REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6159/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, u pravnoj stvari tužitelja HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke Zagreb d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupano po generalnom punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-143/2025, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Ivana Adžića, odvjetnika te zamjenice punomoćnika tuženika GL, odvjetničke vježbenice, 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 216738 od 23. travnja 2008. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao Kreditora i tužitelja HL kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 6.1. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik obvezuje Kreditoru platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,30% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 202,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6.5.2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 naknaditi tužitelju HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.329,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika a naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu Korisnika kredita s prednikom tuženika kao Kreditorom 23. travnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj: 216738 (dalje: Ugovor), kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.304,64 CHF. Ugovorena namjena kredita je bila kupnja vozila za osobne potrebe tužitelja. Točkom 6.1. Ugovora, određeno je: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,30% od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“. Tuženik je tužitelju 6. svibnja 2008. naplatio naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 1.523,13 kn, dakle upravo 1,30% od iznosa odobrenog kredita. Navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

1.1. Tužitelj dalje ističe da je tuženik na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i dr., dalje: ZOO/05). Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.2. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbi točke 3.3. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje to točno tuženik ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe, koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

1.3. Tužitelj zaključno ukazuje kako nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita, koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05). Također, iz svega navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05, a čime su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), jer je tuženik nepošteni stjecatelj, pa stoga predlaže sudu donijeti presudu, sadržaja, kako je pobliže naveden u tužbi i izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu u cijelosti jer je potraživanje tužitelja te su neosnovane i neutemeljene tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu. Tuženik je podrobno obrazložio svaki od razloga zbog kojeg smatra neosnovanim zahtjev tužitelja, a na ročištu 22.5.2025. izjavio je da ne osporava utuženu visinu zahtjeva, ali ustrajao je kod osporavanja osnovanosti zahtjeva te je predložio tužiteljev zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pročitavši kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu br. 216738 (list 5 spisa), presliku kartice kredita (list 7-16 spisa), a saslušan je tužitelj (list 45 spisa). Tužitelj je na ročištu 22. svibnja 2025. odustao od prijedloga da se izvede financijsko vještačenje jer je tuženik na istom ročištu izjavio da ne spori utuženu visinu. Na ročištu 9.2.2026. stranke nisu imale daljnjih dokaza te je sud glavnu raspravu zaključio.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim, a kako je to navedeno u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik 23. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 216738 kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 26.304,64 CHF;

- da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu određena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini jednokratno od 1,30% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita;

- da je tužitelj na temelju čl. 6.1. Ugovora o kreditu 6. svibnja 2008. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.523,13 kn / sada: 202,15 eur. Sve navedeno jasno i nedvojbeno proizlazi iz dokumentacije na listovima 5-16 spisa, koja se odnosi na presliku Ugovora o kreditu i karticu kredita.

7. Sporno je da li je predmetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, sud je saslušao tužitelja, koji u iskazu (list 45 spisa) u bitnom navodi da mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju auta za njegove osobne potrebe i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Naveo je da mu je predmetni kredit sugeriran u auto salonu, ali da je išao u banku gdje mu je rečeno da mora platiti 1,3% naknade ali da mu nije objašnjeno na što se odnosi i od čega se sastoji. Naveo je i da je ugovor pročitao prije potpisivanja u onim dijelovima koji su mu bili važni glede iznosa i anuiteta i da je anuitete plaćao trajnim nalogom. Iskazao je i da nije mogao utjecati na sadržaj predmetnog ugovora.

9. Sud je prihvatio kao vjerodostojan iskaz tužitelja jer je uvjerljiv i životno logičan te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornoj odredbi Ugovora, kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kredita, prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je naknadu za obradu kredita bio ovlašten naplatiti.

10. Dakle, sud ocjenjuje da je izostala informiranost na što se konkretno sporna naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati.

11. Odredbom čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 – dalje: ZZP) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Odredbom čl. 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i o visini te naknade. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika, koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu, prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti neposredno prije isplate kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva od 1,30% iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn. Slijedom izloženog, jasno je da je plaćanje predmetne naknade bio uvjet dobivanja kredita jer je ugovoreno da se plaća neposredno prije isplate kredita.

14. Pritom valja navesti da sporna odredba Ugovora dakle, samo sadržava odredbu da se predmetna naknada naplaćuje u visini od 1,30% iznosa kredita, a minimalno 500,00 kn, a nije navedeno koji su konkretni kriteriji za određenu visinu te konkretne naknade.

15. Ocjena je ovog suda da predmetna odredba o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (članak 6.1. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 100. ZZP, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena. Članak 99. ZZP navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se naknada za obradu i administraciju kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu (84 mjeseca-7 godina) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornoj naknadi ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni Opći uvjeti poslovanja tuženika, a ni sama ugovorna odredba čl. 6.1. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. U skladu s čl. . 74. st.1. podtoč. 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom, koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. . 74. st.1. podtoč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. podtoč. 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

22. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

23. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 6.1. Ugovora o kreditu platio tuženiku spornu naknadu, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te ništetna u smislu članka 102. st.1. ZZP. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

24. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba sadržane u čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

27. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, to se ta odredbe među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi, koja je utvrđena ništetnom.

28. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu na temelju čl. 323 st. 1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnoj situaciji, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbi Ugovora o naplati predmetnih naknada, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

29. Slijedom svega navedenog, a kako između stranaka nije sporno da je tužitelju 6. svibnja 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.523,13 kn / sada:

202,15 eur, to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu tog iznosa te je odlučeno je kao u toč. II. izreke.

30. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) sporne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništetna pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja iste.

31. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

32. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj označio u tužbi i u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa) i prema priloženom troškovniku. Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 21.11.2024. i 19.3.2025. po 100 bodova za svaki (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 22.5.2025. i 9.2.2026. po 100 bodova za svako (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 500 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.000,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (250,00 eur) te uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 eur i na presudu 53,09 eur, sveukupno iznosi 1.329,64 eur. Tužitelju nije dosuđen kao potreban u smislu čl. 155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer je to ročište prezakazano, u skladu s ovlastima suda i održano, unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke, sukladno odredbi čl. 335.st.6. ZPP-a. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

33. Tuženiku nije priznat trošak postupka primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP budući da u sporu nije uspio.

Zagreb, 20. veljače 2026.

Sudac

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz pristojbu na presudu

- punom. tuženika