REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4390/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ČL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Srđana Barišić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Barišić, Mađerić & Barišić d.o.o., Zagreb, Maksimirska 48, protiv tuženika: OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj: 207929, sklopljenog 24. siječnja 2014. između tužitelja ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženikovog prednika Societe Generale - Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, kao kreditora, i to:

- čl. 12. st. 2. u dijelu u kojem se obvezuje korisnika kredita na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita: ''Kreditor može u slučaju prijevremene otplate kredita Korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada''.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.354,26 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 2. ožujka 2023. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 647,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 26. lipnja 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tuženikov prednik Societe Generale - Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242 (koja je kasnije pripojena tuženiku), kao kreditor i tužitelj ČL, kao korisnik kredita, sklopili 24. siječnja 2014. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj: 207929. Predmetnim Ugovorom je tuženikov prednik odobrio tužitelju kredit za kupnju stana za stanovanje. Nadalje, tuženikov prednik i tužitelj su 5. ožujka 2018. sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu, br. 207929. Ujedno su tuženik i tužitelj 1. listopada 2019. sklopili Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu, novi broj: 181126090932, stari broj: 207929. Odredbom čl. 12. st. 2. Ugovora o kreditu je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Navedena odredba nije formulirana na način koji bi bio jasan, uočljiv i razumljiv za prosječnog potrošača te je ugovorena i protivno savjesnosti, poštenju i uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača slijedom čega predstavlja nepoštenu odnosno ništetnu ugovornu odredbu. Unatoč tome što odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbu o cijeni te u tom smislu nije moguće isključenje ocjenjivanja poštenosti navedene odredbe ako ista zadovolji test transparentnosti, ipak tako ugovorena odredbe niti ne zadovoljava mjerila testa transparentnosti. Naime, tuženikov prednik nije pružio nikakvo obrazloženje niti upozorenje tužitelju u svezi uvjeta temeljem kojih se navedena naknada određuje, parametrima koji se koriste pri njenom obračunu ili načinom njene primjene. Na istu odredbu tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je pružena mogućnost sudjelovanja u njenom oblikovanju niti je bio upoznat sa svim rizicima i obvezama koje bi mogle proizaći iz iste odredbe. Tuženikov prednik nije na jasan način informirao tužitelja o načinu obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti mu je omogućio razumijevanje njezinog sadržaja i ekonomskih posljedica. Poglavito se ističe da visina naknade nije unaprijed određena fiksnim iznosom niti postotkom. Umjesto toga, odredba predviđa da se naknada može naplatiti sukladno aktima kreditora odnosno tuženikovog prednika kojima se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknade. Takva formulacija omogućuje tuženiku jednostrano, po vlastitoj odluci, određenje načina obračuna i visinu naknade. Također, tuženikov prednik je mogao samostalno mijenjati opće akte, što je i činio, i na prethodno opisani način prisilio tužitelja da se na njega isti primjenjuju, bez da je tužitelj bio unaprijed upoznat sa sadržajem istih akata odnosno sa svojim obvezama. Takva obveza tužitelja neodređena je i neodrediva, time i ništetna, kako temeljem odredaba ZOO-a, tako i temeljem odredaba ZZP/03., s obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju. Uostalom, način na koji je ugovorena i naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, jasno je kako je navedena odredba protivna kogentnoj zakonskoj odredbi iz čl. 1024. st. 4. ZOO-a prema kojoj je zabranjeno tuženiku u slučaju prijevremenog vraćanja kredita uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (izmakla kamata). Naime, tuženik nije u mogućnosti dokazati koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti će moći dokazati na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (osim paušalnog pozivanja na svoje akte kojom je propisana visina te naknade, što ne predstavlja dokaz na što se odnosi naknada), slijedom čega je u tom smislu opravdano zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego naknadu neostvarenih kamata (izmaklu kamatu). Slijedom svega prethodno navedenog, tužitelj smatra kako je iz Ugovora o kreditu ništetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama zauzeo pravno shvaćanje da je ništetna ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita (presuda posl. br. Rev- 112/2018 od 9. ožujka 2022.). Tužitelj je na temelju isprava i dostavljenih podataka od tuženika u mogućnosti odrediti preplatu s osnove naknada iz Ugovora o kreditu te u tom smislu ističe da je tuženik bez osnove stekao iz Ugovora o kreditu iznos 1.354,26 EUR temeljem naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita (naplaćena 1. ožujka 2023.). Tužitelj ističe kako je posljedica ništetnosti spornih odredbi iz Ugovora o kreditu propisana čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a, a iz kojih proizlazi da je tuženik obvezan izvršiti povrat stečenog bez osnove temeljem nepoštenih odredbi, uz naknadu zateznih kamata od dana svakog pojedinog stjecanja imajući na umu nepoštenost stjecanja, budući da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno trenutka naplate naknade koju je sam obračunao primjenom ništetne ugovorne odredbe, znao ili morao znati da nema pravo na naplatu iste. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže, sukladno čl. 324. u svezi čl. 322. ZOO-a, kao i na temelju čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe čl. 12. st. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj: 207929, glede naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, te posljedično isplatu iznosa 1.354,26 EUR sa zateznim kamatama od 2. ožujka 2023., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 20. kolovoza 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 76), u kojem se navodi da tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu, visinu i tijek zateznih kamata, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio na način da novčanom zahtjevu za isplatu prethodi deklaratorni nenovčani zahtjev za utvrđenje ništetnosti (deklaratorni preambul). Tuženik podnosi prigovor protiv tako postavljenog VPS-a sukladno čl. 40. ZPP-a. Naime, tuženik smatra kako svaki deklaratorni nenovčani zahtjev za utvrđenjem ništetnosti u ovom postupku se treba smatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu. Stoga se VPS deklaratornog preambula ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1264/2007 i Rev-349/2020 od 7. prosinca 2021.). Tuženik ističe da bi se u ovom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. Stoga, tuženik predlaže bez izvođenja daljnjih dokaza odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj tvrdi kako je ništetna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu (dalje: Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita) kojom se određuje da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog, krajnjeg roka dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan podnijeti pisani zahtjev, te da kreditor može u tom slučaju naplatiti naknadu sukladno aktima kreditora kojima se uređuje plaćanje naknada. Primjenjiva odluka o tarifi naknada banke je bila dostavljena tužitelju i objavljena na službenim stranicama tuženika. Prvo, tuženik ističe kako je ugovaranje prijevremene naknade u skladu s odredbama Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48) koja propisuje da u slučaju prijevremene otplate, bilo djelomice ili u cijelosti, vjerovnik bi trebao imati pravo na kompenzaciju troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom, uzimajući u obzir i bilo kakve uštede koje time ostvari vjerovnik. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je u skladu s propisima na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, dok su ograničenja u svezi naplate naknade za prijevremenu otplatu u hrvatsko zakonodavstvo uvedena Zakonom o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., koji Zakon u svojim prijelaznim i završnim odredbama u čl. 29. propisuje da se ovaj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Drugo, tuženik napominje kako nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe Ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Tuženik navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita jer: a) predmetna odredba je sadržana u samom Ugovoru o kreditu na uočljivom mjestu te je na jasan način istaknuto kako se visina određuje sukladno odluci o tarifi naknada banke, a koja je objavljena na službenim stranicama tuženika; b) Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i odluka o tarifi naknade banke sadrži sve podatke potrebite radi nedvojbenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički točan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebito nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga, predmetna Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita je jasna i razumljiva; c) predmetna odredba je sadržana u Ugovoru o kreditu koji je sadržajno potvrđen po javnom bilježniku, kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvojbenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti. Treće, ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita zaista i dopušten, tuženik navodi kako pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune tri uvjeta: 1) o predmetnoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, 2) predmetna odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, 3) predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Četvrto, opreza radi, tuženik ističe kako niti Vrhovni sud Republike Hrvatske niti Visoki trgovački sud Republike Hrvatske niti Trgovački sudu Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bila nepoštena i posljedično ništetna. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke.

3. Na ročištu 16. listopada 2025. (list 87 i 88) je tuženik pojasnio kako ne osporava osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva, ali ne priznaje tužbeni zahtjev.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra, od 25. lipnja 2025. (list 6-50), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, od 24. siječnja 2014., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 51-61), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 207929, od 5. ožujka 2018. (list 62-64), Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu (novi broj) 181126090932, (stari broj) 207929, od 1. listopada 2019. (list 65-67), tuženikovu potvrdu od 12. lipnja 2023. (list 73) i izvadak sa službene web stranice Hrvatske narodne banke, Zagreb (list 84-86).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe glede naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove.

7. Uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra, od 25. lipnja 2025. (list 6-50), utvrđeno je da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu posl. br. Tt-18/9779-4 od 3. prosinca 2018. društvu OTP banka Hrvatska d.d., Split, pripojeno društvo Splitska banka d.d., Split.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, od 24. siječnja 2014., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 51-61), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 207929, od 5. ožujka 2018. (list 62-64), Dodatak br. 2. Ugovora o kreditu (novi broj) 181126090932, (stari broj) 207929, od 1. listopada 2019. (list 65-67), utvrđeno je da je isti Ugovor o kreditu sklopljen u Zagrebu između Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, kao kreditora ili predlagatelja osiguranja i ČL, kao korisnika kredita te Srđane Barišić, kao sudužnika i OL, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 182.900,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju Hrvatske narodne banke vrijedećem za EUR na dan korištenja kredita; Sve obveze iz Ugovora obračunavaju se i iskazuju u stranoj valuti (EUR-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drukčije; Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti valute Ugovora, izračunato korištenjem srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke (srednji tečaj HRK u odnosu na EUR), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drukčije određeno (čl. 2.); ugovorena je namjena kredita odnosno odobren kredit koristit će se za kupnju stana za stanovanje (čl. 3.); ugovoren je rok otplate od 359 mjeseci (čl. 4.); ugovorena kamatna stopa je promjenjiva i iznosi 4,77% godišnje, a određuje se sukladno čl. 10. Ugovora (čl. 5.) i glede prijevremene otplate kredita je ugovoreno da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan podnijeti pisani zahtjev; Kreditor može u slučaju prijevremen otplate kredita korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora kojim se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije isključeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju (čl. 12.).

9. Uvidom u tuženikovu potvrdu od 12. lipnja 2023. (list 73) utvrđeno je da je tužitelj bio korisnik kredita kod tuženikovog prednika br. 181126090932 (prije: 207929), odobren 24. siječnja 2014. u iznosu 182.900,00 EUR te da je isti kredit otplaćen 1. ožujka 2023. u cijelosti i naplaćena je naknada u iznosu 1.354,26 EUR za prijevremenu otplatu kredita.

10. Dovodeći u svezu ovako izvedene pisane dokaze utvrđeno je da je tužitelj s tuženikovim prednikom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 207929, kojim je, među inim, ugovoreno glede prijevremene otplate kredita da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan podnijeti pisani zahtjev; Kreditor može u slučaju prijevremen otplate kredita korisniku kredita naplatiti naknadu sukladno aktima Kreditora kojim se uređuje kreditiranje građana i plaćanje naknada, ako plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije isključeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju (čl. 12.), dok iz tuženikove potvrde proizlazi da je predmetni kredit otplaćen 1. ožujka 2023. u cijelosti i naplaćena naknada u iznosu 1.354,26 EUR za prijevremenu otplatu kredita.

11. Naime, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao kredit s namjenom kupnje stana za stanovanje, odnosno za vlastite potrebe, dakle novac koji je utrošio iskoristio je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja (i njegove obitelji), a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

12. Glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana nakon dana plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa do isplate, valja reći da tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje istih ništetnih odredbi i ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravnog i činjeničnog stanja potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem predmetne ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na pravno shvaćanje iz presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

13. Odredbom čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te da u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

U ovom slučaju, prijevremena otplata kredita nije nikakva povreda prava iz ugovornog odnosa (neispunjenje ili zakašnjenje), već je tužitelj iskoristio pravo vratiti pozajmljeni novac prije isteka roka.

Bitno je istaknuti, da odredba čl. 1024. ZOO-a jasno propisuje da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebala vratiti. Premda naknada za prijevremenu otplatu kredita je jednostavno (neostvarena) kamata koju bi banka dobila da je tužitelj redovito otplaćivao kredit, što pravno gledano predstavlja izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a, a koji vid štete ne može tuženik zahtijevati od tužitelja u vidu navedene naknade.

14. Međutim, tuženik nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio štetu, dok je spornom ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, pozivom na interni akt tuženika, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu mjerodavnih odredbi ZZP-a.

Takvim spornim uglavkom Ugovora zapravo i ciljano otežano tužitelju ispunjenje Ugovora prije roka (a na što tužitelj ima potpuno zakonsko pravo) te je tužitelj korištenjem svojeg prava zbiljski novčano kažnjen od strane tuženika, pa je tužitelj platežom ovakve naknade financijski oštećen, jer je tuženik povrijedio zakon na tužiteljevu štetu.

15. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP).

16. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time nepoštena ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu mjerodavne odrede čl. 96. st. 1. ZZP-a, tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

17. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora glede naplate naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 1.354,26 EUR po osnovi tzv. izlazne naknade sa zateznim kamatama od 2. ožujka 2023., jer visina i datum plateža istog 1. ožujka 2023. (list 73) nije sporna (list 87), kao stečenog bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana nakon dana plateža iste naknade kako to proizlazi i iz tuženikove potvrde (list 73), sve temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

18. Budući da tuženik ne osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjev, dakle nisu sporne odlučne činjenica, odnosno tuženik ne osporava tužbeni zahtjev, a da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate te da ne postoje druge smetnje za njezino donošenje, sud je bez daljnjeg raspravljanja donio presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presuda bez održavanja rasprave), temeljem odredbe čl. 332.a st. 2. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

20. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i zastupanja na ročištu 16. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (100,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 73,54 EUR i za presudu u zahtijevanom iznosu 73,54 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 647,08 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

21. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) i zastupanja na ročištu 16. listopada 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (100,00 EUR). Međutim, tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u zahtijevanom iznosu 36,77 EUR, jer obveza plateža istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 500,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova sa zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude.

22. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Zagrebu 20. veljače 2026.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana primitka iste presude.

DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 73,54 EUR i

- opun. tuženika.