P-1688/2025-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KZ, iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariju Žaji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB dioničko društvo, Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 27. studenoga 2025. god. u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dne 20. veljače 2026. god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7.2. Ugovora o kreditu broj 9010979525 od 27. siječnja 2006. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi:

„ Iznos kredita“

Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 93.000,00 CHF (slovima: devedeset tri tisuće CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“ „Otplata kredita“

Kredit u iznosu od 93.000,00 CHF (slovima: devedeset tri tisuće CHF) i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju se u 120 (slovima: sto dvadeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju KZZ iznos od 11.952,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koja kamata teče:

- na iznos od 2,73 EUR od 13.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,84 EUR od 11.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 23,57 EUR od 13.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,80 EUR od 12.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,04 EUR od 12.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR od 09.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,93 EUR od 14.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,31 EUR od 05.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,67 EUR od 10.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,96 EUR od 10.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,82 EUR od 26.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,83 EUR od 06.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,20 EUR od 11.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,51 EUR od 07.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 27,18 EUR od 11.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,96 EUR od 04.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,90 EUR od 03.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,38 EUR od 06.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,99 EUR od 10.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,95 EUR od 07.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 89,67 EUR od 09.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,40 EUR od 04.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,02 EUR od 26.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 99,82 EUR od 05.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 99,11 EUR od 10.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,82 EUR od 02.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,82 EUR od 30.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 126,91 EUR od 25.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 133,43 EUR od 21.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,95 EUR od 24.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 128,35 EUR od 26.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 165,89 EUR od 24.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 184,24 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 184,24 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 184,24 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 184,24 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 184,24 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 184,24 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 175,39 EUR od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 181,52 EUR od 25.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 6.419,91 EUR od 04.02.2013. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.237,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. veljače 2026. god. pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate podigao je pred ovim sudom 25. veljače 2021. god. tužitelj UZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. U tijeku postupka tužitelj UZZ je preminuo, a njegova nasljednica GZZ iz, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preuzela je postupak iza njegove smrti. I ta je tužiteljica preminula a postupak je preuzela iza njezine smrti nasljednica KZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

1.1. U tužbi se navodi da su 27.01.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 9010979525 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, odnosno odredbom toč. 1. tuženik je odobrio kredit tužitelju u iznosu od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, odnosno ugovorio je valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak. Navedeni Ugovor sklopila je i realizirala poslovna jedinica - podružnica tuženika u Splitu, a što spada u njezinu djelatnost, a mjesna nadležnost naslovljenog suda je utvrđena i odredbom čl. 11. Ugovora. Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku.

1.2. Tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi) Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Tužitelj stoga smatra kako su odredbe naprijed navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu ništave, a već je ishodio pravomoćnu presudu u odnosu na kamate koje su utvrđene ništavim. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos od 97.397,64 kn prema vještvu stalne sudske vještakinje Višnje Perajica, a temeljem više uplaćenog od strane tužitelja po predmetnom kreditu zbog primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj napominje kako je ishodio pravomoćnu presudu pred Općinskim sudom u Splitu kojom je utvrdio ništavost kamatne stope po Ugovoru o kreditu koji je predmet ovog postupka, te s obzirom na ništavost tuženiku je naloženo plaćanje na ime više uplaćenih kamata

1.3. Kako je odluku o valutnoj klauzuli donio najviši sud u Republici Hrvatskoj, a kojemu je jedna od zadaća usklađivanje sudske prakse koja također predstavlja izvor prava, tužiteljica predlaže utvrditi da su ništetne odredbe čl. 1. i 7.2. ugovora o kreditu od 27. siječnja 2006. god. u dijelu u kojemu je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 37.397,64 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakoga pojedinačnog iznosa do isplate.

2. Nakon provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u točki kojom se traži isplata te potražuje isplatu 11.952,92 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakoga pojedinog iznosa, a sve kako je navedeno u točki II izreke presude. S obzirom na promjenu valute u Republici Hrvatskoj, tužitelj je utužene iznose izrazio u eurima.

3. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu predloživši da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan.

3.1. Nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9010979525 od 27.01.2006.g. Međutim, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita 2013.g. i to više od 8 godina prije podnošenja tužbe.

3.2. Ovo je bitno istaknuti iz sljedećih razloga; predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g. ; tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima; tužiteljevo potraživanje je zastarjelo

3.3. Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Dakle, očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015.g., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju. U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno. Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. St. 2 Zakona o obveznim odnosima budući je ugovor o kreditu br. 9010979525 u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. godine predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa.

3.4. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Štoviše, u Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

3.5. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Dakle, cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima.

3.6. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe temeljem čl. 226 i u svezi sa čl. 245 ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine

3.7. Iako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 901979525 tuženik želi navesti da je dana 05. svibnja 2022.g. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine.

3.8. Iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba.

3.9. Tuženik pored osnove, osporava i visinu utuženog potraživanja iako je istu izračunao stalni sudski vještak Višnja Perajica, budući da nije jasno po kakvom nalogu i kojom metodologijom, a sve imajući u vidu odredbe ZPP-a, podredno, smatra da istu nije potrebno ni utvrđivati jer je zahtjev neosnovan.

3.10. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu.

4. U postupku sud je izveo dokaze pregledom Ugovora o kreditu broj 9010979525 od 27. siječnja 2006. god., plana otplate, otplatnih tablica tuženika po kreditu tužitelja, nalaza i mišljenja vještaka Višnje Perajice od 07. siječnja 2021. god., Općih uvjeta poslovanja tuženika, nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 04. listopada 2025. god., knjigovodstvene kartice priložene spisu, rješenja o nasljeđivanju br. O-138/2024 koje je 06. svibnja 2024. god. donio javni bilježnik Jadranka Plenković iz Staroga Grada, rješenja o nasljeđivanju br. O-3508/2025 od 24. listopada 2025. koje je donio javni bilježnik Jadranka Plenković iz Staroga Grada, preslušanjem tužitelja ČZZ.

5. Tužbeni je zahtjev osnovan.

6. Stranke su zatražile trošak postupka.

7. Predmet prijepora je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenoga između prednika tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te isplata iznosa koji je tužitelj preplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

8. Između parničnih stranaka nije prijeporno da su prvotni tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 27. siječnja 2006. god. Ugovor o kreditu broj 9010979525 kojim je tuženik odobrio tužitelju, kao korisniku iznos kredita od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz obvezu tužitelja na otpalu kredita u 120 mjesečnih anuiteta. Kredit je namjenski, za zatvaranje kredita i adaptaciju stana.

9. Prijeporna je osnova tužbenoga zahtjeva, tuženik je prigovorio nedostatak pravnog interesa, zastaru i prekluziju isticanja ništetnosti.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 27. siječnja 2006.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 95/03 nadalje ZZP/03) te od 07. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

11. Prema odredbi članka 81. st.1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredbe stavka 2. tih članka propisuju da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

12. Prema odredbi članka 81. st. 1.ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

14. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

17. Presudama i rješenjima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita/tužitelja) jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

19. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovore o kreditu u pogledu valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

21. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to u dijelu čl.1. i 7.2. nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I.

23. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

25. Prigovor tuženika nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

26. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 25. veljače 2021. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

27. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje dokaza, odnosno odustao je od predloženih dokaza.

28. Tužitelj GZZ je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s tuženikom 2006. god. njezin pokojni suprug UZZ, u tuženikovoj podružnici u Splitu. Kredit je bio namjenski za adaptaciju stana. Bila je nazočna sklapanju ugovora jer je u poslovnicu tuženika došla sa suprugom i bila solidarni dužnik i potpisnik ugovora. Suprug je odlučio sklopiti ugovor u valuti CHF jer su mu rekli da je CHF stabilna valuta i da nema nikakvih rizika kod ugovora sklopljenih u toj valuti. Službenik banke nije ih, prilikom sklapanja ugovora, upozoravao na bilo kakve rizike, dapače govorio je da se nemaju čega bojati jer je CHF stabilna valuta. Bila je nazočna i u uredu javnoga bilježnika kada je ugovor solemniziran, a ni javni bilježnik nije dao nikakva upozorenje niti je protumačio odredbe ugovora. Iznos kredita vraćen je u cijelosti 2013. god. ugovor koji je potpisan bio je u obrascu u kojemu se izmijene samo određeni podatci, a ona i pok. suprug nisu imali, prije potpisivanja, puno vremena za čitanje ugovora. Nisu tražili od službenika banke i javnog bilježnika da im objasni dijelove ugovora jer se radilo o tipskom ugovoru u kojemu su se mijenjalo samo određene stavke.

29. Visina preplaćenog iznosa za utuženo razbolje utvrđena je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Marijanu Joviću koji je u svome nalazu od 04. listopada 2025. god. izračunao da je tužitelj, kao korisnik predmetnoga kredita, zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, u razdoblju otplate kredita platio tužitelju, temeljem predmetnog ugovora o kreditu, više kredita u iznosu od 11.952,92 Eur, bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Izračun više plaćenog iznosa po valuti vještak je prikazao u tablici na stranicama 3 i 4 svoga nalaza i mišljenja.

30. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka Jovića, a sud ga je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Tužbeni zahtjev postavljen je u skladu s nalazom vještaka.

31. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

33. Uzevši u obzir sve navedeno, i citirane zakonske odredbe, sudu je preostalo prihvatiti tužbeni zahtjev, konačno preciziran u podnesku tužitelja od 16. listopada 2025. god. i utvrditi ništetnima i bez pravnog učinka odredbe sadržane u predmetnom ugovoru, u čl. 1. i 7.2. te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 11.952,92 Eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakoga pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Nisu prijeporni nadnevci uplata mjesečnih rata kredita.

34. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju kredit je bio namjenski, a novčana sredstva je tužitelj utrošio kao fizička osoba za osobne potrebe, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

35. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi č. 154. st. 1. Zakona o parničnomu postupku.

36. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na četiri ročišta (24.04.2025., 10.07.2025., 04.11.2025., 27.11.2025.) i sastav dva obrazložena podneska (31.03.2025., 16.10.2025.) po sto bodova, ukupno 700 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT i uvećano za PDV te 400,00 eura troškova vještačenja i 87,66 Eur pristojbe tužbe, to je dalo iznos dosuđenog troška tužitelju od 2.237,66 Eur.

U Splitu, dne 20. veljače 2026. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- opun. tužitelja

- opun. tuženika

- u spis