Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-169/2022-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Orijani Makovac, odvjetnici u Bujama, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Metelko, Knežević & partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranka, 20. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, da isplati tužitelju MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos 7.945,34 EUR/59.864,16 HRK, zajedno sa zateznim kamatama počev od 02. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana, a koje kamate teku:

a) i to za preplaćenu kamatu:

-na iznos 0,01 EUR/0,04 kuna počev od 02. siječnja 2008. do isplate;

-na iznos 16,92 EUR/127,46 kuna počev od 01. veljače 2008. do isplate;

- na iznos 16,92 EUR/127,46 kuna počev od 03. ožujka 2008. do isplate;

- na iznos 16,92 EUR/127,46 kuna počev od 01. travnja 2008. do isplate;

- na iznos 16,91 EUR/127,42 kuna počev od 02. svibnja 2008. do isplate;

- na iznos 16,91 EUR/127,42 kuna počev od 02. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos 16,91 EUR/127,42 kuna počev od 01. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos 16,90 EUR/127,37 kuna počev od 01. kolovoza 2008. do isplate;

- na iznos 16,90 EUR/127,37 kuna počev od 01. rujna 2008. do isplate;

- na iznos 16,90 EUR/127,37 kuna počev od 01. listopada 2008. do isplate;

- na iznos 13,16 EUR/99,13 kuna počev od 03. studenog 2008. do isplate;

- na iznos 3,75 EUR/28,25 kuna počev od 21. studenog 2008. do isplate;

- na iznos 16,90 EUR/127,33 kuna počev od 01. prosinca 2008. do isplate;

- na iznos 11,58 EUR/87,23 kuna počev od 02. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos 5,32 EUR/40,10 kuna počev od 21. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos 10,63 EUR/80,12 kuna počev od 05. veljače 2009. do isplate;

- na iznos 6,27 EUR/47,21 kuna počev od 21. veljače 2009. do isplate;

- na iznos 7,90 EUR/59,56 kuna počev od 09. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos 8,99 EUR/67,77 kuna počev od 21. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos 14,19 EUR/106,90 kuna počev od 07. travnja 2009. do isplate;

- na iznos 2,71 EUR/20,39 kuna počev od 21. travnja 2009. do isplate;

- na iznos 14,66 EUR/110,45 kuna počev od 11. svibnja 2009. do isplate;

- na iznos 13,94 EUR/105,03 kuna počev od 21. svibnja 2009. do isplate;

- na iznos 16,25 EUR/122,44 kuna počev od 08. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos 12,34 EUR/93,00 kuna počev od 23. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos 15,99 EUR/120,45 kuna počev od 09. srpnja 2009. do isplate;

- na iznos 12,61 EUR/95,00 kuna počev od 16. srpnja 2009. do isplate;

- na iznos 25,17 EUR/189,64 kuna počev od 13. kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos 3,42 EUR/25,76 kuna počev od 21. kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos 16,34 EUR/123,15 kuna počev od 10. rujna 2009. do isplate;

- na iznos 12,24 EUR/92,24 kuna počev od 21. rujna 2009. do isplate;

- na iznos 12,30 EUR/92,69 kuna počev od 13. listopada 2009. do isplate;

- na iznos 16,28 EUR/122,67 kuna počev od 21. listopada 2009. do isplate;

- na iznos 27,26 EUR/205,41 kuna počev od 01. studenog 2009. do isplate;

- na iznos 1,32 EUR/9,95 kuna počev od 11. studenog 2009. do isplate;

- na iznos 28,58 EUR/215,31 kuna počev od 11. prosinca 2009. do isplate;

- na iznos 28,58 EUR/215,31 kuna počev od 14. siječnja 2010. do isplate;

- na iznos 28,57 EUR/215,26 kuna počev od 11. veljače 2010. do isplate;

- na iznos 28,57 EUR/215,26 kuna počev od 16. ožujka 2010. do isplate;

- na iznos 3,58 EUR/27,00 kuna počev od 14. travnja 2010. do isplate;

- na iznos 24,98 EUR/188,22 kuna počev od 21. travnja 2010. do isplate;

- na iznos 6,93 EUR/52,23 kuna počev od 10. svibnja 2010. do isplate;

- na iznos 21,63 EUR/162,99 kuna počev od 21. svibnja 2010. do isplate;

- na iznos 3,74 EUR/28,16 kuna počev od 09. lipnja 2010. do isplate;

- na iznos 24,82 EUR/187,02 kuna počev od 21. lipnja2010. do isplate;

- na iznos 28,55 EUR/215,13 kuna počev od 01. srpnja 2010. do isplate;

- na iznos 27,92 EUR/210,38 kuna počev od 01. kolovoza 2010. do isplate;

- na iznos 27,92 EUR/210,38 kuna počev od 01. rujna 2010. do isplate;

- na iznos 27,91 EUR/210,29 kuna počev od 01. listopada 2010. do isplate;

- na iznos 19,85 EUR/149,54 kuna počev od 01. studenog 2010. do isplate;

- na iznos 19,73 EUR/148,65 kuna počev od 01. prosinca 2010. do isplate;

- na iznos 19,72 EUR/148,56 kuna počev od 01. siječnja 2011. do isplate;

- na iznos 19,71 EUR/148,51 kuna počev od 01. ožujka 2011. do isplate;

- na iznos 19,71 EUR/148,51 kuna počev od 15. travnja 2011. do isplate;

- na iznos 19,71 EUR/148,47 kuna počev od 11. svibnja 2011. do isplate;

- na iznos 10,13 EUR/76,30 kuna počev od 16. lipnja 2011. do isplate;

- na iznos 10,13 EUR/76,34 kuna počev od 01. srpnja 2011. do isplate;

- na iznos 10,13 EUR/76,30 kuna počev od 16. kolovoza 2011. do isplate;

- na iznos 10,12 EUR/76,26 kuna počev od 13. rujna 2011. do isplate;

- na iznos 10,12 EUR/76,26 kuna počev od 21. listopada 2011. do isplate;

b) te za preplaćene obroke s osnova valutne klauzule:

- na iznos 3,16 EUR/23,82 kuna počev od 01. veljače 2008. do isplate;

- na iznos 2,27 EUR/17,09 kuna počev od 01. ožujka 2008. do isplate;

- na iznos 3,54 EUR/26,67 kuna počev od 03. ožujka 2008. do isplate;

- na iznos 8,42 EUR/63,46 kuna počev od 01. travnja 2008. do isplate;

- na iznos 0,40 EUR/3,00 kuna počev od 01. svibnja 2008. do isplate;

- na iznos 1,89 EUR/14,26 kuna počev od 02. svibnja 2008. do isplate;

- na iznos 0,05 EUR/0,38 kuna počev od 01. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos 0,54 EUR/4,04 kuna počev od 02. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos 2,25 EUR/16,92 kuna počev od 01. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos 0,05 EUR/0,38 kuna počev od 21.srpnja 2008. do isplate;

- na iznos 2,94 EUR/22,14 kuna počev od 01. listopada 2008. do isplate;

- na iznos 1,04 EUR/7,85 kuna počev od 21. listopada 2008. do isplate;

- na iznos 17,26 EUR/130,02 kuna počev od 03. studenog 2008. do isplate;

- na iznos 1,67 EUR/12,62 kuna počev od 21. studenog 2008. do isplate;

- na iznos 6,58 EUR/49,55 kuna počev od 01. prosinca 2008. do isplate;

- na iznos 1,20 EUR/9,04 kuna počev od 22. prosinca 2008. do isplate;

- na iznos 19,09 EUR/143,83 kuna počev od 02. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos 4,40 EUR/33,12 kuna počev od 21. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos 20,17 EUR/151,94 kuna počev od 05. veljače 2009. do isplate;

- na iznos 4,68 EUR/35,24 kuna počev od 21. veljače 2009. do isplate;

- na iznos 23,02 EUR/173,44 kuna počev od 09. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos 3,69 EUR/27,77 kuna počev od 21. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos 16,86 EUR/127,06 kuna počev od 07. travnja 2009. do isplate;

- na iznos 3,22 EUR/24,24 kuna počev od 21. travnja 2009. do isplate;

- na iznos 16,53 EUR/124,51 kuna počev od 11. svibnja 2009. do isplate

- na iznos 4,02 EUR/30,29 kuna počev od 21. svibnja 2009. do isplate;

- na iznos 15,07 EUR/113,52 kuna počev od 08. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos 3,44 EUR/25,90 kuna počev od 23. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos 15,46 EUR/116,46 kuna počev od 09. srpnja 2009. do isplate;

- na iznos 3,55 EUR/26,72 kuna počev od 16. srpnja 2009. do isplate;

- na iznos 1,08 EUR/8,17 kuna počev od 01. kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos 13,44 EUR/101,26 kuna počev od 13. kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos 2,82 EUR/21,24 kuna počev od 21. kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos 15,37 EUR/115,78 kuna počev od 10. rujna 2009. do isplate;

- na iznos 3,47 EUR/26,17 kuna počev od 21. rujna 2009. do isplate;

- na iznos 12,90 EUR/97,21 kuna počev od 13. listopada 2009. do isplate;

- na iznos 3,36 EUR/25,30 kuna počev od 21. listopada 2009. do isplate;

- na iznos 14,50 EUR/109,22 kuna počev od 01. studenog 2009. do isplate;

- na iznos 2,56 EUR/19,31 kuna počev od 11. studenog 2009. do isplate;

- na iznos 13,57 EUR/102,25 kuna počev od 01. prosinca 2009. do isplate;

- na iznos 5,92 EUR/44,63 kuna počev od 11. prosinca 2009. do isplate;

- na iznos 11,07 EUR/83,44 kuna počev od 01. siječnja 2010. do isplate;

- na iznos 12,28 EUR/92,55 kuna počev od 14. siječnja 2010. do isplate;

- na iznos 6,56 EUR/49,43 kuna počev od 01. veljače 2010. do isplate;

- na iznos 20,10 EUR/151,47 kuna počev od 11. veljače 2010. do isplate;

- na iznos 0,80 EUR/5,99 kuna počev od 01. ožujka 2010. do isplate;

- na iznos 26,11 EUR/196,72 kuna počev od 16. ožujka 2010. do isplate;

- na iznos 22,43 EUR/169,03 kuna počev od 14. travnja 2010. do isplate;

- na iznos 7,73 EUR/58,22 kuna počev od 21. travnja 2010. do isplate;

- na iznos 25,85 EUR/194,77 kuna počev od 10. svibnja 2010. do isplate;

- na iznos 8,03 EUR/60,49 kuna počev od 21. svibnja 2010. do isplate;

- na iznos 29,18 EUR/219,86 kuna počev od 09. lipnja 2010. do isplate;

- na iznos 9,90 EUR/74,58 kuna počev od 21. lipnja 2010. do isplate;

- na iznos 244,07 EUR/1.838,93 kuna počev od 01. srpnja 2010. do isplate;

- na iznos 43,26 EUR/325,91 kuna počev od 01. kolovoza 2010. do isplate;

- na iznos 56,05 EUR/422,33 kuna počev od 01. rujna 2010. do isplate;

- na iznos 49,71 EUR/374,51 kuna počev od 01. listopada 2010. do isplate;

- na iznos 92,73 EUR/698,66 kuna počev od 01. studenog 2010. do isplate;

- na iznos 58,23 EUR/438,74 kuna počev od 01. prosinca 2010. do isplate;

- na iznos 66,25 EUR/499,14 kuna počev od 01. siječnja 2011. do isplate;

- na iznos 60,25 EUR/453,94 kuna počev od 01. veljače 2011. do isplate;

- na iznos 58,74 EUR/442,60 kuna počev od 01. ožujka 2011. do isplate;

- na iznos 3,11 EUR/23,46 kuna počev od 08. ožujka 2011. do isplate;

- na iznos 38,61 EUR/290,92 kuna počev od 01. travnja 2011. do isplate;

- na iznos 18,85 EUR/142,03 kuna počev od 15.travnja 2011. do isplate;

- na iznos 21,86 EUR/164,73 kuna počev od 01. svibnja 2011. do isplate;

- na iznos 40,45 EUR/304,77 kuna počev od 11. svibnja 2011. do isplate;

- na iznos 6,57 EUR/49,53 kuna počev od 01. lipnja 2011. do isplate;

- na iznos 48,62 EUR/366,36 kuna počev od 14. lipnja 2011. do isplate;

- na iznos 16,26 EUR/122,51 kuna počev od 16. lipnja 2011. do isplate;

- na iznos 73,18 EUR/551,41 kuna počev od 01. srpnja 2011. do isplate;

- na iznos 62,46 EUR/470,60 kuna počev od 01. kolovoza 2011. do isplate;

- na iznos 32,10 EUR/241,88 kuna počev od 16. kolovoza 2011. do isplate;

- na iznos 28,86 EUR/217,44 kuna počev od 01. rujna 2011. do isplate;

- na iznos 52,14 EUR/392,85 kuna počev od 13. rujna .2011. do isplate;

- na iznos 1,94 EUR/14,62 kuna počev od 01. listopada 2011. do isplate;

- na iznos 49,08 EUR/369,77 kuna počev od 14. listopada 2011. do isplate;

- na iznos 19,87 EUR/149,72 kuna počev od 21. listopada 2011. do isplate;

- na iznos 48,19 EUR/363,05 kuna počev od 16. studenog 2011. do isplate;

- na iznos 18,18 EUR/136,99 kuna počev od 21. studenog 2011. do isplate;

- na iznos 50,46 EUR/380,20 kuna počev od 19. prosinca 2011. do isplate;

- na iznos 20,34 EUR/153,23 kuna počev od 21. prosinca 2011. do isplate;

- na iznos 53,45 EUR/402,71 kuna počev od 09. siječnja 2012. do isplate;

- na iznos 19,89 EUR/149,89 kuna počev od 20. siječnja 2012. do isplate;

- na iznos 53,56 EUR/403,58 kuna počev od 14. veljače 2012. do isplate;

- na iznos 22,88 EUR/172,42 kuna počev od 21. veljače 2012. do isplate;

- na iznos 73,39 EUR/552,94 kuna počev od 16. ožujka 2012. do isplate;

- na iznos 1,03 EUR/7,75 kuna počev od 19. ožujka 2012. do isplate;

- na iznos 73,37 EUR/552,78 kuna počev od 17. travnja 2012. do isplate;

- na iznos 1,05 EUR/7,93 kuna počev od 21. travnja 2012. do isplate;

- na iznos 74,46 EUR/561,00 kuna počev od 15. svibnja 2012. do isplate;

- na iznos 1,54 EUR/11,57 kuna počev od 21. svibnja 2012. do isplate;

- na iznos 74,99 EUR/565,02 kuna počev od 20. lipnja 2012. do isplate;

- na iznos 1,73 EUR/13,04 kuna počev od 21. lipnja 2012. do isplate;

- na iznos 74,19 EUR/558,95 kuna počev od 20. srpnja 2012. do isplate;

- na iznos 1,38 EUR/10,41 kuna počev od 21. srpnja 2012. do isplate;

- na iznos 1,26 EUR/9,48 kuna počev od 21. kolovoza 2012. do isplate;

- na iznos 72,54 EUR/546,58 kuna počev od 22. kolovoza 2012. do isplate;

- na iznos 2,31 EUR/17,37 kuna počev od 01. rujna 2012. do isplate;

- na iznos 67,50 EUR/508,60 kuna počev od 21. rujna 2012. do isplate;

- na iznos 4,41 EUR/33,22 kuna počev od 01. listopada 2012. do isplate;

- na iznos 70,76 EUR/533,13 kuna počev od 25. listopada 2012. do isplate;

- na iznos 5,18 EUR/39,01 kuna počev od 01. studenog 2012. do isplate;

- na iznos 62,50 EUR/470,88 kuna počev od 21. studenog 2012. do isplate;

- na iznos 8,31 EUR/62,63 kuna počev od 29. studenog 2012. do isplate;

- na iznos 67,59 EUR/509,27 kuna počev od 01. prosinca 2012. do isplate;

- na iznos 7,66 EUR/57,70 kuna počev od 06. prosinca 2012. do isplate;

- na iznos 109,27 EUR/823,27 kuna počev od 01. siječnja 2013. do isplate;

- na iznos 73,48 EUR/553,66 kuna počev od 01. veljače 2013. do isplate;

- na iznos 74,74 EUR/563,10 kuna počev od 01. ožujka 2013. do isplate;

- na iznos 75,73 EUR/570,62 kuna počev od 01. travnja 2013. do isplate;

- na iznos 74,60 EUR/562,07 kuna počev od 01. svibnja 2013. do isplate;

- na iznos 70,94 EUR/534,50 kuna počev od 01. lipnja 2013. do isplate;

- na iznos 68,76 EUR/518,09 kuna počev od 01. srpnja 2013. do isplate;

- na iznos 71,42 EUR/538,11 kuna počev od 01. kolovoza 2013. do isplate;

- na iznos 72,31 EUR/544,83 kuna počev od 01. rujna 2013. do isplate;

- na iznos 75,80 EUR/571,09 kuna počev od 01. listopada 2013. do isplate;

- na iznos 73,63 EUR/554,73 kuna počev od 01. studenog 2013. do isplate;

- na iznos 72,97 EUR/549,82 kuna počev od 01. prosinca 2013. do isplate;

- na iznos 75,50 EUR/568,82 kuna počev od 01. siječnja 2014. do isplate;

- na iznos 91,43 EUR/688,86 kuna počev od 01. veljače 2014. do isplate;

- na iznos 77,70 EUR/585,46 kuna počev od 01. ožujka 2014. do isplate;

- na iznos 60,80 EUR/458,10 kuna počev od 01. travnja 2014. do isplate;

- na iznos 0,08 EUR/0,59 kuna počev od 01. svibnja 2014. do isplate;

- na iznos 58,55 EUR/441,15 kuna počev od 20. svibnja 2014. do isplate;

- na iznos 58,90 EUR/443,75 kuna počev od 01. lipnja 2014. do isplate;

- na iznos 124,32 EUR/936,72 kuna počev od 01. lipnja 2014. do isplate;

- na iznos 77,34 EUR/582,71 kuna počev od 01.kolovoza 2014. do isplate;

- na iznos 78,95 EUR/594,88 kuna počev od 01. rujna 2014. do isplate;

- na iznos 78,45 EUR/591,10 kuna počev od 01. listopada 2014. do isplate;

- na iznos 79,52 EUR/599,17 kuna počev od 01. studenog 2014. do isplate;

- na iznos 80,19 EUR/604,17 kuna počev od 01. prosinca 2014. do isplate;

- na iznos 79,42 EUR/598,38 kuna počev od 01. siječnja 2015. do isplate;

- na iznos 101,97 EUR/768,28 kuna počev od 01. veljače 2015. do isplate;

- na iznos 63,51 EUR/478,51 kuna počev od 01. ožujka 2015. do isplate;

- na iznos 63,51 EUR/478,51 kuna počev od 01. travnja 2015. do isplate;

- na iznos 63,51 EUR/478,51 kuna počev od 01. svibnja 2015. do isplate;

- na iznos 63,51 EUR/478,51 kuna počev od 01. lipnja 2015. do isplate;

- na iznos 149,42 EUR/1.125,84 kuna počev od 01. srpnja 2015. do isplate;

- na iznos 63,06 EUR/475,12 kuna počev od 01. kolovoza 2015. do isplate;

- na iznos 63,06 EUR/475,12 kuna počev od 01. rujna 2015. do isplate; sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka da isplati tužitelju ŠĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos 1.671,37 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu CHF 1.591,34 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos kn 10.070,25/1.336,55 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,43/1,38 eura od 02. studenog 2011. pa do isplate,

- CHF 1,69 izraženo u kn 10,33/1,37 eura od 02. prosinca 2011. pa do isplate,

- CHF 1,69 izraženo u kn 10,47/1,38 eura od 02. siječnja 2012. pa do isplate,

- CHF 1,69 izraženo u kn 10,62/1,40 eura od 02. veljače 2012. pa do isplate,

- CHF 1,69 izraženo u kn 10,62/1,40 eura od 02. ožujka 2012. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,59/1,40 eura od 02. travnja 2012. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,62/1,40 eura od 02. svibnja 2012. pa do isplate,

- CHF 1,69 izraženo u kn 10,62/1,40 eura od 02. lipnja 2012. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,62/1,40 eura od 02. srpnja 2012. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,63/1,41 eura od 02. kolovoza 2012. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,58/1,40 eura od 02. rujna 2012. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,47/1,38 eura od 02. listopada 2012. pa do isplate,

- CHF 1,71 izraženo u kn 10,65/1,41 eura od 02. studenog 2012. pa do isplate,

- CHF 1,71 izraženo u kn 10,69/1,41 eura od 02. prosinca 2012. pa do isplate,

- CHF 1,71 izraženo u kn 10,70/1,42 eura od 02. siječnja 2013. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,45/1,38 eura od 02. veljače 2013. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,57/1,40 eura od 02. ožujka 2013. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,60/1,40 eura od 02. travnja 2013. pa do isplate,

- CHF 1,71 izraženo u kn 10,59/1,40 eura od 02. svibnja 2013. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,34/1,37 eura od 02. lipnja 2013. pa do isplate,

- CHF 1,71 izraženo u kn 10,32/1,36 eura od 02. srpnja 2013. pa do isplate,

- CHF 1,71 izraženo u kn 10,42/1,38 eura od 02. kolovoza 2013. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,42/1,38 eura od 02. rujna 2013. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,59/1,40 eura od 02. listopada 2013. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,49/1,39 eura od 02. studenog 2013. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,54/1,39 eura od 02. prosinca 2013. pa do isplate,

- CHF 1,70 izraženo u kn 10,57/1,40 eura od 02. siječnja 2014. pa do isplate,

- CHF 78,49 izraženo u kn 491,04/65,17 eura od 02. veljače 2014. pa do isplate,

- CHF 78,29 izraženo u kn 492,89/65,41 eura od 02. ožujka 2014. pa do isplate,

- CHF 78,16 izraženo u kn 490,48/65,09 eura od 02. travnja 2014. pa do isplate,

- CHF 78,12 izraženo u kn 487,14/64,65 eura od 02. svibnja 2014. pa do isplate,

- CHF 78,08 izraženo u kn 485,49/64,43 eura od 02. lipnja 2014. pa do isplate,

- CHF 78,03 izraženo u kn 485,79/64,47 eura od 02. srpnja 2014. pa do isplate,

- CHF 77,64 izraženo u kn 487,23/64,66 eura od 02. kolovoza 2014. pa do isplate,

- CHF 77,51 izraženo u kn 490,36/65,08 eura od 02. rujna 2014. pa do isplate,

- CHF 77,38 izraženo u kn 489,19/64,92 eura od 02. listopada 2014. pa do isplate,

- CHF 77,26 izraženo u kn 490,41/65,08 eura od 02. studenog 2014. pa do isplate,

- CHF 77,12 izraženo u kn 492,35/65,34 eura od 02. prosinca 2014. pa do isplate,

- CHF 76,99 izraženo u kn 490,37/65,08 eura od 02. siječnja 2015. pa do isplate,

- CHF 76,87 izraženo u kn 491,20/65,19 eura od 02. veljače 2015. pa do isplate,

- CHF 76,72 izraženo u kn 490,24/65,06 eura od 02. ožujka 2015. pa do isplate,

- CHF 76,67 izraženo u kn 489,92/65,02 eura od 02. travnja 2015. pa do isplate,

- CHF 76,62 izraženo u kn 489,60/64,98 eura od 02. svibnja 2015. pa do isplate,

- CHF 76,57 izraženo u kn 489,28/64,93 eura od 02. lipnja 2015. pa do isplate,

- CHF 76,53 izraženo u kn 489,02/64,90 eura od 02. srpnja 2015. pa do isplate,

- CHF 76,21 izraženo u kn 486,98/64,63 eura od 02. kolovoza 2015. pa do isplate,

- CHF 76,17 izraženo u kn 486,73/64,60 eura od 02. rujna 2015. pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 2.159,87 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak., i

r i j e š i o  j e

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku.

II Odbacuje se eventalno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "a) Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, da isplati tužitelju MĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos 8.892,42 EUR/67.000,00 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena i od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

b) Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sa tuženikom 11. rujna 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103672555. Navedenim ugovorom tužitelju da je odobren kredit u iznosu 69.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora) sa kamatnom stopom 4,750% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke (čl. 8. Ugovora). Ugovoren da je rok otplate/vraćanja kredita u 360 mjeseci (čl. 6. Ugovora), u 360 mjesečnih obroka (čl. 7. Ugovora), koji je iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu i čl. 7. ugovora iznosio 325,21 CHF. Navedeni kredit da se još uvijek otplaćuje. Predmetnim Ugovorom o kreditu da je ugovorena nadležnost prema mjestu sjedišta banke, tj. ugovorena je nadležnost suda u Rijeci, no navedena odredba ugovora da je sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i sudskoj praksi (ŽS Split, rješenje posl. br. Gž-1621/2016), nepoštena te samim time ništetna, stoga da tužitelj podnosi ovu tužbu pred naslovnim sudom s obzirom da se na njegovom području nalazi poslovna jedinica tuženika u kojoj je predmetni kredit podignut (čl. 59 ZPP-a), a i na području naslovnog suda se nalazi i prebivalište tužitelja. Odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu da je ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme ugovaranja iznosila 4,750 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu sa važećim odlukama tuženika-Banke. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala jednostranom odlukom banke, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta i sporiju otplatu glavnice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Erste & Steiermärkische Bank d.d., a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora Erste & Steiermärkische Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Erste & Steiermärkische Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Erste & Steiermärkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom da je dakle pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi da se određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi da mora biti određena odnosno odrediva, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje u tekstu: ZOO/05), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema čl. 272. ZOO/05, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO/05). Ništetnost neke odredbe ugovora da ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO/05). U konkretnom slučaju da je određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (4,750 %), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna na se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu: ZZP), takva je ugovorna odredba nepoštena: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP da propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Predmetnim ugovorom o kreditu odredbom čl. 8. da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva te da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. O toj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo; tužitelj da je bio u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se nalazio u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora. Osim toga, prije sklapanja ugovora tužena banka da ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu. Iz svega navedenog da je očigledno nepošteno postupanje tuženika i sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu, tužitelju da je odobren kredit u iznosu 69.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 7. da je ugovorena valutna klauzula - povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Tuženik da prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CFIF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno da treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik da je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj da se drastično povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Uz navedeno je tuženik povećavao i kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno daje trećetužena Erste & Steiermärkische Bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste & Steiermärkische Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermärkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), 17. veljače 2016. da je sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103672555, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Time da nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer tužitelju, unatoč provedenoj konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos za koji je preplatio predmetni kredit, zbog čega da je tužitelj primoran ustati ovom tužbom. Prema čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača (tj. tužitelja) u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Prije podnošenja ove tužbe, tužitelj da se obratio tuženiku i od njega zatražio dokumentaciju (kojom tužitelj ne raspolaže), a koja mu je potrebna radi izračuna preplaćenih iznosa (kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi) te preciziranja tužbe i tužbenog zahtjeva, međutim tuženik da mu istu do dana podnošenja tužbe nije dostavio, a tužbu da je tužitelj primoran podići zbog isteka zastamog roka. Tužitelj da nije u mogućnosti precizirati tužbu i tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže. Unatoč tome što se radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati tužitelju, iste da mu nije dostavio. Stoga da će tužitelj postaviti precizan tužbeni zahtjev nakon pribave podataka od strane tuženika i provođenja vještačenja po vještaku financijsko- računovodstvene struke, sve sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP pa se predlaže sudu donijeti presudu kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju isplatim novčani iznos koji će tužitelj urediti nakon što tuženik dostavi zatraženu dokumentaciju, sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. ZPP-a, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od 01. svibnja 2007. do isplate, a postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos u visini 67.000,00 kn (8.892,42 eura). Potražuje i parnični trošak.

1.1. Podneskom od 14. lipnja 2023. (omaškom navedeno 14. lipnja 2019.) (str. 330-331) tužitelj ističe i dodatni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 1.018,46 eura, pa obrazlaže da sklapanjem Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu tužitelj nije u cijelosti obeštećen stoga i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, a kako bi tužitelj zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvario pravo na potpunu restituciju, od tuženika potražuje i razliku između glavnica u iznosu 1.018,46 EUR/7.673,58 kuna, na koji iznos teče zatezna kamata od 01. listopada 2015.

1.2. Rješenjem od 31. kolovoza 2023. posl. br. 30 P-169/2022-23, po dostavi traženih isprava od strane tuženika tužitelju (kako je to sam tužitelj naveo tijekom postupka) – tužitelj je pozvan da određeno postavi tužbeni zahtjev, u roku 30 dana, uz upozorenje da će se u protivnom smatrati da je povukao tužbu.

1.3. Podneskom od 17. listopada 2023. tužitelj je određeno postavio tužbeni zahtjev, pa predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati iznos u visini 7.945,34 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u točki I. izreke presude i to po osnovi preplaćenih kamata i preplaćenih obroka s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

1.4. Na ročištu koje je održano 10. studenog 2025. tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju uredio tužbeni zahtjev vezan za razliku u glavnici prilikom provođenja konverzije, a koja nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, pa predlaže donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti da tužitelju po toj osnovi isplati iznos u visini 1.671,37 eura.

1.5. Kako je predmetno povišenje tužbenog zahtjeva uslijedilo nakon dostave tužbe tuženiku na odgovor (na ročištu za glavnu raspravu), a po provedenom financijskom vještačenju, ta je preinaka tužbe tužitelja dopuštena, jer je stajalište suda da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje sudu skreću pažnju da je odredbom čl.16. Ugovora o kreditu 5103672555 od 11. rujna 2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time da su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91,91/92,58/93, 112/99,88/01, 117/03,88/05,02/07,84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13,89/14, dalje u tekstu: ZPP). U odnosu na navode tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom, tuženik ističe da su ti navodi u cijelosti neosnovani i paušalni. S tim u vezi tuženik ističe da je stajalište sudske prakse da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Ukazuje na odluku Županijskog suda u Osijeku od 06. svibnja 2019., posl.br. Gž-758/2019. Ističe da je i Sud Europske Unije u odluci od 21. veljače 2013. u predmetu C-472111 Banif Plus Bank Zrt protiv TĆ i RĆ, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije da treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Nadalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava, opet da bi sud u Rijeci bio nadležan s obzirom na odredbe o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 48. ZPP-a. Naime, da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranka u ovome postupku, opet da bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom da su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da oglasiti se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te po pravomoćnosti toga rješenja spis dostavili Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu. Nadalje, tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa da se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da jest da su tužitelj i tuženik 17. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio daje koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik da je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa da je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita da su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 (sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana....) pri izračunu konverzije da je uzeta valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik da je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije da sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način: utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također da su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit. Tuženik da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo tužitelj da je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju da su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano. U prilog navedenome da govori i stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije, a to je da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Ukazuje na sudsku praksu Županijskih sudova i stručni članak prof.dr.se. SĆ i doc.dr.sc. ĐĆ s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u “Pravo i porezi”, izdanje ožujak 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. U odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenila udruga Potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud RH (dalje: VTS) 14. lipnja 2018. presudom posl. br. Pž-6632/2017 potvrdio – ističe da je protiv navedene presude VTS-a tuženik uložio izvanredni pravni lijek - reviziju osporavajući pravilnost i zakonitost takve odluke VTS-a, a o kojoj reviziji još uvijek da nije odlučeno. Stoga tuženik predlaže prekid ovoga postupka do odluke Vrhovnog suda RH u pogledu tuženikove revizije, koji postupak se pred Vrhovnim sudom vodi pod posl.br. Rev-2221/2018 (u međuvremenu je taj postupak okončan na način da je revizija tuženika odbijena kao neosnovana – op.a.). Tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući daje on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ukratko tuženik navodi iz kojih razloga smatra odluku VTS-a RH posl. br. Pž- 6632/2017 nepravilnom i nezakonitom, pa da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Naime, tvrdi da su tužitelju dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik da je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada...) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj da je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu da je vidljivo da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj da je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz-Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama da je jasno vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu da stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument da sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100,00. Pa tako da se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, da je prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također da je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također da je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje da je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također da je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također da je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004 u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo da je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 42 kune do 1 CHF = 52 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog da proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani daje volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju da je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tužitelj da je bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome da govori i činjenica da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio poslan mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Dalje navodi, da ni tuženik nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome u prilog da govori i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik da je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo da je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka da vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka da ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u da su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To da je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013., a iz kojeg jasno da proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega da nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako da ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tužitelj da je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to da je svakoj osobi jasno. Neživotno da je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju da predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Dalje, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik da su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno da je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute da nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno da je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj da se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i si.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj da je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, da je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju da je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču da nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Također, ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) da je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) i da je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je to u ovoj stvari uredno činio. Međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. Navedena Direktiva u Prilogu da sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu da predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (toč. 2.b Priloga Direktive). Također da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Inače da treba također imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika da nije nepošteno. Dalje, tužitelju da je pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu 01. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik da je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik da je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik da je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01. prosinca 2013. s primjenom od 01. siječnja 2014. Dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01. siječnja 2014. da je mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je i učinio. Slijedom navedenog, da je razvidno da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Takav način usklađenja u više navrata i od više institucija da je potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29. ožujka 2018.). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju da je pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 da je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.ll.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos da stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi Č1.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope da jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema tuženiku. Ističe da je besmisleno i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, da se ne može zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.ll.a st.5. ZPK, te u vezi s njom odredbe čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari da je usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi da obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor da je pravno i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje da sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,75 % godišnje, no da je jasno da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko da se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva da jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Navodi da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke da su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji da je uvriježen stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (HĆ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga da se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori, da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja da nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari da nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i daje na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova da je jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.1. U svom podnesku od 21. travnja 2020. (str. 123-139) tuženik ostaje kod svih prigovora iznijetih u odgovoru na tužbu, te tvrdi da je odlučna činjenica da su tužitelj i tuženik 17. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom parnične stranke da su stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020., u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da je doneseno rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva ( vidi str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH da navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u 8 protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 da nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - ŽĆ) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 da su primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi i tijekom postupka, tužitelj uopće da ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom svega navedenog, predlaže sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, ističe prigovor zastare budući se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Ovo sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP- a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. ZZP da jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, uzimajući u obzir da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019., ističe da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U pogledu prekida zastare, ističe da je čl. 218. ZOO-a određeno da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac da je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Dakle, ako ugovorne strane ne mogu mijenjati vrijeme zastare, onda sigurno nije bila namjera zakonodavca da omogući trećoj osobi, koja nije ugovorna strana, da svojim postupanjem (pokretanjem kolektivnog spora) utječe na vrijeme zastare odnosno na prekid zastare. Isto tako ističe se kako je odredbom čl. 241. ZOO-a propisano kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Dakle, da bi se ispunili uvjeti iz navedene odredbe mora postojati radnja konkretnog vjerovnika usmjerena na ostvarenje konkretne tražbine. S druge strane, predmet kolektivnog spora nije tražbina iz ovog spora niti je konkretni potrošač bio stranka tog spora. Uslijed navedenog, pokretanje kolektivnog spora, u kontekstu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a u vezi sa čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača, da nema nikakav utjecaj na zastarne rokove koji su vrijedili za tužitelja, budući da ta odredba jasno i nedvosmisleno propisuje tko i kojim radnjama može prekinuti tijek zastare. Budući da je odredba čl. 241. Zakona o obveznim odnosima jasna i nedvosmislena u pogledu osobe koja može prekinuti tijek zastare, a sukladno članku 117. st.3. Ustava RH:

Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava, nije posve razvidno zašto je Vrhovni sud, odbio primijeniti tu odredbu zakona, pogotovo kada ne postoji druga odredba zakona koja bi izričito definirala da je kolektivni spor prekinuo zastaru, odnosno kada u ovoj pravnoj situaciji zapravo ne postoji pravna praznina. Uostalom, Zakon o zaštiti potrošača u odredbi čl. 120. daje za pravo potrošačima, neovisno o kolektivnoj zaštiti, pokrenuti pojedinačni postupak radi ostvarenja prava iz tog zakona, dok Zakon o parničnom postupku (odredba čl. 213. st. 1. toč. 1. u vezi odredbe čl. 12. ZPP-a) propisuje da sud može odrediti prekid određenog postupka do okončanja postupka po prethodnom pitanju (u konkretnom slučaju odlučivanje u postupku kolektivne zaštite). Slijedom navedenog, stav je tuženika da je potraživanje tužitelja zastarjelo, jer je mogao (odnosno, i bio dužan, ako je smatrao da postoji pravo na naknadu štete koju potražuje u ovom postupku) neovisno od kolektivnog spora, u zastarnim rokovima (kako je to naprijed navedeno) pokrenuti postupak za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora te ostvarivati zahtjev za naknadu štete u tom postupku, čime je isključivo tužitelj, a ne treća osoba, jedini mogao prekinuti tijek zastare (čl. 241.ZOO-a). Ovakvog je stajališta da je i pravna teorija (dva recentna članka objavljena u časopisu ”Pravo i porezi”, mr.sc. FĆ i prof.dr.sc. SĆ, te doc.dr.sc. ĐĆ). Slijedom navedenog, kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, da ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje ovom tužbom u trenutku podnošenja ove tužbe već zastarjelo. Podredno te pod uvjetom da sud smatra iz bilo kojeg razloga kako je došlo do prekida zastare navodnog potraživanja tužitelja uslijed podnošenja tužbe u parničnom postupku po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv osam banaka (kolektivni spor P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu), što tuženik smatra neosnovanim, ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita (dakle, od 14. lipnja 2014., odnosno od 15. lipnja 2018.). U odnosu na navode tužitelja vezano uz valutnu klauzulu te navode da bi naslovni sud bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka, tuženik navodi da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a od 03. rujna 2019.) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, u ovom postupku da je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Ističe da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome da govori i činjenica da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslan mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Osim što je tuženik uredno obavijestio tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope, posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 01. listopada 2011. snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 4,750%, a dana 01. listopada 2011. tužitelju je kamatna stopa snižena na 4,70% te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiskiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (NN 143/13). U svjetlu prethodno navedenog, ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog da jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 01. listopada 2011. bila snižena ispod početno ugovorene. Osporava i navode tužitelja kako bi predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena, odnosno neodrediva. Naime, ovakvo zaključivanje tužitelja ne samo da nije pravno utemeljeno, nego je isto nelogično i u cijelosti neuvjerljivo, osobito iz razloga što se pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora. Stoga, tuženik polazi od činjenice kako je odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) propisano kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, upire i na odredbu čl. 270. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Dakle, objekt ugovorne obveze na strani tužitelja je činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je 15 ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, ističe kako se ne može govoriti o neodređenosti odnosno o neodredivosti činidbe iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 4,750%. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke. Naime, odredbom čl. 272.st.1. ZOO-a propisano je kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, a što je predmetni ugovor i sadržavao. Stoga, budući da predmetni Ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju se ne može govoriti o neodredivosti činidbe. Ističe i prigovor radi prijeboja, pa tako navodi da ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,750% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj bi bio dužan vratiti svaki manje plaćeni iznos od 01. listopada 2011. kada mu je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope te više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 1.591,34, 16 odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od kn 10.070,25, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako je navedeno u točki III. izreke presude. Također predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.2. Podneskom od 01. lipnja 2022. (str. 271-279) tuženik ukazuje na to da je Sud EU 05. svibnja 2022. donio odluku C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 09. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako da je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, da jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU da je posebno istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, da jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje na odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje, pa da je tako odredbom čl. 19.c određen način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK da je propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om da je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPKom, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C- 567/20, da se dolazi do sljedećih utvrđenja: i. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; ii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Tuženik i nadalje osporava pozivanje tužitelja na presudu Suda EU donesenu u predmetu C118/17 (ŽĆ protiv Erste Bank Hungary Zrt). Naime, promatrajući odredbu čl. 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj da je jasno da uopće nema dodirnih točki između slučaja u Mađarskoj koji je razmatran u presudi ŽĆ te konverzije provedene u RH. Provedenom konverzijom u Hrvatskoj tužitelj je stavljen u položaj EURskog korisnika kredita, kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te su sve uplate tužitelja (uključujući preplate povrh inicijalno ugovorene kamatne stope i tečaja po kojem je odobren i isplaćen kredit u CHF), uzete u obzir prilikom konverzije. Na taj način, u konačnici da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i konverzija u Hrvatskoj je imala retroaktivni učinak dok je s druge strane konverzija u Mađarskoj imala isključivo budući učinak. Isto tako, u Hrvatskoj su ugovorne strane izmijenile originali ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što je to bio slučaj u predmetu ŽĆ. Sud EU takav stav da dodatno utvrđuje u presudi C-567/20 u točkama 53. i 61. i time otklanja svaku daljnju mogućnost pozivanja tužitelja na pravna utvrđenja iz presude ŽĆ, pri čemu Sud EU navodi: „53 Stoga se glavni predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., ŽĆ (C-118/17, EU:C:2019:207). Naime, potonji se predmet odnosio, u širem smislu, na utjecaje nacionalnog zakonodavstva kojim su odredbe o tečajnoj razlici unesene u ugovore o zajmu okvalificirane nepoštenima i ništetnima te zamijenjene odredbama koje primjenjuju službeni tečaj koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila nacionalna banka države članice, na mogućnost potrošača da zahtijeva poništenje originalnog ugovora o zajmu.“ Osim toga, VSRH da je još u oglednom postupku (Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020.) otklonio primjenu presude ŽĆ na hrvatski slučaj, a stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 da je već više puta i ranije potvrđen od strane VSRH-a u njegovim odlukama. Prvenstveno da je taj stav već bio iznijet u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020. g.). u kojem je odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH da zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu da upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev2221/2018- 11 od 03. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Rješenjem VSRH posl.br. Rev 1014/18 VSRH da je ovaj isti stav iz oglednog postupka potvrdio i u recentnoj odluci objavljenoj na stranicama VSRH 09. veljače 2022. (rješenje iz listopada 2021. godine), a kojom odlukom je VSRH potvrdio da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH da je ovom odlukom, vjerojatno i pretpostavljajući kakav će biti sadržaj odluke Suda EU u predmetu C-567/20, iznio svoj konačni pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja jasno navodeći da je sklapanjem Aneksa došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. 13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Dalje, odredbama ZIDZPK-a NN 102/2015 zakonodavac da je ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa). Tuženik je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koje je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita. Tuženik je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenog sporazum o konverziji da je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u 9 slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

2.3. Podneskom od 29. studenog 2023. (str. 346-407) tuženik ističe da je da je odredbom čl. 190. st. 3. ZPP-a propisano kako je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik da se, dakle, izričito protivi preinaci tužbe, a ujedno smatra kako sud ne bi trebao dopustiti preinaku budući da preinaka ne bi bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama s obzirom da se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo prvenstveno zahtijevano od strane tužitelja, odnosno radi se o sasvim novim okolnostima, koje tužitelj ranije u postupku uopće nije niti spomenuo. Tuženik ističe kako se preinakom tužbe smatra promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Upravo ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja da predstavlja promjenu istovjetnosti tužbenog zahtjeva, kao i postavljanje zahtjeva koji ne proizlazi iz iste činjenične osnove kao raniji i povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu donošenje rješenja kojim će se utvrditi kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena. Opreza radi u odnosu na novo postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe i prigovor zastare. Naime, u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev tuženik ukazuje da je Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen 17. veljače 2016., a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, obzirom da je od 17. veljače 2016., kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana postavljanja tužbenog proteklo više od pet godina, u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev da je nastupila zastara. Iznos od 1.671,37 eura/12.592,94 kune da ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu, nego je predmetni iznos posljedica Aneksa broj 5103672555 od 17. veljače 2016.. Sklapanjem Aneksa broj 5103672555 od 17. veljače 2016., a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, da su promijenjeni iznos i valuta kredita te je tako čl. 5.2. Aneksa broj 5103672555 utvrđen iznos kredita 36.381,77 EUR-a. Stoga ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5103672555 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 1.671,37 eura/12.592,94 kune za koji iznos je, kako to proizlazi iz nalaza vještaka, a sve uzimajući u obzir početni tečaj kredita, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.671,37 eura/12.592,94 kune potrebno odbiti kao neosnovan. Da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa predmetne razlike da je potvrđeno i u presudi Županijskog suda u Puli posl. broja Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. u kojoj se navodi: "23. Konačno, tužitelj i tuženik su sporazumno sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 1031262160/51400607-5103257059 od 28. veljače 2012., u tom ugovoru su u čl. 3. istoga ugovorili visinu duga po tom Aneksu, taj ugovor, u tom dijelu, nije na neki valjani način "stavljen izvan snage" (nije raskinut, poništen niti utvrđen ništetnim), da je zahtjev tužitelja, u tom dijelu, bio osnovan, tada bi bio osnovan i tuženikov prigovor zastare (Aneks br. 1 je sklopljen 22. kolovoza 2012., a tužbeni zahtjev u tom dijelu, za isplatu je postavljen 30. rujna 2021. – str. 438.- 443.), a pravna praksa na koju se "poziva" tužitelj nije primjenjiva u konkretnom slučaju, pa je prvostupanjski sud valjano u tom dijelu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a žalba tužitelja u tom dijelu, glede točke VII. izreke je, onda, neosnovana, pa je i u tom dijelu valjalo odlučiti kao u izreci." Osim navedenog, kako je tužbom od 12. lipnja 2019. pod točkom I. podrednog tužbenog zahtjeva postavljen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 67.000,00 kuna, a koji se dana 17. listopada 2023. uređuje na način da se potražuje iznos od 59.864,16 kuna/7.945,34 eura, tuženik ističe da je riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 7.135,84 kuna/947,09 eura. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021. da je zauzeto pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Slijedom navedenog, tuženik se sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a protivi povlačenju tužbe za iznos od 7.135,84 kuna/947,09 eura iz podneska tužitelja od 17. listopada 2023. te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 67.000,00 kuna. Iako tužitelj nema prigovora na nalaz vještaka, ističe da je isti u cijelosti nepotreban za odluku u ovom predmetu jer tužitelj uopće nema pravo nikakvu restituciju, a što proizlazi i iz najnovijeg pravnog shvaćanja Županijskog sud u Varaždinu koji je primjenjujući pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka Gos 1/19, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021., na sjednici Građanskog odjela održanoj 07. lipnja 2023. jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske da je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od 05. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je 01. lipnja 2022. donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž- 604/2017/8 od 08. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Dalje, odredbom čl. 323. ZOO-a da je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Da tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta da je potvrđeno i odlukama Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu poslovnog broja Gž-718/2021 od 08. srpnja 2021. i poslovni broj Gž-973/2021 od 11. studenog 2021., a u kojoj se navodi: „18. Međutim, u pravu je tuženik kako je presuda u tom dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kreditni odnos između stranaka predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos, pa u situaciji kada je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju u vrijeme sklapanja ugovora, te kada shodno tomu tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih anuiteta kredita po osnovi tih ništetnih odredbi (isplata razlike između plaćene kamate po višoj stopi i početno ugovorene kamate te isplata tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), tada jednako tako i tuženiku pripada pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Stoga se ne može ispravnim prihvatiti suprotno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio.“ U prilog navedenomeda govori i recentna sudska praksa Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž-1077/2020 od 02. veljače 2021., u kojoj drugostupanjski sud smatra da je u konkretnom slučaju nastalu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita i to bez obzira je li tuženik postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja, a sve pozivajući se upravo na učinke gore navedene odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a. Slijedom navedenoga, i u ovome pojedinačnom slučaju, potraživanje tužitelja da treba umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita i primjene kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja tzv. negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 08. ožujka 2023. Kako je vještak u točki III. 5. predmetnog nalaza i mišljenja iskazao, tuženik da je u obračunu konverzije kredita koristio i više plaćene iznose s osnova promjene kamatne stope i tečaja, odnosno koristio je i iznose utvrđene po okolnostima iz točaka 1. i 2. Nalaza i mišljenja, te za tako po vještačenju utvrđenu preplatu nije umanjena tužiteljeva obveza po konvertiranom kreditu. Vještak također ističe kako je u tijeku otplate kredita bilo i negativnih razlika kamate s osnova niže kamatne stope i manje plaćenih obroka s osnova nižeg tečaja od početnog, kao i da je tuženik u konverziji kredita utvrdio preplatu na dan 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 566,86 eura/4.271,00 kuna, a koje iznose vještak nije uzeo u obzir u izračunima i za iste nisu umanjeni iznosi utvrđeni vještačenjem u točkama 1-5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

2.3.1. Ovdje valja istaknuti da je prvotno zapravo tužitelj bio podnio tužbu sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, kojom je odredbom propisano da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati, pa da je tužitelj određeno postavio tužbeni zahtjev tek u svom podnesku od 17. listopada 2023., a po dostavi podataka od strane tuženike tek po provedenom financijskom vještačenju, nakon čega je takva tužba s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom dostavljena tuženiku na odgovor uz podnesak od 24. listopada 2024. i iz tog razloga prema stajalištu suda nije riječ o preinaci vezano za tužbeni zahtjev kako je postavljen u podnesku od 17. listopada 2023. Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na ročištu koje je održano 10. studenog 2025., a tu je preinaku kako je ranije obrazloženo sud dopustio.

2.3.2. Isto tako tužitelj je u prvotno dostavljenoj tužbi od 12. lipnja 2019. sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 188.st. 2. ZPP-a na isplatu iznosa 67.000,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, ali je taj eventualno kumulirani tužbeni zahtjev zapravo nedopušten iz razloga što je u konkretnom slučaju riječ o stupnjevanoj tužni, pa ne postoji situacija iz odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a, da bi tužitelj pored već istaknutog tužbenog zahtjeva istaknuo slijedeći koji je s prvim u međusobnoj vezi, a da prvi tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan, kada u trenutku podnošenja tužbe sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a tužbeni zahtjev nije ni bio određen. Osim toga oba su tužbena zahtjeva glasila na isplatu i onda nije riječ o tužbenim zahtjevima koji su u međusobnoj vezi nego je riječ o istom tužbenom zahtjevu samo se postavlja pitanje osnovanosti visine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II izreke rješenja.

2.4. Podneskom od 26. veljače 2025. (str. 411-442) tuženik obavještava sud da je u predmetu VSRH Rev-637/2019 od 15. studenog 2022. bilo razmatrano pravno pitanje koje se odnosilo se na to ima li tužitelj-korisnik kredita pravo na eventualne preplate s osnove kamate, unatoč izvršenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. U postupku čak da nije niti bilo sporno da tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove tečaja, jer sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. ZID ZPK/15 konverzija podrazumijeva konverziju radi promjene valute, dok VSRH na postavljeno materijalnopravno pitanje dalje sljedeći odgovor: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Kao što je to tuženik navodio i ranije u ovom postupku, tužitelj i tuženik da su ovom predmetu sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita te učinci koje konverzija kredita da proizvodi učinke za ugovorne strane, pa time i u odnosu na pravnu osnovu tužitelja za potraživanjem bilo kakve isplate od strane tuženika kao banke, a isto da je riješeno kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda EU u predmetu C-567/2020 od 05. svibnja 2022. kao i kroz praksu VSRH počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do sada posljednje objavljene odluke VSRH u predmetu Rev 637/2019. Naime, u predmetu Gos-1/2019 VSRH da je zauzeo pravno stajalište da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH te da je isti valjan i proizvodi pravne učinke. U oglednom postupku VSRH da je u pogledu kondemnatornih zahtjeva korisnika kredita, koji su izvršili konverziju kredita sukladno ZIDZPK/15 naveo da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. S tim u vezi tuženik ukazuje kako u konkretnom slučaju tužitelj ne iznosi nijedan takav razlog eventualne ništetnosti konverzije. Iako je, dakle, VSRH već kroz ogledni postupak riješio pitanje (ne)osnovanosti tužbenih zahtjeva korisnika kredita prema bankama, u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15, Općinski građanski sud u Zagrebu je podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU, a o kojem zahtjevu je odlučeno odlukom C-567/2020. Navedenom odlukom Sud EU da je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU u odluci C-567/20 da je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak da se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 09. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Nastavno na stav VSRH iz Gos-1/2019 kao i meritorni stav Suda EU u predmetu C567/2020 da je uslijedila i odluka VSRH u predmetu pod posl.br. Rev 637/2019, kojom odlukom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju tužene banke te preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu tužitelja-korisnika kredita, koji je prihvatio konverziju. Pravno pitanje koje je bilo predmet razmatranja na VSRH odnosilo se na to ima li tužitelj/korisnik kredita pravo na eventualne preplate s osnove kamate, unatoč izvršenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. U postupku da čak nije niti bilo sporno da tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove tečaja, jer sukladno odredbi čl. 19.c. st.1. ZID ZPK/15 konverzija podrazumijeva konverziju radi promjene valute. VSRH prvenstveno da polazi od toga da je Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu zaključen temeljem prisilnog propisa, koji je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH uz posebnu naznaku da je Ustavni sud RH utvrdio da je ZIDZPK/15 imao legitiman cilj, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom tom legitimnom cilju, jer su mjere bile prikladne i nužne. Nastavno na to razmišljanje, VSRH da se pozvao i na ogledni postupak te utvrđenja tog istog suda u tom postupku, podupirući stavove iz ove odluke pravnim stajalištima VSRH iz oglednog postupka. Ono što je ključno za razumijevanje konverzije, kao i pravnog uporišta da potrošači nemaju pravo na isplatu jesu upravo točke 17. i 18. obrazloženja predmetne odluke Rev 637/2019, budući da se ista temelji na utvrđenjima Suda EU iz predmet C-567/2020. Dalje, Sud EU da je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13, jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti. Ukazuje na članak 1. st. 2. Direktive 93/13, a isti da je implementiran i u Zakon o zaštiti potrošača (i onaj iz 2003. i 2007. godine) na način da je navedeno da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, da ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. U tom smislu u ostalim točkama obrazloženja (posebno toč. 20. i 21.) VSRH da poentira da je, suprotno shvaćanju niže stupanjskih sudova, konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti, pri čemu VSRH posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u euru i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Odlučnom u postupku konverzije VSRH da uzima i činjenicu da je potrošač sukladno odredbama o konverziji informiran o svim posljedicama sklapanja Aneksa ugovora o kreditu te da je imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Stoga, u točkama 23. i 24. obrazloženja VSRH da zaključuje da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Dodatno, VSRH da navodi da u takvom slučaju više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika kao banke, pa i nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, sve preplate su uračunate i nema stečenog bez osnove, pa da bi posljedično postojala obveza banke na povrat stečenog bez osnove. U konačnici VSRH da daje odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje navodeći: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan od strane ZIDZPK/15, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka Gos- 1/2019 i Rev 637/2019, koje su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: i. tužitelj je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; ii. navedenim postupanjem stvorena je nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; 6 iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. na taj način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; v. slijedom čega tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. Slijedom navedenog, da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

3. Ovosudnim rješenjem posl. br. 30 P-1916/2019-9 od 22. siječnja 2021. ovaj sud proglasio se mjesno nenadležnim, te je određeno da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

3.1. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 38 Gž-565/2021-2 od 21. veljače 2022. to je rješenje ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak.

3.2. Nastavno na ovo ovdje valja istaknuti da je prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku neosnovan. Naime, u čl. 16. ugovora o kreditu od 11. rujna 2007. (str. 15) a koji je predmetom ovog postupka stranke su ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

3.3. Dalje, odredbom čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP) propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a st. 5. propisuje da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

3.4. Međutim, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 – dalje ZZP, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje budući je tužba podnesena 12. lipnja 2019.) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te sadrži odredbe koje su u skladu sa Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja. Kako je čl. 49. st. 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 42. st. 2. ZZP), ta je odredba ništetna (čl. 50. st. 1. ZZP).

3.4.1. Iz presude u predmetu C-240/98 do C-244/98 Europskog suda za ljudska prava utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira da li se radi o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula o potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati (tako proizlazi iz iskaza tužitelja, koji sud cijeni vjerodostojnim jer drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje), a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama s obzirom na boravište tužitelja i sjedište tuženika.

3.4.2. Prema čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) potrošač je fizička osoba, dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava potrošački kredit u obliku odgode plaćanja zajma ili slične financijske nagodbe kada potrošač plaća za takve usluge tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka, a iz čl. 19. i st. 1. tog Zakona, u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

3.4.3. Kako je u konkretnom slučaju predmet ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu i temeljem tako utvrđenog kao prethodnog pitanja povrat više plaćenog po tužitelju, a po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a tužitelj je kao korisnik kredita potrošač u smislu naprijed citiranih odredbi zakona - u takvim okolnostima tužitelj je mogao pokrenuti postupak pred sudom u mjestu gdje ima prebivalište, te je prigovor tuženika odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.

4. U dokaznom postupku pročitano je: Ugovor o kreditu od 11. rujna 2007. (str. 9-15), otplatna tablica (str. 116-22), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103672555 od 17. veljače 2016. (str. 23-27, 140-147), otplatni plan (str. 28-33), dopis (str. 34), članci (str. 60-64, 184-195), letci (str. 88-100), mail prepiska (str. 101-102, 197-198), pitanja i odgovori za stambene kredite (str. 103, 199), dopis od 07. lipnja 2013. (str. 104-105), obrazac VR1 (str. 105b), priopćenje za javnost (str. 106-112, 118-119), metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (str. 114-117), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (str. 148), obavijest o izračunu konverzije (str. 149-159), letak (str. 159b-160), pregled prometa po partiji kredita 5103672555 za razdoblje od 12. rujna 2007. do 30. rujna 2015. (str. 161-169), pregled prometa po partiji kredita 5103672555 za razdoblje od 01. rujna 2015. do 16. lipnja 2019. (str. 170-172), obavijest o kreditu (str. 173), otplatni plan (str. 173b-175, 177-179), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 176), pisani iskaz (str. 196), izvadak iz sudskog registra (str. 217-251), dopis (str. 252), nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 18. lipnja 2023. (str. 291-328), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 2. ZPP-a.

5. Među strankama nije sporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103672555 11. rujna 2007. (str. 9-22), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 69.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s namjenom – stambeni krediti građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s važećim odlukama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,750% godišnje, na rok otplate 360 mjesečnih anuiteta u visini 325,21 CHF s dospijećem svakog 1. u mjesecu (čl. 2., 6., 7. i 8.);

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima i to u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke (čl. 7.), jer vezano za ovo nesporno ni jedna od stranaka ne tvrdi drugačije, a proizlazi i iz pročitanih isprava.

6. Sporno, a odlučno u ovom postupku je slijedeće:

- jesu li ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103672555 17. veljače 2016.

7. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženik - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 BĆ i PĆ od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženik takvo što u postupku nije dokazao niti je predlagao provođenje dokaza na te okolnosti, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelj u svom iskazu tvrdi da je tuženik (Banka) sastavio tekst ugovora o kreditu i on (tužitelj) da ga je samo potpisao, a da je bila riječ o obrascu ugovora, u kojem je tuženik samo promijenio određene podatke, da ni o kakvoj odredbi nije pregovarao, pa tako ni o ovim spornim odredbama, već da je ispunjavao uvjete za dobivanje ovog kredita, a da mu se žurilo, pa da mu je zapravo tuženik predložio ovakav kredit umjesto kredita s valutnom klauzulom u EUR, jer da ipak za kredit vezan za valutu da ne ispunjava uvjete, a za ovaj vezan za CHF da mu ne trebaju dodatna osiguranja. Budući da iskaz tužitelja drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom je iskazivao decidirano i okolnosno, pa stoga sudu uvjerljivo, njegov je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.

9. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu ŽĆ protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

10.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen je dio nekretnine kojeg je tužitelj s ostalim suvlasnicima planirao adaptirati da bi si riješio stambeno pitanje, što se u konačnici izjalovilo i tužitelj je svoj suvlasnički dio bio primoran prodati (zbog drugih još životnih okolnosti), pa je novcem dobivenim od te prodaje zatvorio predmetni kredit. Vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza i ne tvrdi drugačije.

12. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za financije i bankarstvo Goranki Šmer Maraš, dipl. oecc. koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 291-328) utvrdio da ukupan iznos preplata do dana konverzije iznosi 7.945,34 eura od kojeg iznosa je preplaćen na ime promjene kamatne stope iznos od 954,78 eura, a na ime valutne klauzule zbog rasta tečaja iznos 5.319,19 eura. Nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. da iznosi 1.671,37 eura, za koji iznos da je tuženik manje umanjio glavnicu prilikom konverzije (dakle ukupno 7.945,34 eura).

12.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženik u pogledu izračuna nije imao primjedbi. Naime, primjedba tuženika se je isključivo odnosila na to da je zahtjev tužitelja neosnovan jer da je neosnovana pravna osnova.

13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

14. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

16. Vezano za prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku, stav je suda da je isti neosnovan, jer tuženik ukazuje na tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, te na razlike kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, ali za takvo potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov, budući da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Dakle, tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, te je taj njegov prigovor neosnovan i odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

17. Odluka o parničnom trošku (točka IV. i V. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka

17.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 200,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), za sastav žalbe od 12. veljače 2021. 100,00 eura (tbr. 10/4 Tarife), za zastupanje na ročištima 21. ožujka 2023., 28. svibnja 2025. i 10. studenog 2025. u iznosu ukupno 600,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), sastav podnesaka od 14. lipnja 2023. i 18. listopada 2023. iznos ukupno 400,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), odnosno ukupno za zastupanje 1.300,00 eura, uvećano za PDV u iznosu 325,00 eura (tbr. 46 Tarife), sve uvećano za predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 398,17 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 136,70 eura, tj. sveukupno trošak 2.159,87 eura.

U Poreču, 20. veljače 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženik p.p.