REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3376/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Vedranu Miliću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 26. studenog 2025. godine u nazočnosti tužitelja, pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 10.492,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 29.siječnja 2016.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; te od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 2.646,01 EUR.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.039,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja dol isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Pred ovim sudom dana 11. lipnja 2019. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 1. srpnja 2005. godine sa tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, taj ugovor da je solemniziran kod javnog bilježnika. U konkretnom slučaju da se radi o kreditu za izgradnju stambeno-poslovne građevine, odobren je iznos od 63.247,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za valutu CHF važećem na dan isplate kredita, sa rokom otplate od 24. godine. Tužitelj navodi da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te odredbe da su protivne načelu savjesnosti i poštenja, provedenom konverzijom da se nisu u cijelosti otklonile posljedice nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Radi navedenog tužitelj potražuje ukupno preplaćeni iznos na ime ništetnih ugovornih odredbi, iznos od 50.984,28 kn sa zakonskim zateznim kamatama, ujedno potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da su zaista tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu 622/05 od 01.07.2005. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 63.247,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj da u tužbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 50.984,28 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj da ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te da bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita da je razvidno da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane FISA DOO SPLIT, ELEKTRODALMACIJA SPLIT, BRICOSTORE DOO ZAGREB, GRAĐA DD SOLIN i TEFLON DOO SPLIT. Nadalje, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11.06.2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, da pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11.06.2014. godine nastupila zastara. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da je činjenica da su tužitelj i tuženik dana 25.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku. Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju da ne može biti osnovan. Tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da bi bio u potpunosti neosnovan, pa svoj stav i obrazlaže. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom koji opsežno obrazlaže.

3. Svojim podneskom od dana 19.studenog 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Za navesti je da je prema stavu ovog suda tužitelj bio ovlašten nakon provedenog dokaza vještačenjem urediti i precizirati svoj zahtjev, pa sud odlučuje o takvom uređenom i preciziranom zahtjevu tužitelja, ovom presudom.

4. Tuženik u svom podnesku od dana 10.rujna 2025.godine navodi da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, međutim, da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Navodi da je i tužitelj svoj zahtjev postavio na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate, bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koju mu je tuženik priznao u konverziji, a koja je na 30.rujna 2015.godine iznosila 2.812,04 kn. Usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj da bi dovelo do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplate već priznat konverzijom. Stoga tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a svakako za iznose već priznate preplate u konverziji.

5. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa vezano za (po tužitelju) ništetnih odredbi ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 1.srpnja 2007godine, one na ime valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; te isplatu razlike glavnice utvrđene kod konverzije kredita.

6. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog dana 1.srpnja 2005.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka Ugovoru o kreditu zaključenog dana 25.siječnja 2016.godine sa pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl.oecc Ines Lozić te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

7. Stranke su popisale parnični trošak.

9. Zahtjev tužitelja je osnovan.

9. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 1.srpnja 2005.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 63.247,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 288 mjeseci, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,90 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Radi se o namjenskom kreditu, u čl.6. ovog ugovora navedeno je da je namjena izgradnja stambeno poslovne građevine. Dana 25.siječnja 2016.godine zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu, sukladno pozitivnom propisu provedena je konverzija kredita, iznos glavnice u EUR po Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine iznosio je 31.483,19 EUR, tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 410,17 EUR.

10. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare. Prigovor radi prebijanja za priznatu preplatu nije izjavljen od strane tuženika, sporne su bile i tzv. negativne razlike, za navesti je da ni u ovom dijelu tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja.

11. Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu podizanja kredita radi kupnje zemljišta i izgradnje obiteljske kuće, u to vrijeme, 2005. godine sa članovima svoje obitelji da je bio podstanar na adresi u [adresa], navodi da je vlasnik zemljišta čekao kako bi ostvario kredit i kupio zemljište, u to vrijeme da je bio policijski službenik pri MUP-u i plaću da je primao preko HPB. Navodi da je za ovu potrebu pokušao dobiti informacije i raspitivao se u više banaka, da je saznao od kolega da može dobiti kredit vezan za valutu CHF i da je tu dobra odnosno povoljna kamata, jer je kod drugih banaka bila veća kamata u eurskim kreditima. Navodi da nije bio vlasnik firme niti obrta, da je pristupio kod službenika banke i kazao što mu treba, isti da mu je kazao da je kredit vezan za valutu CHF najpovoljniji kredit i da bi se to tužitelju najviše isplatilo, tužitelj da je trebao staviti hipoteku na kuću koja je bila u nacrtu, pa da je trebao donijeti dokumentaciju i ta procedura da je trajala mjesec do dva dana. Službenik banke da mu je javio da pristupi zaključenju ugovora i kazao da može pročitati tekst kredita, on da je pročitao temeljne stvari i kazao da ukoliko je to onako kako je on kazao ranije, da je to u redu. Navodi da nije imao nikakvih slutnji da bi se kasnije mogle dogoditi ove posljedice, o tome da nije bilo niti govora. Niti kod javnog bilježnika da nije bilo posebne priče o nekim mogućim specifičnostima ovog kredita. Kako se radilo o poslovno stambenoj zoni, to da je za izgradnju stambene kuće trebao ostaviti jedan prostor kao poslovni prostor, pa da je prizemlje ostavljeno kao poslovni prostor iako se nikada nije u poslovne svrhe niti koristilo niti iznajmljivalo, to da je jednostavno rečeno skladište za tužiteljeve stvari. Pored ovog prizemlja u početku da je izgrađen i I. kat, dugo vremena da je to bilo pod pločom, a tek naknadno da je izgradio i nadgrađe. To da se isključivo koristi u stambene svrhe tužitelja i njegove obitelji. Navodi da je početna rata nakon zaključenja ugovora o kreditu bila nekih cca 1.000,00 kn, a kroz vrijeme da je narasla na sigurno 2.000,00 kn, 2008. godine da je otišao u mirovinu i da mu je za ratu odlazilo sigurno pola mirovine koja je bila tada 4.000,00 kn. Kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je pristupio tome jer je to smatrao normalnim, banka da je napravila izračun i da ga je mogao jednostavno prihvatiti ili odbiti, da je pristupio konverziji i da mu je priznata preplata od nekih 400,00 EUR, da ne zna na koji način je vraćena, a da je on i inače kod podizanja kredita dao banci – tuženiku trajni nalog za skidanje rate kredita i prenio svoj tekući račun kod tuženika. Kredit da je u otplati do 2030. godine. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da je on znao što znači valutna klauzula kod podizanja kredita, ali da nije znao niti slutio da bi moglo doći do ovoliko velikog povećanja tečaja CHF, a nije niti znao na koji način bi se mogla mijenjati kamatna stopa od one koja je bila početna. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, tužitelj navodi da se sa ovim bankarom odnosno službenikom banke po pitanju sastanaka prije zaključenja ugovora o kreditu našao na sastanku dva ili tri puta. Navodi da je on mislio prije sklapanja ugovora da neće biti fiksna kamatna stopa, ali da nije računao na ovoliko povećanje, mislio je da bi kamatna stopa kroz vrijeme moguće mogla biti i manja od početne, da stvarno nije razmišljao o budućoj situaciji, a službenik banke da mu je i sam kazao da kroz vrijeme kamatna stopa može biti veća ili manja i da je to lutrija.

12. Za navesti je da su prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužitelja u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu svakako ima status potrošača, radi se o namjenskom kreditu za izgradnju stambeno poslovne građevine, kako je to i navedeno u tekstu ugovora o kreditu. Sud tužitelju poklanja vjeru u potpunosti, iskaz tužitelja je logičan i uvjerljiv, sud drži da se zaista radilo o potrebi izgradnje kuće za potrebe obiteljskog stanovanja i da u poslovne svrhe nije niti korištena. Sud drži da u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača i da se nije radilo o kreditu za potrebe poslovanja, a i da se radilo, opet bi tužitelj kao fizička osoba bio u nepovoljnijem položaju od tuženika u ovom pravnom poslu. Za navesti je i to da je korisnik kredita upravo tužitelja, tužitelj je bio u obvezi plaćati tuženiku mjesečne anuitete po kreditu, pa sud drži da je to tužitelj i radio, bez obzira tko je umjesto njega, očito po njegovom nalogu, u ime tužitelja i za tužiteljev račun, to radio. Svakako, tužitelj kao korisnik kredita je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i ima pravo spram tuženika postaviti predmetni zahtjev, za povrat preplaćenih iznosa, odnosno iznosa koji mu pripadaju na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

13. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

14. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

15. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

16. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

18. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu, namjenskom kreditu za izgradnju objekta, tužitelj ima status potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

19. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

20. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,90 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti, a tuženika (da je to tužitelj tražio) valjalo bi obvezati da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,90 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

21. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog temeljem ove odredbe. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

22. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

23. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,90 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju daje cjelovit nalaz vještačenja, izračun visine potraživanja, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata po svakom ukupno mjesečnom iznosu koje je tužitelj više platio zbog rasta kamatne stope i tečaja do dana provođenja konverzije, izračun konverzije, izračun konverzije i moguće uspostavljanje ekonomske ravnoteže.

25. Sudski vještak Ines Lozić nakon stručnog i logičnog nalaza i mišljenja, daje i završno mišljenje, te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na prosječni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 7.357,11 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.502,32 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 4.854,79 EUR.

2. Ukupno je manje plaćen iznos od 910,67 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 612,14 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 298,53 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 6.446,44 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 1.890,18 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 4.556,26

EUR.

Ad 2)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 3.056,18 EUR.

Ad 3)

Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 28.01.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 31.019,39 EUR što primjenjivim tečajem na dan 28.01.2016.g. iznosi 237.508,40 kn (tečaj 7,656772 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 28.01.2016.g. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 3.135,87 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. te priznao preplatu tužitelja na dan 28.01.2016. godine u ukupnom iznosu od 410,17 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate (više plaćeno) utvrđeno posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 6.946,94 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 7.357,11 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji, utvrđene na dan provođenja konverzije, u iznosu od 410,17 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

26. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

27. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

28. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

29. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 11.lipnja 2023.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu iznosa preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te razliku glavnice utvrđene kod konverzije. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaća vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. Za ponoviti je da se radi o ugovornim odredbama koje sud smatra nepoštenim i ništetnim jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ove ništetne odredbe.

30. Nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj postavlja zahtjev u skladu sa ovim vještvom, te navodi:

„Tužitelj je, putem ovlaštenog punomoćnika, zaprimio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split) iz kolovoza 2025. godine, na koji nema nikakvih primjedbi i u cijelosti ga prihvaća kao vjerodostojnog. Iz navedenog nalaza i mišljenja jasno proizlaze sljedeća odlučna utvrđenja za predmetnu pravnu stvar:

- u razdoblju otplate razmatranog kredita do dana provođenja njegove konverzije dana 28. siječnja 2016. godine, preplata s naslova jednostrane promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule CHF ukupno iznosi 7.357,11 EUR, dok razlika glavnice na dan konverzije ovog kredita (28. siječnja 2016. godine) iznosi 3.135,87 EUR, što daje sveukupan iznos od 10.492,98 EUR, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate;

- zakonske zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose s naslova jednostrane promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule CHF, obračunate do dana provođenja konverzije razmatranog kredita dana 28. siječnja 2016. godine, ukupno iznose 3.056,18 EUR, a umanjene temeljem članka 172. Zakona o obveznim odnosima za priznatu preplatu prilikom provođenja konverzije dana 28. siječnja 2016. godine u iznosu od 410,17 EUR ukupno iznose 2.646,01 EUR.“

31. Ovako postavljeni tužbeni zahtjev valjalo je prihvatiti u cijelosti. Naime, tužitelju pripada pravo na preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika) u iznosu od ukupno 10.492,98 EUR (što je sukladno nalazu i mišljenju vještaka Lozić), a pripada mu i iznos razlike glavnice kod konverzije u iznosu od 3.135,87 EUR (jer je ista rezultat odnosno posljedica ove dvije ništetne odredbe) i tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu razlike glavnice, kako je već navedeno, ima pravo urediti i precizirati svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, pa tražiti i iznos razlike glavnice, za navesti je da ni ovaj dio zahtjeva tužitelja nije zastario, jer se smatra da je postavljen već u tužbi. Dakle, na ime ovih preplata i utvrđene razlike glavnice tužitelju zaista pripada jedinstveni iznos od 10.492,98 EUR, pa je isti valjalo dosuditi tužitelju.

32. Na dosuđeni iznos iz tč.I. izreke presude dosuđene glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate (ne one koja teče na svaki pojedini iznos preplate od stjecanja preplaćenog na strani tuženika), nego zakonske zatezne kamate od dana konverzije – 29.siječnja 2016.godine, sud drži da je tužitelj ovlašten tako postaviti zahtjev za isplatu kamata na dosuđenu glavnicu. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate zaista pripadale od dana stjecanja preplate, dospijeća tih iznosa, a tužitelj je zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata razdvojio na one koje na dosuđenu glavnicu teku od konverzije – 29.siječnja 2016.godine do isplate (što je prema stavu ovog suda osnovano), te na uglavničene zakonske zatezne kamate iz tč.II. izreke presude, u iznosu od 2.646,01 EUR. Sudski vještak Ines Lozić je u svom nalazu i mišljenju izračunala i uglavničila zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije u iznosu od 3.056,18 EUR. Tužitelj potražuje ovaj iznos, prema stavu ovog suda osnovano, jer je ionako tuženik u obvezi platiti tužitelju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja preplaćenih iznosa, pa na ovaj način tužitelj nije tražio više, na ime zakonskih zateznih kamata, od onih koje mu uostalom i pripadaju. Dakle, tužitelju pripada pravo na ove uglavničene kamate od plaćanja preplaćenih iznosa do konverzije u iznosu od 3.056,18 EUR, a tužitelj na ovaj iznos ne potražuje zakonske zatezne kamate, jer mu kamate na ovaj iznos i ne bi pripadale. Tužitelj sam ovaj iznos umanjuje za iznos od 410,17 EUR na ime priznate preplate u vrijeme konverzije, da ne bi bilo stjecanja bez osnove za ovaj iznos, tako da se konačno dobiva iznos od 2.646,01 EUR, koliko je tužitelj osnovano na ime uglavničenih kamata do konverzije na preplaćene iznose (umanjeno za priznatu preplatu kod konverzije) i zatražio. Ovaj iznos valjalo je također dosuditi tužitelju, iznosima i kamatama iz tč.I. i tč.II. izreke ove presude, tužitelj je prema stavu ovog suda, u potpunosti obeštećen na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Zakonske zatezne kamate iz tč.I. i tč.II. izreke ove presude, valjalo je tužitelju dosuditi upravo onako kako je zahtjev postavljen, sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

33. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnog namjenskog kredita za izgradnju objekta iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo po početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

34. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 410,17 EUR, kako to pravilno navodi vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju, a ovaj iznos prihvaća i tužitelj te za isti umanjuje svoj zahtjev. Tuženik za ovaj iznos preplate nije izjavio prigovor radi prebijanja, nije podnio protutužbu, kako nema prigovora radi prebijanja o kojem sud treba odlučiti, a tužitelj je ono što mu pripada na ime uglavničenih kamata radi zakašnjenja umanjio za ovaj iznos, to zaista na strani tužitelja, na ovaj način, nema stjecanja bez osnove priznatog iznosa preplate kod konverzije.

35. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da u tom dijelu tuženik nije postavio određen prigovor radi prebijanja, radi se o iznosu koji je vještak Lozić pravilno izračunala. Kako u ovom dijelu nema određenog prigovora radi prebijanja, to ovo potraživanje, sve i da je osnovano, a nije, nije trebalo priznati tuženiku, odnosno o tome posebno odlučiti izrekom presude. Za navesti je da se i ne radi o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije određeno pa samim tim uopće postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike.

36. Sud je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

37. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 25.travnja 2025.godine i 19.studenog 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 11.lipnja 2025.godine i 26.studenog 2025.godine; za svaku radnju po 100 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 1.000,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 250,00 EUR i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 675,00 EUR i, odmah nakon podnošenja tužbe, plaćenu pristojbu tužbe u iznosu od 114,14 EUR; tako da je konačno tuženik na ime naknade parničnog troška obvezan isplatiti tužitelju iznos od 2.039,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka, pa tako ni trošak privatno naručenog vještva, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka, a sud ga i nije koristio u dokazne svrhe, proveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbe presude neće ni imati. Kako je trošak pristojbe tužbe tužitelj ranije platio, to je sud obvezao tuženika da mu naknadi ovaj trošak.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika