Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-433/2019-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E I P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, Graberje 4, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 3. veljače 2026., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Kristine Kokijer Viličić, odvjetnice iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec u Varaždinu i zamjenika punomoćnika tužitelja CT, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, te objave presude 20. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe tužitelja sukladno podnesku tužitelja zaprimljenom 22. siječnja 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev.
i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 3205081617 od 4. srpnja 2025. godine zaključen između tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Duić iz Varaždina, Franjevački trg 17, pod brojem OU-554/05-1 od 5. srpnja 2025. godine, u članku 2., a koji glasi:
"...redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..." te u članku 7. a koji glasi:
"....za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.",
te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205081617 od 4. srpnja 2005. godine zaključen između tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Duić iz Varaždina, Franjevački trg 17, pod brojem OU-554/05-1 od 5. srpnja 2025. godine, u članku 7. a koji glasi:
"Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim na dan plaćanja za CHF".
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.741,71 eura (četiri tisuće sedamsto četrdeset jedan eur i sedamdeset i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom na:
iznos 4,03 EUR od 16. svibnja 2008. do isplate
iznos 17,90 EUR od 16. lipnja 2008. do isplate
iznos 16,09 EUR od 16. srpnja 2008. do isplate
iznos 15,70 EUR od 16. kolovoza 2008. do isplate
iznos 15,63 EUR od 16. rujna 2008. do isplate
iznos 22,61 EUR od 16. listopada 2008. do isplate
iznos 26,85 EUR od 16. studenoga 2008. do isplate
iznos 20,82 EUR od 16. prosinca 2008. do isplate
iznos 37,09 EUR od 16. siječnja 2009. do isplate
iznos 37,25 EUR od 16. veljače 2009. do isplate
iznos 31,79 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate
iznos 33,05 EUR od 16. travnja 2009. do isplate
iznos 33,29 EUR od 16. svibnja 2009. do isplate
iznos 2,91 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate
iznos 31,51 EUR od 16. srpnja 2009. do isplate
iznos 39,51 EUR od 16. kolovoza 2009. do isplate
iznos 41,91 EUR od 16. rujna 2009. do isplate
iznos 39,24 EUR od 16. listopada 2009. do isplate
iznos 40,97 EUR od 16. studenoga 2009. do isplate
iznos 40,69 EUR od 16. prosinca 2009. do isplate
iznos 45,35 EUR od 16. siječnja 2010. do isplate
iznos 48,34 EUR od 16. veljače 2010. do isplate
iznos 47,69 EUR od 16. ožujka 2010. do isplate
iznos 50,66 EUR od 16. travnja 2010. do isplate
iznos 56,10 EUR od 16. svibnja 2010. do isplate
iznos 57,27 EUR od 16. lipnja 2010. do isplate
iznos 63,66 EUR od 16. srpnja 2010. do isplate
iznos 63,45 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate
iznos 76,71 EUR od 16. rujna 2010. do isplate
iznos 68,98 EUR od 16. listopada 2010. do isplate
iznos 70,64 EUR od 17. studenoga 2010. do isplate
iznos 46,82 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate
iznos 14,64 EUR od 17. prosinca 2010. do isplate
iznos 61,95 EUR od 16. siječnja 2011. do isplate
iznos 59,18 EUR od 16. veljače 2011. do isplate
iznos 60,86 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate
iznos 60,95 EUR od 16. travnja 2011. do isplate
iznos 35,70 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate
iznos 30,36 EUR od 17. svibnja 2011. do isplate
iznos 74,66 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate
iznos 2,27 EUR od 18. lipnja 2011. do isplate
iznos 89,28 EUR od 16. srpnja 2011. do isplate
iznos 96,44 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate
iznos 75,64 EUR od 16. rujna 2011. do isplate
iznos 68,64 EUR od 16. listopada 2011. do isplate
iznos 69,11 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate
iznos 70,07 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate
iznos 76,11 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate
iznos 77,93 EUR od 16. veljače 2012. do isplate
iznos 75,95 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate
iznos 75,65 EUR od 16. travnja 2012. do isplate
iznos 75,78 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate
iznos 0,87 EUR od 18. svibnja 2012. do isplate
iznos 72,84 EUR od 16. lipnja 2012. do isplate
iznos 5,55 EUR od 19. lipnja 2012. do isplate
iznos od 76,22 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate
iznos 75,62 EUR od 16. kolovoza 2012. do isplate
iznos 70,29 EUR od 16. rujna 2012. do isplate
iznos 74,89 EUR od 16. listopada 2012. do isplate
iznos 77.03 EUR od 16. studenoga 2012. do isplate
iznos 75,61 EUR od 16. prosinca 2012. do isplate
iznos 73,90 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate
iznos 73,31 EUR od 16. veljače 2013. do isplate
iznos 72,71 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate
iznos od 76,95 EUR od 16. travnja 2013. do isplate
iznos 70,71 EUR od 16. svibnja 2013. do isplate
iznos 69,68 EUR od 16. lipnja 2013. do isplate
iznos 70,30 EUR od 16. srpnja 2013. do isplate
iznos 69,65 EUR od 16. kolovoza 2013. do isplate
iznos 71,94 EUR od 16. rujna 2013. do isplate
iznos 73,42 EUR od 16. listopada 2013. do isplate
iznos 74,14 EUR od 16. studenoga 2013. do isplate
iznos 76,71 EUR od 16. prosinca 2013. do isplate
iznos 74,12 EUR od 16. siječnja 2014. do isplate
iznos 36,07 EUR od 16. veljače 2014. do isplate
iznos 37,41 EUR od 16. ožujka 2014. do isplate
iznos 36,24 EUR od 16. travnja 2014. do isplate
iznos 34,58 EUR od 16. svibnja 2014. do isplate
iznos 34,94 EUR od 16. lipnja 2014. do isplate
iznos 36,13 EUR od 16. srpnja 2014. do isplate
iznos 37,07 EUR od 16. kolovoza 2014. do isplate
iznos 37,31 EUR od 16. rujna 2014. do isplate
iznos 38,33 EUR od 16. listopada 2014. do isplate
iznos 39,79 EUR od 16. studenoga 2014. do isplate
iznos 40,06 EUR od 16. prosinca 2014. do isplate
iznos 40,28 EUR od 16. siječnja 2015. do isplate
iznos 40,17 EUR od 16. veljače 2015. do isplate
iznos 40,17 EUR od 16. ožujka 2015. do isplate
iznos 40,17 EUR od 16. travnja 2015. do isplate
iznos 40,17 EUR od 16. svibnja 2015. do isplate
iznos 40,17 EUR od 16. lipnja 2015. do isplate
iznos 40,17 EUR od 16. srpnja 2015. do isplate
iznos 40,17 EUR od 16. kolovoza 2015. do isplate
iznos 40,17 EUR od 16. rujna 2015. do isplate
i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 1.740,92 EUR (tisuću sedamsto četrdeset eura i devedeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 4. srpnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 3205081617, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina dana 5. srpnja 2005. na iznos od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz kamatu od 4,5% godišnje. Tužitelj je s tuženikom sklopio i dodatak ugovoru o kreditu od 2. siječnja 2016. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina 5. siječnja 2016. pod brojem OV-27/16. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, no da provedena konverzija kredita nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora. U tužbi navodi da je čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa od 4,5 % godišnje promjenjiva temeljem odluke tuženika, a člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate za CHF, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Smatra da sklopljenim Dodatkom ugovora o kreditu nije nestao uzrok ništetnosti jer tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već je i u konverziji tuženik iskoristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog previše plaćenog tuženiku. Navodi da su odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora ništetne jer da ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i veže se uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle, gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ovih ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužiteljicu kao potrošača, jer je u ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio promjenjivu obvezu tužiteljice kao potrošača u odnosu na kamatu, koju banka određuje jednostrano, što da je protivno načelu savjesnosti i poštenja propisanog člankom 4. ZOO-a, te tako što je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl. 96. i čl. 97. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Navodi da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Radi svega navedenog tužitelj je podnio tužbu radi isplate zbog ništetnih odredbi ugovora i to iznosa od 33.543,97 KN / 4.452,04 EUR.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava zahtjev za isplatu tužitelja te ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a da je to osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Tuženik ističe prigovor zastare tražbine tužitelja smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer da se radi o postupku naknade štete, a rok zastare da teče od svakog pojedinog više plaćenog iznosa, a kako je tužba podnijeta 24. svibnja 2019. tužiteljeva tražbina je zastarjela. Nadalje, stranke da 2. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je Sud EU 5. svibnja 2022. donio odluku u predmetu C- 567/20 te je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Sklopljenim Aneksom između stranaka da je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca te tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti tražiti obeštećenje s te osnove. Naime, tužitelj da je prihvatom konverzije pristao biti korisnikom kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa i više se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer se taj spor odnosi samo na CHF korisnike kredita glede kojih nije sklopljen ugovor o konverziji. Time da tužitelj uopće ne osporava da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK. Zaključno, tuženik navodi da prema ZIDZPK i pravnim stajalištima izraženim u odluci VSRH Gos-1/19 proizlazi da dodatak ugovoru o kreditu zaključen između ovdje stranaka proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je, da je tim dodatkom ugovoru stvorena pravna osnova koja uporište ima u prisilnom propisu i uspostavlja ravnotežu između tužitelja i tuženika, te da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Osim toga, smatra da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Radi navedenoga tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja.
3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužitelj u podnesku od 16. svibnja 2022. navodi da Iz Ugovora o namjenskom kreditu koji je predmet ovog postupka, a zaključen je dana 4. srpnja .2005. godine jasno proizlazi kako je tuženik kredit dao ĆT iz [adresa], sa JMBG-om: 270397832170, da se radi o jedinstvenom matičnom broju građana koji je vezan upravo za osobu tužitelja, a ne za njegov obrt, za njezinu tvrtku ili za neki drugi vid obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Dakle, da je u trenutku zaključenja Ugovora tuženik jasno znao da zaključuje Ugovor sa fizičkom osobom, a ne sa osobom u okviru njezine proizvodne trgovačke ili neke druge djelatnosti. Osim toga, da je kojim slučajem tuženik odobrio kredit tužitelju kao vršitelju određene trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tada bi tuženik tražio da isti kredit tužitelj potpiše uz štambilj tvrtke putem koje obavlja određenu djelatnost glede potrošačke svrhe u koju je iskorišten kredit, tužitelj ističe da iz čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi kako je namjena kredita adaptacija kuće. Također, u čl. 23. toč. E istog ugovoreno je kako kreditor ima pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita pregledom kreditiranog objekta, isplatnih i drugih dokumenta, sve sukladno Pravilniku o kontroli namjenskog korištenja sredstava kredita odobrenih građanima, a ukoliko se kontrolom ustanovi da je kredit korišten nenamjenski, korisnik kredita snosi trošak kontrole namjenskog korištenja kredita i sve ostale sankcije sukladno aktima banke. Dakle, već iz ove ugovorne odredbe proizlazi kako je u samom Ugovoru tuženik tužitelju priznao status potrošača i sam je ugovorio mehanizme kontrole korištenja odobrenih kreditnih sredstava, a da li je te mehanizme kontrole upotrijebio ili ne to je isključivo pitanje propusta ili poduzetih radnji od strane tuženika . Tužitelj se također protivi prigovoru zastare i svim navodima iz odgovora na tužbu opširno obrazlažući svoje razloge.
4. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 22. siječnja 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na isplatu te je povećao tužbeni zahtjev na iznos od 4.741,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od svakog pojedinog anuiteta do isplate kako je to u svom nalazu izrazio vještak. Unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19; dalje u tekstu ZPP) dopustio te odlučio kao u izreci rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).
5. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 3205081617 od 4. srpnja 2005., potvrdu o solemnizaciji ugovora o kreditu, otplatni plan, Dodatak ugovoru o kreditu od 2. siječnja 2016., obavijest o izračunu efekata konverzije, promet za razdoblje od 5. siječnja 2016. do 15. veljače 2016., potvrda o zatvorenom kreditu, podaci o kreditnoj partiji, dopis tuženika tužitelju od 12. studenog 2015., informativni sažetak izračuna konverzije izračun konverzije, pregled otvorenih stavki o kreditu 30. rujna 2015., provedeno je sudsko vještačenje po sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa i pročitani su Nalaz i mišljenje sudskog vještaka.
6. Na temelju članka 8. ZPP, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.
7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF te novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.
8. Nesporno je između stranaka da su iste sklopile predmetni ugovor o kreditu 4. srpnja 2005. broj 3205081617, kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u visini od 53.000,00 CHF kunskoj protuvrijednosti, a tužitelj se tuženiku obvezao isti iznos vratiti uz redovnu kamatu od 4,5% godišnje. Nesporno je da je namjena kredita adaptacija kuće, te da su stranke sklopile i Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nesporno je člankom 2. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci banke, da je člankom 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula kojom se otplata veže uz valutu švicarski franak, da je nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznos nedospjele glavnice kredita bio 42.862,78 CHF / 299.215,29 KN, te da je utvrđen manje plaćeni iznos od 2.997,80 KN.
9. Sporno je između stranaka da li tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu ima status potrošača, da li tužitelj ima pravni interes potraživati ikakvu isplatu budući da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, te da li je nastupila zastara potraživanja, a sporna je i osnova potraživanja tužitelja u smislu da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke ništetne te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora.
10. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
11. Odredbom iz članka 26. stavka 1. ZOO propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citiranih odredbi proizlazi da su stranke pa tako i tužena mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 17. svibnja 2007. tuženik – banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
12. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.
13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je 1.- tužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog, i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je 1. - tužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima… Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.
14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.
15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.
17. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 4. srpnja 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik (u presudi navedena prvotužena) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) te da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o potrošačkom kreditiranju i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopio ovdje tužitelj s tuženikom o ugovorenoj valuti prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te o promjenjivoj kamatnoj stopi.
18. Što se tiče prigovora tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača te da je sredstva ostvarena kreditom utrošio namjenski valja reći da je člankom 3. stavka 1. ZZP određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti u obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da iz sadržaja samog predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao korisnik kredita, kao fizička osoba bez napomene da bi nastupio u nekom drugom svojstvu, uz namjenu – adaptacija kuće, a isti je tužitelj i vlastoručno potpisao, te isti ni u čemu ne upućuje da bi se radilo o kreditu koji se odobrava za financiranje obavljanja ikakve poslovne djelatnosti. Također, u Dodatku ugovoru o kreditu od 2. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija kredita navodi se da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur. Dakle, iz potonjeg Dodatka ugovoru proizlazi kako se radi o ugovoru reguliranom Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a koji pak u svom članku 2. definira potrošača kao fizičku osobu koja u transakcijama obuhvaćenim tim zakonom djeluje izvan svoje poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Nadalje, iz dostavljenog prometa po kreditu (na listovima 59 do 69 spisa) proizlazi da je predmetni kredit otplaćivao tužitelj kao i iz obavijesti tuženika od 13. prosinca 2018. o kreditnoj partiji i obavijesti o izračunu efekata konverzije od 5. siječnja 2016. Prema tome, budući da iz samih ugovora proizlazi da je tužitelj nastupio kao potrošač, u konkretnom je slučaju teret dokaza da se ne radi o tužitelju kao potrošaču bio upravo na tuženiku, a tuženik tijekom postupka ničime nije dokazao da tužitelj u ugovornom odnosu ne bi nastupio kao potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018 od 25. svibnja 2020.). Tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio da tužitelj predmetni ugovor o kreditu ne bio sklopio u svojstvu potrošača, odnosno da bi se tijekom razdoblja otplate kredita promijenila svrha radi koje je tužitelju odobren kredit u smislu da bi kredit bio korišten u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju i njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a isto tako nije navodio niti da bi se sredstva ostvarena kreditom utrošila u neku drugu namjenu različitu od ugovorom predviđene iako je za to sukladno samom Ugovoru imao i ovlaštenje i to prema čl. 23. E prema kojem kreditor ima pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita pregledom kreditiranog objekta isplatnih i drugih dokumenata itd. Stoga sud nije našao osnovanim ovaj prigovor tuženika.
19. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru o kojemu tužitelj kao stranka nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o odredbi iz članka 2. niti o odredbi članka 7. ugovora jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika pa tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
20. Kako tuženik dakle, nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljem niti da su tužitelju sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke.
21. Glede prigovora tuženika da tužitelj nema pravni interes za isplatom budući da nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, te da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, valja reći sljedeće. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je između stranaka na temelju Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZIDZOPK), a kojim zakonom se nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosima ostale ne otplaćene glavnice kredita na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima ugovara valutna klauzula sa valutom u CHF, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno obračunavala povrat obaveza po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se obveza vraćanja anuiteta pri čemu je visina obveze vezana uz valutu EUR i pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa zbog ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su ništetne. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen glede utvrđene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C-452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenog iznosa uslijed primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 14. studenog 2007. o valutnoj klauzuli kojom se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja i to neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji.
22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. U konkretnom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., u odnosu na dio kojim je presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, dok je dio presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , postao pravomoćan danom donošenja presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, a što znači s danom 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 24. svibnja 2019. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu nastupila 13. lipnja 2019., a zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.
23. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud zaključuje da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, zbog čega je utvrđeni iznos od 4.741,71 EUR, koji je tužitelj platio više zbog primjene tih ništetnih odredbi u odnosu na iznos koji je trebala platiti da tih odredbi nije bilo, tuženik stekao bez osnove. Zahtjev tužiteljice za isplatu (restitucijski zahtjev) je u biti posljedica utvrđenja dijela odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu ništetnima. Stoga se ovdje ukazuje kako je tuženik, iznos preplaćen od strane tužitelja plaćanjem anuiteta obračunatog prema ništetnoj odredbi o ugovorenoj kamati promjenjivoj odlukom kreditora i sukladno ništetnoj odredbi o plaćanju anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, stekao bez osnove.
24. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo - Olđa od 23. prosinca 2024. proizlazi da je u razdoblju od 15. svibnja 2008. do 15. rujna 2015. tužitelj na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, u odnosu na ono što bi tužitelj platio primjenom početne ugovorene kamatne stope od 4,5 % godišnje i uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužitelj platio primjenom srednjeg tečaja HNB za CHF prema HRK na dan isplate kredita 11. srpnja 2005. (4,714687 KN za CHF), platio više 4.741,71 EUR. Budući da je konverzijom utvrđen manjak uplaćenih iznosa to nije bilo mjesta za uračunavanje preplate obračunate konverzijom sukladno Dodatku ugovoru o kreditu kao što je to nalogom vještaku dano u zadatak.
25. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. U svom očitovanju dostavljenom 22. siječnja 2025. tužitelj navodi da je u cijelosti suglasan s nalazom i mišljenjem, dok tuženik u podnesku od 15. siječnja 2025. ne prigovora matematičkom obračunu vještaka, no i nadalje osporava pravo tužitelja na isplatu. Također, navodi da je prilikom izračuna preplate valjalo uračunati i tzv. negativne razlike, manje plaćene iznose s osnove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sudska vještakinja je u svom nalazu iste uračunala, a tužitelj ih je također uzeo u obzir kod specifikacije tužbenog zahtjeva, pa je u tom smislu i ovaj prigovor tuženika neosnovan.
26. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok nije uvažio ove prigovore tuženika nalazeći kako isti zapravo prigovara samom nalogu koji je sud zadao vještaku, pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.
27. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužitelj otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 4.741,71 EUR s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, i odredbi o valutnoj klauzuli CHF specificirano po mjesecima kako je to naznačeno u vještačkom nalazu, a temeljem kojeg je tužitelj i postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 22. siječnja 2025. S obzirom na tako sređeni tužbeni zahtjev, odnosno na povećanje tužbenog zahtjeva, odlučeno je, kao što je to već ranije i navedeno, sukladno čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP.
28. Prema odredbi članka 1111. stavka 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
29. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, sukladno nalazu vještaka, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.
30. Kamatna stopa na dosuđeni glavnični iznos teče u periodu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
31. Kako je tužitelj u sporu u cijelosti uspio sud mu je priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), te trošak sastava podneska od 16. svibnja 2022. i 22. siječnja 2025. u iznosima od po 250,00 EUR za svaki podnesak prema tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife. Nadalje, tužitelju je priznat trošak zastupanja na ročištima 16. svibnja 2022. i 3. veljače 2026. u zatraženim iznosima od po 250,00 EUR za svako ročište prema tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat mu je trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 90,92 EUR sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19) budući da je to trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podnesaka od 21. rujna 2020. kojim požuruje postupanje suda i od 15. ožujka 2021. kojim obavještava sud o plaćenoj sudskoj pristojbi u iznosima od 62,50 EUR budući da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice, a nije priznat niti sastav podnesaka od 4. travnja 2023. i 1. travnja 2025. u zatraženim iznosima od 250,00 EUR s obzirom na to da je sve relevantno tužitelj već iznio u ranijim podnescima za koje mu je priznat trošak u zatraženom iznosu. Ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.740,92 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Varaždinu 20. veljače 2026.
Sutkinja
Ana Lazić
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i dr., odvjetnicima iz Varaždina
2. Tuženiku punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6
