REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2864/2023-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Budimir & Partneri d.o.o. Split, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. studenog 2025. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od ukupno 10.033,83 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koja:

-na iznos od 5,72 EUR teče od 31.3.2008.g. do isplate,

-na iznos od 29,44 EUR teče od 31.10.2008.g. do isplate,

-na iznos od 10,69 EUR teče od 30.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 36,19 EUR teče od 31.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 41,06 EUR teče od 31.1.2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 43,25 EUR teče od 28.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 37,19 EUR teče od 31.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 38,35 EUR teče od 30.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 29,08 EUR teče od 31.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 22,26 EUR teče od 30.6.2009. pa do isplate,

-na iznos od 24,07 EUR teče od 31.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 27,67 EUR teče od 3.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 27,36 EUR teče od 30.9.2009. pa do isplate,

-na iznos od 23,72 EUR teče od 31.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 30,54 EUR teče od 30.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 36,02 EUR teče od 31.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 43,80 EUR teče od 31.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 41,12 EUR teče od 28.2.2010. pa do isplate,

-na iznos od 50,49 EUR teče od 31.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 62,81 EUR teče od 30.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 56,09 EUR teče od 31.5.2010. pa do isplate,

-na iznos od 86,12 EUR teče od 30.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 78,48 EUR teče od 31.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 107,80 EUR teče od 31.8.2010. pa do isplate,

-na iznos od 92,73 EUR teče od 30.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 97,82 EUR teče od 31.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 116,66 EUR teče od 30.22.2010. pa do isplate,

-na iznos od 125,31 EUR teče od 31.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 109,12 EUR teče od 31.1.2011. pa do isplate,

-na iznos od 119,71 EUR teče od 28.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 111,92 EUR teče od 31.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 134,21 EUR teče od 30.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od 162,62 EUR teče od 31.5.2011. pa do isplate,

-na iznos od 183,81 EUR teče od 30.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 256,97 EUR teče od 31.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 169,39 EUR teče od 31.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 153,73 EUR teče od 30.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 152,31 EUR teče od 31.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 153,85 EUR teče od 30.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 169,46 EUR teče od 31.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 174,92 EUR teče od 31.1.2012. pa do isplate,

-na iznos od 173,23 EUR teče od 29.2.2012. pa do isplate,

-na iznos od 168,78 EUR teče od 31.3.2012. pa do isplate,

-na iznos od 171,64 EUR teče od 30.4.2012. pa do isplate,

-na iznos od 175,79 EUR teče od 31.5.2012. pa do isplate,

-na iznos od 171,10 EUR teče od 30.6.2012. pa do isplate,

-na iznos od 170,93 EUR teče od 31.7.2012. pa do isplate,

-na iznos od 158,92 EUR teče od 31.8.2012. pa do isplate,

-na iznos od 169,57 EUR teče od 30.9.2012. pa do isplate,

-na iznos od 172,50 EUR teče od 31.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 170,78 EUR teče od 30.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 154,29 EUR teče od 31.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 162,03 EUR teče od 31.1.2013. pa do isplate,

-na iznos od 167,23 EUR teče od 28.2.2013. pa do isplate,

-na iznos od 173,27 EUR teče od 31.3.2013. pa do isplate,

-na iznos od 166,79 EUR teče od 31.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 169,82 EUR teče od 30.11.2013. pa do isplate,

-na iznos od 173,25 EUR teče od 31.1.2013. pa do isplate,

-na iznos od 175,38 EUR teče od 31.1.2014. pa do isplate,

-na iznos od 179,90 EUR teče od 28.2.2014. pa do isplate,

-na iznos od 178,42 EUR teče od 31.3.2014. pa do isplate,

-na iznos od 173,43 EUR teče od 30.4.2014. pa do isplate,

-na iznos od 171,83 EUR teče od 31.5.2014. pa do isplate,

-na iznos od 172,55 EUR teče od 30.6.2014. pa do isplate,

-na iznos od 178,21 EUR teče od 31.7.2014. pa do isplate,

-na iznos od 182,98 EUR teče od 31.8.2014. pa do isplate,

-na iznos od 182,00 EUR teče od 30.9.2014. pa do isplate,

-na iznos od 186,12 EUR teče od 31.10.2014. pa do isplate,

-na iznos od 188,92 EUR teče od 30.11.2014. pa do isplate,

-na iznos od 187,27 EUR teče od 31.12.2014. pa do isplate,

-na iznos od 187,73 EUR teče od 31.1.2015. pa do isplate,

-na iznos od 187,73 EUR teče od 28.2.2015. pa do isplate,

-na iznos od 187,73 EUR teče od 31.3.2015. pa do isplate,

-na iznos od 187,73 EUR teče od 30.4.2015. pa do isplate,

-na iznos od 187,73 EUR teče od 31.5.2015. pa do isplate,

-na iznos od 187,73 EUR teče od 30.6.2015. pa do isplate,

-na iznos od 187,73 EUR teče od 31.7.2015. pa do isplate,

-na iznos od 111,26 EUR teče od 31.8.2015. pa do isplate,

-na iznos od 107,67 EUR teče od 30.9.2015. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.790,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

1. Dana 12.lipnja 2023.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su dana 11.01.2007.god. tužitelj kao Korisnik kredita i pravni prednik tuženika (HYPO ALPEADRIA-BANK d.d.) kao Kreditor/Banka sklopili Ugovor o kreditu br. 216- 003/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran kod Zoja Puljiz, javne bilježnice u Splitu pod brojem OU-15/07 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik odobrio namjenski stambeni kredit tužitelju i isplatio iznos od 163.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom da je ugovoreno kako se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, te na dan sklapanja kamata iznosi 3.88 % godišnje, a koja se tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj i tuženik da su dana 10.04.2013.god. sklopile Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu216- 003/2007, a dana 27.08.2015.god. sklopile Aneks br. 2. istog Ugovora. Konačno, tuženik da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju konverziju Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj da je prihvatio takav prijedlog te da je sa tuženikom dana 19.01.2016. godine zaključio Aneks uz Ugovor o kreditu br. 216-003/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Dodatak). Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope opisan u toč. I. historijata ništetan. Naime, da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja ugovorne obveze mijenja u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao Banke, a o kojoj se u konačnici nije niti pojedinačno pregovaralo, ali to nije predmetom ovog postupka. Međutim, ono što je bitno za ovaj postupak da je činjenica kako tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o značenju i rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, koje odredbe Ugovora da su također ništetne (čl. 2. Ugovora u kojem se daje rečeni iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te ugovorno (vezuje) povrat tj. otplata kredita (čl. 4 Ugovora) primjenom valutne klauzule gdje se svaki mjesečni anuitet vraća u kunama ima obračunavati u CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća anuiteta). Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se konkretno odnose na način ugovaranja valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF tj. ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, a kako je to u tužbi elaborirano, tuženik da je tužitelju od dana sklapanja Ugovora do zaključenja Dodatka, s tog osnova neosnovano naplatio iznos od ukupno 11.288,72 Eura (85.054,92 kn) a s zzk od dospijeća svakog mjesečnog anuiteta do danas. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god., u točki I. da je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, da je utvrđeno da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Napokon, odlukom VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine da je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, dok je pitanje zastare riješio Vrhovni sud RH u presudi i rješenju br. Rev-2245/2017 od dana 20. ožujka 2018. godine. Kako je tuženik iznos preplate stekao neosnovano, to tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 11.288,72 Eura sa zakonskim zateznim kamatama, ujedno tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

2. Svojim podneskom od dana 7.srpnja 2023.godine, navodeći da je tuženik udovoljio traženju tužitelja i dostavio cjelokupnu potrebnu dokumentaciju, pa radi navedenog uređuje svoj tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 12.994,87 Eura sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa, budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju da se primjenjuje zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Tužitelj da se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj da se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka da izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, da nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj da nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 10. srpnja 2007. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, da nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Sve i kada bi se propis, čl. 138.a ZZP 79/09 mogao retroaktivno primijeniti na Ugovor o kreditu iz srpnja 2007. godine, tuženik smatra da, niti ta retroaktivna primjena ne bi mogla obuhvatiti anuitete koje tužitelj potražuje u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu, do dana stupanja na snagu ove odredbe ZZP. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Tužitelj da tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) da je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova da je naknadno stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit da je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj da je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, da je jasno kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija da ne postoje niti pretpostavke za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, da isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Tuženik se u svom odgovoru na tužbu referira, iznosi svoj stav, po pitanju valutne klauzule u CHF. Tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi da je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tuženik navodi da je predmetna odredba valjana, ističe kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje, tuženik također predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. Iako se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, niti u takvom slučaju tužitelj da ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO da propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik da nije nepošten, a tužitelj da je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe.

4. Svojim podneskom od dana 22.kolovoza 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj konačno uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupan iznos od 10.033,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, radi se o iznosu preplate temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, bez uračunavanja tzv.negativnih razlika i priznate preplate kod konverzije. Sud je stava da je tužitelj ovlašten nakon provedenog dokaza vještačenjem urediti i precizirati svoj tužbeni zahtjev i da treba odluku donijeti vezano za takav uređeni tužbeni zahtjev, a protivljenje tuženika smanjenju zahtjeva ne proizvodi pravni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, vezano za odlučivanje o zahtjevu i vezano za odluku o parničnom trošku.

5. Za navesti je da tuženik nije podnio odnosno izjavio prigovor radi prebijanja vezano za tzv.negativne razlike i priznatu preplatu kod konverzije, naveo je samo da se isto treba uračunati u utvrđenu preplatu, što nema značaj prigovora radi prebijanja, pa o tome sud i nije trebao odlučiti izrekom ove presude.

6. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF odnosno valutu CHF.

7. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 216-003- 2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog između stranaka dana 10.siječnja 2007.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Aneksa br.1 zaključenog između stranaka dana 10.travnja 2013.godine i Aneksa br.2. zaključenog između stranaka dana 27.kolovoza 2015.godine, također sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl.oecc. Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.Split) te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

8. Stranke su popisale parnični trošak.

9. Zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Tužitelj u svom iskazu navodi da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu vezan za valutu švicarski franak, da je imao potrebu kupnju nekretnine za potrebe stanovanja sa svojom obitelji, suprugom i djetetom, da su pronašli za kupnju ovaj stan u [adresa], tada da je bio zaposlenik trgovačkog društva Podravka i radio na komercijalnim poslovima, za kupnju stana da je trebao podići kredit, banka odnosno tuženik da nije bila njegova matična banka do tada, ali da su uvjetovali prebacivanje primanja plaće kod njih radi odobravanja ovog kredita, što da je i napravio. Navodi da je otišao u poslovnicu tuženika i zaposlenik da mu je kazao je da je ovaj kredit vezan za valutu švicarski franak najpovoljniji kredit, u ponudi da su imali i eurski i kunski kredit, ali da mu je ovaj u CHF preporučen kao najpovoljniji i da je zaista kamata bila povoljnija i samim tim rata kredita. U to vrijeme da nije bilo nikakvog razloga sumnjati u problematičnost ovog proizvoda, niti kroz medije, a ni uopće, da je pristao na uvjete tuženika, da je mogao pristati na ovo što mu je ponuđeno ili ne zaključiti ovaj ugovor. Nadalje, da je bio kod javnog bilježnika, da nije bilo nikakvih posebnih pitanja niti posebnog razgovora o uvjetima ovog kredita. Početna rata da je bila nekih 3.270,00 kn, da bi maksimalna bila u kolovozu 2011. godine na iznos od 7.100,00 kn, pa da je jasno o kakvom se porastu radilo. Kako mu je ovo stvorilo velike probleme, to da je u dva navrata bio u banci kod tuženika, prvi put da su mu odobrili moratorij otplate na nekih 6 mjeseci uz plaćanje kamate za taj period, a drugi put da mu nisu izašli u susret i da nije bilo mogućnosti poboljšanja uvjeta kredita i njegovog materijalnog stanja. Navodi da se ostvarila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je tome pristupio i banka da je napravila izračun konverzije na koji je mogao pristati ili ne, da nije bilo mogućnosti da se izračun promijeni u njegovu korist. Konverzija da je napravljena i da mu je nakon toga rata bila u rasponu od 5.100,00 do 5.400,00 kn mjesečno. Navodi da se ne može sjetiti je li mu priznata neka preplata kod konverzije, kredit da je zatvorio novim kreditom kod Raiffeisenbanke kod koje je podigao eurski kredit 2021. godine, dakle, otplatio predmetni, kupio stan u [adresa] u kojem sada prebiva sa obitelji i da je ovaj predmetni kredit tako zatvoren. Navodi da nije vrijeme podizanja kredita, a ni kasnije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta, stan da mu je služio isključivo za potrebe stanovanja. Navodi da je 2015. godine počeo raditi kao pomorac, prestao raditi kod svog ranijeg poslodavca. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika tužitelj navodi da je osobno pročitao tekst ugovora o kreditu prije nego što je isti potpisao, navodi da se ne sjeća je li mu javni bilježnik pročitao tekst o kreditu. Navodi da nije ni od zaposlenika banke niti od javnog bilježnika tražio neka dodatna pojašnjenja vezano za predmetni ugovor o kreditu, da tada nije bilo za njega nikakvih nejasnoća.

11. Sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja kao vjerodostojan i uvjerljiv, u skladu je sa svim ostalim izvedenim dokazima, a tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, radi se o stambenom kreditu za kupnju nekretnine za stanovanje tužitelja i članova njegove obitelji.

12. Među strankama nije sporno, a to je utvrđeno i pregledom dokumentacije priložene spisu, da je između stranaka dana 10.siječnja 2007.godine zaključen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, radi se o namjenskom stambenom kreditu, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 163.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita; utvrđena je početna kamatna stopa od 3,88 % godišnje, promjenjiva, kredit je odobren na rok otplate od 30 godina. Stranke su dana 19.siječnja 2016.godine zaključile Aneksa ovom Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu sa tuženikovim izračunom konverzije iznosi 90.485,39 EUR na dan 30.rujna 2015.godine. Među strankama i nije sporno da je konverzija kredita provedena sukladno pozitivnom propisu, tehnički onako kako je propisano, a to je potvrdila i sudski vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju.

13. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa temeljem te ništetne odredbe, te je li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, istaknut je i prigovor zastare potraživanja.

14. Prvenstveno je, po pitanju zahtjeva na utvrđenje odredbi ugovora ništetnima, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o valuti CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na utvrđenje i isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

15. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

16. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

17. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

18. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača, a što je već ranije navedeno od strane suda. Sud drži, temeljem svih izvedenih dokaza, iskaza samog tužitelja, da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Kako predmet ovog postupka nije utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplate temeljem te ništetne odredbe, to se sud samo osvrnuo na stav po pitanju ništetnosti i te odredbe.

19. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je i ovaj zahtjev tužitelja na utvrđenje valjalo prihvatiti kao osnovan i odlučiti kao u izreci ove presude. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

20. Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi ništetnima predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Predmet konverzije i učinak iste nije se ni bavio ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu.

21. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovaj sud je stava da predmetni ugovor o kreditu iz 2005.godine može opstati i pored ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i valutne klauzule u CHF, jer iste nisu bile uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

22. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u CHF i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine, odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije, u ovom slučaju za isplatu preplaćenog s osnova valutne klauzule u CHF.

23. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi:

„Ugovor o kreditu je sklopljen dana 10.01.2007. godine, te je isplaćen dana 16.01.2007. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 3,88% godišnje, a ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 28.02.2007., u iznosu od 766,95 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 3.500,36 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu).

Dana 19.01.2016. g. sklopljen je Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.g. u iznosu 90.485,39 EUR što primjenjivim tečajem kreditora na dan 30.09.2015.g. iznosi 691.202,69 kn (tečaj 7,638832 kn za 1 EUR). Sukladno Aneksu uz Ugovor o kreditu utvrđena je preplata tužitelja na dan 30.09.2015. g. u iznosu 2.259,93 EUR.“ Sudski vještak daje u nalazu i mišljenju izračun visine potraživanja, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezano uz valutu CHF do dana izračuna konverzije, daje potpuni osvrt na način provođenja konverzije te izračun konverzije, priznatu preplatu i moguće obeštećenje.

24. Sudski vještak daje zaključno mišljenje, koje glasi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljene zadatke.

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita do izračuna konverzije kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznose 19.603,81 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 9.569,98 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 10.033,83 EUR.

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 697,62 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 506,47 EUR te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 191,15 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do izračuna konverzije kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 18.906,19 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 9.063,51 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do izračuna konverzije kredita iznosi ukupno 9.842,68 EUR.

Ad 2)

Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 90.485,39 EUR, što je preračunato iznosilo 691.202,69 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu preostala nedospjela glavnica tužitelja prema prilagođenom početnom otplatnom planu bi na dan 30.09.2015.g. bila manja za 8.506,80 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi bila uspostavljena ekonomska ravnoteža jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. Aneksom uz Ugovor kojim je provedena konverzija utvrđena je preplata tužitelja na dan 30.09.2015. g. u iznosu 17.263,23 kn.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se za iznosom preplate priznate od tuženika po konverziji umanjuje iznos preplate utvrđene posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 17.343,88 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 19.603,81 EUR umanjena za iznos konačnog salda preplate priznate u konverziji, utvrđene na dan sklapanja Aneksa uz Ugovor o kreditu u iznosu od 2.259,93 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

25. Za navesti je da sud prihvaća u matematičkom smislu vještvo sudskog vještaka Ines Lozić u cijelosti, vještvo je stručno, logično i obrazloženo, valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, svih izvedenih dokaza, primjenom vještva vezano za zahtjeve tužitelja i prigovore tuženika.

26. Za ponoviti je da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka uredio svoj tužbeni zahtjev, tako da potražuje isplatu na ime ukupne preplate u iznosu od 10.033,83 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama, ovaj zahtjev tužitelja valjalo je prihvatiti u cijelosti i odlučiti kao u izreci ove presude.

27. Što se tiče eventualne zastare potraživanja, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

28. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 12.lipnja 2023.godine) neosnovan za isplatu preplaćenog po osnovi promjene tečaja valute CHF, dakle, primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova primjene valutne klauzule u CHF, drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 10.033,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo.

29. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika do isplate, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate do isplate.

30. Nadalje, što se tiče tzv.negativnih razlika koje je sudski vještak izračunao i iskazao u svom vještvu, za slučaj drugačijeg stava viših sudova, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, niti prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike.

31. Što se tiče priznate preplate kod konverzije u iznosu koji je pravilno izračunala sudski vještak Ines Lozić, iznos od 2.259,93 EUR, tuženik također za ovaj iznos nije podnio prigovor radi prebijanja, tako da o ovome nije trebalo odlučiti, nije trebalo utvrditi izrekom ove presude postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja u ovom iznosu pa onda prebiti dosuđeni iznos tužitelja sa tim. Svakako, sudski vještak Lozić je po zadatku suda izračunala i tzv.negativne razlike i priznatu preplatu kod konverzije (koja se tužitelju trebala vraćati u obrocima nakon toga), radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i načelo ekonomičnosti postupka, te za slučaj drugačijeg stava višeg suda. Za navesti je i to da je vještak izračunala razliku glavnice kod konverzije u iznosu od 8.506,80 EUR, za slučaj da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i ugovorenu kamatnu stopu. Dakle, u tom slučaju bi glavnica trebala biti manja za ovaj iznos, a priznata preplata kod konverzije je svakako manja od ovog iznosa za koji je tužitelj svakako oštećen. Kako tuženik nije za iznos priznate preplate podnio odnosno izjavio prigovor radi prebijanja niti je podnio protutužbu, to tuženik navedeno može potraživati od tužitelja, svakako, u ovom slučaju sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja, a protutužbenog zahtjeva i prigovora radi prebijanja za priznatu preplatu jednostavno rečeno, nema pa o tome sud nije ni trebao izrekom odlučiti i umanjiti za taj iznos dosuđeni iznos tužitelju, za ponoviti je da se i ne zna, jer presuda nije pravomoćna, koliki ukupno (glavnica i kamate) iznos pripada tužitelju.

32. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podneska od 22.kolovoza 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 8.svibnja 2024.godine, 15.siječnja 2025.godine i 25.studenog 2025.godine; za svaku radnju po 200,00 eura s obzirom na v.p.s.; uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 250,00 eura i trošak vještačenja u iznosu od 540,00 eura; što ukupno zbrojeno daje iznos od 1.790,00 eura koliko je konačno na ime naknade parničnog troška potrebnog za vođenje postupka naloženo tuženiku isplatiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisu jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati, niti ga je do sada imao, dakle ovaj trošak sud nije priznao tužitelju i obvezao tuženika da isti naknadi tužitelju.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika