Poslovni broj: P-292/2025-60

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Nives Grubišić Đogić, u pravnoj stvari tužitelja LM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Sariću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Davorinu Karačiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tuženika i punomoćnika tuženika, 20. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.) Određuje se brisanje prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu zk odjel izvršenom uknjižbom pod Z-3024/21 u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], E-10, dvosoban stan u prizemlju površine 49,19 m2 s pripadajućim vrtom površine 71,20 m2 izvršen pod Z -3024/21 za korist tuženika MM od 1. lipnja 2021. te se određuje upostava ranijeg zk stanja i upisa tužitelja LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao zk vlasnika.

II.) Odbija se glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glase:

"1. Poništava se Ugovor o darovanju nekretnina od 9. travnja 2021. ovjeren otiskom kažiprsta lijeve ruke tužitelja LM dana 12. travnja 2021. broj OV - 8865/2021 od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac.

2. Utvrđuje se da je temeljem opoziva ugovora o darovanju nekretnina od 17. listopada 2022. potpisanog i ovjerenog od strane tužitelja LM pod ovjerom oznake broj OV-5427/2022 javnog bilježnika Vladimira Marčinka a po javnobilježničkoj savjetnici Ivi Kršić, opozvan ugovor o darovanju nekretnina sačinjen i potpisan otiskom kažiprsta lijeve ruke dana 9. travnja 2021. kojim je tužitelj nekretninu upisanu u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu zk odjel izvršenom uknjižbom pod Z-3024/21 u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], E-10, dvosoban stan u prizemlju površine 49,19 m2 s pripadajućim vrtom površine 71,20 m2 darovao tuženiku."

III.) Nalaže se tuženiku MM da naznačenu nekretninu preda u posjed tužitelju.

IV.) Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tužbenom zahtjevu preciziranog u podnesku 13. siječnja 2023. predlaže sudu poništiti Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen između stranaka 9. travnja 2021., a podredno utvrditi da je navedeni Ugovor opozvan od strane darovatelja i naložiti tuženiku da navedenu nekretninu preda u posjed tužitelju. Glavnim i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe navedenog Ugovora u zemljišnim knjigama.

1.2. Tužbene zahtjeve temelji na tvrdnji da je Ugovor o darovanju s tuženikom sklopio pod utjecajem mana volje i to prijevare, zablude i nesposobnosti za rasuđivanje. U trenutku sklapanja ugovora nalazio se u teškom fizičkom i psihičkom stanju jer se netom prije vratio iz bolnice u kojoj je operirao kuk. Zbog toga je trebao pomoć drugih osoba jer je bio potpuno nepokretan te sediran lijekovima. Tuženik je osoba koju površno poznaje i koja mu je u tom razdoblju pomagala nekoliko dana. Tuženik ga je uvjerio da s njim sklopi Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim će mu prenijeti u vlasništvo svoju nekretninu, a tuženik će mu za uzvrat pomagati mu i uzdržavati. Kratko nakon sklapanja Ugovora tuženik je tužitelja smjestio u dom koji je plaćao novčanim sredstvima tužitelja te mu je potpuno prestao pomagati i o njemu skrbiti. Nekretnina koja je predmet darovanja je jedina imovina tužitelja, te je tužitelj nakon izvršenog darovanja u potpunosti osiromašio. Nema sredstava za život, nema člana obitelji koji bi ga uzdržavao. Stoga su ispunjene pretpostavke za poništaj ugovora uslijed mana volje i pretpostavke za opoziv darovanja kako zbog osiromašenja tužitelja, tako i zbog nedostojnosti obdarenika koji je nakon izvršenog darovanja pokazao grubu nezahvalnost. Stoga predlaže da sud, ukoliko ocijeni da nisu ispunjene pretpostavke za nevaljanost Ugovora zbog mana volje, utvrdi da je predmetni Ugovor opozvan zbog razloga iz čl. 493. Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže odbiti glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Ističe da na strani tužitelja nisu postojale mane volje prilikom sklapanja Ugovora. Tužitelj je vlastitom odlukom, pri punoj svijesti prenio vlasništvo predmetnog stana na tuženika. Tuženik je osoba koja tužitelju dugo godina pomaže te je predmetno darovanje uslijedilo kao znak zahvalnosti prema tuženiku kao jedinoj osobi koja je tužitelju uvijek bila na raspolaganju. Navedeni Ugovor o darovanju je sklopljen u prisutnosti javnog bilježnika koji je tužitelju objasnio posljedice navedenog raspolaganja te je tužitelj na isti pristao. Osporava da su ispunjene pretpostavke za opoziv darovanja jer tužitelj nije ostao bez nužnih sredstava za svoje uzdržavanje budući da na računima ima veću količinu novčanih sredstava. Tužitelj je sam donio odluku o odlasku u dom budući da je nakon operacije kuka bio nepokretan te mu je bila potrebna cjelodnevna skrb i briga. Ističe da ga je tužitelj specijalnom punomoći opunomoćio za raspolaganje po njegovom računu koje je trošio za njegove potrebe (plaćanje doma i drugih potrepština). Nakon što je potrošio sredstva na tužiteljevom računu on plaća sve troškove doma iz svojih sredstava.

3. Sud je presudom od 3. studenog 2023. odbio glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev uz obrazloženje da ne postoje mane volje kod sklapanja predmetnog Ugovora, a koje bi utjecale na njegovu valjanosti, a da je pobuda za sklapanje Ugovora bila izraz zahvalnosti tuženiku za sve što je za njega učinio te želja da ga veže uz sebe kako bi mu pomogao kada zatreba. Također, da tuženik nije ni na koji način prevario tužitelja ili ga naveo na zaključak da će mu pružiti uzdržavanje kao naknadu za vlasništvo stana, ali da je preuzeo financijsku obvezu brige o tužitelju. Također, da nisu ispunjene pretpostavke za ništetnost Ugovora zbog nesposobnosti za rasuđivanje jer je tužitelj bio sposoban shvatiti značenje Ugovora i posljedice koje iz njega proizlaze te da tuženik nije iskoristio okolnosti u kojima se tuženik nalazio (nepokretnosti, zavisnost) da bi za sebe ugovorio korist u stjecanju vlasništvu stana protivno volji tužitelja. Konačno, da nisu ispunjene pretpostavke za opoziv darovanje jer, iako je tužitelj osiromašio i nema vlastitih sredstava za uzdržavanje, tuženik je osigurao sredstva za uzdržavanje tužitelja jer mu plaća dom i kupuje sve što mu je potrebno, a opoziv nije nastupio niti zbog nedostojnosti jer se tuženik nije ogriješio o zakonsku ili moralnu obvezu prema tužitelju.

4. Županijski sud u Splitu je rješenjem poslovni broj Gž-164/2024 od 27. veljače 2025. ukinuo prvostupanjsku presudu uz obrazloženje da u prvostupanjskom postupku nije nedvojbeno utvrđena prava volja stranaka u trenutku sk lapanja predmetnog Ugovora u vezi korištenja stana koji je predmet darovanja pa da se za sada ne može prihvatiti kao pravilan zaključak ovog suda o tome da je u konkretnom slučaju nekretnina vrlo brzo nakon sklapanja Ugovora predana u posjed tuženiku čime je Ugovor osnažio i u slučaju da je nedostajala forma za njegovo sklapanje. Također, izostalo je utvrđenje ovog suda o okolnostima odlaska tužitelja iz stana i smještaja u dom koje je uslijedilo nedugo nakon sklapanja predmetnog Ugovora i to da li je isto bilo privremenog karaktera do oporavka zdravstvenog stanja tužitelja ili trajno. Stoga je ostalo nejasno da li je došlo do prave predaje darovanog stana tuženiku, a o čemu ovisi da li je predmetni Ugovor o darovanju sklopljen u propisanom zakonskom obliku ili je isti ništetan zbog izostanka forme propisane za njegovu valjanost (čl. 479. st.1. i čl. 482. st. 1. u vezi čl. 290. st. 1. ZOO-a). Osim toga, ukazuje da je potrebno dati potpune i jasne razloge o pravnoj poslovnoj sposobnosti subjekata u trenutku sklapanja Ugovora, njihovom valjanom očitovanju volje i drugim razlozima valjanosti Ugovora koje tužitelj ističe u žalbi. Konačno, izostalo je utvrđenje okolnosti vezanih uz valjanost opoziva darovanja, a u vezi relevantne činjenice koju tužitelj ističe i tijekom postupka, da nema vlastitih sredstava za život te da s tuženikom nije u obiteljskim odnosima, slijedom čega isti nije obvezan skrbiti o njemu.

5. Sud je pročitao izvadak iz zemljišne knjige (list 5-7), Ugovor o darovanju nekretnine (list 8-10), Ugovor o deviznom računu (list 31-34), informativni izračun neisplaćene devizne štednje (list 35-37), Ugovori o kupoprodajni nekretnine (list 38- 41, 42-45), e-mail korespondencija s Domom za starije i nemoćne Bene Vita (list 53), osobni karton (list 54), opoziv ugovora o darovanju (list 55-58), dopis Doma zdravlja Zagreb Zapad (list 80), dopis javnog bilježnika Željke Maroslavac (list 82), Ugovor o međusobnim pravima i obvezama između tuženika i Doma za starije i nemoćne Bene Vita (list 91-96), zapisnik o primitku pacijenta (list 97), medicinska dokumentacija (list 98-103) te je izveden dokaz saslušanjem stranaka (list 111-116), svjedoka SM, BM, ĐM, GM, ĆM, ŠM i RM (list 116-125).

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno članka 8. (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) sud je utvrdio da su glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi djelomično osnovani.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenjem Ugovora o darovanju nekretnina od 9. travnja 2021., a podredno za opozivom tog Ugovora zbog osiromašenja i nedostojnosti obdarenika te zahtjev za uspostavom prijašnjeg stanja kako je bilo prije provedbe tog Ugovora u zemljišnim knjigama te za predajom u posjed navedenog stana tužitelju.

8. Sud ne veže pravna osnova koju je tužitelj istaknuo u tužbi (članak 186. stavak 3. ZPP-a). Člankom 327. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga je sud predmetni ugovor ocjenjivao i kroz navode tužitelja o nesposobnosti za rasuđivanje darovatelja i nedostatak oblika koji su razlog za ništetnost ugovora odnosno da je ugovor bez učinka.

9. Iz tijekom postupka izvedenih dokaza sud je utvrdio:

- da je tužitelj bio vlasnik nekretnine opisane u izreci presude, a koja u naravni predstavlja dvosoban stan površine 49,19 m2 s pripadajućim vrtom površine 71,20 m2 (nesporno),

- da je navedeni stan tužitelj kupio temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 12. rujna 2019. sredstvima ostvarenih prodajom nekretnine u kojoj je ranije živio (nesporno),

- da je razliku između kupoprodajne cijene ostvarene prodajom svog stana i kupoprodajne cijene koju je platio za novi stan tužitelj položio na svoj račun (cca 100.000,00 EUR)(nesporno),

- da je navedena sredstva tužitelj koristio za svoje uzdržavanje tako da je u trenutku sklapanja ugovora na računu ostao manji iznos sredstava,

- da tužitelj nema kontakta s članovima svoje uže obitelji (sinom i njegovom obitelji),

- da su stranke bile u bliskim odnosima na način da je tuženik pomagao tužitelju, a tužitelj se na tuženika oslanjao te je od njega tražio pomoć,

- da je tužitelj u ožujku 2021. operirao kuk te je zbog pandemije uzrokovane korona virusom odmah nakon operacije otpušten na kućno liječenje (nesporno),

- da je tuženik sa članovima svoje obitelji skrbio o tužitelju nakon otpusta iz bolnice,

- da je tužitelj odlučio svoj stan darovati tuženiku kao znak zahvalnosti za njegovu pomoć i brigu,

- da je Ugovor o darovanju sklopljen u stanu tužitelja 9. travnja 2021. u prisutnosti javnobilježničkog prisjednika ĆM (iz Javnobilježničkog ureda Željke Maroslavac) koji je tužitelju objasnio sadržaj Ugovora i pravne posljedice koje iz toga proizlaze, što je tužitelj razumio,

- da je tužitelj na predmetni Ugovor stavio otisak kažiprsta jer je imao ozljedu lijeve ruke pa se nije mogao potpisati, a što je navedeno na Ugovoru,

- da je usporedno s Ugovorom o darovanju, u prisutnosti javnog bilježnika, tužitelj izdao tuženiku specijalnu punomoć po svojem računu od 9. travnja 2021. na koju je također stavio otisak kažiprsta,

- da je tužitelju bila potrebna cjelodnevna skrb i briga jer je isti bio nepokretan ,

- da je isti nakon sklapanja predmetnog ugovora donio odluku o odlasku u dom za starije i nemoćne,

-da je namjera tužitelja bila da se tužitelj privremeno smjesti u dom do oporavka, nakon čega će se vratiti živjeti u predmetni stan,

- da je tužitelj smješten u Dom za starije i nemoćne osobe Bene Vita temeljem Ugovora o međusobnim pravima i obvezama kojeg je sklopio tuženik kao obveznik plaćanja usluge,

- da je čl. 3. i 4. navedenog Ugovora tuženik preuzeo obvezu plaćanja svih troškova doma koji su do 22. rujna 2022. iznosili 5.500,00 kuna, a nakon toga

6.000,00 kuna mjesečno (cca 800 EUR),

- da je tuženik smještaj u Domu plaćao s računa tužitelja dok je na istom bilo sredstava, a nakon toga isti plaća iz svojih sredstva,

- da tuženik i njegova supruga redovito posjećuju tužitelja u Domu, nose mu razne potrepštine koje ostavljaju djelatnicima Doma jer ih tužitelj ne želi vidjeti,

- da se oporavak tužitelja nije odvijao kako je tužitelj planirao te da tužitelj više nije „stao na noge“, niti je izrazio želju o povratku u predmetni stan,

- da tužitelj nema nikakvih vlastitih sredstva za život i plaćanje doma te je u potpunosti ovisan o tuženiku koji nema nikakvu zakonsku obvezu ga uzdržavati.

10. Sud je ocijenio vjerodostojnom svu dokumentaciju u spisu, pa tako Ugovore o darovanju i Specijalnu punomoć od 9. travnja 2021. koji su sklopljeni u prisustvu javnog bilježnika, uz punu svijest i volju ugovornih strana. Sud nije imao razloga posumnjati u autentičnost navedenih isprava, niti da iste ne odražavaju volju tužitelja budući da je iz rezultata svih izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj znao što potpisuje te da su navedeni poslovi rezultat njegovih osobnih odluka.

11. Sud je ocijenio vjerodostojnim iskaz tuženika u cijelosti. Posebno je iskren, životan i uvjerljiv dio iskaza u kojem navodi da je dugogodišnji prijatelj tužitelja i jedina osoba koja je tužitelju bila stalno na raspolaganju za sve što je trebalo, da je često pružao pomoć tužitelju te da je to činio iz ljudskih razloga, a ne iz razloga koji su financijski motiviran, da je tužitelj znao spomenuti da će njemu u vlasništvo ostaviti svoj stan jer da je on jedina osoba koja o njemu istinski brine i na koju se on može osloniti, da je, nakon otpusta tužitelja iz bolnice, uzeo slobodne dane od posla i bio tužitelju na raspolaganju, živio kod njega, kuhao mu, prao ga i pružao mu potpunu skrb, da su i drugi članovi njegove obitelji bili tu za tužitelja kada on nije mogao pa je tako njegova supruga kuhala i donosila tužitelju hranu, a otac tuženika je boravio i brinuo o njemu kad je tuženik bio odsutan. U takvim okolnostima sudu je uvjerljiv i životan njegov iskaz da mu je tužitelj odlučio darovati stan, a što je i učinio u prisutnosti javnog bilježnika u njegovom domu. Također, sud vjeruje tuženiku da je tužitelj sam izrazio želju da ga se smjesti u dom za starije i nemoćne jer tuženik nije imao mogućnosti stalno boraviti u stanu tužitelja, a tužitelju je trebala cjelodnevna i svakodnevna skrb i briga. Iskaz tuženika je u cijelosti suglasan iskazima svih saslušanih svjedoka (SM, BM, JM, GM, ŠM i RM) koji su svaki u nekom segmentu potvrdili navode tuženika o njegovom odnosu s tužiteljem te o okolnostima pod kojima su sklopljeni ovi pravni poslovi. Javni bilježnik Igor Paro je u cijelosti demantirao iskaz tužitelja u kojima isti opisuje okolnosti pod kojima su sklopljeni ovi pravni poslovi i to da on nije bio pri punoj svijesti, da njemu navedeni ugovori nisu objašnjeni, da mu je podmetnu bjanko papir i slično. Takav iskaz, osim što je suprotan iskazu svjedoka ĆM i BM (koji nisu u nikakvom prijateljskom ili srodničkim odnosima sa strankama) je suprotan sadržaju isprave na kojoj je jasno naznačeno da tužitelj sklapa ugovor o darovanju. Osim toga, tužitelj sam za sebe kaže da je osoba koja je psihički i duševno zdrava te zna čitati i pisati pa sud ne vidi niti jedan razlog zbog koji isti ne bi mogao razumjeti značenje i posljedice navedenog pravnog posla. Čak da je i isti bio pod utjecajem analgetika te nepokretan ležao u krevetu, isto samo za sebe ne navodi na zaključak da se radilo o osobi nesposobnoj za rasuđivanje koja ne može shvatiti značenje ovog ugovora. Pri tom valja reći da su svi saslušani svjedoci, i to kako oni predloženi od strane tužitelja, tako i oni predloženi od strane tuženika, potvrdili da je tuženik bio iznimna osoba koja je uvijek bila na raspolaganju tužitelju. Tako su navedenu činjenicu potvrdili i svjedoci koji nisu u nikakvom odnosu s tuženikom pa čak i oni koji su u bliskijim odnosima s tužiteljem (svjedok SM i ĐM) nego s tuženikom. Svjedok BM (socijalna radnica u Domu Bene Vita) je potvrdila da je i sama imala sumnje vezano uz tuženika obzirom na razliku u dobi i iskustvo koje ima s korisnicima Doma, no da je tijekom vremena promijenila mišljenje o odnosu stranaka. Tako je prilikom zaprimanja tužitelja u Dom upozorila tužitelja na posljedice Ugovora o darovanju koji joj je tom prilikom rekao da se to nje ne tiče i da je to njegova odluka. Također je tužitelja opisala kao osebujnu, svadljivu, nesuradljivu i neugodnu osobu koja se prema djelatnicima Doma vulgarno i prostački ponaša. Dodala je kako je iznenađena što tuženik "trpi" tužitelja jer se radi o doista teškoj i hirovitoj osobi koja manipulira ljudima, laže i iskrivljava istinu, a kako bi za sebe ishodio određene pogodnosti. Istaknula je da tuženik i njegova supruga redovito posjećuju tužitelja u Domu, iako ih tužitelj više ne želi vidjeti. Konačno, iskren je i uvjerljiv iskaz tuženika da je Dom na početku plaćao iz sredstava na računu tužitelja, no da već neko vrijeme plaća troškove smještaja iz svojih sredstava. To je potvrdila i svjedok BM i OM, a to proizlazi i iz Ugovora o međusobnim pravima i obvezama koji je sklopio tuženik i njime se obvezao plaćati troškove smještaja u Dom. Sud ne vjeruje tužitelju kad tvrdi da je u domu „završio“ protiv svoje volje jer suprotno proizlazi iz iskaza svih saslušanih svjedoka uključujući svjedoka BM koja je provela obavijesni razgovor s tužiteljem prilikom dolaska u dom i ista je potvrdila da je postavljanjem pitanja tužitelju stekla dojam da je on u domu po svojoj volji, a ne prisilno. Također, ista je potvrdila da se tužitelj vrlo afirmativno izjašnjavao o tuženiku kao osobi koja mu je sve u životu i kojoj je radi zahvalnosti darovao svoj stan. Sud vjeruje tužitelju kad navodi da njegova namjera nije bilo trajno otići u dom, već samo privremeno do oporavka kojem se nadao budući da su mu liječnici to predviđali uz dobru rehabilitaciju. To potvrđuje i tuženik u svom iskazu (list 115) te svjedoci (list 208-209 spisa). Svi suglasno navode da inicijalna namjera kod darovanja nije bila da tužitelj iseli iz stana u dom i da stan preda na raspolaganje tuženiku, već da u stanu nastavi živjeti. Na ideju preseljenja u dom tužitelj je došao kasnije, nakon darovanja, kad je vidio da mu je potrebna profesionalna i cjelodnevnu skrb i njega koju mu tuženik ne može pružiti. No ni tada, prema iskazima tuženika i svjedoka, tužitelj se nije namjeravao odreći posjeda stana i predati ga na bezuvjetno raspolaganje tuženiku, već je ideja bila da se nakon oporavka vrati živjeti u stan te istog koristiti dok bude u dobrom zdravstvenom stanju.

12. Čl. 280. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 29/18, 126/21,114/22 i 156/22 – dalje ZOO). je propisano da je zabluda bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor. Stavkom 2. je određeno da strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude.

12.1. Čl. 281. ZOO-a je propisano da se kod besplatnog ugovora bitnom zabludom smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

12.2. Čl. 284. stavak 1. ZOO-a je propisano da ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

12.3. Člankom 290. ZOO-a je propisano da ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo.

12.4. Čl. 329. ZOO-a je propisano da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

12.5. Čl. 327. ZOO-a je propisano da ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

12.6. Čl. 328. ZOO-a je propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi.

12.7 . Čl. 330. ZOO-a je propisano da je ugovor pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom sklapanju bila mana volje te kad je ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

12.8. Čl. 331. ZOO-a je propisano da ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena, može zahtijevati da se ugovor poništi.

12.9. Čl. 479. st. 1. ZOO-a je propisano da ugovor o darovanju nastaje kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati.

12.10. Čl. 482. ZOO-a je propisano da ugovor o darovanju nekretnine sklapa se u pisanom obliku. (2) Ugovor o darovanju bez prave predaje stvari mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave.

12.11. Čl. 493. st. 1. ZOO-a je propisano da darovatelj koji na ispunjenja Ugovora o darovanju toliko osiromaši da nema više sredstava za svoje uzdržavanje, a nema osobe koje ga je po zakonu dužna uzdržavati, može opozvati darovanje i od obdarenika tražiti povrat dara. Stavkom 3. je propisano da obdarenik nije dužan vratiti dar ako darovatelj osigura sredstva koja mu nedostaju za uzdržavanje u granicama opravdanih potreba.

12.12. Čl. 494. st. 1. ZOO-a je propisano da darovatelj može opozvati darovanje zbog grube nezahvalnosti obdarenika. Stavkom 2. je propisano da gruba nezahvalnost podrazumijeva da je obdarenik učinio prema darovatelju ili nekom od članova njegove uže obitelji djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonom utvrđene dužnosti prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji.

12.13. Čl. 496. st. 1. ZOO-a je propisano da se darovanje opoziva pisanom izjavom upućenom obdareniku, a potpis na izjavi mora biti ovjerovljen od strane javnog bilježnika.

12.14. Čl. 497. ZOO-a je propisano da pravo na opoziv darovanja prestaje istekom godine dana od dana kada je osoba koja ima pravo na opoziv saznala za razlog opoziva, ako ovim ili posebnim drugim Zakonom nije drugačije određeno.

12.15. Čl. 498. ZOO-a je propisano da u slučaju opoziva darovanja obdarenik je dužan vratiti dar, odnosno njegovu vrijednost.

13. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na činjenično stanje ovog predmeta sud je zaključio da je u konkretnom slučaju riječ o darovanju bez prave predaje stvari koji mora biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta (čl. 482. st.1. ZOO-a). Naime, prema iskazima obje stranke postupku i brojnih saslušanih svjedoka, tužitelj je trebao inicijalno ostati u stanu te je odluka o smještaju u Dom donesena nakon sklopljenog ugovora o darovanju, time da je smještaj u dom trebao biti privremene naravi do ozdravljenja tužitelja nakon čega se trebao vratiti živjeti u stan. Iz navedenog proizlazi da predaja posjeda nije trebala biti izvršena odmah kod sklapanja ugovora o darovanju, već je je darovatelj za sebe zadržao pravo stanovanja u darovanoj nekretnini, a do predaje posjeda je naknadno došlo zbog okolnosti koje su nastupile nakon sklapanja ugovora time da je čak i u tom trenutku predaja bila uvjetna jer se radilo o privremenom smještaju u dom do potpune rehabilitacije nakon čega se darovatelj namjeravao vratiti živjeti u stan. Kako je riječ o darovanju bez prave predaje stvari, a isti nije sklopljen u propisanom obliku to se smatra da takav ugovor nije niti nastao, na što sud pazi po službenoj dužnosti.

14. Budući da je ugovor bez učinka, isti ne može biti poništen ili opozvan. Međutim, imajući u vidu uputu iz drugostupanjske odluke, sud je dao razloge i za te osnove opoziva i poništaja.

15. Iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da na strani tužitelja nisu postojale mane volje kod sklapanja Ugovora o darovanju od 9. travnja 2021. koje bi utjecale na njegovu valjanost. Iz rezultata izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj bio svjestan da navedenim ugovorom bez naknade prenosi u vlasništvo tuženiku navedeni stan. Pobuda za sklapanje navedenog ugovora je bila ta što je tužitelj htio izraziti tuženiku zahvalnost za sve što je ovaj za njega učinio i što ga je htio i nadalje vezati uz sebe kao osobu koja će mu biti pri ruci kad nešto zatreba. Tužitelj je znao razliku između ugovora o doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju i ugovora o darovanju i ugovor je sklopio pri punoj svijesti. Pritom valja reći da tuženik nije ni na koji način prevario tužitelja ili ga naveo na zaključak da će mu pružati uzdržavanje kao naknadu za vlasništvo stana. No, neovisno o tome, tuženik je svjestan tužiteljeve situacije preuzeo i financijsku obvezu brige o tužitelju time što je u svoje ime sklopio ugovor o smještaju u Dom i pristao plaćati troškove smještaja, kad tužitelj više neće imati sredstava, a što i čini. Prema tome, čak i da je pobuda tužitelja kod sklapanja navedenog pravnog posla bila da tuženik o njemu brine, ta briga nije izostala i ona je prisutna u svakom trenutku do mjere do koje tužitelj to dopušta. Nisu ispunjene niti pretpostavke za ništetnost ugovora zbog nesposobnosti za rasuđivanje jer je tužitelj bio (i još je) sposoban shvatiti značenje ugovora i posljedica koje iz njega proizlaze. Sud je iz izvedenih dokaza zaključio da je tužitelj bio potpuno svjestan svih aspekata pravnog posla koji zaključuje s tuženikom i posljedica koje iz istog proizlaze jer je upozoren od strane javnog bilježnika i socijalne radnice u domu izjavio da je to njegova volja. Konačno iz rezultata izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik iskoristio okolnosti u kojima se tužitelj nalazio (nepokretnost, zavisnost) da bi za sebe ugovorio korist u stjecanju vlasništva stana protivno volji tužitelja, jer je odluku o darovanju donio isključivo tužitelj uz punu svijest i volju. Njegova nepokretnost i stanje organizma uslijed uzimanja analgetika nisu bili o9d utjecaja na njegovu svijest volju koju je tužitelj jasno i razumljivo očitovao pred brojnim svjedocima saslušanim u postupku, uključujući osobe s kojima tuženik nema nikakve prisne ili obiteljske veze.

16. Sto se tiče opoziva darovanja, sud je zaključio da bi, u situaciji da je ugovor nastao, bile ispunjene pretpostavke za opoziv darovanja je tužitelj nakon darovanja toliko osiromašio da nema vlastitih sredstava za uzdržavanja. Naime, tužitelju je, nakon raspolaganja stanom, ostala ušteđevina oko 5.000 EUR koja je bila dostatna za nekoliko mjeseci plaćanja doma. Nakon što je ista potrošena na troškove doma, tužitelj je ostao bez ikakvih sredstava za svoje uzdržavanja S druge strane, tužitelj nema osobu koja ga je po zakonu dužna uzdržavati, niti je ugovorio za sebe takvu korist u zamjenu za stan. Točno je da tuženik plaća dom i kupuje tužitelju sve što mu je potrebno. Međutim, takvo postupanje tuženika ne može se tumačiti kao da je tuženik osigurao sredstva za uzdržavanje tužitelja. Naime, tuženik nema obvezu uzdržavati tužitelja i u svakom trenutku može prestati tako postupati. Time se ne bi ogriješio o kakvu zakonsku ili ugovornu obvezu iz čega proizlazi da tužitelj u svakom trenutku može ostati bez sredstva za uzdržavanje, a da je pritom lišen bilo kakvih mehanizama da se zaštiti.

17. Iako spisu ne prileži izjava o darovanju na kojoj je potpis darovatelja ovjeren (čl. 496. ZOO-a) sud je ocijenio da se tužba koja sadrži izjavu o opozivu i koja je podnesena u zakonskom roku za opoziv ima pravnu snagu takve izjave i s njom je izjednačena. To zato što se time postiže ista svrha i cilj zbog koje je propisana forma opoziva i to da je tuženik obaviješten o volji darovatelja za opozivom i svim okolnostima zbog kojih se opoziv zahtijeva i da može provjeriti autentičnost te izjave, odnosno da ista pripada obdareniku. Svako drugo tumačenje bi bilo preformalistično i nije u skladu sa ciljem i svrhom članka 496. ZOO-a.

18. Obzirom da je sud kao prethodno pitanje po službenoj dužnosti utvrdio da ugovor bez učinka, to su odbijeni glavni i eventualno kumulirani tuženi zahtjevi za poništaj i opoziv darovanja, a prihvaćen je tužbeni zahtjev za uspostavom prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja kao pravna posljedica neegzistentnog ugovora. Također, prihvaćen je tužbeni zahtjev za predajom u posjed predmetne nekretnine utemeljen na članku 161. ZVDSP-a budući da je tužitelj vlasnik predmetnog stana kojeg tuženik nesporno drži u posjedu.

19. Odluka o parničnom trošku je donesena temeljem odredbe članka 154. stavak 4. ZPP. Tužitelj je uspio sa zahtjevom za uspostavom u prijašnje stanje, dok su tužbeni zahtjevi za poništaj i opoziv darovanja odbijeni kao neosnovani. Pritom valja reći da se raspravljanje u postupku svodilo na okolnosti koje je tužitelj naveo u tužbi, a pretežito o postojanju mana volje na strani tužitelja i na razloge nezahvalnosti koji opravdavaju opoziv darovanja. Rezultati dokaza su pokazali da su takve tvrdnje tužitelja neosnovane. Razlog zbog kojeg je sud odredio uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja je taj što je zaključio da ugovoru nedostaje propisani oblik, a koju činjenicu tužitelj nije iznio u činjeničnom supstratu tužbe. Stoga sud smatra da su stranke uspjele u pretežito podjednakim dijelovima u parnici bez obzira na konačni rezultat raspravljanja jer su u podjednakim omjerima uspjeli sa prigovorima i iznesenim tvrdnjama o kojima se raspravljalo u parnici. Stoga je svaka stranka dužna snositi svoj parnični trošak.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. veljače 2026.

Sudac:

Nives Grubišić Đogić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovoga suda u pet istovjetnih primjeraka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika