Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1640/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja GČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka dioničko društvo, OIB 92963223473, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 17. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice ŠČ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević i punomoćnice tuženika EČ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, odlukom objavljenom 20. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 2.točke e) Ugovora o kreditu broj: 3244244003, kreditna partija 7107185522, sklopljenog dana 21.08.2015. između tužiteljice: GČ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika: ZAGREBAČKA BANKA d.d. ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10. OIB 92963223473, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10. OIB 92963223473 da tužiteljici GČ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 345,08 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 26. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. ZAGREB, TRG BANA JOSIPA JELAČIĆA 10. OIB 92963223473 da tužiteljici GČ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 483,95 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2026. do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova, iznad iznosa od 483,95 eura do iznosa od 503,86 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 27. studenoga 2026. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 21. kolovoza 2015. Ugovor o kreditu broj: 3244244003, kreditna partija 7107185522 dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kreditu iznosu od 412.600,00 kuna. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 30 godina. Predmetnim Ugovorom u članku 2. točki e) ugovorene su naknade i troškovi sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 26. kolovoza 2015. naplatio tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.600,00 kuna / 345,08 eura. Dalje, navodi da se o ugovornoj odredbi za naplatu naknada i troškova kredita nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuju. Slijedom svega navedenog smatra da da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. S obzirom da je tuženik temeljem navedene nepoštene odredbe tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.600,00 kuna / 345,08 eura i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, traži da mu tužitelj vrati navedeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbe. Smatra da predmetna odredba nije ništetna te smatra da tužiteljica nije aktivno legitimirana jer je predmetni Ugovor o kreditu kredit sa tuženikom sklopila PČ. Također osporava tužitelju status potrošača u predmetnom ugovornom odnosu te ističe prigovor zastare. Ne čini spornim da je 26. kolovoza 2015. temeljem sporne odredbe od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.600,00 kuna. Prigovara vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi te predlaže da sud vrijednost predmeta spora utvrdi prema kondemnatornom djelu tužbenog zahtjeva u iznosu u kojem tužitelj traži isplatu.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Sud je na pripremnom ročištu, koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, 17. veljače 2026. str. 324-325 spisa, prihvatio prigovor tuženika te je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 345,08 eura. To stoga što je tužitelj u predmetnom sporu istaknuo zahtjev za činidbu, koji se sastoji u isplati predmetnog iznosa i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu. U takvim okolnostima prema stavu ovog Suda vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu. Stoga je sud postupajući po prigovoru tuženika temeljem ovlasti iz čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) na raspravnom zapisniku odredio vrijednost predmeta spora na naprijed opisani način.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnostima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: podnesak tuženika upućen punomoćniku tužitelja str. 62 spisa, ugovor o kreditu str. 63-69 spisa, otplatni plan str. 70-81 spisa, potvrda o uplati str. 82 spisa, metodologija promjene naknada u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama tuženika str. 110-111 spisa, pismena naslovljena kao obvezne radnje pri odobravanju kredita str. 159-160 spisa, tabelarni prikaz sa popisom i iznosom naknada za usluge fizičkim osobama koje pruža tuženik str. 161-195 spisa, izvadak iz matice vjenčanih str. 209-210 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz članka 2. točke e) Ugovora (str.64 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem sporne odredbe.

6.Među strankama nije sporno da je između PČ, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 21. kolovoza 2015. (str. 63- 69 spisa).Također nije sporno da je tuženik od PČ naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.600,00 kuna (ulazna naknada) dana 26. kolovoza 2015., a što između ostalog proizlazi iz tuženikovog pisanog odgovora na tužiteljev zahtjev od 20. studenoga 2025., str. 62 spisa.

7. Među strankama je sporno je li PČ, koja je sklopila predmetni Ugovor sa tuženikom istovjetna ovdje tužitelju GČ. Sporno je je li ništetna odredba o naplati naknada i troškova kredita iz članka 2. točke e) Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva ako se utvrdi da je navedena odredba ništena. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje stana u [adresa] te je sredstva iz kredita u cijelosti iskoristio za tu namjenu. Obratio se tuženiku jer je isti imao poslovnicu upravo u zgradi gdje je tužitelj kupio stan. Stan koji je kupio iz kredita koristio je isključivo za stanovanje sve do 2020. kad ga je prodao. U stanu koji je kupio predmetnim kreditom nije obavljao nikakvu djelatnost niti je imao obrt i slično. Prilikom samog sklapanja ugovora ne sjeća se jesu li mu djelatnici tuženika rekli da će biti naplaćena predmetna naknada. Ugovor je letimično pročitao. Prilikom čitanja obratio je pozornost na odredbe vezane za visinu kamatne stope. Ugovor je u cijelosti unaprijed sastavila banka, ista je sve pripremila i pozvala tužitelja na potpis. Smatra da zbog toga nije mogao pregovarati o sadržaju pojedinih odredbi. Kad je kredit isplaćen uočio je da je bila i naplaćena neka naknada, ali u to je vrijeme imao raznih troškova pa nije posebno obraćala pozornost na to.

8. 1. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora(str. 63-69 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

9. Iz izvatka iz matice vjenčanih ste. 209. -210. spisa proizlazi da je PČ, koja je sa tuženikom sklopila predmetni Ugovor, istovjetna ovdje tužitelju GČ jer je ista 1. rujna 2018. sklopila brak sa HČ te je nakon sklapanja braka uzela prezime HČ. Slijedom navedenog nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 21. kolovoza 2015. (str. 63-69 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014, dalje ZZP/14). Iz čl. 49. st. 1. ZZP/14 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 55. st. 1. i 2. ZZP/14 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 5. st.1.toč.15. ZZP/14 proizlazi da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 55. st. 2. ZZP/14. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 49. st. 4. ZZP/14 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadama koje je naplaćivao u kreditnim odnosima sa građanima. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je kredit tužitelj utrošio na kupnju stana u [adresa], koji je stan cijelo vrijeme koristio za stanovanje sebe i svoje obitelji, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 5. st.1.t oč.15. ZZP/14 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te ostalih naknada koje će naplatiti za vrijeme otplate kredita, a sve kako bi tužitelj na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 49. st. 1. i 2. ZZP/14. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 55. st. 2. ZZP/14 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe članka 2. točke e) Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknada i troškova u predmetnom kreditnom odnosu pa tako i ovdje naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Po stavu ovog Suda činjenica što je kredit otplaćen u cijelosti, jednako kao i da je isti još uvijek u otplati, nije zapreka da se tužitelj poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

16. Ništetnost djela odredbe članka 2. točke e) Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknada i troškova vezanih za predmetni kredit, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 55. st. 2. ZZP/14, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora.

17. Tuženik je u svom pisanom odgovoru str. 62 spisa priznao da je 26. kolovoza 2015. tužitelju temeljem sporne ugovorne odredbe naplatio iznos od 2.600,00 kuna. Stoga je tuženik iznos od 2.600,00 kuna, koji sad prema fiksnom tečaju konverzije valute kuna u valutu euro iznosi 345,08 eura dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a.

18. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe članka 2. točke e) Ugovora, koja se odnosi na naplatu u konkretnom slučaju naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa sukladno utvrđenoj vrijednosti spora od 345,08 eura. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji su bili nužni za tužiteljev uspjeh u ovoj parnici i to kako slijedi:

- iznos od 100,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 100,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 9. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznos od 100,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu odnosno glavnoj raspravi održanoj 17. veljače 2026. ( Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 50,00 eura za pristup punomoćnika na ročište za objavu presude 20. veljače 2026. (Tbr. 9. točka 3. Tarife).

20. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 350,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 437,50 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 33,18 eura (prema vrijednosti predmeta spora naznačenog u tužbi) i na presudu u iznosu od 13,27 eura (prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj na pripremnom ročištu), jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 483,95 eura.

21. Tužitelj je odbijen sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka iznad priznatog iznosa od 483,95 eura do iznosa od 503,86 eura. To stoga se navedena razlika odnosi na sudsku pristojbu za presudu koju je tužitelj prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora dužan platiti u iznosu od 13,27 eura, a ne u iznosu od 33,18 eura kako je to tužitelj pogrešno naznačio u troškovniku.

22. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 20. veljače 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku