Poslovni broj: Us I-3863/25-9

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Spomenke Đurđević kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: Securitas Hrvatska d.o.o. Zagreb, Oreškovićeva 6n/2, OIB: 33679708526, zastupan po opunomoćeniku Ediju Suljiću, odvjetniku iz Zagreba, Miramarska cesta 24, protiv tuženika: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, i uz sudjelovanje zainteresirane osobe: VR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Igoru Zekiću, odvjetniku iz Zagreba, Vrbani 15, radi poništavanja rješenja, 20. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II-140-10/25-04/03407796026, URBROJ: 341-99-11/2-25-4986 od 02. rujna 2025. godine.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-140-10/25-02/03407796026, URBROJ: 341-14-11/2-25- 13080 od 24. lipnja 2025. godine, u dijelu u kojem je zainteresiranoj osobi VR utvrđen staž osiguranja s povećanim trajanjem za razdoblje od 10. veljače 2004. godine do 31. prosinca 2004. godine i za razdoblje od 01. prosinca 2013. godine do 31. ožujka 2017. godine.

III. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe VR za utvrđivanje u staž osiguranja s povećanim trajanjem razdoblja od 10. veljače 2004. godine do 31. prosinca 2004. godine i razdoblja od 01. prosinca 2013. godine do 31. ožujka 2017. godine.

IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak upravnog spora od 2.500,00 €.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom dijelu.

VI. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe VR za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 02. rujna 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv onog dijela prvostupanjskog rješenja od 24. lipnja 2025. godine kojim je zainteresiranoj osobi VR (tužiteljevom radniku) kao vatrogascu utvrđen staž osiguranja s povećanim trajanjem (povećanje 12/15) za razdoblje od 10. veljače 2004. godine do 31. prosinca 2004. godine i za razdoblje od 01. prosinca 2013. godine do 31. ožujka 2017. godine.

Tužitelj u bitnom u tužbi ističe da VR nije bio zaposlen kao profesionalni vatrogasac, već kao vatrogasac. U tom smislu tužitelj navodi da kod sebe nije imao formiranu vatrogasnu postrojbu.

Tuženik je u odgovoru na tužbu i u daljnjem toku upravnog spora osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

VR je u svojstvu zainteresirane osobe također u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev te je ukazao na svoje kvalifikacije, na opremu koju je zadužio i na poslove koje je obavljao dok je bio raspoređivan kao unajmljeni radnik u riječki Tower Centar. Ističe da mu je tužitelj bio priznavao beneficirani radni staž dulje vrijeme te navodi da je u skladu s podzakonskim propisom imao svojstvo profesionalnog vatrogasca.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Osporavano drugostupanjsko rješenje je nezakonito, a nezakonito je i prvostupanjsko rješenje, u onom dijelu u kojem je VR utvrđen staž osiguranja s povećanim trajanjem za pojedina razdoblja rada kod tužitelja i njegovog pravnog prednika.

VR je 11. rujna 2024. godine podnio zahtjev za utvrđivanje staža osiguranja s povećanim trajanjem (povećanje 12/15) za različita razdoblja rada kao profesionalnog vatrogasca u Zračnoj luci Rijeka i kod tužitelja (i njegovog pravnog prednika - društva Protect d.o.o.). Uz zahtjev je dostavio i potvrdu tužitelja da je od 10. veljače 2004. godine do 31. ožujka 2017. godine bio u radnom odnosu i „obavljao poslove vatrogasca“.

Iz dostupna dva sukcesivna ugovora o radu s društvom Protect d.o.o. (čiji je tužitelj pravni sljednik) od 10. veljače 2004. godine i 01. studenog 2008. godine proizlazi da se VR tada zaposlio na radnom mjestu vatrogasca. VR je poslodavac (društvo Protect d.o.o., kao pravni prednik tužitelja) od 01. siječnja 2005. godine prijavio tijelu mirovinskog osiguranja kao vatrogasca na beneficirani radni staž, a to je ponovio i tužitelj 01. listopada 2013. godine (nakon pripajanja društva Protect d.o.o.). Međutim, tužitelj je potom VR odjavio s beneficiranog radnog staža s danom 30. studenog 2013. godine, uz obrazloženje da VR nadalje ne obavlja poslove u statusu profesionalnog vatrogasca. Prvostupanjsko upravno tijelo je u povodu podnesenog zahtjeva (a u odnosu na tužitelja i njegovog pravnog prednika) najprije rješenjem od **.**.2024. VR razdoblje od 10. veljače 2004. godine do 31. prosinca 2004. godine bilo utvrdilo u staž osiguranja s povećanim trajanjem, dok je utvrđivanje staža osiguranja s povećanim trajanjem bilo odbijeno za razdoblje od 01. prosinca 2013. godine do 31. ožujka 2017. godine.

Tuženik je kao drugostupanjsko tijelo - povodom tužiteljeve žalbe - svojim rješenjem od 21. ožujka 2025. godine bio poništio spomenuto prvostupanjsko rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, uz uputu da treba zatražiti i mišljenje Hrvatske vatrogasne zajednice (HVZ).

HVZ je 10. lipnja 2025. godine za sva sporna razdoblja VR dala pozitivno mišljenje u pogledu mogućnosti utvrđivanja staža osiguranja s povećanim trajanjem, uz obrazloženje da je VR u tim razdobljima obavljao poslove vatrogasca.

Prvostupanjsko upravno tijelo je potom svojim novim rješenjem od 24. lipnja 2025. godine (u odnosu na tužitelja i njegovog pravnog prednika) VR u staž osiguranja s povećanim trajanjem utvrdilo oba sporna razdoblja (od 10. veljače 2004. godine do 31. prosinca 2004. godine i od 01. prosinca 2013. godine do 31. ožujka 2017. godine).

Tuženik je kao drugostupanjsko tijelo osporavanim rješenjem od 02. rujna 2025. godine odbio tužiteljevu žalbu protiv spomenutog dijela prvostupanjskog rješenja od 24. lipnja 2025. godine - iako je time u pogledu utvrđivanja VR u staž osiguranja s povećanim trajanjem razdoblja od 01. prosinca 2013. godine do 31. ožujka 2017. godine neposredno povrijedio zabranu reformatio in peius, propisanu u čl. 118. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09 i 110/21).

Dakle, VR je razdoblje zaposlenja na radnom mjestu vatrogasca kod tužitelja i njegovog pravnog prednika (društva Protect d.o.o.) od 01. siječnja 2005. godine do 30. studenog 2013. godine već utvrđeno kao beneficirani radni staž, na temelju odgovarajućih prijava tužitelja i njegovog pravnog prednika tijelu mirovinskog osiguranja.

S druge strane, početno razdoblje zaposlenja VR kao vatrogasca u društvu Protect d.o.o. (od 10. veljače 2004. godine do 31. prosinca 2004. godine) i njegovo razdoblje zaposlenja kao vatrogasca kod tužitelja od 01. prosinca 2013. godine do 31. ožujka 2017. godine (nakon tužiteljeve odjave VR s beneficiranog radnog staža s danom 30. studenog 2013. godine) su VR u ovoj upravnoj stvari u staž osiguranja s povećanim trajanjem utvrdila tijela mirovinskog osiguranja, povodom zahtjeva VR. Ta razdoblja su sporna, jer ih u ovom upravnom sporu osporava tužitelj.

Sud prije svega kao bitno, a nesporno među sudionicima ovog upravnog spora utvrđuje da tužitelj niti njegov pravni prednik nisu imali formiranu svoju profesionalnu vatrogasnu postrojbu; to izričito potvrđuje i sâm VR u svom odgovoru na tužbu (tužitelj se u tom smislu pozvao na svoj akt o sistematizaciji radnih mjesta iz 2024. godine, ali taj akt po vremenu svog nastanka ne može biti relevantan za ovaj upravni spor).

Nadalje, nesporno je da VR (rođen **.**.1974.) još od ranije (prije zaposlenja u društvu Protect d.o.o. 10. veljače 2004. godine) ima položen ispit za profesionalnog vatrogasca - vatrogasnog tehničara te da ima sukcesivne potvrde (počevši od 28. siječnja 2004. godine nadalje) o tome da je bio zdravstveno sposoban za poslove vatrogasca.

Među strankama je sporno je li tužitelj za vrijeme rada kod tužitelja i njegovog pravnog prednika bio „profesionalni vatrogasac“ ili jednostavno „vatrogasac“. Sud to pitanje razmatra u primjeni ovdje isključivo relevantnog ranijeg Zakona o vatrogastvu (NN 106/99, 117/01, 36/02, 96/03, 174/04, 38/09 i 80/10 - ZV). U čl. 25. st. 1. ZV-a je naime propisano da se staž osiguranja u povećanom trajanju (12/15) računa „profesionalnim vatrogascima“.

Za razliku od novog Zakona o vatrogastvu (NN 125/19, 114/22 i 155/23 - novi ZV) - koji u čl. 2. st. 1. t. 20. pojam profesionalnog vatrogasca veže uz bilo kakvo profesionalno zaposlenje vatrogasca, pa makar i u pravnoj osobi, te ujedno to povezuje (u čl. 57. st. 1. i 2.) i s poslovima vatrogasaca kao poslovima s posebnim uvjetima rada (iz čl. 3. t. 14. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada; NN 5/84 i 71/14) - ovdje primjenjiv (raniji) ZV pojam profesionalnog vatrogasca izričito uopće ne definira te ga u nizu odredbi samo sadržajno povezuje s profesionalnim zaposlenjem u smislu obavljanja vatrogasne djelatnosti.

Pritom je u čl. 2. st. 1. ZV-a propisano da se vatrogasna djelatnost obavlja samo u točno određenim organizacijskim oblicima, među kojima je i profesionalna vatrogasna postrojba u gospodarstvu (dakle u pravnim osobama; čl. 2. st. 2. t. 3. ZV- a). To je dalje razrađeno u čl. 14. st. 2. ZV-a, u kojem je propisano da pravna osoba može, kao ustrojstveni oblik rada, za obavljanje vatrogasne djelatnosti za svoje potrebe, organizirati profesionalnu vatrogasnu postrojbu u gospodarstvu, kao posebnu ustrojstvenu cjelinu, bez svojstva pravne osobe.

Tužitelj i njegov pravni prednik tako organiziranu profesionalnu vatrogasnu postrojbu nesporno nisu imali (to potvrđuje i VR u svom odgovoru na tužbu), a također je nesporno da VR nije bio pripadnik niti bilo kojeg drugog propisanog organizacijskog oblika u kojem se obavljala vatrogasna djelatnost u smislu ZV-a. Iz toga proizlazi da u smislu ovdje relevantnog ZV-a VR nije bio „profesionalni vatrogasac“, jer njegovo radno mjesto nije bilo sistematizirano unutar jednog od propisanih organizacijskih oblika u kojem se obavljala vatrogasna djelatnost. To je jedan od nužnih uvjeta za mogućnost utvrđivanja statusa „profesionalnog vatrogasca“ u smislu ZV-a, pa ispunjavanje osobnih uvjeta iz čl. 21. st. 1. ZV-a za zasnivanje radnog odnosa na radnom mjestu profesionalnog vatrogasca (što u slučaju VR tužitelj neosnovano osporava) sâmo po sebi nije dovoljno da bi se moglo smatrati da se suštinski radi o radnom mjestu u čijem opisu poslova je obavljanje vatrogasne djelatnosti iz čl. 1. st. 1. ZV-a, u vezi s čl. 2. st. 1. i 2. ZV-a.

Na opisanu sadržajnu definiciju „profesionalnog vatrogasca“ iz (ranijeg) ZV-a, kao propisa zakonskog ranga, ne može utjecati navođenje propisanog broja „profesionalnih vatrogasaca“ u vatrogasnim postrojbama za pojedine vrste građevina u čl. 8. Pravilnika o razvrstavanju građevina, građevinskih dijelova i prostora u kategorije ugroženosti od požara (NN 62/94 i 32/97), kao još starijem propisu podzakonskog ranga (na što se poziva VR), jer se taj podzakonski propis po tom pitanju nikad nije uskladio s naknadno donesenim propisom višeg ranga (ZV). Uz formalno pitanje svrstavanja radnog mjesta VR u „profesionalne vatrogasce“, sud dalje napominje da VR u smislu cjelovitog sagledavanja ovdje relevantnog ranijeg ZV-a ni sadržajno nije obavljao vatrogasnu djelatnost (to uopće ni nisu mogli obavljati zaposleni pojedinci - vatrogasci u pravnim osobama). Iz priloženih ugovora o radu VR ne proizlazi, a niti je to uopće zamislivo, da bi VR na svom radnom mjestu vatrogasca (izvan bilo kakve postrojbe) bio samostalno zadužen za izvođenje bilo kakvih složenijih poslova vatrogasne djelatnosti - onako kako je definirana u čl. 1. st. 1. ZV-a, odnosno za gašenje požara ili za spašavanje ljudi i imovine.

Intencija cijelog (ranijeg) ZV-a nije u priznavanju i utvrđivanju staža osiguranja u povećanom trajanju osobama čiji se radni zadaci radnog mjesta (pa makar to bilo i radno mjesto „vatrogasca“) ne mogu usporediti s radnim zadacima osobâ koje u okviru vatrogasnih postrojbi obavljaju najsloženije poslove vatrogasne djelatnosti. Navedeni pravni stavovi su već potvrđeni u pravomoćnoj upravnosudskoj praksi istovrsnih slučajeva temeljenih na primjeni (ranijeg) ZV-a, primjerice u presudi Upravnog suda u Rijeci UsI-1318/19 od 30. siječnja 2020. godine, potvrđenoj presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-1353/20 od 04. studenog 2020. godine. Nasuprot tome, neka druga praksa (primjerice u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-3022/24 od 08. siječnja 2026. godine) ovdje nije neposredno primjenjiva, jer se prvenstveno temelji na primjeni sadržajno bitno drukčijih odredbi novog ZV-a u pogledu definiranja pojma „profesionalnog vatrogasca“. Mišljenje HVZ-a od 10. lipnja 2025. godine kao takvo za sud nije obvezujuće niti ga sud u ovom slučaju prihvaća. HVZ je svoje pozitivno mišljenje u pogledu mogućnosti utvrđivanja VR staža osiguranja s povećanim trajanjem dala uz paušalno obrazloženje da je VR u spornim razdobljima obavljao poslove „vatrogasca“. Međutim, sud je detaljno u ovoj presudi obrazložio zašto puki naziv radnog mjesta „vatrogasca“ - na koje je u pravnoj osobi raspoređena fizička osoba koja svoje radne zadatke obavlja izvan bilo kakve vatrogasne postrojbe - ne može ukazivati na obavljanje vatrogasne djelatnosti u smislu čl. 1. st. 1. ZV-a, a time niti pružati pravni temelj za zaključak o „profesionalnom vatrogascu“ koji u smislu čl. 25. st. 1. ZV-a onda ostvaruje pravo na utvrđivanje staža osiguranja u povećanom trajanju.

Spomenuto mišljenje HVZ-a se osim toga ne referira jasno na ovdje primjenjiv (raniji) ZV ili na sadržajno bitno drukčiji novi ZV (a uvodno opširno citira oba ta propisa) te je ujedno bitno drukčije od prethodnog mišljenja HVZ-a od 13. listopada 2023. godine, u kojem je pak jasno navedeno da vatrogasnu djelatnost neposredno obavljaju isključivo vatrogasne postrojbe i vatrogasne organizacije.

Nesporna je činjenica da su pravni prednik tužitelja (društvo Protect d.o.o.) 01. siječnja 2005. godine i sâm tužitelj 01. listopada 2013. godine prijavili tijelu mirovinskog osiguranja VR kao vatrogasca na beneficirani radni staž. Također je nesporno da je tužitelj potom VR odjavio s beneficiranog radnog staža s danom 30. studenog 2013. godine, uz obrazloženje da VR nadalje ne obavlja poslove u statusu profesionalnog vatrogasca, iako ne postoje nikakvi dokazi da je tada došlo do nekakve promjene u sistematizaciji radnih mjesta kod tužitelja ili da je tada bio izmijenjen ugovor o radu VR (s nazivom radnog mjesta). Ujedno tada nije bilo došlo ni do kakve promjene relevantnog pravnog (zakonodavnog) okvira. Sud u ovoj upravnoj stvari - započetoj zahtjevom VR za utvrđivanje staža osiguranja s povećanim trajanjem za različita razdoblja rada - nije ovlašten preispitivati pravilnost i zakonitost još od ranije utvrđenih takvih razdoblja staža osiguranja s povećanim trajanjem VR, ali to istovremeno ne znači da se meritorna sudska odluka u pogledu ovdje preostalih spornih razdoblja mora zasnivati na tim utvrđenjima staža osiguranja s povećanim trajanjem u drugim razdobljima. Sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i na temelju primjene odgovarajućeg materijalnog prava zaključio da se VR - bez obzira na neka druga razdoblja koja su mu prethodno bila utvrđena u staž osiguranja s povećanim trajanjem - ovdje sporna razdoblja od 10. veljače 2004. godine do 31. prosinca 2004. godine i od 01. prosinca 2013. godine do 31. ožujka 2017. godine ne mogu utvrditi u staž osiguranja s povećanim trajanjem.

Stoga je u tom dijelu prvostupanjsko rješenje od 24. lipnja 2025. godine nepravilno i nezakonito, a onda je posljedično nepravilno i nezakonito i drugostupanjsko rješenje od 02. rujna 2025. godine o odbijanju tužiteljeve žalbe. Zbog toga je na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev usvojen i osporavano drugostupanjsko rješenje poništeno, a onda je u sporu pune jurisdikcije u spornom dijelu poništeno i prvostupanjsko rješenje te je zahtjev VR za utvrđivanje u staž osiguranja s povećanim trajanjem razdoblja od 10. veljače 2004. godine do 31. prosinca 2004. godine i razdoblja od 01. prosinca 2013. godine do 31. ožujka 2017. godine meritorno odbijen.

Sud je na raspravnom ročištu odbio tužiteljev prijedlog za saslušanje jednog svjedoka, kao i prijedlog zainteresirane osobe VR za njegovim saslušanjem, jer je ocijenjeno da je relevantno činjenično stanje i bez toga u dovoljnoj mjeri utvrđeno. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, tužitelj na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a ima pravo na naknadu opravdanog (i zatraženog) troška upravnog spora. Radi se o trošku sastava tužbe i trošku zastupanja na raspravnom ročištu, po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, u vezi čega tužitelju na temelju Tbr. 27/1 i 27/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i na temelju čl. 144. st. 3. ZUS-a pripada po 500 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 € i PDV 25% iznosi 2.500,00 €.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 02. prosinca 2025. godine, jer taj podnesak po svom sadržaju nije bio potreban za vođenje ovog upravnog spora (u njemu nije bilo rečeno ni predloženo ništa suštinski novo).

Zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška je odbijen, jer je njezin zahtjev iz upravnog postupka ovom presudom u sporu pune jurisdikcije sada meritorno odbijen (čl. 147. st. 1. ZUS-a).

U Zagrebu, 20. veljače 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Edi Suljić

2. Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnja služba

3. odvj. Igor Zekić