretala. Navodi da ju je osoba iz auto kuće kod javnog bilježnika uvjeravala da je riječ o povoljnom kreditu, sigurnom i kojeg svi uzimaju pri čemu da ništa nije objašnjavala u svezi kamate i valute, a posebice o rizičnosti te valute, a niti da HNB ne štiti tu valutu u odnosu na kunu. S vremenom da je početni anuitet porastao i na iznos od 2.600,00 kuna mjesečno no, da je ista kredit otplatila u cijelosti jer banka nije ništa nudila povoljnijega kada se obraćala u razdoblju promjena i porasta anuiteta.

44. Na pripremnom ročištu održanom dana 13. ožujka 2024. godine, u odsutnosti tužene, tužiteljica je povukla točku II. tužbenog zahtjeva, odnosno tražbinu isplate preplate po osnovi promjene kamatne stope.

44.1. Podneskom od 16. prosinca 2024. godine tužena se usprotivila povlačenju kondemnatornog zahtjeva iz točke II. tužbe to je o istome sud odlučio ocijenivši prigovor zastare osnovanim kao u točki III. presude (točka 12. obrazloženja).

45. S obzirom na tužiteljičin zahtjev i odluku suda da je za dio kondemnatornog zahtjeva (preplata po kamati) nastupila zastara, imenovanom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. naložen je zadatak da utvrdi iznos preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, slijedom čega je isti takav izračun dostavio u pisanom nalazu od 16. listopada 2025. godine (list 615-636 spisa).

45.1. Vještak je postupajući po naloženom zadatku suda utvrdio:

- da je tužiteljica pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.555445 za 1 CHF) na ime tečajnih razlika u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 3.876,75 eura prikazano u tablici 6. nalaza vještaka (list 621);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do prijevremene otplate tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,555445 za 1 CHF), iznosi 69,78 eura kako je prikazano u tablici 6 nalaza vještaka (list 622);

- da neto više plaćeno na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 3.806,98 eura kako je to prikazano u tablici 7 nalaza vještaka (list 623).

46. Podneskom od 27. listopada 2025. godine (list 647-649) tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev u odnosu na kondemnatorni dio po osnovi preplate valutne klauzule u iznosu od 3.806,98 eura uz pripadajuću zateznu kamatu na svakomjesečni iznos preplate utvrđene po vještaku (tablica 7), prihvaćajući prijeboj negativne razlike (69,78 eura).

47. Podneskom od 29. listopada 2025. godine (list 650-653) tužena se očituje na nalaz vještaka prihvaćajući isti bez prigovora u odnosu na matematički izračun iako i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja iz svih istaknutih navoda u tijeku postupka. U odnosu na prigovor radi prijeboja usklađuje iznose prema pregledu utvrđenih negativnih tečajnih razlika iz tablice 6. nalaza vještaka.

48. Na ročištu od 27. siječnja 2026. godine raspravljalo se o pisanom nalazu vještaka kada je vještak Tomislav Prpić u bitnome ponovio iznose utvrđenih preplata iz tablice 6. i 7., koja posljednja uzima u obzir i negativne tečajne razlike odnosno predstavlja pregled neto tečajnih razlika na dan plaćanja, kakav je zahtjev tužiteljica postavila prihvaćajući prijeboj utvrđenih negativnih razlika i time prihvatila prigovor radi prijeboja.

49. Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz vještaka kao i usmeno izlaganje jer je dano na jasan i određen način, to ne nalazi razloga za sumnju u točnost i stručnost istoga, tim više što su nalaz vještaka prihvatile obje stranke kao točan u matematičkom smislu.

50. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

51. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je kako je naprijed navedeno regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

52. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

53. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

54. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u koja se tijekom otplate mijenjala prema odluci tužene nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu na svaki iznos preplate anuiteta od dana stjecanja odnosno, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kojem je sadržan iznos preplate kad je tužitelju zapravo i nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

54. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška na ime zastupanja u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura, sastojeći od nagrade odvjetnika za sastav tužbe od (100 bodova - 200,00 eura), pristupa na ročišta od: 13. prosinca 2024. godine i 27. siječnja 2026. godine (svako po 100 bodova -200,00 eura) te za sastav dva obrazložena podneska od 01. veljače 2022. godine i 27. listopada 2025. godine (svako po 100 bodova - 200,00 eura), uz pripadajući iznos PDV-a od 250,00 eura (25% od 1.000,00 eura), uz trošak vještačenja 491,50 eura i plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 107,00 eura.

55. Sud je u cijelosti prihvatio nastale troškove kao potrebne za vođenje ove parnice te ih dosudio tužiteljici u cijelosti i pored okolnosti što nije u cijelosti uspjela u postupku, a sve iz razloga što tužiteljica prije svega nije izazvala predmetnu tužbu u povučenom dijelu o čemu slijedi obrazloženje.

55.1. Tužiteljica je podnijela tužbu dana 29. srpnja 2021. godine, tražbinom i glede preplaćenih kamata i ustrajala kod tog tužbenog zahtjeva sve dok isti nije povukla na pripremnom ročištu od 13. prosinca 2024. godine, kojem povlačenju se tužena usprotivila, zbog čega je sud morao odlučivati o tom zahtjevu.

56. U odnosu na ovu tražbinu valja istaći zauzeto pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 (čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 107/96, 91/96, 112/99, 88/01) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

57. Dakle, u vrijeme podnošenja tužbe bi zastara za ovaj povučeni kondemnatorni zahtjev počela teći tek pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

58. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske oduke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. godine i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VS RH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, te ono glasi: "Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe".

59. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite".

60. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka, tek je donošenjem ovog objedinjenog mišljenja tužiteljici postala poznata izmjena pravnog shvaćanja Građanskog odjela VS RH glede početka tijeka zastare za njezin kondemnatorni zahtjev iz povučenog dijela tužbe (preplata po osnovi kamate), zbog čega je i povukla tužbu u tom dijelu na pripremnom ročištu od 13. prosinca 2024. godine.

61. Tako bi, s obzirom na izmjenu sudske prakse nametanje plaćanja sudskih troškova nastalih uslijed povlačenja tužbe, a time i djelomičnog uspjeha tužene, za tužiteljicu predstavljalo prekomjeran teret odnosno, nametanje znatnog financijskog opterećenja nakon završetka postupka može predstavljati nerazmjerno ograničenje konvencijskog prava na pristup sudu zajamčenog odredbom čl. 6. toč. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava temeljnih sloboda ("Narodne novine" MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17), a tužiteljica iz opravdanih razloga nije mogla predvidjeti svoj neuspjeh u parnici (primjerice, Europski sud za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske).

62. Takva oduka o naknadi troškova parničnog postupka u dijelu, neuspjeha, predstavlja ograničenje odnosno, miješanje u konvencijska prava te se u ovom slučaju radi o opravdanom razlogu uslijed kojega tužiteljica nije mogla predvidjeti svoj neuspjeh s obzirom na izmijenjenu sudsku praksu.

63. Kako je prema odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima (NN broj: 28/2013, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022, 16/2023, 155/2023, 36/2024 i 136/2025) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca, odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela Županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda treba zaključiti kako ne postoje razlozi na obvezivanje tužiteljice naknaditi troškove suprotnoj strani.

64. Slijedom iznijetog, neuspjeh tužiteljice u odbijajućem dijelu njezina zahtjeva predstavlja prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, niti postoje drugi važni razlozi koji se mogu pripisati tužiteljici za taj dio kondemnatornog zahtjeva iz tužbe, pa imajući u vidu i da zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, sud je odlučio istoj priznati sve troškove postupka pri čemu nije uzeo u obzir dio tužiteljičinog neuspjeha, odnosno uspjeha tuženika koji je uslijedio zbog nedavanja pristanka na djelomično povlačenje tužbe, a sve primjenom odredaba čl. 154. st. 4. i 155. ZPP-a i primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 20. veljače 2026. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu odnosno, od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.