REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3470/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužiteljice NI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Dijani Vulić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. listopada 2025. godine u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 1. Ugovora o kreditu Broj: 418-50-3615530 od 18.08.2006. godine ovjeren kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta od dana 21.08.2006.. godine, OU-738/2006 sklopljenog između prednika tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.091,29 CHF, po srednjem tečaju Kreditora, vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu Broj: 418-50-3615530 od 18.08.2006. godine ovjeren kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta od dana 21.08.2006.. godine, OU-738/2006 sklopljenog između prednika tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika u dijelu, i to:

- u tč 7, "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,...“.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ukupan iznos od 3.665,25 EUR sa zakonskim zateznim kamatama do 31.12. 2007.godine po stopi od 15%, od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena; od 1.8.2015.godine do 31.12.2022. godine obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, koje teku na iznos od:

- 1,55 EUR od

1.10.2006. g. pa do isplate,

- 1,12 EUR od

1.11.2006. g. pa do isplate,

- 13,45 EUR od 1.11.2008. g. pa do isplate,

- 17,42 EUR od 1.1.2009. g. pa do isplate,

- 20,24 EUR od 1.2.2009. g. pa do isplate,

- 21,52 EUR od 1.3.2009. g. pa do isplate,

- 18,39 EUR od 1.4.2009. g. pa do isplate,

- 19,08 EUR od 1.5.2009. g. pa do isplate,

- 13,57 EUR od 1.6.2009. g. pa do isplate,

- 9,52 EUR od

1.7.2009. g. pa do isplate,

- 10,60 EUR od 1.8.2009. g. pa do isplate,

- 12,74 EUR od 1.9.2009. g. pa do isplate,

- 12,55 EUR od 1.10.2009. g. pa do isplate,

-10,39 EUR od 1.11.2009. g. pa do isplate,

-14,44 EUR od 1.12.2009. g. pa do isplate ,

-17,69 EUR od 1.1.2010. g. pa do isplate ,

-22,31 EUR od 1.2.2010. g. pa do isplate ,

-21,26 EUR od 1.3.2010. g. pa do isplate ,

-27,53 EUR od 1.4.2010. g. pa do isplate ,

-26,34 EUR od 1.5.2010. g. pa do isplate ,

-28,66 EUR od 1.6.2010. g. pa do isplate ,

-48,73 EUR od 1.7.2010. g. pa do isplate ,

-44,60 EUR od 1.8.2010. g. pa do isplate ,

-57,22 EUR od 1.9.2010. g. pa do isplate ,

-52,86 EUR od 1.10.2010. g. pa do isplate ,

-45,84 EUR od 1.11.2010. g. pa do isplate ,

-60,65 EUR od 1.12.2010. g. pa do isplate ,

-79,48 EUR od 1.1.2011. g. pa do isplate ,

-66,15 EUR od 1.2.2011. g. pa do isplate ,

-70,82 EUR od 1.3.2011. g. pa do isplate ,

-64,87 EUR od 1.4.2011. g. pa do isplate ,

-65,94 EUR od 1.5.2011. g. pa do isplate ,

-91,19 EUR od 1.6.2011. g. pa do isplate ,

-93,65 EUR od 1.7.2011. g. pa do isplate ,

-114,43 EUR od 1.8.2011. g. pa do isplate ,

-103,62 EUR od 1.9.2011. g. pa do isplate ,

-91,79 EUR od 1.10.2011. g. pa do isplate ,

-89,87 EUR od 1.11.2011. g. pa do isplate ,

-88,96 EUR od 1.12.2011. g. pa do isplate ,

-94,56 EUR od 1.1.2012. g. pa do isplate ,

-99,45 EUR od 1.2.2012. g. pa do isplate ,

-100,10 EUR od 1.3.2012. g. pa do isplate ,

-96,72 EUR od 1.4.2012. g. pa do isplate ,

-99,00 EUR od 1.5.2012. g. pa do isplate ,

-100,56 EUR od 1.6.2012. g. pa do isplate ,

-97,94 EUR od 1.7.2012. g. pa do isplate ,

-98,63 EUR od 1.8.2012. g. pa do isplate ,

-96,66 EUR od 1.9.2012. g. pa do isplate ,

-92,41 EUR od 1.10.2012. g. pa do isplate ,

-96,94 EUR od 1.11.2012. g. pa do isplate ,

-99,12 EUR od 1.12.2012. g. pa do isplate ,

-97,59 EUR od 1.1.2013. g. pa do isplate ,

-89,04 EUR od 1.2.2013. g. pa do isplate ,

-96,31 EUR od 1.3.2013. g. pa do isplate ,

-96,94 EUR od 1.4.2013. g. pa do isplate ,

-94,09 EUR od 1.5.2013. g. pa do isplate ,

-85,24 EUR od 1.6.2013. g. pa do isplate ,

-85,01 EUR od 1.7.2013. g. pa do isplate ,

-87,19 EUR od 1.8.2013. g. pa do isplate ,

-90,67 EUR od 1.9.2013. g. pa do isplate .

IV. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3615530 sklopljenog između tuženika kao kreditora i prednika tužitelja kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 3. Ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je Korisnik kredita obvezan Kreditoru platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 608,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 24.08.2006. godine do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje; od 1.siječnja 2008.godine pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1.kolovoza 2015.godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.972,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 23.travnja 2021.godine zaprimljena je tužba prednika tužiteljice CI, u tužbi se navodi da je tužitelj sa tuženikom dana 18.08.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva Broj: 418- 50-3615530 (dalje: Ugovor) s rokom otplate od 84 mjeseca, a temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 30.091,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja kredita. Odredbom točke 1. Ugovora da je utvrđeno da tuženik kao kreditor odobrava tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.091,29 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, a u toč.7. da je naveden način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti da dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prema toč. 2. Ugovora kamatna stopa da je redovna kamata koja je godišnja, promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a u trenutku sklapanja Ugovora da iznosi 5,20% (pet zarez dvadeset posto). Nadalje, kamata po dospijeću da je u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja Ugovora iznosi 15.00% (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i naplaćene iznose koje Korisnik kredita duguje temeljem Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio Presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao tuženik ad. 7.):

- u razdoblju od 01. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- te u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke,

a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 01. travnja 2005. godine, odnosno od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. , te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena prvostupanjska odluka da je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske Presudom i Rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine. S druge strane da je navedena odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom su odbijene, sukladno pravnim stajalištima i uputama danima u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. godine i Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine, žalbe svih utuženih banaka, pa tako i tuženikova žalba. Tuženik da je tužitelju dana 23.08.2006. godine naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 4.584,91 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 993,01 CHF (3,30 % od iznosa odobrenog kredita) obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan 23.08.2006. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke da su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje u tekstu: ZOO/05). Radi svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu, postavlja tužbeni zahtjev koji glasi:

„I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba točke 1. Ugovora o kreditu Broj: 418-50-3615530 od 18.08.2006. godine ovjeren kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta od dana 21.08.2006.. godine, OU-738/2006 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.091.29 CHF, po srednjem tečaju Kreditora, vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita.

II.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu Broj: 418- 50-3615530 od 18.08.2006. godine ovjeren kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta od dana 21.08.2006.. godine, OU-738/2006 sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika u dijelu, i to:

- u točka 7, "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF,

važećem na dan dospijeća,...“.

III.

Dužan je tuženik, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 27.616,14 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31.08.2013.. godine po stopi u visini utvrđenoj sukladno odredbi članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate.

IV.

Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3615530 sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja ĆI kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dakle točka 3. Ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je Korisnik kredita obvezan Kreditoru platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

V.

Nalaže se tuženiku, da tužitelju, na ime plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, isplati iznos od 4.584,91 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24.08.2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 15 dana

IV.

Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.“

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. O tom prigovoru je pravomoćno odlučeno, dakle, stvarno i mjesno nadležan je Općinski sud u Splitu.

3. Nadalje, u svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga, pa te razloge tuženik opsežno elaborira. Navodi da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Nevenke Kekez, pod brojem OU-738/2006, koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je potpuno razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, da je razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj da je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Tužitelj također u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva koja je ugovorena člankom 3. ugovora o kreditu, a kojom su stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu suglasno ugovorile jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Prvenstveno, tuženik ističe da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada) potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti o plaćanju naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Nastavno, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik navodi i to da ugovorne strane ugovora o kreditu nisu samo tužitelj i tuženik, nego i MI kao sudužnik, a iz čega da jasno proizlazi da tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba želi utvrditi u ovom postupku, da se radi o materijalnopravnom nedostatku.

4. Što se tiče navedenog prigovora tuženika, vezano za okolnost da je tužitelj trebao podnijeti tužbu protiv svih sudionika pravnog posla, pa tako i PI, sudužnika, ovaj navod tuženika nije osnovan, naime, radi se o namjenskom kreditu za kupnju novog vozila Mazda, kredit je uredno otplaćen, kredit je otplaćivao upravo tužitelj kao dužnik i zaista ovom tužbom nije trebala biti obuhvaćena MI, jer se u odnosu na nju ne postavlja kondemnatorni zahtjev i slijedom toga nije bi nužna i jedinstvena suparničarka radi utvrđenja ništetnost određenih odredbi ugovora.

5. Kako je raniji tužitelj preminuo, to je postupak pravomoćno preuzela njegova nasljednica, sadašnja tužiteljica, supruga ranijeg tužitelja.

5. Svojim podneskom od dana 30.rujna 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužiteljica uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude.

6. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 361550 18.kolovoza 2006.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc. Ines Lozić.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF te tzv.ulazne naknade isplatu više plaćenog iznosa temeljem ništetnih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 18.kolovoza 2006.godine, a koje se odnose na nezakonito ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i tzv.ulazne naknade. Nije sporno da ovaj ugovor nije konvertiran.

9. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i prednika tužitelja, kao korisnika kredita, dana 18.kolovoza 2006.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 30.091,29 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca, radilo se namjenskom kreditu za kupnju vozila od određene auto kuće, novog vozila marke Mazda. Vezano za predmetni pravni posao prednik tužitelja, sada i tužitelj, ima status potrošača. Ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu, mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen. Nadalje, ugovorena je i tzv. ulazna naknada, jednokratna, od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. Raniji tužitelj CI, koji je zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom, je preminuo, postupak je preuzela njegova supruga, sadašnja tužiteljica, dakle, sud nije mogao izvesti dokaz saslušanjem tužitelja jer je isti preminuo, a nije bilo potrebe saslušati njegovu suprugu, jer ista nije zaključila sa tuženikom. Sud inače drži da su u ovom postupku izvedeni svih dokazi potrebni za meritorno presuđenje.

11. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. (primjenu iste i u ovom slučaju) kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Visoki Trgovački sud RH je presudom Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.rujna 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti… što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženici su postupali suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud je odlukom Rev-2221/18 od 3.rujna 2019.godine odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je izjavljena protiv citirane odluke, dakle, radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

12. Dakle, što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno prednika tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno prednik tužitelja bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

13. Stoga su ništetne odredbe Ugovora o kreditu vezane za valutu CHF, pa je radi navedenog valjalo iste utvrditi ništetnim i odlučiti kao u izreci presude. Za navesti je da je raniji tužitelj kao ugovorna strana i korisnik kredita upravo osoba koja je ugovor zaključila i isti otplatila, isti je bio aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, ima status potrošača, upravo je raniji tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i njegovoj nasljednici pripada cjelokupan preplaćeni iznos.

14. Temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

15. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić. Sudski vještak u svom nalazu navodi:

„ Na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu, ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

5,20% godišnje do 31.10.2007.,

6,20% godišnje do 30.04.2008.,

6,75% godišnje do 28.02.2009.,

7,75% godišnje do 30.06.2011.,

7,50% godišnje do 30.09.2011.,

6,75% godišnje do kraja otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 428,14 CHF do 456,16 CHF kao najvećeg iznosa.

U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja korisnik je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je korisnik plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenja službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

U razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 3.485,24 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 3.665,25 EUR, te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita manje plaćen iznos od 180,01 EUR. Temeljem čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovorena je jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Kredit je isplaćen 23.08.2006. godine što ujedno predstavlja i dospijeće ulazne naknade. Pod pretpostavkom da je ulazna naknada naplaćena sukladno čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 30.091,29 CHF, te iznos ulazne naknade od 3,30% iznosi 993,01 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF = 4,617168 kn) daje iznos od 4.584,91 kn, odnosno 608,52 EUR.“

16. Temeljem kvalitetnog i obrazloženog nalaza sudski vještak Ines Lozić daje konačno mišljenje te navodi:

„Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose 3.665,25 EUR,

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 180,01 EUR, Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.485,24 EUR. Temeljem čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovorena je jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita. Kredit je isplaćen 23.08.2006. godine što ujedno predstavlja i dospijeće ulazne naknade. Pod pretpostavkom da je ulazna naknada naplaćena sukladno čl. 3 Ugovora o kreditu, ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 30.091,29 CHF, te iznos ulazne naknade od 3,30% iznosi 993,01 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF = 4,617168 kn) daje iznos od 4.584,91 kn, odnosno 608,52 EUR.“

17. Sud je prihvatio vještvo sudskog vještaka dipl.oecc Ines Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, tužitelj je konačno u skladu sa tim vještvom i uredio svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci presude. Temeljem vještva sudskog vještaka, vezano za sve izvedene dokaze, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF, dakle, tuženik je tužitelju dužan isplatiti iznos od zatraženih 3.665,25 EUR. Nikakve daljnje dokaze u ovom postupku nije trebalo izvoditi, činjenično stanje je prema stavu ovog suda u potpunosti utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

18. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je doneseno 31.siječnja 2022.godine, određeno je da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Dakle, sve tužbe na temelju kolektivne presude u ovakvom slučaju koje su podnesene do 14. lipnja 2023. godine, su pravovremeno podnesene, u ovom slučaju tužba je podnesena dana 23.travnja 2021.godine, prigovor zastare nije osnovan. Presudom Trgovačkog suda Zagrebu P-1401/2012, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.6.2018. u dijelu valutne klauzule CHF, okončan je spor za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača s kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

19. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.

20. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju i temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a pripadaju ovako zatražene kamate na svaki pojedini iznos preplate kroz utuženi period. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

21. Vezano za tzv.negativne razlike, za navesti je da je tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja niti protutužbu odnosno postavio protutužbeni zahtjev, tako da o tom i ne treba odlučiti. Svakako, takvog zahtjeva niti prigovora tuženika u ovom slučaju nema, a za navesti je i to da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja, a jasno je da se negativne i pozitivne razlike uzajamno isključuju, dakle, izračunate negativne razlike sa predmetnog osnova su za druge mjesece od ovih pozitivnih koje tužitelj potražuje. Za slučaj drugačijeg stava višeg suda, sudski vještak je po nalogu suda, radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, izračunao i ove tzv.negativne razlike. Dakle, tuženiku ne pripadaju negativne razlike u ovom iznosu i za taj iznos sud nije ovlašten (niti tuženik ima status potrošača, a smatra da je predmetna ugovorna odredba valjana), umanjiti dosuđeno tužitelju.

22. Što se tiče tzv.ulazne naknade prilikom zaključenja ugovora o kreditu, sud drži da je i ova odredba nepoštena pa onda i ništetna, analognom primjenom citiranih odluka u kolektivnom sporu i vezano za sva utvrđenja te stav da je odredba o valutnoj klauzuli CHF nepoštena i ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. Dakle, što se tiče zahtjeva vezano za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu vezano za tzv.ulaznu naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, sud drži da se radi o ništetnoj odredbi. Naime, o ovoj odredbi prednik tužitelja prilikom zaključenja pravnog posla nije mogao posebno pregovarati, radi se o jednostavno rečeno odredbi koju je prednik tužitelja morao prihvatiti kod zaključenja ovog pravnog posla, velikom novčanom iznosu koji je tuženik iskazao u postotku od iznosa koji predniku tužitelja stavlja na raspolaganje, a ničim, ni tada, a ni tijekom postupka ne dokazuje koje je to izdatke u pogledu zaključenja ovog pravnog posla imao i što ta ulazna naknada u biti u stvarnosti predstavlja. Profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a naknada u ovom slučaju zaista predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača, analogno se na ovo primjenjuju citirane odluke u kolektivnom sporu, osim po pitanju početka tijeka zastare vezano za isplatu odnosno vraćanje iznosa plaćene ulazne naknade.

23. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja kao potrošača, radi se o troškovima obrade za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, što nije niti transparentno niti može biti proporcionalno. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, ali čl.1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na ugovoreni način. Dakle, u ovom slučaju radilo bi se o naknadi koji bi predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, nepoštenoj ugovornoj odredbi na štetu potrošača o kojoj potrošač i nije mogao pregovarati. Za navesti je i to da se predniku tužitelja stavio na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni iznos kredita, što također nije dopušteno i pošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita, tužitelju zaista pripada pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade, odnosno u ovom slučaju sukladno zahtjevu pravo na utvrđenje da se radi o ništetnoj odredbi koja ne proizvodi pravne učinke. Dakle, što se tiče prigovora zastare, za navesti je da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, ne primjenjuje se početak tijeka zastare vezano za pravomoćnost odluka u kolektivnom sporu po pitanju promjenjive kamatne stope i valute CHF, u ovom slučaju ulazne naknade početak zastare se drugačije sagledava, nego u navedena druga dva slučaja. Prigovor zastare za ovu ulaznu naknadu nije osnovan, a sve vezano za stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-47/2020 održanoj 30.siječnja 2020.godine, po kojem za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Dakle, ništetnost ove odredbe utvrđuje se ovom presudom, ukoliko ista postane pravomoćna u tom dijelu, pa onda zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik primio od tužitelja nije zastario, prigovor zastare ni u ovom dijelu nije osnovan.

24. Tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se temeljem odredbe čl.328. ZOO- a to pravo ne gasi, a isti ima pravo na isplatu iznosa koji je tuženik primio temeljem ove nepoštene i ništetne odredbe. Sudski vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju pravilno je izračunala da je tzv.ulazna naknada obračunata i naplaćena predniku tužitelja u iznosu od 608,52 EUR i to dana 23.kolovoza 2006.godine. Radi navedenog je osnovan zahtjev tužitelja i na isplatu ovog iznosa tzv.ulazne naknade i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana 24.kolovoza 2006.godine do isplate, to je dan nakon dana kada je tuženik nepripadno stekao ovaj iznos od prednika tužitelja.

25. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, trošak sastava podneska od 30.rujna 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 7.ožujka 2023.godine, 23.svibnja 2023.godine, 14.siječnja 2025.godine i 9.listopada 2025.godine; za svaku radnju po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od ukupno 1.200,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 472,50 EUR; tako da je konačno tuženik na ime naknade cjelokupnog parničnog troška obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1..972,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije obistinjen jer nije bio potreban za vođenje postupka. Tužitelj ima status potrošača i plaćanja sudskih pristojbi oslobođen je temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), pa sud nije obvezao tuženika da mu naknadi i trošak sudskih pristojbi, a tužitelj ranije pristojbu tužbe nije ni platio.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika