Poslovni broj: P-853/2023-41

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Anita Marković, odvjetnica iz Bjelovara, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 20. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Anite Marković, odvjetnice iz Bjelovara i zamjenice punomoćnice tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d. sa sjedištem u [adresa], 20. veljače 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici ĐŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 3.802,46 eura (slovima: tri tisuće osamsto dva eura i četrdeset šest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos do 31. prosinca 2007. u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima prema stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim:

- na iznos od 0,64 EUR od 4. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 0,80 EUR od 3. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,49 EUR od 2. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 5,99 EUR od 4. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 8,23 EUR od 2. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,35 EUR od 3. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 1,72 EUR od 3. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,92 EUR od 2. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 0,41 EUR od 2. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 0,93 EUR od 2. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 3,30 EUR od 2. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 17,31 EUR od 4. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 7,03 EUR od 2. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 18,44 EUR od 2. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 19,99 EUR od 2. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 20,77 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 18,91 EUR od 2. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 18,64 EUR od 2. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 15,74 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 13,18 EUR od 2. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 14,08 EUR od 2. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 15,97 EUR od 2. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 14,89 EUR od 2. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 13,84 EUR od 2. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 16,26 EUR od 2. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 18,55 EUR od 2. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 20,96 EUR od 2.veljače 2010. do isplate

- na iznos od 20,33 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 24,39 EUR od 2. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 23,34 EUR od 2. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 25,39 EUR od 2. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 35,99 EUR od 7. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 34,27 EUR od 2. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 44,10 EUR od 2. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 38,92 EUR od 2. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 35,02 EUR od 2. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 46,87 EUR od 2. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 52,77 EUR od 7. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 48,88 EUR od 2. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 49,66 EUR od 2. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 45,85 EUR od 2. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 47,03 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 60,00 EUR od 2. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 61,82 EUR od 2. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 76,18 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 70,97 EUR od 2. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 62,63 EUR od 2. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 62,63 EUR od 2. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 61,75 EUR od 2. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 64,70 EUR od 2. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 67,94 EUR od 2. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 68,04 EUR od 2. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 66,00 EUR od 2. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 68,04 EUR od 2. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 68,04 EUR od 2. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 66,84 EUR od 2. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 66,84 EUR od 2. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 65,63 EUR od 2. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 63,39 EUR od 2. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 66,13 EUR od 2. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 67,12 EUR od 2. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 66,72 EUR od 7. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 62,73 EUR od 2. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 65,50 EUR od 2. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 66,84 EUR od 9. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 1.415,83 EUR od 10. travnja 2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u [adresa], naknaditi tužiteljici ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1. 870,00 eura (slovima: tisuću osamsto sedamdeset eura) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 5. srpnja 2007. sklopila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3210115222/07, kreditna partija: 7103722429 (dalje u tekstu: ugovor), solemniziran 2. siječnja 2006. kod javnog bilježnika Krešimira Copića iz Dugog Sela, pod brojem: OV-9579/2007. Tužiteljica ističe kako je ugovor sklopila kao CŽ, a uvidom u JMBG na ugovoru i potvrdi o OIB [osobni identifikacijski broj]u te u presliku osobne iskaznice tužiteljice vidljivo je da je korisnik kredita ista osoba kao i ovdje tužiteljica. Tužiteljica navodi da joj je temeljem navedenog ugovora tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.951,18 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te je ugovoren rok otplate kredita od 85 mjeseci uz poček (odgodu početka otplate kredita) od 3 mjeseca (članak 3. ugovora), i to na način da prva 84 anuiteta iznose 272,54 CHF, a posljednji 85. iznosi 1.145,63 CHF (članak 6.). Tužiteljica navodi da je predmetni kredit prijevremeno otplatila 10. travnja 2013. Tužiteljica tužbom potražuje preplaćene iznose temeljem nezakonitih odredbi kredita o valutnoj klauzuli CHF. Tužiteljica navodi da je zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK te jednostranih promjena kamatne stope, početni anuitet, ubrzo porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio čak 1.826,49 kn što u odnosu na početni iznos anuiteta od 1.233,67 kn iznosi čak 592,82 kn ili 48 % više. Tužiteljica navodi da je banka uslijed promjene tečaja CHF ukupno naplatila više 27.631,06 kn u odnosu na mjesečne iznose anuiteta po početnom tečaju i tu razliku tužiteljica potražuje od tuženika. Tužiteljica navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. 6. 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. g. u dijelu točke. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke koji glasi. „Utvrđuje se da je, između ostalih, prvotuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. .... povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.... .“ Tužiteljica navodi da su navedene presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača korisnika kredita radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužiteljica navodi da je predmetna presuda u dijelu u kojem se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH od 3. rujna 2019. godine, broj: Rev 2221/18 i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. veljače 2021. godine, broj: U-III-4532/19. Tužiteljica navodi da na str. 5. obrazloženja presude Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. g. stoji: „Ukratko, sud je utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.“ Tužiteljica navodi da je iznos koji je preplatila tuženiku uplatom svakog povišenog mjesečnog anuiteta, a temeljem nezakonitih ugovornih odredbi o CHF valuti iznosi 27.631,06 kn/ 3.667,25 eur. Tužiteljica navodi da je s obzirom da je pravomoćnom presudom VTS-a, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik tužitelju dužan sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.), a u vezi članaka 1111. i 1115. ZOO-a vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Tužiteljica navodi da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku ((„Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13. i 89/14.) određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Također je člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14., 110/15., 14/19.) određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača … obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom svega navedenog, tužiteljica tužbom od tuženika potražuje iznose koje je ista preplatila uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i to iznos od 27.631,06 kn/ 3.667,25 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, kako po osnovi tako i po visini. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 12. lipnja 2018.Tuženik ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari, budući da je tužitelj po istom kreditu utužio i ostvario naknadu po osnovi promjenjive kamatne stope, i to u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu poslovni broj P-6589/2019. Tuženik navodi da tužitelj u ovom postupku traži isplatu iznosa od 3.667,25 eur po istoj osnovi kako navodi u svom zahtjevu, pri čemu u činjeničnom dijelu obrazlaže ništetnost valutne klauzule. Tuženik navodi da iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) nije vidljivo tko je platio određene anuitete, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U- III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tuženik navodi da je osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Tuženik navodi da samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat pri čemu se poziva na stajalište koje je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja budući da se u konkretnom slučaju radi prvenstveno o pravnom pitanju. Podredno navedenom, ukoliko ga ipak sud odredi tuženik predlaže vještak u obzir uzme negativne tečajne razlike. Tuženik navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate pri čemu se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Nadalje, tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući da se svrha ne podrazumijeva, tuženik tvrdi da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala pri čemu se poziva na odluku VSRH Rev-421/92 od 26. 6. 1992. i VSRH Revr 1787/2012 od 6. 2. 2013., a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. 3. 2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tuženik nadalje navodi da tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Slijedom iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da bi tužbeni zahtjev tužitelja bio zastario za sve iznose koje bi tužitelj potraživao, a dospjeli su prije 11. lipnja 2014., odnosno ukoliko se radi o naknadi štete, kako tužitelj tvrdi, 11. lipnja 2016. U odnosu na izmjene kamatne stope prije izmjena ZIDZPK/12 odnosno prije 1. siječnja 2013., tuženik ukazuje na to da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta (čl. 2.1. ugovora o kreditu). Člankom 17.I) ugovora o kreditu, navedeno je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. Tuženik nadalje navodi da su u vrijeme sklapanja ugovora, na snazi bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999., a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. (u daljnjem tekstu „OUP/1999“). U odredbi čl. 5.1. OUP/1999 bilo je navedeno: “Izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa – op. punomoćnika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju Banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa.” Dakle, banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Tuženik navodi da je takva odredba bila u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03.), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. u čl. 97. alineji 11. („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. u čl. 50. alineji 11. („Narodne novine“, broj: 41/14,), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i glasi: „Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog, razloga.” Tekst ugovorne odredbe u čl. 2. Ugovora (što je dopunjeno odredbama čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima“, a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja ugovora, i on nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. „Jednostrana promjenjivost kamatne stope“, na koju upire tužitelj, nema materijalno-pravno isti tretman, kao i „promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru“. OUP/1999 su nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su bili u primjeni od 1. 1 .2011. u kojima je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope: „Visina i promjene kamatnih stopa ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara…, na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke, odnosno financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative… itd.” U pogledu valutne klauzule tuženik navodi da je ona izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, tuženik navodi da nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO-a, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Navodi dalje da je tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a posredno i tečaj kune prema CHF. Tvrdi da tužena banka ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, tuženik se poziva i na projekcije daljnje stabilnosti tečaja istaknute od strane R - guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom i četiri godine kasnije te iste citira. Nadalje tvrdi da je banka prilikom sklapanja ugovora pružala sve potrebne informacije. HNB štiti tečaj kune prema EUR, što je javno dostupna informacija te u vezi toga citira izjave vice - guvernere HNB-a iz tiska te navodi da je isto tako javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Navodi dalje da standard dužne pažnje i informiranosti "prosječnog potrošača", kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice- guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od financijskih odluka u svom životu

- uzimanje kredita. Tvrdi dalje da je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF te da je banka za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Ističe i kako je tuženik bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima te kako navedene kredite nije reklamirao niti nudio ništa više nego što je nudio kredite u EUR i kunama; dapače je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Zaključuje kako iz navedenoga proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnosti tečaja te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila na valutni rizik. Navodi da se od banke na može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja odnosno budućem smjeru kretanja tečaja te se u tom smislu poziva na recentnu praksu Suda Europske Unije i odluku Đ (C-186/16) i odluku C-81/19 koje citira. Sukladno tome, tvrdi da nije propustio tužitelju pružiti ključne informacije uslijed koje bi predmetna odredbe bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13 pa predlaže da se tužbeni zahtjev kao neosnovan odbije.

3. Tužiteljica je tužbeni zahtjev precizirala nakon provedenog financijskog vještačenja, na glavnoj raspravi od 20. siječnja 2026., tako da potražuje ukupni iznos od 3.802,46 eura zajedno sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

4. Tuženik se na glavnoj raspravi od 20. siječnja 2026. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

5. Budući da je tužbeni zahtjev povećan, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužiteljica u konkretnom slučaju mogla preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 20. siječnja 2026. sud dopustio preinaku tužbe od 20. siječnja 2026. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Konačno precizirani tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

7. U dokaznom postupku sud je pročitao je ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3210115222/07 od 5. 7. 2007. (list 11-15 spisa), izvršio je uvid u presliku osobne iskaznice tužiteljice (list 16 spisa), potvrdu o OIB [osobni identifikacijski broj]u tužiteljice (list 17 spisa), početni otplatni plan od 1. 6. 2019 (list 18-19 spisa), promete po kreditu za razdoblje od 4.7.2007. do 9.4.2013. (list 20-24 spisa), pregled promjena kamatnih stopa od 1. lipnja 2019. (list 25 spisa), pročitao je ovjereni prijevod dijela izlaganja guvernera Švicarske narodne banke RŽK "Švicarski franak i euro, dvije sestrinske valuta" od 24. veljače 2000. i 19. studenoga 2004. (list 45-78 spisa), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. (list 79 spisa) članke iz Večernjeg lista, Vjesnika, Novog lista i Jutarnjeg lista (list 80-84 spisa), proveo je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze NŽ, od 23. siječnja 2025. (list 201-207 spisa), dopunsko financijsko vještačenje po istom vještaku od 4. prosinca 2025. (list 260-264 spisa), proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice te je izvršio uvid u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6589/2019.

8. Neosnovan je tuženikov prigovor dvostruke litispendencije budući da je tužba koju je tužiteljica podnijela Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-6589/2019 podnijeta radi isplate po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj stopi ugovorne kamate po istom ugovoru, dok je predmet ovog postupka isplata po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zbog čega u predmetima ne postoji istovjetnost spora u smislu odredbe iz čl. 194. st. 3. ZPP-a.

9. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

10. Nije sporno:

- da su stranke 5. srpnja 2007. sklopile ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj 3210115222/07 kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.951,18 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu (čl. 1.), na rok oplate 85 mjeseci,

- da je člankom 5. ugovora kao namjena kredita ugovorena „kupnja vozila marke Renault",

- da je člankom 6. ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kreditu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu.

11. Sporno je:

- aktivna legitimacija,

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- jesu li citirane ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne,

- je li, kada bi navedene odredbe i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj od 4,406306 kn za 1 CHF, koji je vrijedio na dan isplate kredita,

- ima li tužiteljica svojstvo potrošača, uslijed čega bi se mogla pozivati na utvrđenja iz kolektivne parnice,

- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

12. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

13. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07. i 125/07.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a prema točki 2., trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

14. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je zaključila ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila, pri čemu joj je prodavatelj auto kuće od koje je kupila vozilo predložio sklapanje ugovora o kreditu s tuženikom te je istog zaključila, pri čemu nije trebala uopće ići u banku radi sklapanja ugovora o kreditu. Vozilo je kupila za osobne potrebe. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta niti član trgovačkog društva. Prije zaključenja ugovora o kreditu istog je pročitala. Prodavatelj u auto kući ponudio joj je sklapanje ugovora o kreditu uz valutu CHF te je isto predstavio kao najpovoljniju varijantu, pri čemu joj nije ponudio sklapanje ugovora o kreditu u drugim valutama. Nitko joj nije rastumačio odredbe ugovora o kreditu, bila je svjesna da ugovor o kreditu zaključuje uz valutu CHF te da će anuitete isplaćivati u protuvrijednosti u kunama. Nije mogla utjecati na sadržaj odredaba ugovora o kreditu, već joj je ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu mjesečni anuitet iznosio je oko 1.100,00 kuna, koji iznos je mogla otplaćivati, s obzirom na visinu njezinih tadašnjih mjesečnih primanja, a tijekom otplate kredita iznos mjesečnog anuiteta porastao je na oko 1.600,00 kuna. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije joj dostavljena dodatna dokumentacija te joj nitko nije objasnio o kojim parametrima ovisi promjena valute CHF. Radi sklapanja ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila nije išla u banku, radi dodatnih pojašnjenja uredaba ugovora o kreditu. Odredbe ugovora o kreditu kojeg je zaključila bile su joj jasne i razumljive. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila joj je poznata valuta CHF. Nije se sjećala je li prilikom zaključenja ugovora o kreditu tražila da joj netko rastumači odredbu čl. 18. P) u kojem je navedeno da pristaje na sve rizike i učinke koje mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, odgovara da se. Koristila se vozilom koje je kupila sredstvima kredita te nitko drugi nije koristio navedeno vozilo. Za vrijeme trajanja otplate ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta niti član trgovačkog društva.

15. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje vjerodostojnim jer iskazuje suglasno ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila u dijelu da je sredstva koja su joj stavljena na raspolaganje potrošila za kupnju motornog vozila. Nije osnovano i tuženikovo osporavanje svojstva potrošačkog ugovora odnosno osporavanje tužiteljici svojstva potrošača te sud ocjenjuje da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila upravo kao potrošač. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samo teksta predmetnog ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila u kojem je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a da je kao namjena kredita člankom 6. određena „kupnja vozila marke Renault". Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

16. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-

7.. tuženika (točka 2.).

18. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

19. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

20. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom, poslovni broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

21. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

24. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt 249/14-2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: „Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva.“), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

27. Budući da je u postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sud je kao prethodno pitanje u smislu odredbi čl. 12. ZPP-a, utvrdio da su ništetne odredbe konkretnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula.

28. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

29. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (5. srpnja 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

30. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u pogledu za slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. na strani 36.: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“

31. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita, u konkretnom slučaju 4,406306 kn za 1 CHF.

32. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju od 4,406306 kuna za 1,00 CHF; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

33. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

34. Iz nalaza je vidljivo da je ugovor o kreditu je sklopljen 5. srpnja 2007., te je isplaćen dana 11. srpnja 2007. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,20% godišnje, te je ugovorena otplata u 85 jednakih mjesečnih anuiteta, te jednom posljednjem iznosu koji predstavlja odgođeni dio glavnice, sve po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Ukupni rok otplate kredita iznosi 85 mjeseci uz poček otplate kredita u trajanju od 3 mjeseca, računajući od dana korištenja kredita. Tečaj CHF na dan isplate kredita iznosio je 4,406306 kn za 1 CHF. Iznos kredita koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima iznosi 18.805,55 CHF te je ugovoren ostatak glavnice kredita u iznosu 1.145,63 CHF koji dospijeva mjesec nakon posljednjeg 84 anuiteta. U iznos anuiteta je uključena i kamata na odgođeni dio glavnice. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 1.11.2007., u iznosu od 272,54 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 1.200,89 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Tužitelj je 9.4.2013. prijevremeno otplatio kredit. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 6. Ugovora o kreditu). Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate da prijevremene otplate nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do prijevremene otplate iznose 4.042,54 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 0,87 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.041,67 EUR.

35. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

36. Tuženik u podnesku od 23. rujna 2025. u odnosu na nalaz i mišljenje prigovara i ističe kako je sudski vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja: inicijalni anuitet u CHF x tečaj na datum stvarne uplate umanjeno za inicijalni anuitet CHF x tečaj na datum isplate kredita. Vještak je umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na datum uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata koje je izvršio tužitelj te takvim izračunom sudski vještak računa dva puta tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu. Tuženik navodi da je tužitelj razliku kamate tužio pred sudom u predmetu posl. br. P-6589/19. Tuženik nadalje navodi da se prilikom izračuna razlike u tečaju ne uzima u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate. Suprotno tome, kada bi se razlika tečaja računala na novi izmijenjeni iznos anuiteta koji je korisnik kredita platio, taj uvećani iznos anuiteta u sebi sadrži i povećanu kamatnu stopu i povećanje tečaja, dakle dvije promjene utječu na novi izmijenjeni iznos anuiteta i kada bi se za izračun utjecaja valute ponovno uzeo novi izmijenjeni iznos anuiteta, tada bi iznos povećanja anuiteta bio obuhvaćen dva puta: prilikom izračuna utjecaja kamatne stope i prilikom izračuna utjecaja valute.

37. Povodom prigovora tuženika na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze NŽ od 23. siječnja 2025. sud je izvršio dopunsko financijsko vještačenje.

38. Iz dopunskog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze NŽ od 4. prosinca 2025., (list 260-264 spisa) sud je utvrdio da dokumentacija koja je bila stavljena vještaku na raspolaganje nije sadržavala podatke da bi se zbog promjene kamatne stope po istom kreditnom odnosu prethodno vodio spor te je stoga riječ o novim okolnostima koje vještaku nisu bile poznate prilikom izrade inicijalnog vještačenja te ih stoga vještak nije niti mogao uzeti u obzir za izračune. Stoga je inicijalno vještačenje provedeno na način da je utvrđeno više plaćeno po mjesecima polazeći od stvarno primijenjenog otplatnog plana u CHF temeljem kojeg je vještak utvrdio više plaćeno zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Uzevši u obzir nove okolnosti, sudski vještak je dao izračun razlika u plaćanju (više i manje plaćeno) posljedično na promjenu tečaja primjenom na anuitet u CHF koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 3.802,46 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 0,84 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.801,62 EUR.

39. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik na glavnoj raspravi od 20. siječnja 2026. nije tražio da vještak usmeno na raspravi iznese svoj nalaz i mišljenje.

40. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, dok je u odnosu na pravna pitanja ovaj sud svoj stav obrazložio u ovom obrazloženju te je sukladno tome i određen zadatak vještačenja.

41. Tužiteljica je na glavnoj raspravi od 20. siječnja 2026. konačno precizirala tužbeni zahtjev za isplatu tako da potražuje ukupni iznos od 3.802,46 eura s kamatom na određene pojedine mjesečne iznose (dakle, prema varijanti kada se promatraju samo iznosi koje je više platila).

42. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužiteljice postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

43. Činjenice da iz prometa po kreditu nije za sve uplate vidljivo tko je platio određene anuitete, a kako to proizlazi iz prometa po kreditu (list 18-24 spisa), sud ne smatra odlučnima.

44. Naime, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a prema stavku 2. tog članka, vjerovnik je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

45. U konkretnom slučaju, uplate za koje se ne zna tko ih je izvršio u korist tužiteljice, tuženik je dužan naknaditi tužiteljici pa je zbog navedenoga i tužiteljica aktivno legitimirana od tuženika tražiti sve što je on bez osnove stekao, slijedom čega je neosnovan prigovor tuženika da su osim tužiteljice, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu pri čemu tuženik ne upućuje na koje konkretne uplate se njegov prigovor odnosi.

46. Sukladno tome, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli naloženo je tuženiku da tužiteljici plati iznos od 3.802,46 eura zajedno sa zateznom kamatom.

47. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost te odredbe, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, odnosno od dospijeća prema datumima plaćanja.

48. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13., važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

49. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

50. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 12. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

51. Sukladno navedenom, valjalo je tužbeni zahtjev usvojiti za iznos od 3.802,46 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

52. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

53. O troškovima tužiteljice uzrokovanim delegacijom predmeta bit će odlučeno posebnim rješenjem.

54. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7/1 u iznosu od 100 bodova i za sastav podneska zaprimljenog 22. ožujka 2024., za sastav podnesaka od 4. rujna 2025. i 7. siječnja 2026. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji prema Tbr. 8/1, za zastupanja na ročištima od 23. rujna 2024. i 20. siječnja 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 600 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.200,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 300,00 eura. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska do 18. rujna 2024. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice, budući da u navedenom podnesku tužiteljica ponavlja navode iz podneska zaprimljenog 22. ožujka 2024. Budući da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, a koje nije niti uplatila. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u zatraženom iznosu od 370,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu pa je tuženiku naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 1.870,00 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

55. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a zbog čega odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Krapini 20. veljače 2026.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Anita Marković, odvjetnica iz Bjelovara, Antuna Mihanovića 2, putem e-Oglasne ploče

2. Sanja Porobija, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. sa sjedištem u Zagrebu, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, p.p. 7, putem e- Oglasne ploče