REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31
Poslovni broj: Us I-1716/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sucu Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja TŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Romina Štaba, odvjetnica u OD Porobija & Špoljarić d.o.o. u Varaždinu, Kolodvorska 12, protiv tuženika Agencije za znanost i visoko obrazovanje, Donje Svetice 38/V, Zagreb, OIB: 83358955356, kojeg zastupa opunomoćenik ŽŽ, službena osoba, radi vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije, 20. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Agencije za znanost i visoko obrazovanje KLASA: UP/I-602-06/23-04/93, URBROJ: 355-03-
01/16-23-01 od 1. kolovoza 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-582/2023-2 od 23. studenog 2023. predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-4573/2023 ustupljen je na rješavanje Upravnom sudu u Osijeku.
2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je kao neosnovan prigovor tužitelja protiv Mišljenja o inozemnoj visokoškolskoj kvalifikaciji KLASA: 602-06/23-04/249, URBROJ: 355-03-01/16-23-06 od 28. lipnja 2023.
3. Predmetnim Mišljenjem utvrđeno je kako razinu inozemne kvalifikacije Master of Science (Msc) stečene u Republici Austriji završetkom programa daljnjeg obrazovanja University Course Programe inn ''Psychosocial Counseling'' na Visokom učilištu Karl-Franzens-Universität Graz, u svrhu pristupa tržištu rada u Republici Hrvatskoj, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj.
4. U tužbi tužitelj, u bitnome navodi da ni Mišljenje ni osporavano rješenje ne sadrže procjenu i obrazloženje svih potrebnih elemenata iz članka 8. i 9. Zakona o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija („Narodne novine“, broj 69/2022., dalje: Zakon) jer ne sadrži obrazloženje o obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj. Smatra netočnim da kvalifikacija Master of Science (Msc) koja je stečena završetkom programa daljnjeg obrazovanja University Course Programe inn ''Psychosocial Counseling'' na Visokom učilištu Karl-Franzens-Universität Graz, Graz, Republika Austrija, ne predstavlja razinu bolonjske visokoškolske kvalifikacije unutar redovitog sustava visokog obrazovanja Republike Austrije. Tvrdi da tuženik na neispravan način procjenjuje da diploma tužitelja nije akademska jer ne pripada NQF kvalifikacijskom okviru Republike Austrije i to iz razloga što prema austrijskom Zakonu o visokoškolskom obrazovanju fakulteti nisu imali obvezu akreditacije svojih akademskih programa kroz nacionalni kvalifikacijski okvir, a magistarske sveučilišne diplome prema istom zakonu imaju akademsku vrijednost u Republici Austriji jer ona proizlazi upravo iz tog zakona, bez obzira da li su akreditirane od strane NQF ili ne. Ističe da je prethodnim školovanjem u Republici Austriji završio strukovno obrazovanje akreditirano od strane austrijske gospodarske komore i ostvario Diplomu za životno i socijalno savjetovanje od 21. ožujka 2021. nakon čega je odlučio upisati sveučilišni kolegij „Psychosoziale Beratung Aufbaustufe (Masterupgrade)" na Karl-Franzens- Universitas Graz (dalje: Sveučilište u Grazu). Pojašnjava i kako je Sveučilište u Grazu utvrdilo da se dotadašnje obrazovanje tužitelja ima smatrati ekvivalentnim prvostupanjskom sveučilišnom obrazovanju, odnosno prvostupanjskoj sveučilišnoj diplomi. Navodi da je nakon završenog školovanja stekao diplomu, broj 12145244 od 15. prosinca 2022. te da je u osporavanom rješenju zanemareno da je završetkom navedenog obrazovanja/studija tužitelju dodijeljena titula Master of Science, stoga je u skladu s obrazovnim sustavom Republike Austrije završio sveučilišni studij te stekao naziv magistra, a što bi u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske bio ekvivalent završenom sveučilišnom diplomskom studiju (3+2 godine). Osporava zaključke tuženika kako se na konkretan slučaj ne primjenjuju odredbe Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (dalje: Direktiva) te ističe kako bi se vezano uz samu Direktivu, u skladu s njenim odredbama, na priznavanje stručne kvalifikacije primjenjivale odredbe tzv. općeg sustava prepoznavanja dokaza o osposobljenosti, stoga se takve odredbe ne bi trebale zanemariti ni u vidu vrednovanja inozemne kvalifikacije budući je cilj istog postupka također pristup tržištu rada. Osim svega navedenog, tužitelj ističe da je prilikom vrednovanja njegove obrazovne kvalifikacije došlo do pogreške koja se tiče prava jer Agencija tužiteljevu kvalifikaciju nije zakonito ocijenila u skladu s važećim odredbama nacionalnog zakonodavstva i zakonodavstva Europske unije, kao i ustaljenom praksom Suda Europske unije. Navedenim postupanjem dovedeno je u pitanje ostvarivanje temeljnih sloboda zajamčenih pravnom stečevinom Europske unije, a posebice temeljne slobode zajamčene člankom 45. UFEU-a. Tužitelj ističe da postupak usporednog ispitivanja obrazovnih kvalifikacija treba tijelima države članice domaćina omogućiti da se objektivno uvjeri da strana diploma svom nositelju potvrđuje znanja i kvalifikacije koje su, ako ne iste onda u najmanju ruku istovjetne onima koje potvrđuje nacionalna diploma. Pojašnjava kako se u točki 55. odluke C-298/14 Suda Europske unije navodi da usporedba diploma ili usporedno ispitivanje uopće ne podrazumijeva identičnost, nego njihovu istovjetnost. Ističe da je obrazovanje koje je završio prije upisa na Sveučilište u Grazu, a koje je uzelo u obzir sve do tada obavljene edukacije i tečajeve te ostvarene certifikate, priznato u Republici Austriji kao završeno prvostupanjsko sveučilišno obrazovanje, a stjecanjem Diplome tužitelju je priznato kao završeno drugostupanjsko sveučilišno obrazovanje. Poziva se na presudu Općeg suda Europske unije u predmetu T-713/20 i smatra da je Agencija prilikom vrednovanja inozemne kvalifikacije trebala, uzimajući u obzir razlike u pravnom okviru između država članica, u obzir uzeti i sva praktična iskustva koja mogu biti od koristi za obavljanje profesije koja proizlazi iz stečene kvalifikacije. Navodi kako u Republici Austriji edukacija „Životno i socijalno savjetovanje" ima priznati status na temelju kojeg je ovdje tužitelju, između ostalog, omogućen upis magistarskog programa na fakultetu. Navodi i kako Fakultet u Grazu ima zakonsko pravo organizacije programa daljnjeg obrazovanja - izvanrednih studija. Ističe kako je točno da se u konkretnom slučaju radilo o daljnjem obrazovanju, no ishod tog daljnjeg obrazovanja je, kako je i navedeno na stranicama Fakulteta: ''Abschluss - Master of Science (MSc)". Naime, daljnje obrazovanje tj. izvanredno studiranje je izjednačeno sa vrijednošću diploma redovnog studija. Poziva se na austrijski zakon o sveučilištima iz 2002. te navodi kako u skladu sa navedenim propisom fakultet ima pravo kao ulaznu kvalifikaciju priznati i drugi tip austrijskog ili stranog certifikata koji nije sveučilišni kao i da se ispiti sa priznatih obrazovnih institucija koje nisu sveučilišne, mogu biti priznati ako su u skladu sa kurikulumom. Ističe da je MSC Psihosocijalnog savjetovanja izvanredni studij koji prema propisima matične države ima pravo priznavanja verificirane edukacije vanjskog partnera (Diplome za životno i socijalno savjetovanje) kao jednakovrijedne prvostupanjskom nivou studija, te fakultet ima pravo izdavanja akademske magistarske diplome pod uvjetom da se programom na samom fakultetu stječe minimalno 60 ECTS bodova. Ujedno, tužitelj ističe da je na temelju stečene kvalifikacije u Republici Austriji upisao doktorski studij na Fakultetu za primijenjene društvene studije u Republici Sloveniji (Nova Gorica). Predlaže provesti dokaz saslušanjem tužitelja i pribavljanjem podataka službenim putem od Visokog učilišta KarlFranzens- Universität Graz iz Republike Austrije te, s obzirom na navedeno predlaže poništiti rješenje tuženika i Mišljenje Agencije za znanost i visoko obrazovanje o inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji od 28. lipnja 2023. te predmet vratiti na ponovni postupak i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju troškove spora zajedno sa zateznim kamatama.
5. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, osporava tužiteljeve navode u cijelosti te ističe kako tužitelj koristi termine priznavanja inozemne obrazovne kvalifikacije, kao i vrednovanja što ukazuje da tužitelj ne razlikuje ta dva postupka koja su regulirana Zakonom budući da je istim propisano kako se u svrhu pristupa tržištu rada provodi vrednovanje inozemnih obrazovnih kvalifikacija, a nakon provedenog postupka donosi se mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj. Pojašnjava kako mišljenje kao neupravni akt predstavlja informaciju o stečenoj kvalifikaciji o onim elementima koje je Zakon taksativno naveo kao obvezni sadržaj i kao takvo ne obvezuje poslodavca s kojim bi tužitelj ugovarao radni odnos, a istim zakonom je propisan i postupak priznavanja inozemne obrazovne kvalifikacije radi daljnjeg obrazovanja. Ističe da je tužitelj podnio zahtjev radi pristupa tržištu rada te je tuženik, postupajući u skladu s odredbama Zakona koji uređuje postupak vrednovanja, proveo isti i donio Mišljenje. Ističe kako tužitelj pogrešno smatra da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Direktive 2005/36 EZ Europskog parlamenta i Vijeća iz 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, tuženik nije nadležan za provođenje postupka priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija u skladu s Direktivom jer se to priznavanje provodi prema odredbama Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija („Narodne novine“, broj 124/2009., 45/2011., 82/2015., 70/2019. i 47/2020.) kojim se regulira pitanje priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija za obavljanje reguliranih profesija u Republici Hrvatskoj u svrhu poslovnog nastana i slobode pružanja usluga na privremenoj i povremenoj osnovi u Republici Hrvatskoj na temelju inozemnih stručnih kvalifikacija. Pojašnjava kako su se osobe koje su stekle stručnu kvalifikaciju u inozemstvu, a žele pružati usluge obavljanja određene profesije u Republici Hrvatskoj, dužne obratiti nadležnom tijelu (profesionalne udruge – komore ili nadležna ministarstva) koje odobrava pristup obavljanju određene regulirane profesije u Republici Hrvatskoj za provođenje postupka radi priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija, a ne tuženiku. Stoga smatra da su svi navodi i zaključci tužitelja vezani uz priznavanje stečene obrazovne kvalifikacije u svrhu dobivanja dozvole za pristup i obavljanje profesije u Republici Hrvatskoj u cijelosti irelevantni za rješavanje merituma spora. Smatra pogrešnim navod tužitelja da je tuženik donoseći osporavano rješenje i mišljenje doveo u pitanje ostvarivanje temeljnih sloboda tužitelja zajamčenih pravnom stečevinom Europske unije, a posebice zajamčene člankom 45. UFEU. Ističe kako je u obrazloženju osporavanog rješenja detaljno obrazloženo da je u postupku koji je prethodio donošenju Mišljenja utvrdio da je riječ o programu daljnjeg obrazovanja, odnosno programu cjeloživotnog učenja, da predmetni program ne predstavlja regularni bolonjski, magistarski studij, niti je dio kvalifikacijskog okvira Republike Austrije kojim su obuhvaćene bolonjske visokoškolske kvalifikacije. Smatra odlučujućim za spor utvrditi je li tuženik postupajući po zahtjevu tužitelja proveo postupak vrednovanja u skladu sa člankom 8. Zakona i je li doneseno Mišljenje u skladu sa člankom 9. Zakona. Ističe da nije bio dužan utvrđivati činjenice vezane za priznavanje inozemne kvalifikacije za potrebe daljnjeg obrazovanja niti je u postupku koji je prethodio donošenju Mišljenja procjenjivao tužiteljevo pravo upisa na višu razinu obrazovanja, budući da se, prema službenim informacijama nadležnog tijela u Republici Austriji, odluka o upisu na pojedinačne studijske programe u nadležnosti samih visokih učilišta donosi unutar njihove autonomije. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica pred ovim Sudom održana je javna rasprava 22. siječnja 2026. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., dalje: ZUS). na raspravi su opunomoćenici stranka u osnovi ostali kod navoda iznesenih tijekom upravnog spora.
7. U provedenom dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u predmetni spis i spis upravnog postupka, te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Vrednovanje inozemnih visokoškolskih kvalifikacija u Republici Hrvatskoj, u svrhu pristupa tržištu rada provodi se na temelju odredbi članka 6. do 9. Zakona te Agencija za znanost i visoko obrazovanje o istome donosi mišljenje koje mora biti obrazloženo.
9. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je osporavano rješenje tuženika doneseno na temelju članka 9. stavka 5. Zakona, a nakon što je tužitelj prema članku 9. stavku 4. Zakona uložio prigovor na Mišljenje doneseno u postupku pokrenutom po zahtjevu tužitelja radi vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije u svrhu pristupa tržištu rada u Republici Hrvatskoj.
10. U tom Mišljenju je navedeno kako je uvidom u svu dokumentaciju koja je od utjecaja na donošenje pravilnog i zakonitog mišljenja utvrđeno da razina inozemne kvalifikacije Master od Science (Msc) stečene završetkom programa daljnjeg obrazovanja University Course Programme in ''Psychosocial Counseling'' na visokom učilištu Karl-Franzens-Universität Graz, Graz, Republika Austrija, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj.
11. Prema članku 2. stavku 1. točki 4. Zakona, vrednovanje inozemne obrazovne kvalifikacije ima značenje utvrđivanja razine, obujma, profila i kvalitete inozemne obrazovne kvalifikacije, kao i prava koja ta kvalifikacija daje u zemlji u kojoj je stečena. Prema točki 10. istog stavka mišljenje o inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji je neupravni akt koji donosi nadležna agencija na temelju provedenog postupka vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije. Točkom 13. određeno je da su isprave kojima se dokazuje inozemna obrazovna kvalifikacija uključuju svjedodžbe, diplome i potvrde o završenom programu.
12. Člankom 6. Zakona određeno je da postupak vrednovanja inozemnih obrazovnih kvalifikacija u svrhu pristupa tržištu rada u profesijama koje nisu uključene u Popis reguliranih profesija u Republici Hrvatskoj za inozemne obrazovne kvalifikacije o završenom visokom obrazovanju provodi agencija nadležna za znanost i visoko obrazovanje.
13. Prema članku 8. stavku 1. Zakona, u postupku vrednovanja inozemne obrazovne kvalifikacije se procjenjuje: - izvorni naziv stečene inozemne obrazovne kvalifikacije uz detaljan opis stečene inozemne obrazovne kvalifikacije na hrvatskom jeziku koji u najboljoj mogućoj mjeri opisuje kvalifikaciju, - razina inozemne obrazovne kvalifikacije te razina u nacionalnom kvalifikacijskom okviru i povezanost s Europskim kvalifikacijskim okvirom i Kvalifikacijskim okvirom europskog prostora visokog obrazovanja (ako je povezivanje provedeno) te, posljedično, s kvalifikacijskom razinom u Hrvatskom kvalifikacijskom okviru, - obrazovni profil, smjer ili druga relevantna informacija, - naziv visokog učilišta ili odgojno-obrazovne ustanove u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena, - informacije o pravima koje nositelj inozemne obrazovne kvalifikacije ostvaruje u zemlji u kojoj je ona stečena, - informacija o tome je li kvalifikacija stečena kroz vrednovanje neformalnog i informalnog učenja, kroz program obrazovanja odraslih te je li stjecanje inozemne obrazovne kvalifikacije izvedeno djelomično ili u cjelini na daljinu, - kvaliteta studijskog/obrazovnog programa i visokog učilišta ili odgojno-obrazovne ustanove, uključujući podatke o akreditaciji visokog učilišta ili odobrenju za rad obrazovne ustanove i programa potvrđenih i/ili izdanih od strane nadležnog tijela, te ostali podaci o osiguravanju kvalitete u zemlji u kojoj je inozemna obrazovna kvalifikacija stečena i pripadnosti obrazovnom sustavu države u kojoj je stečena, - naziv i obujam (trajanje) obrazovnog programa koji je nositelj pohađao, godina upisa u program i godina stjecanja kvalifikacije.
14. Člankom 9. stavkom 1. Zakona predviđeno je da nakon provedenog postupka vrednovanja iz članka 8. ovoga Zakona nadležna agencija izdaje mišljenje o inozemnoj obrazovnoj kvalifikaciji koje mora biti obrazloženo. Stavkom 2. određeno je da mišljenje nadležne agencije iz stavka 1. ovoga članka sadrži mišljenje o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikacije u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj. Prema stavku 3. nadležna agencija mišljenje iz stavka 1. ovoga članka izdaje najkasnije u roku od 45 dana od dana zaprimanja zahtjeva za vrednovanje. Stavkom 4. određeno da protiv mišljenja agencije iz stavka 1. ovoga članka o vrednovanju inozemne obrazovne kvalifikacije može se izjaviti prigovor čelniku tijela u roku od 15 dana od dana dostave mišljenja, a prema stavku 5. čelnik tijela o prigovoru odlučuje rješenjem u roku od osam dana od dana izjavljivanja prigovora. Prema stavku 6. protiv rješenja iz stavka 5. ovoga članka žalba nije dopuštena, ali se može pokrenuti upravni spor.
15. Iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi kako je u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog Mišljenja utvrđeno da je Visoko učilište KarlFranzens-Universität Graz, Graz, Republika Austrija, formalno dio visokog obrazovanja Republike Austrije koje pripada Europskom prostoru visokog obrazovanja, no da je tužitelj završio program daljnjeg obrazovanja odnosno program cjeloživotnog učenja, a koji program ne predstavlja regularni bolonjski magistarski studij niti je dio kvalifikacijskog okvira Republike Austrije kojim su obuhvaćene i bolonjske visokoškolske kvalifikacije. Također, u osporavanom rješenju pojašnjava se da se uz studijske programe čijim se završetkom stječu bolonjske razine obrazovanja, u Republici Austriji provode i drugi programi koji su izvan redovnog sustava i koji za cilj imaju daljnje usavršavanje odnosno programi daljnjeg obrazovanja i koji nisu dio kvalifikacijskog okvira Republike Austrije kojim su obuhvaćene bolonjske visokoškolske kvalifikacije.
16. Tužitelj ne osporava da je konkretnom slučaju riječ daljnjem obrazovanju, ali smatra da je tim daljnjim obrazovanjem stekao naziv magistra znanosti pri tome pojašnjavajući kako mu je prije upisa na Sveučilište u Grazu, uzimajući u obzir sve do tada obavljene edukacije i tečajeve te ostvarene certifikate, priznato kao završeno prvostupanjsko sveučilišno obrazovanje, a stjecanjem predmetne diplome da mu je priznato završeno drugostupanjsko sveučilišno obrazovanje što je ekvivalent sveučilišnom diplomskom obrazovanju (2 + 3) u Republici Hrvatskoj, stoga da je stečena diploma istovjetna onoj koja bi bila ostvarena u okviru sveučilišta u Republici Hrvatskoj.
17. Predmetno Mišljenje nije upravni akt, već informacija kojom se prvostupanjsko tijelo očitovalo o razini, obujmu, profilu i kvaliteti inozemne obrazovne kvalifikaciji u odnosu na odgovarajuću kvalifikaciju koja se stječe u Republici Hrvatskoj. Stoga danim Mišljenjem nije povrijeđeno pravo tužitelja na obrazovanje niti mu je onemogućeno sudjelovanje na tržištu rada, a niti isto na bilo koji način obvezuje potencijalnog poslodavca. Dakle, ne radi se o postupku priznavanja već o postupku vrednovanja tražene inozemne kvalifikacije, a koji postupak Zakon zasebno regulira, dok je iz tužbenih navoda razvidno da tužitelj ne razlikuje ta dva termina jer koristi oba. Stoga, pravo tužitelja na pristup tržištu rada ne proizlazi iz Mišljenja Agencije, niti je istim uvjetovano, već iz njegove stečene inozemne obrazovne kvalifikacije. Iz navedenih razloga su prigovori tužitelja izneseni u pravcu povrede njegovih prava na rad promašeni.
18. Imajući u vidu podatke spisa, argumente stranaka, prethodno citirane odredbe kao i činjenična utvrđenja iz povedenog postupka proizlazi da je nadležno stručno tijelo dalo jasne i obrazložene razloge u prilog mišljenju vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije tužitelja, odnosno da Master of Science (Msc) stečene u Republici Austriji završetkom programa daljnjeg obrazovanja University Course Programe inn ''Psychosocial Counseling'' na Visokom učilištu Karl-Franzens- Universität Graz, nije moguće usporediti s razinom odgovarajuće kvalifikacije u Republici Hrvatskoj, budući da je riječ o programu daljnjeg obrazovanja, odnosno programu cjeloživotnog učenja, te predmetni program ne predstavlja regularni bolonjski, magistarski studij, niti je dio kvalifikacijskog okvira Republike Austrije kojim su obuhvaćene bolonjske visokoškolske kvalifikacije.
19. Nadalje, u smislu citiranog članka 8. Zakona nadležno stručno tijelo je Mišljenje dalo u skladu s člankom 8. i 9. Zakona te ga u cijelosti obrazložilo u odnosu na taksativno navedene kriterije, postupak je proveden u skladu sa Zakonom, dok tužitelj svojim prigovorima to nije doveo u pitanje. Pri tome tužitelj pogrešno smatra da je u postupku trebalo utvrđivati činjenice vezano uz priznavanje inozemne kvalifikacije za potrebe daljnjeg obrazovanja i razmatrati pravo tužitelja na upis na višu razinu obrazovanja što je isključivo stvar autonomije pojedinog visokog učilišta, a ne predmet vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije. Neosnovan je i prigovor da u Mišljenju nisu obrazložena prava koja tužitelj ostvaruje na temelju inozemne stečene kvalifikacije, budući da to nije niti predviđeno kao sadržaj Mišljenja prema kriterijima iz članka 8. Zakona. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, Sud je odbio kao nepotrebne dokazne prijedloge tužitelja za njegovim saslušanjem kao i za pribavljanjem podataka službenim putem od Visokog učilišta Visokog učilišta Karl-Franzens-Universität Graz iz Republike Austrije na okolnosti navedene u tužbi, jer su podaci spisa dovoljni za donošenje zakonite i pravilne odluke.
20. Slijedom navedenoga, Sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti te je na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki I. izreke presude.
21. Odluka o troškovima spora (točka II. izreke) temelji se na članku 147. stavku 1. ZUS-a.
U Osijeku 20. veljače 2026.
Sudac:
Tomislav Artuković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
1. Tužitelju, po opun.
2. Tuženiku