Poslovni broj: P-479/2019-33
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapitanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. veljače 2026. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika PS odvjetničku vježbenicu kod odvjetnike Sanje Hajnal iz Osijeka, i punomoćnika tuženika Krešimira Vestića odvjetnika iz Odvjetničkog društva Probija&Probija iz Zagreba nakon donošenja objave, dana 20. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem 3208337021, kreditna partija 7103485973, sklopljenog dana 29. siječnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OV-1407/2007 dana 30. siječnja 2007. godine, koji glasi: "u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."
II/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem 3208337021, kreditna partija 7103485973, sklopljenog dana 29. siječnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OV-1407/2007 30. siječnja 2007. godine, koji glasi: "u skladu s
Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."
III/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, tužitelju MS, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa kamata isplatiti iznos od 670,68 €, uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na iznos od:
6,24 € od 01.11.2007. pa do isplate,
6,24 € od 01.12.2007. pa do isplate,
6,18 € od 01.01.2008. pa do isplate,
6,23 € od 01.02.2008. pa do isplate,
9,38 € od 01.03.2008. pa do isplate,
9,41 € od 01.04.2008. pa do isplate,
9,05 € od 01.05.2008. pa do isplate,
8,87 € od 01.06.2008. pa do isplate,
8,90 € od 01.07.2008. pa do isplate,
8,61 € od 01.08.2008. pa do isplate,
8,55 € od 01.09.2008. pa do isplate,
8,58 € od 01.10.2008. pa do isplate,
9,21 € od 01.11.2008. pa do isplate,
8,59 € od 01.12.2008. pa do isplate,
9,06 € od 01.01.2009. pa do isplate,
9,03 € od 01.02.2009. pa do isplate,
8,96 € od 01.03.2009. pa do isplate,
8,76 € od 01.04.2009. pa do isplate,
8,63 € od 01.05.2009. pa do isplate,
8,38 € od 01.06.2009. pa do isplate,
8,16 € od 01.07.2009. pa do isplate,
13,86 € od 01.08.2009. pa do isplate,
13,82 € od 01.09.2009. pa do isplate,
14,18 € od 01.10.2009. pa do isplate,
13,27 € od 01.11.2009. pa do isplate,
13,26 € od 01.12.2009. pa do isplate,
13,23 € od 01.01.2010. pa do isplate,
13,20 € od 01.02.2010. pa do isplate,
12,95 € od 01.03.2010. pa do isplate,
13,03 € od 01.04.2010. pa do isplate,
12,74 € od 01.05.2010. pa do isplate,
12,66 € od 01.06.2010. pa do isplate,
13,22 € od 01.07.2010. pa do isplate,
12,80 € od 01.08.2010. pa do isplate,
13,20 € od 01.09.2010. pa do isplate,
12,62 € od 01.10.2010. pa do isplate,
12,13 € od 01.11.2010. pa do isplate,
12,60 € od 01.12.2010. pa do isplate,
12,77 € od 01.01.2011. pa do isplate,
12,19 € od 01.02.2011. pa do isplate,
11,96 € od 01.03.2011. pa do isplate,
11,47 € od 01.04.2011. pa do isplate,
11,08 € od 01.05.2011. pa do isplate,
10,88 € od 01.06.2011. pa do isplate,
11,47 € od 01.07.2011. pa do isplate,
11,88 € od 01.08.2011. pa do isplate,
11,29 € od 01.09.2011. pa do isplate,
10,59 € od 01.10.2011. pa do isplate,
10,42 € od 01.11.2011. pa do isplate,
9,90 € od 01.12.2011. pa do isplate,
9,71 € od 01.01.2012. pa do isplate,
9,52 € od 01.02.2012. pa do isplate,
9,18 € od 01.03.2012. pa do isplate,
8,76 € od 01.04.2012. pa do isplate,
8,45 € od 01.05.2012. pa do isplate,
8,15 € od 01.06.2012. pa do isplate,
7,75 € od 01.07.2012. pa do isplate,
7,40 € od 01.08.2012. pa do isplate,
7,01 € od 01.09.2012. pa do isplate,
6,59 € od 01.10.2012. pa do isplate,
6,30 € od 01.11.2012. pa do isplate,
5,97 € od 01.12.2012. pa do isplate,
5,58 € od 01.01.2013. pa do isplate,
5,11 € od 01.02.2013. pa do isplate,
4,80 € od 01.03.2013. pa do isplate,
4,44 € od 01.04.2013. pa do isplate,
4,03 € od 01.05.2013. pa do isplate,
3,58 € od 01.06.2013. pa do isplate,
3,17 € od 01.07.2013. pa do isplate,
2,81 € od 01.08.2013. pa do isplate,
2,44 € od 01.09.2013. pa do isplate,
2,07 € od 01.10.2013. pa do isplate,
1,65 € od 01.11.2013. pa do isplate,
1,25 € od 01.12.2013. pa do isplate,
0,84 € od 01.01.2014. pa do isplate,
0,42 € od 01.02.2014. pa do isplate,
Sve to u roku od 15 dana.
IV/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem 3208337021, kreditna partija 7103485973, sklopljenog dana 29. siječnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OV-1407/2007, dana 30. siječnja 2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti od CHF15.551,70 (slovima:petnaesttisućapetsto pedesetjedanšvicarskifranakisedamdesetrapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita".
V/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem 3208337021, kreditna partija 7103485973, sklopljenog dana 29. siječnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OV-1407/2007, dana 30. siječnja 2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti CHF 219,81 (slovima:dvjesto devetnaest švicarskihfranakaiosamdesetjedanrapen)", obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“.
VI. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 13. L. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila pod brojem 3208337021, kreditna partija 7103485973, sklopljenog dana 29. siječnja 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem: OV-1407/2007, dana 30. siječnja 2007. godine, koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz č. 1 ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora. "
VII. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, tužitelju MS, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, isplatiti iznos od 2.200,79 €, uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 72/02 i 153/04) koja je iznosila 15% godišnje do 31.12.2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na iznos od:
0,04 € od 01.03.2007. pa do isplate,
6,25 € od 01.11.2008. pa do isplate,
7,35 € od 01.01.2009. pa do isplate,
8,68 € od 01.02.2009. pa do isplate,
9,01 € od 01.03.2009. pa do isplate,
8,05 € od 01.04.2009. pa do isplate,
7,95 € od 01.05.2009. pa do isplate,
5,76 € od 01.06.2009. pa do isplate,
3,96 € od 01.07.2009. pa do isplate,
2,12 € od 01.08.2009. pa do isplate,
3,79 € od 01.09.2009. pa do isplate,
3,14 € od 01.10.2009. pa do isplate,
2,51 € od 01.11.2009. pa do isplate,
4,59 € od 01.12.2009. pa do isplate,
6,59 € od 01.01.2010. pa do isplate,
8,69 € od 01.02.2010. pa do isplate,
8,40 € od 01.03.2010. pa do isplate,
11,80 € od 01.04.2010. pa do isplate,
11,19 € od 01.05.2010. pa do isplate,
13,03 € od 01.06.2010. pa do isplate,
22,34 € od 01.07.2010. pa do isplate,
20,51 € od 01.08.2010. pa do isplate,
28,54 € od 01.09.2010. pa do isplate,
24,68 € od 01.10.2010. pa do isplate,
21,83 € od 01.11.2010. pa do isplate,
31,52 € od 01.12.2010. pa do isplate,
37,64 € od 01.01.2011. pa do isplate,
33,66 € od 01.02.2011. pa do isplate,
34,56 € od 01.03.2011. pa do isplate,
31,78 € od 01.04.2011. pa do isplate,
30,33 € od 01.05.2011. pa do isplate,
31,82 € od 01.06.2011. pa do isplate,
45,49 € od 01.07.2011. pa do isplate,
57,39 € od 01.08.2011. pa do isplate,
53,50 € od 01.09.2011. pa do isplate,
47,24 € od 01.10.2011. pa do isplate,
50,22 € od 01.11.2011. pa do isplate,
46,99 € od 01.12.2011. pa do isplate,
49,71 € od 01.01.2012. pa do isplate,
52,68 € od 01.02.2012. pa do isplate,
53,10 € od 01.03.2012. pa do isplate,
51,77 € od 01.04.2012. pa do isplate,
52,80 € od 01.05.2012. pa do isplate,
54,14 € od 01.06.2012. pa do isplate,
53,41 € od 01.07.2012. pa do isplate,
53,86 € od 01.08.2012. pa do isplate,
53,21 € od 01.09.2012. pa do isplate,
51,71 € od 01.10.2012. pa do isplate,
54,34 € od 01.11.2012. pa do isplate,
55,53 € od 01.12.2012. pa do isplate,
55,57 € od 01.01.2013. pa do isplate,
52,62 € od 01.02.2013. pa do isplate,
55,30 € od 01.03.2013. pa do isplate,
56,21 € od 01.04.2013. pa do isplate,
55,55 € od 01.05.2013. pa do isplate,
52,84 € od 01.06.2013. pa do isplate,
51,30 € od 01.07.2013. pa do isplate,
53,40 € od 01.08.2013. pa do isplate,
54,96 € od 01.09.2013. pa do isplate,
58,38 € od 01.10.2013. pa do isplate,
57,12 € od 01.11.2013. pa do isplate,
58,28 € od 01.12.2013. pa do isplate,
59,30 € od 01.01.2014. pa do isplate,
60,79 € od 01.02.2014. pa do isplate,
a sve u roku od 15 dana.
VIII/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, tužitelju MS, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.282,46 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IX/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je dana 29. siječnja 2007., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208337021 kreditna partija 7103485973, kojim se Ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 15 551,70 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se navedenim Ugovorom obvezao tuženiku iznos kredita plaćati u mjesečnim anuitetima uz redovnu kamatu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,00% godišnje i koja se tijekom otplate povećavala na štetu tužitelja. Tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, niti provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Uslijed navedenih promjena tuženik je primjenom ništetne odredbe o promijeni kamatne stope temeljem razlike u kamati po svakomjesečnom anuitetu neosnovano stekao iznosa od 5.050,04 kuna. Dijelovi odredbi iz članka 2. predmetnog ugovora, koji se odnose na promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke banke o kamatnim stopama, je ništetan. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima. Ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope, tužitelj je stavljen u neravnopravan položaj, te smatra kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Prilikom sklapanja Ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF- a, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što tužitelj, kao prosječni potrošač, nije mogao znati za rizik tečaja CHF, nego je mislio da je svaka strana sklopljenim ugovorom prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke. U označenom ugovoru o kreditu postoje dva promjenjiva elementa i to valutna klauzula vezana za CHF i promjenjiva kamatna stopa, koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Uslijed navedenih promjena, tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli po svakom mjesečnom anuitetu neosnovano stekao ukupno iznos od 16.585,04 kuna, što zajedno s razlikom nastalom jednostranom promjenom kamatne stope iznosi ukupno 21.635,08 kuna. Da je tužitelj znao da će mjesečni anuiteti porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., i Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., utvrđene su ništenosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve Ugovore o potrošačkom kreditu, koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica CHF, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. Tužitelj se poziva i na članak 502. c. Zakona o parničnom postupku, u kojemu je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i članak 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (sada članak 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15)). Slijedom navedenog predlaže donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene iznose, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu, aktivnu legitimaciju, ujedno ističući prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli prije više od 5 godina u odnosu na datum podnošenja tužbe 2. svibnja 2019. Tuženik osporava potrošačka svojstva ugovora o kreditu koji je predmet spora, te osporava tužitelju svojstvo potrošača, u smislu odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da nije sporan niti drugi bitan sastavak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 5,00%, a osnovna obveza korisnika kredita, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, je platiti redovnu kamatu, a iz toga kamata određena ugovorom o kreditu zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose, a zakonom nije zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu niti je to bilo kojoj odlukom utvrđeno kao ništetno. U odnosu na način promjene kamatne stope svaka je promjena učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom. Člankom 13. F. Ugovora o kreditu, navedeno je kako Opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora potvrdio primitak istih. U vrijeme sklapanja ugovora na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999., koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. odnosno banke su se obvezale kako će odluku o kamatnim stopama odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva je odredba bila u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003., a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007., a potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014.. U odnosu na izmjene kamatne stope prije izmjena ZIDZPK/12, odnosno prije 1. siječnja 2013., tuženik ukazuje na to da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta (članak 2.1. Ugovora o kreditu). Jednostavnije rečeno, od 1. siječnja 2013., redovna kamata je i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, sukladno člancima 5. i 14. ZID ZPK/12, odnosno kamatna stopa je vezana uz definirani fiksni element (7,285 postotnih poena u tužiteljevu slučaju) i varijabilni element (6M LIBOR za CHF). Tužitelj je o tome obaviješten 8. siječnja 2013. Tužitelj je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, gdje je vidljivo da je kredit sklopljen u CHF. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba, a nakon što je valjano ugovorena ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa i isto se ne može smatrati protivnim Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, pa tužitelj ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tuženik nije mogao niti morao znati za rast tečaja CHF, a nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, budući je tečaj u CHF bio stabilan dugi niz godina. Tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu zasigurno nije znao, niti je mogao znati, da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska Narodna Banka neće uspjeti "obraniti" tečaj CHF/EUR. Odlučna činjenica u ovom predmetu je znanje tuženika o budućem smjeru kretanja tečaja pri čemu tužitelj nije ničim dokazao da je tuženik znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF, iz čega proizlazi da tuženik nije propustio tužitelju pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Tuženik se poziva i na izlaganje viceguvernera Švicarske Narodne Banke MSC od 24. veljače 2000. i 19. veljače 2004., koje je dostupno na Internet stranici Švicarske Narodne Banke, kao i novinske članke u Večernjem listu od 9. ožujka 2005., u Vjesniku od 29. travnja 2005., u Novom listu od 20. srpnja 2005., u Jutarnjem listu od 21. srpnja 2005., u kojima je upozoravano da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj se po punomoćniku protivi prigovoru zastare, kao neosnovanom, a što potvrđuje i recentna sudska praksa, kako zastarni rok za restituciju od pet godina počinje ponovo teći tek od 13. lipnja 2014., u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom Banke, a u odnosu na ništetnost valutne klauzule od 14. lipnja 2018.. Nadalje, glede istaknutog prigovora aktivne legitimacije, tužitelj ističe kako je isti kao strana Ugovora o kreditu tj. korisnik kredita aktivno legitimiran voditi sporove vezane za predmetni ugovor, obzirom da je iz prometa po partiji kredita, te ostale priložene dokumentacije razvidno da je tuženik sve uplate koristio za zatvaranje obveza po kreditu, pa tako i uplate sudužnika supruge tužitelja. Tuženikov pokušaj osporavanja pravne osnove nije utemeljen na valjanoj i na zakonu utemeljenoj osnovi. Tužitelj u ovom slučaju nije imao osobnu obvezu plaćanja kredita, obzirom da osobna obveza korisnika kredita prema zakonu mora biti izrijekom ugovorena (članak 161. ZOO-a). Tuženik je kao što je navedeno sve uplate tužitelja uredno zaveo i prihvatio za zatvaranje njegovih obveza, a odnosi uplata između tužitelja i eventualno trećih međusobni odnos je tih stranaka, i s tuženikom u ovoj pravnoj stvari nemaju nikakve veze. Obzirom da tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača kao ugovorne strane predmetnog ugovora o kreditu, tužitelj ističe se da je iz samog ugovora vidljivo da je tužitelj sa tuženikom zaključio u svojstvu fizičke osobe, a ne trgovca te da kreditni iznos nije iskorišten za potrebe obavljanja bilo kakve djelatnosti djelatnosti, koja bi dovela u pitanje tužiteljevo svojstvo potrošača. Iz članka 5. Ugovora o kreditu je razvidno kako je namjena kredita za kupnju motornog vozila.
4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: preslik Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208337021 kreditna partija 7103485973 od 29. siječnja 2007., ovjerenog po Javnom bilježniku Tatjani Kovačević iz Osijeka, pod br. OV-1407/07 dana 30. siječnja 2007.; otplatni plan kredita za kupnju motornog vozila, dostavu podataka po kreditnoj partiji 7103485973 od 7. siječnja 2019., podatke o kamatnoj stopi od 1. veljače 2014., promet po kreditu od 26. siječnja 2007., efektivnu kamatnu stopu /realna godišnja kamatna stopa od, pregled prometa po partiji kredita, Opće uvjete poslovanja tuženika, obavijest od 8. siječnja 2013., medijski članci; izlaganje MSC vezanu za tečajnu stabilnost CHF-a i tečajnu razliku CHF-a i EUR-a; sudsku praksu; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB d.o.o. iz Bilja i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 15. listopada 2020., očitovanje vještaka od 1. srpnja 2021. i 30. lipnja 2021. na podnesak tuženika od 22. veljače 2021., saslušao vještaka od 21. siječnja 2026. i tužitelja u svojstvu stranke na ročištu 13. veljače 2026.
5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od dana 15. listopada 2020.,slijedi da je tužitelj 29.01.2007. godine, kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao davateljem kredita – bankom Ugovor o kreditu broj 3208337021. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 15.551,70 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima od 219,81 CHF, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 5,0% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke. Tijekom otplate kredita kamatna stopa se mijenjala na način da od dana 26. siječnja 2007. do 30. rujna 2007 iznosi 5,00%, od 1. listopada 2007. do 31. siječnja 2008. iznosi 5,90%, od 1. veljače 2008. do 30. lipnja 2009. iznosi 6,35%, a od 1. srpnja 2009. do dana otplate kredita iznosi 7,35% godišnje. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 949,70 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 5.053,22 HRK. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,00 % anuitet je iznosio 219,81 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 02.02.2007. godine od 4,553873 iznosi 1.000,99 HRK. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 16.581,85 HRK. Tužitelj je u promatranom periodu sukladno zaključenom ugovoru o kreditu broj 3208337021 od 29. 01.2007. godine, kojega je tužitelj sklopio sa tuženikom, platio više tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to: po osnovi promjena kamatnih stopa 5.053,22, po osnovi tečajne razlike 16.581,85 odnosno ukupna pretplata je 21.635,07 kuna.
6. Tužitelj je podneskom od 3. svibnja 2021. prigovorio na nalaz i mišljenje vještaka na način da zbroj pretplate po osnovi kamatne stope i tečajne razlike na stranici 10 nalaza i mišljenja naveo iznos od 21.635,07 kuna a na stranici 11 nalaza i mišljenja konstatirao da je ukupan iznos 21.635,08 kuna a na koju primjedbu se vještak očitovao podneskom od 30. lipnja 2021. na način da ukupan broj pretplate po osnovi povećanja kamatnih stopa i tečajne razlike iznosi 21.635,07 kuna.
7. Tuženik je podneskom od 23. veljače 2021. prigovorio na nalaz i mišljenje vještaka na način da je vještak u svom nalazu uzimao u obzir samo slučajeve kada je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita a ne kada je tečaj bio i niži te da se razlika ima izračunati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike budući je tužitelj platio manje nego što je bio dužan primjenom tečaja na dan isplate kredita. Vještak nije izračunao negativne tečajne razlike. Očitujući se na primjedbe punomoćnika tuženika podneskom od 1. srpnja 2021. vještak navodi da je nalaz i mišljenje sačinjeno sukladno rješenju suda na način da izračuna koliko je tužitelj pretplatio obvezu po kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi tečajne razlike a ne i manje plaćene iznose anuiteta te je vještak u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja od 14. listopada 2020. a način izračuna koji je predložio tuženik nije ispravan.
8. Saslušan na ročištu od 21. siječnja 2026. vještak je cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja navodeći kako je sukladno zadatku za provođenjem vještačenja gdje je bilo potrebno izračunati preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope na način da se utvrdi razlika između početno ugovorene i svake naknadno povećane kamatne stope, te da se utvrdi preplata po osnovi tečajne razlike na način da se izračuna razlika između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadno povećanog tečaja, stoga nije izračunala i negativne stavke razlika plaćenih anuiteta. U odnosu na iznos ukupne preplate po osnovi više plaćenih kamata i tečajne razlike od 21.635,07 kuna, utvrdila je da je isti iznos u eurima 2.871,47 eura, kako je utvrdio i tužitelj pretvorbom mjesečno utvrđenih kunskih preplata u eure. Od navedenog ukupnog iznosa preplate na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope se odnosi iznos od 670,68 eura, a na tečajnu razliku iznos od 2.200,79 eura.
9. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno sačinjen i vještak je u cijelosti odgovorio na primjedbe i pitanja punomoćnike stranaka.
10. Podneskom od 12. siječnja 2026. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja i očitovanja vještaka a sukladno zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj te sve iznose pretplate iskazao u valuti EUR sukladno fiksnom tečaju konverzije 7,53250 kuna za jedan EUR i to na način da pored utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi na ime pretplaćenih iznosa kamata traži isplatu iznosa od 670,88 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate sve pobliže opisano pod III/ izreke presude i isplatu iznosa od 2.200,79 eura na ime tečajne razlike zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate sve pobliže opisano pod VII/ izreke presude.
11. Na ročištu od 21. siječnja 2026. tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva uređenog podneskom od 12. siječnja 2026. a tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao i preinaci tužbe ističući prigovor zastare za preinačeni dio. Tužitelj je po punomoćniku predložio sudu da dopusti preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva a koji je uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka.
12. Na ročištu od 21. siječnja 2026., sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, sukladno članku 190. i članku 191. ZPP-a, budući je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i budući tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a prije provedenog vještačenja. Na drugoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH (2/24) održane 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024-5, zauzeto je pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz isti činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
13. Iz iskaza tužitelja u svojstvu stranke slijedi da je Ugovor o kreditu s tuženikom sklopio krajem siječnja 2007. godine za kupnju osobnog automobila u iznosu od oko 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U to vrijeme nije bio vlasnik niti suvlasnik tvrtke niti obrta, a osobni automobil je kupio za osobne potrebe. U autokući Lozić kod kojih je kupovao osobni automobil su mu preporučili da podigne kredit kod tuženika jer su oni s njima surađivali i rekli su mu da je kredit CHF najpovoljniji za njega i da je najniža kamatna stopa za kredite u CHF i da je CHF najstabilnija valuta. On je u banci pročitao predmetni Ugovor o kreditu i razumio sve odredbe koje su se odnosile na promjenjivost kamatne stope i mogućnih rast tečaja CHF, no nije očekivao da će se kamata i tečaj toliko povećati na njegovu štetu. Djelatnik banke mu nije čitao ugovor o kreditu niti mu je objašnjavao pojedine ugovorne odredbe, a on nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama već je dobio unaprijed sastavljen ugovor koji je potpisao. Početna rata mu je bila negdje oko 1.000,00 kn koja se povećala na oko 1.500,00 kn tijekom otplate kredita. Nije se išao interesirati u banku kad su se rate počele povećavati budući u tom periodu kad su se rate počele povećavati bilo je opće poznato da se nešto dešava sa CHF i da on počinje značajno rasti. Kredit je u cijelosti otplatio 2014. godine putem Internet bankarstva i otplaćivao ga je redovno. Javni bilježnik mu nije čitao predmetni ugovor niti objašnjavao pojedine ugovorne odredbe već je kod javnog bilježnika samo ovjerio potpis. Djelatnik banke mu nije objašnjavao na koji način će se mijenjati kamatna stopa i u kojim parametrima ovisi, niti ga je upozorio na rizik sklapanja ugovora u CHF a sva sredstva kredita je iskoristio za uplatu kredita. Nije očekivao da će se rata kredita toliko povećati iako je znao da će se rata mijenjati, a želio je podići kredit u kunama ali mu nitko nije takav kredit nudio. Nije se interesirao za uvijete kreditiranja kod drugih banaka jer mu je u autokući u kojoj je želio kupiti osobni automobil rečeno da ista surađuje sa Zagrebačkom bankom.
14. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja kao uvjerljivom, logičnom i okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.
15. Člankom 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupovinu motornog vozila, te da nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, to je osporavanje tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti.
16. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, te je isti kao korisnik kredita aktivno legitimiran voditi sporove vezano za predmetni ugovor o kreditu, a iz priložene dokumentacije je razvidno da je tuženik sve uplate koristio za zatvaranje obveza po kreditu, pa tako i uplate supružnika, a tužitelj nije imao osobnu obvezu plaćanja kredita, budući osobna obveza korisnika kredita prema zakonu izrijekom mora biti ugovorena, sukladno članku 161. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO).
17. Slijedom navedenog, prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti, budući nije protekao rok zastare od pet godina budući je tužba podnesena 2. svibnja 2019. a zastarni rok od pet godina za pretplaćene kamate od donošenja presude broj Pž-7129/2013-4 teče od 14. lipnja 2019. a za valutu od dana donošenja presude broj Pž-6632/17-10 teče od 14. lipnja 2018. Naime pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., u t. II/izreke presude, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., izreke kojom se utvrđuje da između ostalih I- tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018., svojom revizijskom odlukom broj Rev-2245/2017-2, potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina, u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i I-tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.
18. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.
19. Člankom 502. c. ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
20. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
21. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
22. Člankom 322. ZOO-a, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
23. Stav Vrhovnog suda RH u odluci Revt-249/2014-2, je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
24. Odlukom Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH, od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
25. Iako tuženik navodi da unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao, niti mogao znati, kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu i EUR, te da nije imao razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute, budući je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina i kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane viceguvernera Švicarske narodne banke nakon uvođenja eura, a potom ponovljena i 4 godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke, niti je mogao znati u vrijeme zaključenja predmetnog kredita da će doći do svjetske financijske krize, te da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, sud iste navode smatra neosnovanim, budući tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.
26. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.
27. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208337021 kreditna partija 7103485973, dana 29. siječnja 2007., ovjeren po Javnom bilježniku Tatjani Kovačev, iz Osijeka pod br. OV-1407/07, dana 30. siječnja 2007., na iznos od 15.551,70 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate kredita od 84 mjeseca, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 5,00% godišnje, koja se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama tuženika, a na štetu tužitelja. Prvotni mjesečni anuitet iznosio je 219,81 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, u iznosu od 1.000,99 kuna a tečaj za CHF na dan plasmana kredita iznosio je 4,553873 kuna za 1 CHF, a mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, a tužitelj je kredit otplatio u cijelosti u veljači 2014. Iako tuženik navodi da je tužitelja obavijestio i upozorio na rizike koje nosi valutna klauzula, međutim tuženik nije dokazao da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF.
28. Slijedom navedenog sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem dijela ništetnosti odredbi iz članka 1., 2., 6., 13.L. Ugovora o kreditu za kupovinu motornog vozila broj 3208337021 kreditna partija 7103485973, sklopljenog dana 29. siječnja 2007., između tužitelja i tuženika pobliže opisano pod I/, II/ i IV/, V/ i VI/ /izreke presude, stoga odluka kao pod I/, II/, IV/, V/ i VI/ izreke presude.
29. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je mijenjana jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao nepripadnu korist to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa je sud obvezao tuženika na isplatu ukupnog iznosa od 2.871,47 eura, odnosno na ime preplaćenih kamata iznos od 670,68 euro, a zbog povećanja tečaja iznos od 2.200,79 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod III/ i VII/izreke presude, stoga odluka kao pod III/ i VII/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,00% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.
30. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.
31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi.
32. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podnesaka od 28. srpnja 2020., 28. travnja 2023., i 12. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 14. rujna 2020., 21. siječnja 2026. i 13. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, pristupno ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV u ukupnom iznosu od 375,00 eura kao i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eur i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 75,65 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2 282,46 eura, stoga odluka kao pod VIII/ izreke presude.
33. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 10. veljače 2026. u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV od 25% budući je isti predan neposredno pred ročište od 13. veljače 2026., stoga odluka kao pod IX/ izreke presude.
U Osijeku, 20. veljače 2026.
SUDAC:
Lidija Šmit
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
