REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-1564/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Jošku Jurašinu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić i Bilić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. listopada 2025. godine u nazočnosti tužitelja, pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavnim odredba čl.1 i čl.4 Ugovora o kreditu br.9011878502 zaključenog između tužitelja i tuženika 8.9.2006.godine u dijelu kojim je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja odlukom banke na ime obračunatih anuiteta primjenom kamatne stope i valutne klauzule te se nalaže tuženiku roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ukupan iznos od 6.801,28 EUR sa zakonskim kamatama po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku:

-na iznos od 65,08 EUR od 30.11.2010.godine do isplate,

-na iznos od 38,54 EUR od 31.12.2010.godine do isplate,

-na iznos od 38,54 EUR od 31.1.2011.godine do isplate,

-na iznos od 62,94 EUR od 28.2.2011.godine do isplate,

-na iznos od 51,81 EUR od 31.3.2011.godine do isplate,

-na iznos od 51,81 EUR od 30.4.2011.godine do isplate,

-na iznos od 91,63 EUR od 31.5.2011.godine do isplate,

-na iznos od 65,82 EUR od 30.6.2011.godine do isplate,

-na iznos od 197,81 EUR od 31.7.2011.godine do isplate,

-na iznos od 118,18 EUR od 31.8.2011.godine do isplate,

-na iznos od 65,09 EUR od 30.9.2011.godine do isplate,

-na iznos od 104,90 EUR od 31.10.2011.godine do isplate,

-na iznos od 65,09 EUR od 30.11.2011.godine do isplate,

-na iznos od 91,63 EUR od 31.12.2011.godine do isplate,

-na iznos od 118,17 EUR od 31.1.2012.godine do isplate,

-na iznos od 91,63 EUR od 29.2.2012.godine do isplate,

-na iznos od 91,63 EUR od 31.3.2012.godine do isplate,

-na iznos od 91,63 EUR od 30.4.2012.godine do isplate,

-na iznos od 91,63 EUR od 31.5.2012.godine do isplate,

-na iznos od 131,45 EUR od 30.6.2012.godine do isplate,

-na iznos od 184,54 EUR od 31.7.2012.godine do isplate,

-na iznos od 171,26 EUR od 31.8.2012.godine do isplate,

-na iznos od 157,99 EUR od 30.9.2012.godine do isplate,

-na iznos od 65,09 EUR od 31.10.2012.godine do isplate,

-na iznos od 197,81 EUR od 30.11.2012.godine do isplate,

-na iznos od 264,17 EUR od 31.12.2012.godine do isplate,

-na iznos od 184,54 EUR od 31.1.2013.godine do isplate,

-na iznos od 65,09 EUR od 28.2.2013.godine do isplate,

-na iznos od 423,43 EUR od 31.3.2013.godine do isplate,

-na iznos od 157,99 EUR od 30.4.2013.godine do isplate,

-na iznos od 264,17 EUR od 31.5.2013,godine do isplate,

-na iznos od 67,64 EUR od 30.6.2013.godine do isplate,

-na iznos od 171,26 EUR od 31.7.2013.godine do isplate,

-na iznos od 144,72 EUR od 31.8.2013.godine do isplate,

-na iznos od 343,82 EUR od 30.9.2013.godine do isplate,

-na iznos od 331,81 EUR od 2.7.2013.godine do isplate,

-na iznos od 331,80 EUR od 12.8.2013.godine do isplate,

-na iznos od 796,34 EUR od 9.9.2013.godine do isplate,

-na iznos od 903,14 EUR od 17.9.2013.godine do isplate,

-na iznos od 23,86 EUR od 17.9.2013.godine do isplate.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.081,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Pred ovim sudom dana 11. lipnja 2019. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke dana 8. rujna 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 9011878502 koji je tužitelju isplaćen. Tužitelj da je u cijelosti redovito plaćao svoje obveze koje su znatno povećane te da je plaćena i neosnovana tečajna razlika od ugovorene kamatne stope od 5,17 % i jednostrano povećane kamatne stope da predstavlja preplatu u iznosu od 44.883,10 kn, tužitelj potražuje ovaj iznos. Tužitelj da je u ovom, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru, ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF te otplatu kredita vezao za ovu valutu. Tužitelj navodi da se radi o ništetnim odredbama na ime promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF pa postavlja zahtjev kojim traži utvrđenje da su ove odredbe ništetne i od tuženika potražuje iznos od 44.883,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama kao i naknadu parničnog troška.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Suviše, tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije. Tužitelj i tuženik da su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9011878502 dana 08.09.2006. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 38.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena da je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,17 %. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi da polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, predmetni ugovor o kreditu da je u cijelosti prestao isplatom kredita dana 19.09.2013.godine. Na ništetnost ugovora da se ne može pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Nadalje, da je nesporno Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. U postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi da ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena da bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. da je izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule da ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor da je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj da je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Tuženik se protivi visini zahtjeva te taj prigovor obrazlaže kao što detaljno obrazlaže i prigovor zastare potraživanja.

3. Svojim podneskom od 22.veljače 2023.godine tužitelj je uredio svoj zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Tuženik se usprotivio i ovako uređenom zahtjevu, navodi da se radi o preinaci tužbe, ovaj sud je stava da je tužitelj ovlašten urediti zahtjev i isti povećati nakon provedenog dokaza vještačenjem, to je tužitelj i napravio pa ovaj prigovor tuženika nije osnovan.

4. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 9011878502 zaključenog između stranaka dana 8.rujna 2006.godine sa svom popratnom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc ZG.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 8.rujna 2006.godine, a koje se odnose na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu i ugovaranje valutne klauzule u CHF te zahtjev za isplatu iznosa temeljem više plaćenog sa ovih osnova.

6. Dana 24.svibnja 2024.godine donesena je prvostupanjska presuda ovog suda broj P-3478/19, izreka iste glas kao u tč.I. izreke ove presude, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.831,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom. Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu, dana 3.travnja 2025.godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1195/24 kojim je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju ukidnog rješenja navodi se da iz stanja spisa proizlazi da tijekom prvostupanjskog postupka nije proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, pa da je utvrđenje suda nejasno i kontradiktorno stanju u spisu i sadržaju raspravnih zapisnika.

7. U daljnjem tijeku postupka sud je pored već izvedenih dokaza, izveo dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu kupnje osobnog automobila, isključivo za osobne potrebe, da je želio kupiti automobil Mazda 6 od autokuće Mazda Muše, da mu se čini kako je u vrijeme podizanja ovog kredita bio klijent tuženika, u to vrijeme da je bio zaposlenik u trgovačkom društvu svog oca, da nije bio vlasnik udjela u nekom trgovačkom društvu niti vlasnik obrta, da je došao u poslovnicu banke i da mu je ponuđen upravo ovaj kredit vezan za valutu CHF, da se ne sjeća nikakvih detalja u pogledu razgovora sa službenikom povodom ovog kredita niti da mu je ponuđen neki drugi kredit osim ovog. Navodi da se ne sjeća je li ovaj kredit bio povoljniji od drugih kredita na tržištu, da je prihvatio to što mu je ponuđeno, a u to vrijeme da stvarno nije bilo traga sumnji da bi mu rata mogla skočiti dvostruko, rata da je bila veća nego plaća u jednom trenutku. Banka da je podizala kamatnu stopu i tečaj CHF da je rastao, svakako da mu je to stvorilo velike probleme, a da je to bilo jako davno i da je ovo što je iskazao ono čega se sjeća. Navodi da je kredit redovno otplatio i nakon toga automobil prodao, ponavlja da mu je ovo osobno vozilo trebalo isključivo za osobne potrebe i da sa njim nije obavljao nikakvu poslovnu djelatnost. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da se on osobno ne razumije ni u kakve financije. Navodi da nije bilo prilikom dogovora za kredit mogućnost da dobije još povoljnije uvjete, da je to bila situacija "uzmi ili ostavi" i da je ovo prihvatio. Navodi da se nije niti pokušao cjenkati niti pregovarati oko boljih uvjeta, da se u to ne razumije. Navodi da je u promatrano vrijeme kada je zaključio ugovor o kreditu u očevoj firmi radio kao agent u prometu kamiona. Automobil koji je kupio iz ovog kredita da uopće nije bio vezan za očevu firmu niti je sa tim imao bilo kakve veze.

9. Sud je prihvatio ovaj iskaz tužitelja kao logičan, uvjerljiv i vjerostojan, iskaz je u skladu sa svim izvedenim dokazima, sud drži utvrđenim da u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača, radi se o namjenskom kreditu za kupnju osobnog automobila Mazda 6, za osobne potrebe tužitelja kao fizičke osobe i potrošača. Dakle, ovaj sud drži da tužitelj ima status potrošača u ovom pravnom poslu.

10. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 8.rujna 2006.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom u CHF na iznos od 38.000,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,12% godišnje, te je određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je kredit već otplaćen.

11. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda. Istaknut je i prigovor zastare.

12. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

13. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

14. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

15. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

17. Kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača, te da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

18. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

19. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 3. i 6.. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 7,90 %. Dakle, ovaj zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,17%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

20. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, te je zahtjev i u ovom dijelu valjalo prihvatiti. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

21. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

22. Kako, temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tako i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc ZG. Sudski vještak u svom pisanom nalazu daje prikaz svih utvrđenja vezano za predmetni pravni posao, navodi da je kredit iskorišten, kredit da je otplaćen u cijelosti 17.rujna 2013.godine, a dospijeće prvog anuiteta bilo je 31.listopada 2006.godine. Vještak navodi da je u ugovoru utvrđeno kako je kamatna stopa 5,17% godišnje, da je vidljivo iz priložene dokumentacije da je tuženik primjenjivao ovu kamatnu stopu do 31.srpnja 2007.godine, od 31.kolovoza 2007.godine do 31.siječnja 2008.godine kamatnu stopu od 6,17% godišnje, a od 29.veljače 2008.godine do 31.prosinca 2008.godine kamatnu stopu od 7,45% godišnje. Sudski vještak daje izračun razlike više plaćenog zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule. Navodi da je tužitelj po predmetnom Ugovoru više platio iznos od 50.974,28 kuna zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule od čega 38.017,60 kn s osnova glavnice i iznos od 12.956,68 kn na ime kamata. Dakle, sud prihvaća vještvo vještaka u cijelosti, tužitelj iznose preplate konvertira u eure i potražuje isplatu ukupnog iznosa od 6.801,28 eura, tužitelju prema stavu ovog suda pripada ovaj iznos, vezano za ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

24. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

25. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

26. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 11.lipnja 2019.godine) u dijelu zahtjeva za isplatu preplaćenog s osnova promjene tečaja CHF. Prigovor zastare ne bi bio osnovan ni po pitanju isplate radi ništetnosti promjenjive kamatne stope, međutim, prema sudskom vještaku ugovorena kamata nije se mijenjala tijekom otplate kredita pa s ovog osnova više nema niti zahtjeva, a nije bilo ni preplate od strane tužitelja. Dakle, kako je prigovor zastare na ime više plaćenog s naslova promjene tečaja valute CHF osnovan, to je zahtjev za isplatu iznosa od 6.801,28 eura valjalo prihvatiti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako su iste i zatražene, od stjecanja preplaćenih iznosa do isplate, sve vezano za čl.29. ZOO-a. U oba slučaja primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, prigovor zastare nije osnovan. Tužitelju s obzirom na uvođenje eura kao valute u RH pripada prema stavu ovog suda isključivo eurski iznos, a ne iznos u kunama, iskazan dvojno i u eurima.

27. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava obrazloženog podneska od 22.veljače 2023.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 29.lipnja 2021.godine, 17.svibnja 2022.godine, 13.veljače 2023.godine, 9.travnja 2024.godine i 21.listopada 2025.godine; za svaku radnju po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 1.200,00 eura, na ovaj iznos tužitelju valja dodati i 25% PDV-a u iznosu od 350,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, što ukupno zbrojeno daje iznos od 2.081,80 EUR, koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik konačno obvezan isplatiti tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Preostali trošak nije obistinjen tužitelju jer nije bio potreban za vođenje postupka. Trošak sudskih pristojbi nije priznat tužitelju, temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dakle, tužitelj ovaj trošak neće imati, pa mu ga tuženik ne treba niti naknaditi.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika