REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-123/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužiteljice TI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po opunomoćeniku Dubravku Marjanoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupana po opunomoćeniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. veljače 2026., u nazočnosti tužiteljice i zamjenika opunomoćenika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 20. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj: 514003020-61000044546/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretninama sklopljen 16. rujna 2003. između tužiteljice i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici TI, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 447,33 eura (četiristo četrdeset sedam eura i trideset tri centa) na ime naplaćene jednokratne naknade s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 24. rujna 2003. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici TI, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 414,81 eura (četiristo četrnaest eura i osamdeset jedan cent) sa zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2026. po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako je 16. rujna 2003. sa Slavonskom bankom d.d. (pravnim prednikom tuženika) sklopila Ugovor o kreditu broj: 514003020- 61000044546/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretninama na iznos od 30.000,00 € odnosno u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.

1.1. U članku 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je odredba prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u iznosu 1,50%, jednokratno, unaprijed, a sve sukladno Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga. U svezi navedenog, tužiteljica je prije podnošenja tužbe od tuženika ishodila potvrdu iz koje je razvidno kako je za predmetni Ugovor platila jednokratnu naknadu u iznosu

3.370,41 kuna / 447,33 eura.[1]

1.2. Ukazuje da sukladno odredbi članka 81. ZZP/03, a koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenima i ništetnima iz razloga jer je odredba potpuno nejasna i općenita, ne ukazuje na što se odnosi, nije imala mogućnost unaprijed pregovarati s tuženikom o pojedinačnoj odredbi, obzirom da je potpisala tipiziran ugovor kojeg je formulirao tuženik, nije imala utjecaja na sadržaj ugovora te odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje ističe da prema članku 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako nije sporno da je njegov prednik 16. rujna 2003. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj: 514003020- 61000044546/2003 te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 6. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje: ZZP/03).

2.1. Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužiteljici da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

2.2. Iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tužiteljica je prilikom sklapanja Ugovora ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužiteljica je samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužiteljicu bio najpovoljniji.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare, a u prilog tome kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju te je pročitao dopis tuženika od 15. travnja 2025. (list 6 spisa), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. veljače 2024., poslovni broj: Rev 673/2023-2 (list 7-14 spisa), Ugovor o kreditu broj: 514003020-61000044546/2003 (list 25-34 spisa), poseban izvadak iz zemljišne knjige (list 35-39 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 40-89 spisa) te je saslušana tužiteljica.

3.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik već u odgovoru na tužbu učinio nespornim da je prilikom isplate kredita naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 447,33 eura (točka 3. odgovora na tužbu – list 18 spisa).

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 13. siječnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 447,33 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužiteljica suviše visoko odredila predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 447,33 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 447,33 eura, a koji iznos je isplatila tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužiteljica s tuženikom 16. rujna 2003. sklopila predmetni Ugovor o kreditu, broj: 514003020-61000044546/2003.

9. Iz dopisa tuženika od 15. travnja 2024. (list 6 spisa) proizlazi da je naknada za obradu kredita broj: 514003020-61000044546/2003 naplaćena 23. rujna 2003. prilikom korištenja kredita u iznosu od 3.370,41 kunu / 447,33 eura.

10. Iz Ugovora o kreditu, broj: 514003020-61000044546/2003 proizlazi da je odredbom članka 6. navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je predmetni kredit sklopila 2003., isti je bio stambeni, i to u svrhu adaptacije obiteljske kuće. U razdoblju realizacije predmetnog kredita tužiteljica nije bila trgovac odnosno vlasnik kakvog trgovačkog društva niti obrta. Ugovor o kreditu predočen joj je na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi", nije imala mogućnost pregovarati o niti jednoj odredbi predmetnog ugovora. Ukazuje da joj je prilikom izračuna kredita djelatnik banke od iznosa za isplatu oduzeo iznos naknade. Ukazuje da je plaćanje naknade bio uvjet za realizaciju kredita, a da nije imala mogućnost pregovarati o istoj.

11.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristaala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

13. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Valja ukazati kako iz iskaza tužiteljice, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imala status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila za osobne potrebe, odnosno za adaptaciju obiteljske kuće, a da u trenutku realizacije predmetnog kredita nije bila trgovac odnosno vlasnica kakvog trgovačkog društva ili obrta. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti joj je ponuđeno da pregovara.

16.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

18. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužiteljica bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znala koji iznos naknade mora platiti, nisu joj obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 6. Ugovora o kreditu broj: 514003020-61000044546/2003 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretninama sklopljenog 16. rujna 2003. između tužiteljice i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“, te da je sukladno članku 81. i 87. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Budući da je predmetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 23. rujna 2003. u iznosu od 447,33 eura.

21. Na iznos od 447,33 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 23. rujna 2003. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od 24. rujna 2003. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

23.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 13. siječnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 447,33 eura, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod točkom 4. obrazloženja).

24. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 13. siječnja 2026. i 18. veljače 2026. u visini od 100,00 eura za svako ročište, što je ukupno 300,00 eura, odnosno 375,00 eura s PDV-om (25%).

24.1. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura što sveukupno iznosi 414,81 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 20. veljače 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ).

24.2. Tužiteljici nije priznata zatražena naknada za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 66,36 eura, slijedom činjenice što je prema stanju spisa pristojba na tužbu plaćena u iznosu od 13,27 eura (list 15 spisa).

24.2. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 20. veljače 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Opunomoćeniku tužiteljice

2. Opunomoćeniku tuženika