REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3385/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić, Split, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. studenog 2025. godine u nazočnosti tužitelja, pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 7103540015 od 09.03.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 322.380,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 322.380,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF pri čemu prvi anuitet iznosi 1.616,21 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj: 7103540015 od 09.03.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 33.267,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; koja teče na iznos od:

-153,52 EUR od 05.05.2008. godine do isplate,

-154,68 EUR od 01.07.2008. godine do isplate,

-151,35 EUR od 01.08.2008. godine do isplate,

-151,84 EUR od 01.09.2008. godine do isplate,

-154,08 EUR od 01.10.2008. godine do isplate,

-263,96 EUR od 27.10.2008. godine do isplate,

-206,82 EUR od 06.11.2008. godine do isplate,

-165,94 EUR od 01.12.2008. godine do isplate,

-245,16 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

-255,90 EUR od 01.02.2009. godine do isplate,

-261,32 EUR od 01.03.2009. godine do isplate,

-248,45 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

-246,59 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

-225,52 EUR od 05.06.2009. godine do isplate,

-208,67 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

-279,14 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

-292,00 EUR od 07.09.2009. godine do isplate,

-285,10 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

-277,40 EUR od 01.11.2009. godine do isplate,

-295,09 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

-309,75 EUR od 07.01.2010. godine do isplate,

-327,72 EUR od 05.02.2010. godine do isplate,

-323,36 EUR od 05.03.2010. godine do isplate,

-346,31 EUR od 15.04.2010. godine do isplate,

-364,16 EUR od 10.05.2010. godine do isplate,

-369,15 EUR od 10.06.2010. godine do isplate,

-406,52 EUR od 23.07.2010. godine do isplate,

-361,03 EUR od 10.08.2010. godine do isplate,

-464,69 EUR od 10.09.2010. godine do isplate,

-419,72 EUR od 10.10.2010. godine do isplate,

-433,92 EUR od 12.11.2010. godine do isplate,

-414,26 EUR od 17.12.2010. godine do isplate,

-451,66 EUR od 10.01.2011. godine do isplate,

-403,83 EUR od 10.03.2011. godine do isplate,

-423,71 EUR od 21.03.2011. godine do isplate,

-377,82 EUR od 10.04.2011. godine do isplate,

-434,45 EUR od 10.05.2011. godine do isplate,

-487,13 EUR od 10.06.2011. godine do isplate,

-500,99 EUR od 10.07.2011. godine do isplate,

-577,62 EUR od 22.08.2011. godine do isplate,

-494,34 EUR od 07.09.2012. godine do isplate,

-484,62 EUR od 05.10.2012. godine do isplate,

-503,71 EUR od 07.11.2012. godine do isplate,

-501,27 EUR od 17.12.2012. godine do isplate,

-462,64 EUR od 21.01.2013. godine do isplate,

-483,17 EUR od 13.02.2013. godine do isplate,

-499,10 EUR od 25.03.2013. godine do isplate,

-509,69 EUR od 13.04.2013. godine do isplate,

-470,63 EUR od 13.05.2013. godine do isplate,

-452,07 EUR od 10.07.2013. godine do isplate,

-473,12 EUR od 07.08.2013. godine do isplate,

-476,70 EUR od 06.09.2013. godine do isplate,

-478,27 EUR od 16.09.2013. godine do isplate,

-492,27 EUR od 07.11.2013. godine do isplate,

-505,01 EUR od 08.12.2013. godine do isplate,

-508,20 EUR od 16.12.2013. godine do isplate,

-509,56 EUR od 08.02.2014. godine do isplate,

-382,06 EUR od 07.03.2014. godine do isplate,

-379,15 EUR od 27.03.2014. godine do isplate,

-380,41 EUR od 13.04.2014. godine do isplate,

-367,24 EUR od 13.05.2014. godine do isplate,

-370,02 EUR od 30.06.2014. godine do isplate,

-382,62 EUR od 07.08.2014. godine do isplate,

-386,83 EUR od 26.08.2014. godine do isplate,

-386,70 EUR od 07.10.2014. godine do isplate,

-398,18 EUR od 07.11.2014. godine do isplate,

-401,97 EUR od 13.11.2014. godine do isplate,

-406,03 EUR od 15.12.2014. godine do isplate,

-621,80 EUR od 31.01.2015. godine do isplate,

-577,11 EUR od 06.03.2015. godine do isplate,

-612,26 EUR od 07.04.2015. godine do isplate,

-610,09 EUR od 13.04.2015. godine do isplate,

-602,80 EUR od 13.05.2015. godine do isplate,

-591,41 EUR od 13.06.2015. godine do isplate,

-593,32 EUR od 13.07.2015. godine do isplate,

-543,67 EUR od 24.08.2015. godine do isplate,

-509,88 EUR od 13.09.2015. godine do isplate,

-555,20 EUR od 21.10.2015. godine do isplate,

-553,42 EUR od 26.11.2015. godine do isplate,

-550,57 EUR od 14.12.2015. godine do isplate,

-550,90 EUR od 13.01.2016. godine do isplate,

-529,52 EUR od 13.02.2016. godine do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 13.394,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 22.veljače 2016.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnova zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose do dana konverzije isplati iznos od 12.621,56 EUR, sve sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 22.02.2016. do isplate, obračunatoj za razdoblje od 22.02.2016.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. god. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. god. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

150,01 od 22.02.2016.

147,79 od 22.02.2016.

142,80 od 22.02.2016.

141,47 od 22.02.2016.

141,79 od 22.02.2016.

240,29 od 22.02.2016.

187,47 od 22.02.2016.

148,81 od 22.02.2016.

216,98 od 22.02.2016.

223,45 od 22.02.2016.

225,36 od 22.02.2016.

211,30 od 22.02.2016.

206,88 od 22.02.2016.

186,17 od 22.02.2016.

170,18 od 22.02.2016.

224,35 od 22.02.2016.

230,52 od 22.02.2016.

222,45 od 22.02.2016.

213,16 od 22.02.2016.

223,36 od 22.02.2016.

230,05 od 22.02.2016.

239,76 od 22.02.2016.

233,08 od 22.02.2016.

244,21 od 22.02.2016.

253,29 od 22.02.2016.

252,37 od 22.02.2016.

271,19 od 22.02.2016.

238,35 od 22.02.2016.

301,28 od 22.02.2016.

267,30 od 22.02.2016.

270,85 od 22.02.2016.

253,01 od 22.02.2016.

271,70 od 22.02.2016.

233,80 od 22.02.2016.

243,52 od 22.02.2016.

214,24 od 22.02.2016.

241,33 od 22.02.2016.

264,84 od 22.02.2016.

266,87 od 22.02.2016.

299,51 od 22.02.2016.

194,36 od 22.02.2016.

186,09 od 22.02.2016.

187,99 od 22.02.2016.

180,48 od 22.02.2016.

161,27 od 22.02.2016.

164,77 od 22.02.2016.

163,64 od 22.02.2016.

163,91 od 22.02.2016.

146,73 od 22.02.2016.

132,32 od 22.02.2016.

134,12 od 22.02.2016.

130,44 od 22.02.2016.

129,29 od 22.02.2016.

124,66 od 22.02.2016.

122,74 od 22.02.2016.

122,17 od 22.02.2016.

113,46 od 22.02.2016.

81,68 od 22.02.2016.

78,57 od 22.02.2016.

76,69 od 22.02.2016.

70,42 od 22.02.2016.

65,11 od 22.02.2016.

62,56 od 22.02.2016.

60,82 od 22.02.2016.

55,46 od 22.02.2016.

53,05 od 22.02.2016.

52,77 od 22.02.2016.

49,02 od 22.02.2016.

65,47 od 22.02.2016.

54,31 od 22.02.2016.

51,18 od 22.02.2016.

49,79 od 22.02.2016.

43,26 od 22.02.2016.

36,40 od 22.02.2016.

30,67 od 22.02.2016.

21,98 od 22.02.2016.

18,33 od 22.02.2016.

15,26 od 22.02.2016.

10,77 od 22.02.2016.

8,51 od 22.02.2016.

4,85 od 22.02.2016.

1,05 od 22.02.2016.“

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.377,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 6. lipnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 9. ožujka 2007. godine sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103540015, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 322.380,00 CHF, a isplaćen je u kunama prema srednjem tečaju HNB-a, te da je dana 19. veljače 2016. godine zaključen Dodatak tom Ugovoru o kreditu. Tuženik da je u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, otplatu kredita vezao uz ovu valutu te naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,50 % godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci tuženika, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način, da je došlo do posljedice neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik da nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate. Tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u Zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja. Tužitelj se nadalje poziva na sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i tužitelja, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, navodi i citira sve odluke u tom postupku, između ostalog i na tome temelji svoj tužbeni zahtjev. Radi navedenog tužitelj traži utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba vezana za valutu CHF, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika. Tužitelj potražuje ukupan iznos od 211.663,07 kn (28.092,52 EUR po fiksnom tečaju konverzije) sa zakonskim zateznim kamatama, te potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako nadalje obrazlaže. Navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 7.6.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu ona da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, da proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: „-Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

-Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

-Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

-Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

-zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge“. Nadalje, tuženik navodi da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, da je razvidno da, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj da bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja te precizno navodi koji bi zadatak vještačenja trebao biti.

3. Svojim podneskom od dana 17.studenog 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj konačno uređuje i postavlja tužbeni zahtjev. Navodi da je sudski vještak Ines Lozić, postupajući prema zadatku vještačenja, utvrdila da je sveukupan iznos koji je tužitelj više platio plaćen za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznosi 33.267,86 EUR. Pri tome, od iznosa od 33.267,86 EUR tužitelj da je na ime promjene kamatne stope preplatio iznos od 9.740,40 EUR, dok je isti zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita preplatio iznos od 23.527,46 EUR. Zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj da je kao korisnik kredita zadužen kroz konverziju za više kredita u iznosu od 13.394,49 EUR (razlika glavnice), dok zatezne kamate na preplaćene iznose, obračunate do dana konverzije, da iznose ukupno 12.621,56 EUR.

4. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF, odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, te za isplatu preplaćenih iznosa temeljem tih odredbi, kao i isplatu razlike glavnice u vrijeme konverzije te obračunatih zateznih kamata do dana konverzije.

5. Tuženik nije istakao prigovor radi prebijanja vezano za tzv.negativne razlike i priznate preplate tužitelju u vrijeme konverzije, nije podnio protutužbu spram tužitelja vezano za ove dvije stavke. Za navesti je i to da je tužitelj bio ovlašten urediti svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, pa tako i zatražiti tim vještvom utvrđenu razliku glavnice u vrijeme konverzije (a ista je rezultat upravo ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu), te zatražiti i zakonske zatezne kamate na iznose preplate do dana konverzije (a u ovom dijelu zahtjev tužitelja nije osnovan). Dakle, radi se o uređenju i preciziranju tužbenog zahtjeva i sud odlučuje u granicama takvog uređenog i preciziranog zahtjeva u posljednjem tužiteljevom podnesku.

6. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog dana 9.ožujka 2007.godine, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; kao i za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama vezano za ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljnog ugovora o kreditu, te isplatu razlike glavnice kao i zakonske zatezne kamate do konverzije.

7. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu od 9.ožujka 2007.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka tom ugovoru o kreditu zaključenog dana 19.veljače 2016.godinne sa pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl.oecc Ines Lozić te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

8. Stranke su popisale parnični trošak.

9. Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

10. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 9.ožujka 2007.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 322.380,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 360 mjesečnih anuiteta, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,50 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za te dvije odredbe, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare.

11. Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu izgradnje obiteljske kuće, novogradnje, na otoku [adresa], da je to upravo ova kuća na kojoj je prijavljen i u kojoj zajedno sa suprugom živi nakon što je kuću izgradio. U vrijeme podizanja predmetnog kredita da je bio zaposlenik Zagrebačke pivovare te imao dobru plaću i bonuse, bio sam kreditno sposoban za sve tri vrste kredita, kredit vezan za EUR, CHF i kunski kredit. Navodi da je bio klijent Raiffeisen banke, preko njih da je primao plaću, a kada je napravio izračun, za izgradnju kuće, da je shvatio da mu treba podizanje kredita i nekih 200.000,00 EUR kredita. Do banke, tuženika, da je došao preko poznanika MS koji je bio direktor poslovnice tuženika u Omišu, da ga je on vrbovao da prenese primanja kod tuženika, sredio da tužitelju osobna bankarica bude P ili HS u koju je kazao da ima potpuno povjerenje, ista da se zaista zauzela oko ovog kredita i da mu je zaista kazala da je kreditno sposoban, da je preporučila kredit vezan za valutu CHF i navela da zašto ne bi iskoristio nekoliko godina pogodnosti koje nosi ovaj kredit, kao povoljniji proizvod, a da ćemo svejedno ući u Europsku uniju i da ćemo preći na EUR. Sama rata da je po ovom kreditu manja po izračunu, kredit da je zaista bio povoljniji i da nije bilo nikakvog razloga sumnjati u ovu vrstu kredita niti je tada bilo nekakve priče o tome da može doći do tolikog porasta tečaja CHF. Navodi da je na ove uvjete pristao, bio kod javnog bilježnika, tamo da nije bilo isto nikakve posebne priče niti pitanja, svakako, da je zaključio ugovor o kreditu i početna rata da je bila nekih 5.000,00 kn mjesečno, kroz vrijeme da je ista narasla za 2,5 do 3 puta od ovog iznosa. Navodi da je koristio poček u otplati zbog ovih problema, a za to vrijeme da je kamata tekla. Kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je pristupio konverziji, banka da je sačinila izračun konverzije koji je mogao ili prihvatiti ili ne prihvatiti, da nije mogao dogovoriti još povoljnije uvjete od ovog izračuna. Navodi da misli da mu prilikom konverzije nije priznata nikakva preplata, toga da se ne sjeća, a prije konverzije da je kredit plaćao uplatom sa svog tekućeg računa, kojeg je imao čitavo vrijeme kod tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu da nije bio vlasnik nikakve firme niti obrta, da je stanovao sa obitelji na adresi u [adresa], nakon dobivanja kredita da je gradio ovu kuću na [adresa] i kuća da je završena negdje 2011. ili 2012. godine. Navodi da je u kuću sa suprugom uselio neposredno prije korone, a također navodi da je 2018. godine ostao bez posla, preselio na [adresa] nakon toga i zaposlio se u privatnoj firmi na Lastovu 2018. ili 2019. godine, to da je njegova firma Palastura d.o.o.. Ova kuća koju je izgradio na [adresa] da se sastoji od prizemlja, kata i potkrovlja, to da su zasebne stambene jedinice, supruga i on da su stanovali u stanu na prizemlju, 2018. godine da su iznajmili za početak prvi kat, a nakon toga i potkrovlje i to da im je bio glavni izvor prihoda neko vrijeme, sada da se također bave iznajmljivanjem. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika koliko puta se tužitelj prije zaključenja ugovora o kreditu nalazio sa osobnom bankaricom vezano za ovaj kredit, tužitelj navodi da je to bilo vrlo malo puta, svega nekoliko puta, da on za ovaj kredit nije imao niti jamce, nego samo hipoteku na zemljište. Navodi da mu osobna bankarica prilikom tih sastanaka nije spomenula nikakav rizik valutne klauzule CHF, o tome da nije bilo n niti govora niti sumnji, da su pričali o prednostima ove vrste kredita.

12. Za navesti je da su prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužitelja u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu svakako ima status potrošača, radi se o namjenskom kreditu za izgradnju kuće, to je navedeno i u samom ugovoru o kreditu, kuća je građena kroz duže vremena, za obiteljske potrebe tužitelja odnosno njegove obitelji. Iskaz tužitelja je logičan i uvjerljiv, sud drži da se radilo o potrebi obiteljskog stambenog zbrinjavanja, s obzirom na iznos sredstava odobrenih po kreditu i sve okolnosti slučaja, sud drži da u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača i da se nije radilo o kreditu za potrebe poslovanja, a i da se radilo, opet bi tužitelj kao fizička osoba bio u nepovoljnijem položaju od tuženika u ovom pravnom poslu. Okolnosti na strani tužitelja očito su se promijenile od trenutka podizanja kredita, pa je i logično da se tužitelj nakon gubitka posla i preseljenja na [adresa], djelomično okrenuo i iznajmljivanju ove obiteljske kuće. Za ponoviti je da je u samom ugovoru o kreditu navedena namjena kredita za izgradnju kuće, kuću je tužitelj i izradio, te u istoj stanuje.

13. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

14. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

15. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

16. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

18. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu, namjenskom kreditu za izgradnju kuće, tužitelj ima status potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

19. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

20. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,50 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

21. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog i temeljem ove odredbe. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

22. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

23. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,50 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju daje precizno i obrazloženo očitovanje po pitanju sastavnica predmetnog ugovora o kreditu, izračun visine potraživanja po svim stavkama, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do izračuna konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata na sve pojedinačne iznose preplate do dana izračuna konverzije na dan 30.rujna 2015.godine, očitovanje po pitanju izračuna konverzije, mogućnosti uspostavljanja ekonomske ravnoteže i izračun konverzije.

25. Temeljem opsežnog i kvalitetnog nalaza sudski vještak Lozić daje svoje zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 33.267,86 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 9.740,40 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 23.527,46 EUR.

2. Ukupno je manje plaćen iznos od 4.327,90 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 4.226,54 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 101,36 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 28.939,96 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 5.513,86 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 23.426,10

EUR.

Ad 2)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 12.621,56 EUR.

Ad 3)

Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 22.02.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 186.430,32 EUR što primjenjivim tečajem na dan 22.02.2016.g. iznosi 1.420.050,75 kn (tečaj 7,61706 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni prosječni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 22.02.2016.g. bi prema prilagođenom početnom otplatnom planu bila manja za 13.394,49 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. te priznao preplatu tužitelja na dan 22.02.2016. godine u ukupnom iznosu od 4.192,86 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate (više plaćeno) utvrđeno posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 33.267,86 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 29.075,00 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji, utvrđene na dan provođenja konverzije, u iznosu od 4.192,86 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

26. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

27. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

28. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

29. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 6.lipnja 2019.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu svih zatraženih iznosa. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 23.527,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odnosu, do provedene konverzije. Sud je tužitelju dosudio i preplatu s naslova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika u iznosu od 9.740,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Dakle, po ove dvije osnove valjalo je tuženik obvezati da tužitelju isplati ukupan iznos od 33.267,86 EUR, koliko je tužitelj i zatražio i koliko je navela sudski vještak Lozić.

30. Na dosuđene iznos ove dosuđene glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dospijeća tih iznosa, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

31. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

32. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 3.823,47 EUR, kako to pravilno navodi vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju. Međutim, za ovaj iznos koji je tuženik očito tužitelju vraćao u obrocima nakon konverzije, tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja (niti je podnio protutužbu), pa o prigovoru radi prebijanja, koji je vezan za tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, nije trebalo niti odlučiti. Da je tuženik izjavio prigovor radi prebijanja za ovaj iznos priznate preplate u vrijeme konverzije (a nije), sud bi utvrdio postojanje potraživanja tuženika u tom iznosu i vezano za dosuđenje tužitelju bi naložio prebijanje ukupnog iznosa koji na ime glavnice i kamata pripada tužitelju, sa tim iznosom. Ovako, o tome nije trebalo odlučiti izrekom ove presude, a nije sud niti umanjio dosuđene iznose tužitelju, jer presuda u ovom dijelu nije pravomoćna. Naime, tužitelju je dosuđena glavnice sa zakonskim zateznim kamatama, nepravomoćno, presuda u tom dijelu nije pravomoćna, a izvršenjem iste, ukoliko postane pravomoćna, tek će u budućnosti biti poznat ukupan iznos koji tuženik treba isplatiti tužitelju. Vezano za pravilo o redoslijedu ispunjenja (troškovi, pa kamate, pa glavnica), u ovom slučaju sud nije mogao samostalno umanjivati dosuđenu glavnicu tužitelju po najstarijim obrocima preplate do iscrpljenja iznosa priznate preplate u vrijeme konverzije, jer je to suprotno ovom pravilu. Svakako, tuženik može spram tužitelj postaviti bilo koji zahtjev, u posebnom postupku, ukoliko to tuženik smatra opravdanim i osnovanim. Tužitelj jest djelomično obeštećen ovom priznatom preplatom, koju sud drži utvrđenim, ali tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, nije podnio protutužbu, a sud nije mogao samostalno ovaj priznati iznos odbijati od dosuđenih iznosa glavnice preplate vezano za pravilo o redoslijedu ispunjenja potraživanja.

33. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, iznosi i osnove su navedene u mišljenju sudskog vještaka, za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije uopće, a kamoli na vrijeme, u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, nije izjavio prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne ugovorne odredbe za tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike. Kako nema zahtjeva tuženika o kojem sud treba odlučiti izrekom presude, tako ni prigovor zastare za ove negativne razlike ne treba obrazlagati, iako ga je tužitelj istaknuo.

34. Zahtjev tužitelja na ime razlike glavnice u iznosu od 13.394,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 22.veljače 2016.godine, osnovan je i ovaj iznos sa kamatama valjalo je dosuditi tužitelju. Sudski vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju navodi da je na dan provođenja konverzije 22.veljače 2016.godine utvrđena glavnica u iznosu od 186.430,32 EUR što primjenjivim tečajem na dan 22.veljače 2016.godine iznosi 1.420.050,75 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni prosječni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 22.veljače 2016.godine bi prema prilagođenom otplatnom planu bila manja za 13.394,49 EUR. To je ova razlika glavnice koju tužitelj potražuje, a sud smatra da mu ista pripada, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća, jer je utvrđena u vrijeme konverzije. Dakle, zahtjev tužitelja je osnovan i na ime razlike glavnice kod konverzije, i razlika glavnice temeljem ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, ista je također proizvod navedenih nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, upravo kako je ista zatražena.

36. Međutim, što se tiče zahtjeva tužitelja pod tč.V. iz njegovog podneska od 17.studenog 2025.godine, vezano za zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose do dana konverzije u iznosu od 12.621,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, za navesti je da ovaj zahtjev tužitelja nije osnovan. Naime, sudski vještak jest, za slučaj drugačijeg stava višeg suda i načelo ekonomičnosti postupka, izračunao zatezne kamate u uglavničenom iznosu od 12.621,56 EUR, radi se o zateznim kamatama na ukupno preplaćene iznose zbog porasta kamatne stope i promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate za razdoblje do dana provođenja konverzije kredita. Za navesti je da je izrekom ove presude vezano za preplatu po ništetnim odredbama (ukupan iznos od 33.267,86 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa ove preplate do isplate), sud izrekom presude već dosudio tužitelju, kao što mu je izrekom ove preplate dosudio i razliku glavnice od 13.394,49 EUR sa kamatama, a koja je izračunate u vrijeme konverzije i odnosi se na ove ništetne odredbe ugovora o kreditu. Time sud tužitelja smatra u potpunosti obeštećenim, pa mu ne pripada pravo na uglavničene zatezne kamate do dana provođenja konverzije kredita, sa zateznim kamatama, jer bi se radilo o stjecanju bez osnove na strani tužitelja, kada bi mu sud i ovaj iznos sa kamatama dosudio. Dakle, ovo bi, kod presuđenja suda, svakako predstavljalo nepripadno kumuliranje obeštećenja tužitelja, a to zaista tužitelju ne pripada, jer se dosuđena preplata i razlika glavnice ne može kumulirati sa ovim uglavničenim zateznim kamatama do konverzije.

35. U slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda po bitnim i obrazloženim pitanjima i zahtjevima, sud drži da je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

37. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

38. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.3. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), tužitelju je obistinjen cjelokupni trošak koji je imao i koji je bi potreban za vođenje parnice, jer isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu radi čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u vrijednosti od 250 bodova; sastava podneska od 28.svibnja 2025.godine u vrijednosti od 250 bodova; zastupanja na ročištu održanom dana 11.lipnja 2025.godine od 250 bodova; sastava podneska od 17.studenog 2025.godine od 500 bodova te zastupanja na ročištu održanom dana od 500 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 3.500,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV- a u iznosu od 875,00 EUR i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 675,00 EUR; već plaćenu sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 327,43 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 5.377,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, trošak pristojbe presude i daljnjih pristojbi neće ni imati, pa mu ovaj trošak sud pristojbe presude nije niti obistinio. Kako je tužitelj već u vrijeme podnošenja tužbe platio trošak pristojbe tužbe, to je valjalo obvezati tuženika da mu ovaj trošak plati, ovaj trošak priznat je tužitelju kao obistinjeni parnični trošak.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika