Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3405/2024-19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužiteljice LNP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 26. studenog 2025. godine u nazočnosti tužitelja, pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 14648/08 od 21.3.2008. godine, kojeg su zaključili LNP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 93.100,00 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u članku 2. u dijelu u kojem se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju u izabranoj stranoj valuti (CHF – kao valuta ugovora), u članku 2. u dijelu u kojem se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru vrše u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, članak 2., podtočke 5., 6., u cijelosti, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će u ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditora na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, d), 3., u kojem je ugovoreno kako će se na prijevremene uplate će se primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d), 4., u dijelu u kojem kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 14648/08 od 21.3.2008. godine, kojeg su zaključili LNP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.

III. Prihvaća se prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika te se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od 36,41 EUR; dok se prigovor radi prebijanja ne prihvaća za zakonske zatezne kamate na ovaj iznos od 13.veljače 2018.godine do isplate te za iznos od 0,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13.veljače 2018.godine te se utvrđuje da je u ovom dijelu prigovor radi prebijanja neosnovan odnosno da u ovom dijelu ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 15.267,19 Eura, sve sa zakonskom zateznom kamatom do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; koje teku na iznos od:

7,11 EUR od 10.11.2008. godine do isplate,

4,36 EUR od 10.12.2008. godine do isplate,

20,03 EUR od 9.1.2009. godine do isplate,

53,14 EUR od 10.2.2009. godine do isplate,

61,04 EUR od 10.3.2009. godine do isplate,

47,16 EUR od 10.4.2009. godine do isplate,

44,69 EUR od 8.5.2009. godine do isplate,

43,29 EUR od 10.6.2009. godine do isplate,

46,09 EUR od 10.7.2009. godine do isplate,

40,51 EUR od 10.8.2009. godine do isplate,

43,04 EUR od 10.9.2009. godine do isplate,

38,69 EUR od 9.10.2009. godine do isplate,

42,56 EUR od 10.11.2009. godine do isplate,

40,33 EUR od 10.12.2009. godine do isplate,

68,69 EUR od 8.1.2010. godine do isplate,

71,43 EUR od 17.2.2010. godine do isplate,

74,99 EUR od 17.3.2010. godine do isplate,

79,31 EUR od 16.4.2010. godine do isplate,

88,02 EUR od 18.5.2010. godine do isplate,

91,56 EUR od 18.6.2010. godine do isplate,

101,36 EUR od 19.7.2010. godine do isplate,

106,38 EUR od 18.8.2010. godine do isplate,

120,76 EUR od 14.9.2010. godine do isplate,

105,38 EUR od 25.10.2010. godine do isplate,

112,69 EUR od 19.11.2010. godine do isplate,

127,93 EUR od 13.12.2010. godine do isplate,

145,01 EUR od 10.1.2011. godine do isplate,

104,17 EUR od 10.2.2011. godine do isplate,

110,37 EUR od 10.3.2011. godine do isplate,

101,59 EUR od 11.4.2011. godine do isplate,

121,45 EUR od 10.5.2011. godine do isplate,

135,07 EUR od 10.6.2011. godine do isplate,

141,24 EUR od 11.7.2011. godine do isplate,

209,89 EUR od 10.8.2011. godine do isplate,

144,78 EUR od 12.9.2011. godine do isplate,

135,07 EUR od 10.10.2011. godine do isplate,

137,46 EUR od 10.11.2011. godine do isplate,

136,57 EUR od 12.12.2011. godine do isplate,

145,06 EUR od 10.1.2012. godine do isplate,

150,98 EUR od 10.2.2012. godine do isplate,

153,53 EUR od 23.5.2012. godine do isplate,

152,25 EUR od 12.6.2012. godine do isplate,

149,50 EUR od 11.7.2012. godine do isplate,

148,50 EUR od 13.8.2012. godine do isplate,

139,67 EUR od 20.9.2012. godine do isplate,

144,87 EUR od 10.10.2012. godine do isplate,

149,85 EUR od 12.11.2012. godine do isplate,

148,26 EUR od 10.12.2012. godine do isplate,

150,54 EUR od 10.1.2013. godine do isplate,

144,06 EUR od 11.2.2013. godine do isplate,

141,55 EUR od 11.3.2013. godine do isplate,

148,70 EUR od 10.4.2013. godine do isplate,

137,71 EUR od 14.5.2013. godine do isplate,

139,19 EUR od 13.8.2013. godine do isplate,

140,19 EUR od 12.9.2013. godine do isplate,

147,26 EUR od 3.10.2013. godine do isplate,

144,39 EUR od 10.10.2013. godine do isplate,

144,16 EUR od 12.11.2013. godine do isplate,

149,85 EUR od 11.12.2013. godine do isplate,

144,53 EUR od 13.1.2014. godine do isplate,

120,09 EUR od 11.3.2014. godine do isplate,

113,68 EUR od 11.4.2014. godine do isplate,

111,07 EUR od 9.5.2014. godine do isplate,

110,19 EUR od 10.6.2014. godine do isplate,

111,03 EUR od 27.6.2014. godine do isplate,

115,78 EUR od 31.7.2014. godine do isplate,

115,59 EUR od 18.8.2014. godine do isplate,

117,77 EUR od 29.9.2014. godine do isplate,

121,53 EUR od 26.11.2014. godine do isplate,

114,88 EUR od 10.4.2015. godine do isplate,

114,88 EUR od 8.5.2015. godine do isplate,

114,88 EUR od 18.5.2015. godine do isplate,

114,88 EUR od 19.5.2015. godine do isplate,

114,88 EUR od 17.7.2015. godine do isplate,

114,88 EUR od 23.7.2015. godine do isplate,

114,88 EUR od 11.9.2015. godine do isplate,

114,88 EUR od 11.11.2015. godine do isplate,

114,88 EUR od 17.12.2015. godine do isplate,

114,88 EUR od 10.2.2016. godine do isplate,

5.912,15 EUR od 14.3.2016. godine do isplate;

s time da se ukupan iznos ove dosuđene glavnice sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama prebija odnosno umanjuje za iznos od 36,41 EUR (utvrđeni iznos iz tč.III. izreke ove presude), a za koji iznos je utvrđeno potraživanje tuženika spram tužitelja vezano za prigovor radi prebijanja, te je tako konačno dobiveni iznos tuženik dužan isplatiti tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 43927/08 od 26.8.2008. godine, kojeg su zaključili LNP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 16.230,00 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u članku 2. u dijelu u kojem se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju u izabranoj stranoj valuti (CHF – kao valuta ugovora), u članku 2. u dijelu u kojem se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru vrše u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, članak 2., podtočke 5., 6., u cijelosti, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će u ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditora na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, d), 3., u kojem je ugovoreno kako će se na prijevremene uplate će se primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d), 4., u dijelu u kojem kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata.

VI. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 43927/08 od 26.8.2008. godine, kojeg su zaključili LNP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.

VII. Prihvaća se prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika te se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od 1.307,51 EUR; dok se prigovor radi prebijanja ne prihvaća za zakonske zatezne kamate na ovaj iznos od 13.veljače 2018.godine do isplate te za iznos od 23,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 13.veljače 2018.godine te se utvrđuje da je u ovom dijelu prigovor radi prebijanja neosnovan odnosno da u ovom dijelu ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja.

VIII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 3.434,63 Eura sa zakonskom zateznom kamatom do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; koje teku na iznos od:

4,03 EUR od 10.10.2008. godine do isplate,

6,81 EUR od 11.11.2008. godine do isplate,

5,64 EUR od 9.12.2008. godine do isplate,

11,11 EUR od 12.1.2009. godine do isplate,

13,20 EUR od 10.2.2009. godine do isplate,

15,76 EUR od 10.3.2009. godine do isplate,

10,82 EUR od 14.4.2009. godine do isplate,

10,47 EUR od 8.5.2009. godine do isplate,

9,62 EUR od 16.6.2009. godine do isplate,

10,31 EUR od 13.7.2009. godine do isplate,

8,99 EUR od 12.8.2009. godine do isplate,

9,75 EUR od 11.9.2009. godine do isplate,

8,53 EUR od 12.10.2009. godine do isplate,

9,78 EUR od 10.11.2009. godine do isplate,

11,65 EUR od 4.1.2010. godine do isplate,

16,88 EUR od 20.1.2010. godine do isplate,

18,22 EUR od 19.2.2010. godine do isplate,

19,27 EUR od 19.3.2010. godine do isplate,

20,23 EUR od 20.4.2010. godine do isplate,

21,89 EUR od 20.5.2010. godine do isplate,

24,12 EUR od 18.6.2010. godine do isplate,

26,14 EUR od 20.7.2010. godine do isplate,

30,95 EUR od 20.8.2010. godine do isplate,

31,17 EUR od 20.9.2010. godine do isplate,

29,52 EUR od 20.10.2010. godine do isplate,

35,24 EUR od 10.12.2010. godine do isplate,

38,20 EUR od 20.12.2010. godine do isplate,

36,01 EUR od 20.1.2011. godine do isplate,

35,31 EUR od 21.2.2011. godine do isplate,

37,41 EUR od 21.3.2011. godine do isplate,

35,66 EUR od 20.4.2011. godine do isplate,

39,65 EUR od 20.5.2011. godine do isplate,

45,24 EUR od 20.6.2011. godine do isplate,

52,11 EUR od 20.7.2011. godine do isplate,

58,04 EUR od 22.8.2011. godine do isplate,

47,67 EUR od 20.9.2011. godine do isplate,

42,50 EUR od 20.10.2011. godine do isplate,

43,61 EUR od 30.11.2011. godine do isplate,

45,94 EUR od 19.12.2011. godine do isplate,

47,04 EUR od 10.1.2012. godine do isplate,

49,27 EUR od 20.2.2012. godine do isplate,

48,95 EUR od 10.5.2012. godine do isplate,

49,85 EUR od 23.5.2012. godine do isplate,

49,43 EUR od 12.6.2012. godine do isplate,

48,52 EUR od 11.7.2012. godine do isplate,

48,45 EUR od 10.8.2012. godine do isplate,

44,60 EUR od 18.9.2012. godine do isplate,

48,63 EUR od 12.11.2012. godine do isplate,

48,11 EUR od 10.12.2012. godine do isplate,

48,06 EUR od 20.12.2012. godine do isplate,

46,71 EUR od 11.2.2013. godine do isplate,

45,87 EUR od 11.3.2013. godine do isplate,

48,25 EUR od 10.4.2013. godine do isplate,

44,60 EUR od 14.5.2013. godine do isplate,

44,74 EUR od 24.6.2013. godine do isplate,

45,43 EUR od 12.9.2013. godine do isplate,

47,78 EUR od 3.10.2013. godine do isplate,

48,63 EUR od 11.12.2013. godine do isplate,

46,87 EUR od 13.1.2014. godine do isplate,

48,45 EUR od 30.1.2014. godine do isplate,

45,62 EUR od 11.2.2014. godine do isplate,

43,43 EUR od 11.2.2014. godine do isplate,

44,25 EUR od 11.3.2014. godine do isplate,

43,82 EUR od 11.4.2014. godine do isplate,

42,76 EUR od 12.5.2014. godine do isplate,

44,55 EUR od 31.7.2014. godine do isplate,

44,48 EUR od 18.8.2014. godine do isplate,

45,74 EUR od 20.10.2014. godine do isplate,

46,56 EUR od 26.11.2014. godine do isplate,

44,24 EUR od 3.2.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 12.3.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 10.4.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 8.5.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 18.5.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 26.6.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 17.7.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 10.9.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 11.9.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 10.12.2015. godine do isplate,

44,24 EUR od 8.1.2016. godine do isplate,

44,24 EUR od 12.2.2016. godine do isplate,

341,15 EUR od 14.3.2016. godine do isplate;

s time da se ukupan iznos ove dosuđene glavnice sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama prebija odnosno umanjuje za iznos od 1.307,51 EUR (utvrđeni iznos iz tč.VII. izreke ove presude), a za koji iznos je utvrđeno potraživanje tuženika spram tužitelja vezano za prigovor radi prebijanja, te je tako konačno dobiveni iznos tuženik dužan isplatiti tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IX. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.501,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od persuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 6. lipnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 21. ožujka 2008. godine sa prednikom tuženika kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 93.100,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju tuženika. Dana 26. veljače 2016. godine stranke da su zaključile Dodatak broj 1 tom Ugovoru. Nadalje, stranke da su dana 26. kolovoza 2008. godine zaključile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 16.230,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju tuženika. Dana 26. veljače 2016. godine da je zaključen Dodatak broj 1 navedenom Ugovoru o kreditu. Tuženik da je u oba ugovora o kreditu, unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima, ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, otplatu kredita vezao uz ovu valutu te naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5 % godišnje, odnosno 5,20 % godišnje, ugovorivši da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci tuženika, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način, na način da je tuženik u ugovore ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, time i tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12. Tužitelj navodi i obrazlaže sve odluke donesene u tom kolektivnom sporu, te utvrđenja i presuđenja po tim odlukama obrazlaže. Navodi da je vezano za nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valuti CHF te o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik neosnovano stekao iznos od ukupno 107.725,96 kn po Ugovoru 1, a iznos od ukupno 28.178,51 kn po Ugovoru 2, odnosno sveukupno iznos od 135.904,47 kn. Radi navedenog tužitelj postavlja zahtjev kojim traži utvrđenje da su ništetne navedene ugovorne odredbe predmetnih ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika iznos od 107.725,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama te iznos od 28.178,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da protivi tužbenom zahtjevu, osporava i osnov i visinu istog, poriče navode tužbe koji su u suprotnosti sa navodima i stavovima tuženika, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka, a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja. Što se tiče merituma, tužbeni zahtjev da je u cijelosti neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Tužitelj da tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a da je nastao novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj da nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i da ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Tuženik nadalje navodi, da, iako je s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji ovog kredita bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, opreza radi, osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Dakle, iako tuženik prije svega, a kako je to već ranije obrazložio, smatra da je izvođenje dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem potpuno suvišno, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari provedena konverzija kredita, uslijed čega je predmetno potraživanje potpuno neosnovano, pa potreba dokazivanja visine istog postaje bespredmetna, za slučaj da sud ipak prihvati prijedlog tužitelja i odluči izvesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem, s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak da bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu i početnom tečaju) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom otplatnom planu i primijenjenom tečaju), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Opreza radi, a za slučaj da sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda RH i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj:

Gos-1/19 od 04.03.2020., te prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate koji se odnosi na kredit od 16.230,00 CHF ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine. Naime, tužitelj da postavlja tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da su sklopljeni Dodaci o konverziji kojima je provedena konverzija, a na temelju kojih je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 37,07 EUR / 279,27 kn, odnosno iznos od 1.331,03 EUR / 10.028,64 kn po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke. Navodi da je pravno i logički neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Dodataka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ipso facto da dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos od 37,07 EUR / 279,27 kn, odnosno iznos od 1.331,03 EUR / 10.028,64 kn, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

3. Svojim podneskom od 17.studenog 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj glavni tužbeni zahtjev, postavlja odnosno uređuje i podredni tužbeni zahtjev, predlaže da su prihvati podredni tužbeni zahtjev ukoliko nađe da glavni nije osnovan.

4. Tuženik je pravovremeno istaknuo prigovor radi prebijanja vezano za priznatu preplatu kod konverzije; dok nije istakao prigovor radi prebijanja vezano za tzv.negativne razlike, u odnosu na to nije podnio ni protutužbu spram tužitelja vezano za tzv. negativne razlike. Za navesti je i to da je tužitelj bio ovlašten urediti svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Dakle, radi se o uređenju i preciziranju tužbenog zahtjeva i sud odlučuje u granicama takvog uređenog i preciziranog zahtjeva u posljednjem tužiteljevom podnesku.

5. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev na utvrđenje ništetnima ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenih dana 21.ožujka 2008.godine i 26.kolovoza 2008.godine, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; dakle, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama vezano za ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljnih ugovora o kreditu, kao i razlike glavnice utvrđene u vrijeme konverzije sa zakonskim zateznim kamatama. Zahtjev tužitelja odnosi se na dvije partije kredita istog korisnika protiv istog tuženika, u odnosu na Ugovor o kreditu koji je zaključen dana 21.ožujka 2008.godine i 26.kolovoza 2008.godine. Oba temeljna ugovora o kreditu su konvertirana.

6. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenih između stranaka dana 21.ožujka 2008.godine i 26.kolovoza 2008.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodataka br.1. Ugovora o kreditu zaključenih dana 26.veljače 2016.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl.oecc Ines Lozić te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

7. Stranke su popisale parnični trošak.

8. Glavni zahtjev tužitelja je osnovan, prigovor radi prebijanja je djelomično osnovan.

9. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 26.kolovoza 2008.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili jedan od dva predmetna Ugovora o kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 16.230,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 119 mjesečnih anuiteta, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 5,20 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Nadalje, stranke su dana 21.ožujka 2008.godine zaključile drugi Ugovor o kreditu, na iznos od 93.100,00 CHF, ugovorena je otplate od 360 mjesečna anuiteta, kamatna stopa ugovorena je na 5,00% Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za te dvije odredbe, po ova dva pravna posla. Sporno je i to je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare.

10. Tužitelj u svom iskazu navodi da je prije podizanja kredita bila podstanar u stanu u [adresa], imala sam potrebu kupnje stana i rješenja stambenog problema, pa da je tako od novca dobivenih ovim kreditom kupljen stan u [adresa], stan da je površine 94 m2, da se nalazi u kući, ne u stambenoj zgradi, a novac da je trebao i za adaptaciju tog stana. Stan da je kupljen i da se isključivo čitavo vrijeme koristi za obiteljske potrebe stanovanja, da nikada nije iznajmljivan. U vrijeme podizanja kredita da nije bila vlasnica firme niti obrta, da je bila zaposlenica društva Meggle, banka tuženik – tadašnja Splitska banka da je bila njena matična banka, da je bila klijentica te banke i da je otišla u poslovnicu sa namjerom da podigne kredit vezan za EUR. Službenik banke da joj je kazao da nije kreditno sposobna za taj iznos koji joj je trebao vezano za njena primanja, da joj je nedostajalo nekih 300,00 kn plaće, međutim, u isto vrijeme da joj je službenik kazao da imaju vrhunsku akciju, kredit vezan za valutu CHF, da taj kredit ima vrhunsku kamatnu stopu i u biti drugog izbora osim ovog kredita za nju da i nije bilo. Navodi da je pitala za tu valutu CHF, s obzirom da joj je bila nepoznata, samo po nazivu i državi poznata, službenik da joj je kazao da je to stabilna valuta, da je uvijek isti tečaj i da će rata biti ista. Navodi da nije imala razloga sumnjati u ovaj proizvod, tada, kod javnog bilježnika da isto nije bilo nekakve posebne priče o ovom, da je podigla kredit i početna rata da je bila 2.200,00 kn mjesečno, a da je narasla do sigurnih 5.000,00 kn. To da joj je stvorilo ogromne probleme pa da je morala i kasniti kod otplate, navodi da, kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da nije imala drugog izbora nego pristupiti konverziji, banka da je sačinila izračun konverzije, to da je bilo po principu "uzmi ili ostavi", da misli da joj je priznata preplata prilikom konverzije u iznosu od cca 12.000,00 kn, a taj iznos da je banka iskoristila da zatvori njena dugovanja po ovom kreditu do tog trenutka. Navodi da je radi plaćanja rata do konverzije podigla i još jedan kredit, koji još uvijek plaća. Navodi da je sve ovo što je iskazala vezano za oba kredita kod istog tuženika, vezano za predmet spora.

11. Za navesti je da su prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužitelja u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu svakako ima status potrošača, radi se o namjenskim kreditima vezanim za kupnju stana i adaptaciju istog, tako je navedeno i u samim ugovorima o kreditu. Radilo se o kupnji stana i adaptaciji istog za potrebe stanovanja tužitelja i njegove obitelji, dakle, iz izvedenih dokaza zaista proizlazi da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača.

12. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

13. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

14. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

15. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

17. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovim pravnim poslovima, namjenskim kreditima, ima status potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

18. To, nadalje, znači da je odredbu oba Ugovora o kreditu sklopljenih između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo držati ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

19. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovori o kreditu opstaju u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,00 % odnosno 5,20%, do konverzije. Dakle, ovaj stav tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po ta dva Ugovor u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,00% odnosno 5,20 % (oba ugovora o kreditu), a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju sud drži ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

20. Što se tiče odredbe predmetnih Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog i temeljem ove odredbe. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

21. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnih ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

22. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 5,00 % odnosno 5,20%, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju daje precizno i obrazloženo očitovanje po pitanju sastavnica dva predmetna ugovora o kreditu, izračun visine potraživanja po svim stavkama, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do izračuna konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata na sve pojedinačne iznose preplate do dana izračuna konverzije na dan 30.rujna 2015.godine, očitovanje po pitanju izračuna konverzije, mogućnosti uspostavljanja ekonomske ravnoteže i izračun konverzije.

24. Temeljem opsežnog i kvalitetnog nalaza sudski vještak Lozić daje svoje zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke u odnosu na dva Ugovora o kreditu:

Ad 1.) Ugovor o kreditu broj 43927/08

Ad 1.1.)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do provođenja konverzije kredita iznose 3.093,48 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 241,96 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 2.851,52 EUR.

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, zbog pada kamatne stope ispod početno ugovorene kamatne stope iznosi 92,34 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do provođenja konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 3.001,14 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 149,62 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 2.851,52 EUR.

Ad 1.2.)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 1.118,88 EUR.

Ad 1.3.)

Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 14.03.2016.g. iznosila 21.429,54 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 23.999,95 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 341,15 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te iskazao Sporazumom o korištenju preplate po konverziji višak uplata (preplatu) tužitelja u iznosu 10.028,64 kn, odnosno 1.307,51 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se za iznosom preplate priznate od tuženika po konverziji umanjuje iznos preplate utvrđene posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 1.785,97 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 3.093,48 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 1.307,51 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.

Ad 2.) Ugovor o kreditu broj 14646/08

Ad 2.1.)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do provođenja konverzije kredita iznose 9.355,04 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.209,69 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 7.145,35 EUR.

2. Ukupno je manje plaćen iznos od 1.447,06 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 1.400,28 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 46,78 EUR.

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 809,41 EUR,

Ad 2.2.)

Ad 2.3.)

Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koje je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 14.03.2016.g. iznosila 358.784,55 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 403.329,67 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 5.912,15 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se za iznosom preplate priznate od tuženika po konverziji umanjuje iznos preplate utvrđene posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 9.318,63 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 9.355,04 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 36,41 EUR).

25. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja, sud je odbio prijedlog tuženika za dopunu nalaza i mišljenja sukladno prijedlogu tuženika, sud drži da je izvođenje ovog dokaza suvišno.

26. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

27. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

28. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 6.lipnja 2019.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu svih zatraženih iznosa. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić (za ugovor o kreditu od 21.ožujka 2008.godine) po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 7.145,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odnosu, do provedene konverzije. Sud je tužitelju dosudio i preplatu s naslova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika u iznosu od 2.209,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Ova dva iznosa zbrojena daju ukupan iznos od 9.355,04 EUR, koliko je tužitelj nakon provedenog dokaza vještačenjem i zatražio, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sud drži da mu ovaj iznos sa kamatama i pripada. Što se tiče ugovora o kreditu od 28.kolovoza 2008.godine, prihvaćajući vještvo sudskog vještaka Ines Lozić, sud je po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 2.851,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odnosu, do provedene konverzije. Sud je tužitelju dosudio i preplatu s naslova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika u iznosu od 241,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Ova dva iznosa zbrojena daju ukupan iznos od 3.093,48 EUR, koliko je tužitelj nakon provedenog dokaza vještačenjem i zatražio, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, sud drži da mu ovaj iznos sa kamatama i pripada

29. Što se tiče razlike glavnice po oba ugovora o kreditu, koja je utvrđena u vrijeme konverzije tih ugovora o kreditu, za navesti je da je i to valjano procijenila vještak Lozić u svom nalazu i mišljenju, pa to tužitelj sada i potražuje, sa zakonskim zateznim kamatama. Iznos razlike glavnice po ugovoru o kreditu od 21.ožujka 2008.godine je u iznosu od 5.912,15 EUR, koliko je tužitelj i zatražio, a iznos razlike glavnice po ugovoru o kreditu od 26.kolovoza 2008.godine je u iznosu od 341,15 EUR. Radi se o razlici između glavnice po kreditu u CHF temeljem inicijalnog otplatnog plana uzevši o obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i konverzijom utvrđene nedospjele glavnice, ovaj zahtjev po oba ugovora o kreditu je osnovan, naime, sudski vještak izračunala je ovu razliku glavnice i ta razlika glavnice temeljem istih ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, za navesti je da je ista rezultat odnosno posljedica dvije ništetne odredbe (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika), pa dosuđenjem ove razlike glavnice sa kamatama, uz već dosuđene preplate sa kamatama, tužitelj biva obeštećen s naslova ovih odredbi, u potpunosti. Tuženik je u zakašnjenju sa plaćanjem ovog iznosa od dana nastanka ove razlike, kod konverzije.

30. Na dosuđene iznose preplate sa kamatama tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dospijeća tih iznosa, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

31. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnih kredita iz onih sa valutnom klauzulom u CHF u kredite sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

32. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije uopće, a kamoli na vrijeme, u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen.

33. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije (ugovor o kreditu od 21.ožujka 2008.godine) odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 36,41 EUR, kako to pravilno navodi vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju, jer se sagledava tečaj u vrijeme konverzije, a ne fiksni tečaj konverzije uvođenjem valute EUR. Tuženik prigovor radi prebijanja s ovog osnova izjavljuje za veći iznos, za iznos od 37,07 EUR. Sud ovaj iznos u EUR iskazan od strane vještaka kao iznos od 36,41 EUR prihvaća kod presuđenja, vezano i za primjenu tečaja i vrijeme primjene tečaja kn u EUR. Prema Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu zaključenog dana 26.veljače 2016.godine ovaj iznos će se koristiti za podmirenje ½ visine budućih anuiteta. Dakle, sud drži da je preplata priznata od strane tuženika po ovom ugovoru o kreditu u vrijeme konverzije u iznosu od 36,41 EUR i u tom dijelu je prigovor radi prebijanja osnovan. Ovaj iznos kao preplatu pravilno je utvrdila vještak Lozić, a tuženik neosnovano drži da je tužitelju priznata preplata u iznosu od 37,07 EUR. Sud je stava da je na ovaj način tužitelj djelomično obeštećen vezano za ništetnost predmetnih odredbi i da ovaj iznos u biti valja oduzeti za ono što tužitelju na ime ukupne preplate valja dosuditi, dakle, iznos od 36,41 EUR valja oduzeti od ukupno dosuđenog iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno (s obzirom da je zahtjev tako postavljen), od ukupno dosuđenog iznosa tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama. Ovaj iznos priznate preplate tužitelj ne može dobiti dva puta, kod presuđenja, kada sud ne bi prihvatio prigovor radi prebijanja za ovaj iznos, onda bi došlo do stjecanja bez osnove na strani tužitelja za ovaj iznos, iznos od 36,41 EUR. Dakle, tuženik je tužitelju dužan isplatiti iznos od 15.267,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a kako je sud utvrdio postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja za priznatu preplatu u iznosu od 36,41 EUR, to će se ovi iznos u konačnici, vezano za pravomoćnost presude, uzajamno prebiti prilikom provođenja ovrhe ili kod dobrovoljnog ispunjenja u slučaju pravomoćnosti presude, u cijelosti, jer je prigovor radi prebijanja vezan za zahtjev tužitelja i taj prigovor tuženika ne može samostalno egzistirati. Tuženiku na iznos preplate kojeg je sud utvrdio nisu priznate zakonske zatezne kamate, jer je ovaj prigovor radi prebijanja vezan za tužbeni zahtjev tužitelja i nije poseban zahtjev tuženika spram tužitelja. Radi toga tužitelj i nije u zakašnjenju za iznos preplate od 36,41 EUR, taj iznos će se tek u budućnosti oduzeti od dosuđene glavnice tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po dobivanju tog jedinstvenog iznosa (ukoliko ova presuda postane pravomoćna u tom dijelu) koji pripada tužitelju i radi toga tužitelj sada nije u zakašnjenju za iznos od 36,41 EUR. Ovaj iznos od 36,41 EUR priznat je tuženiku vezano za izjavljeni prigovor radi prebijanja, ali je ovaj prigovor neosnovan za iznos od 0,66 EUR i kamate na ukupan iznos za koji je izjavljen prigovor radi prebijanja. Prigovor zastare za iznos priznate preplate ne bi bio osnovan, tuženik je imao pravo izjaviti ovaj prigovor s obzirom na zahtjev tužitelja i to je napravio na vrijeme, a ovaj prigovor radi prebijanja ionako je vezan za tužbeni zahtjev radi utvrđenja i isplate, pa kako zahtjev tužitelja nije u zastari, tako ni ovaj prigovor radi prebijanja nije u zastari. Za navesti je i da ovaj iznos preplate nije tužitelju isplaćen odmah nakon zaključenja Sporazuma, već u budućnosti, smanjenjem rate za ½ dijela, a kada je točno i za kolike iznose (do iscrpljenja ukupnog iznosa preplate) to bilo, tuženik nije dokazao. Što se tiče drugog ugovora o kreditu, onog od 26.kolovoza 2008.godine, radi se o istim razlozima prihvaćanja prigovora radi prebijanja. Naime, sudski vještak Lozić izračunala je, pravilno i valjano, priznatu preplatu u iznosu od 1.307,51 EUR, a ne 1.331,03 EUR, za ovaj iznos priznate preplate od 1.307,51 EUR valjalo je utvrditi potraživanje tuženika spram tužitelja, dok tuženiku ne pripada veći iznos od 23,52 EUR. Sve što je navedeno po pitanju ovog prigovora radi prebijanja za prvi ugovor kreditu, vrijedi i za ovaj drugi ugovor o kreditu, radi svega navedenog u konačnici od dosuđenog iznosa preplate i razlike glavnice u iznosu od ukupno 3.434,63 EUR sa kamatama, valjati će oduzeti iznos po prigovoru radi prebijanja od 1.307,51 EUR.

34. Sud je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

35. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 4.lipnja 2025.godine i 17.studenog 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 12.lipnja 2025.godine i 26.studenog 2025.godine; za svaku radnju po 250 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 2.500,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati 25% PDV-a u iznosu od 625,00 EUR; trošak vještačenja u iznosu od 1.150,00 EUR i trošak već plaćene pristojbe u iznosu od 226,82 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 4.501,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, trošak pristojbe presude tužitelj neće imati, a pristojbu tužbe već je ranije uplatio, pa mu je ovaj trošak pristojbe tužbe sud priznao, u plaćenom iznosu od 226,82 EUR.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte