REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-615/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja FA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Antoniu Mediću odvjetniku u Zagrebu, Vlaška 83, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, Ilica 209, isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2026. godine, 2. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti punomoćnice tuženika, na ročištu za objavu presude dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, da tužitelju isplati iznos od 1.844,32 €, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na:

- iznos od 16,14 € počevši od 28.10.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 8,78 € počevši od 06.11.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 0,59 € počevši od 11.12.2008. godine pa do isplate,

- iznos od 12,21 € počevši od 09.01.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 € počevši od 11.03.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 12,86 € počevši od 10.4.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 13,13 € počevši od 08.5.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 10,64 € počevši od 09.6.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 10,25 € počevši od 09.07.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 8,86 € počevši od 08.08.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 10,44 € počevši od 09.09.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 9,11 € počevši od 08.10.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 9,96 € počevši od 14.11.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 9,96 € počevši od 14.11.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 10,96 € počevši od 08.12.2009. godine pa do isplate,

- iznos od 13,67 € počevši od 08.01.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 16,70 € počevši od 06.02.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 16,18 € počevši od 06.03.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 20,85 € počevši od 08.04.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 24,90 € počevši od 20.05.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 24,80 € počevši od 08.06.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 27,57 € počevši od 10.08.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 45,14 € počevši od 09.09.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 38,17 € počevši od 08.10.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 36,26 € počevši od 09.11.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 44,56 € počevši od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 44,56 € počevši od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- iznos od 1.326,45 € počevši od 01.12.2010. godine pa do isplate,

po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) (uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena) do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 4,13 € sa zakonskom zateznom kamatom na

- iznos od 2,37 € počevši od 30.09.2006. godine pa do isplate,

- iznos od 1,52 € počevši od 31.10.2006. godine pa do isplate,

- iznos od 0,24 € počevši od 19.12.2006. godine pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.700,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 100,00 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu broj: 9011794295, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

U predmetnom Ugovoru o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa.

U predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu.

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž- 7129/13 od 13.06.2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2003. g. do 31.12.2008.g.povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015.g.

U istom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće.

Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku: • tužitelj preplatio svaki mjesec na ime dužnih anuiteta koje su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita;

Tužitelj je prije podnošenja ove tužbe tuženiku postavio zahtjev za dostavu podataka kojima raspolaže, a to su: Ugovor o kreditu, Knjigovodstvenu karticu (promet po kreditu, rekonstrukciju prometa), prvi i cjelokupni otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa, specifikaciju uplata po kreditu., a što do dana podnošenja ove tužbe nije dobio pa je potrebno je da sud rješenjem naloži tuženiku da tužitelju položi račun po čl. 186.b Zakona o parničnom postupku.

Nakon što tuženik položi taj račun, te bude izvršeno vještačenje, tužitelj će, u roku kojeg mu odredi sud odrediti (precizirati) tužbeni zahtjev (čl. 186.b st. 4. Zakona o parničnom postupku).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana.

Također, da neosnovano tužitelj potražuje dokumentaciju od tuženika, prvenstveno jer je zahtjev za dostavom tražene dokumentacije poslao dana 14.6.2023., stoga se tuženik protivi ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

Isto tako, svu dokumentaciju je tužitelj zaprimio, kako po sklapanju ugovora o kreditu, tako tijekom otplate samog kredita.

Ugovor o kreditu se potpisuje u više primjeraka od kojih jedan dobiva i tužitelj, prema tome, ovakvo traženje tužitelja, posebno za dostavom samog ugovora tuženik smatra bespotrebnim.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja te se očituje kako slijedi;

Odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja iz predmetne tužbe je zastarjelo, budući da zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu

Tuženik ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja.

Odredbom članka 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Sukladno navedenom, zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tuženik.

Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku.

Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

Kako odredba članka 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom (kao što je, primjerice, posebnim zakonom propisano da se zastara prekida kada tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja pokrene postupak utvrđivanja povrede prava tržišnog natjecanja), očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Tuženik ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Sukladno tome, u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu.

Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora

Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž- 6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P- 1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu.

Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 9.12.2010.

Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao.

Odredbom članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) iz 2009., određeno je da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP-a. Sukladno tome, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi.

Tako je i Trgovački sud u izreci presude P-1401/12 naložio bankama „da prekinu s gore opisanim postupanjem...".

Nastavno na navedeno, a obzirom da je ugovorni odnos prestao još 2010., ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora su u potpunosti neosnovana.

U odnosu na navode tužitelja o odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni kamatne stope odlukom tuženika, tuženik ističe da tužitelj nema pravni interes tražiti da se odredba članka 4. Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom. Naime, primarno bi tužitelj imao pravni interes tražiti utvrđenje predmetne odredbe ništetnom, ako bi imao pravo na isplatu.

Međutim, tužitelj pravo na isplatu više nema, odnosno pravni interes tužitelja za utvrđenjem odredbe ništetnom ne postoji jer je za kondemnatorni zahtjev nastupila zastara, a sukladno recentnom stavu VSRH od 1.3.2022.

Tuženik dalje ističe da je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje: ZPK), točnije izmjenom ZPK-a 2014. određeno da je kamatna stopa spoj parametra i fiksnog dijela.

Sukladno navedenom, tuženik do stupanja izmjene ZPK-a nije niti imao zakonske obveze u pogledu izmjena i usklađivanja odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu u smislu obveze definiranja parametara promjenjivosti. Međutim, tuženik ističe da je svoje obveze propisane svim važećim propisima ispunio, kako u pogledu promjena visine kamatne stope, tako i u pogledu obavještavanja svih korisnika kredita, uključujući i ovdje tužitelja;

Sukladno svemu gore navedenom i temeljem važećih zakonskih propisa, nesporno je da je banka, ovdje tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali je bila dužan postupati sukladno odredbama važećih propisa.

Zaključno, tuženik ističe da se kamatna stopa mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika.

Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, nesporno je da ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Tuženik ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž- 6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbama ZOO- a.

U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Naime, sukladno odredbi članka 1. ugovora o kreditu, banka, ovdje tuženik, se obvezuje korisniku kredita, ovdje tužitelju, staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.536,55 CHF.

Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu.

U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik.

Također, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tuženika, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu.

Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana.

Osim od strane zaposlenika tuženika prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke.

Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja.

Međutim, izreka presude, a kako je u odgovoru na tužbu gore u tekstu citirano, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji.

Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

S obzirom da je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva irazumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena.

Tuženik ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora.

U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila.

Zaključno, tuženik ističe da je valutna klauzula izričito dopuštena zakonom te je tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanima uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti.

3. Tužitelj se očitovao o navodima tuženika te u odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika tužitelj ističe kako je isti neosnovan jer je za novčane zahtjeve po osnovi ništetne promjene kamatnih stopa zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 dana 13.06.2014.g., a za istovrsne zahtjeve po osnovi ništetne promjene tečaja donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 dana 14.06.2018.g.

Prethodno je pokretanjem postupka kolektivne zaštite u gore navedenim predmetima prekinuta zastara za sve dospjele iznose, te stoga za niti jedan utuženi iznos nije nastupila zastara.

Takvo stajalište zauzeo je VSRH u odluci broj Rev-2245/17 od dana 20.03.2018.g. U odnosu na navode iz odgovora na tužbu koji se odnose na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelj ostaje kod svih dosadašnjih navoda te ističe:

Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Temeljem čl. 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se taosoba na njih pozvati.

Tužitelj smatra da je ovaj predmet upravo takav na koji se treba primijeniti čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502c. Zakona o parničnom postupku. Navedeno potvrđuje i VSRH u svojoj odluci Rev 3142/18, kojom je utvrđeno da nije potrebno u privatnim parnicama utvrđivati dokazno da su ništetni promjena kamatne stope i valutna klauzula CHF, jer je sve već utvrđeno kolektivnom presudom pa u privatnoj parnici treba samo utvrditi vještačenjem preplaćene iznose, a sud mora utvrditi samo radi li se u konkretnom predmetu o CHF ugovoru, je li ugovorena promjena kamatne stope odlukom banke i konačno je li tužitelj potrošač. Citira najvažniji dio navedene presude: "Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a."

Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka pa do kraja otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita.

Slijedom navedenog, tužitelj je plaćao tuženiku iznose anuiteta koji su se uslijed promjena kamatne stope nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na anuitete utvrđene početnim otplatnim planom, te je ujedno uslijed primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plaćao povećane kunske protuvrijednosti anuiteta u odnosu na kunsku protuvrijednost prema ugovorenom tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita, čime je tuženik predmetne povećane iznose stekao bez osnove.

4. Pravomoćnim rješenjem suda od 27. ožujka 2024., nalaženo je tuženiku da dostavi tužitelju dokumentaciju veznu za ugovor o kreditu broj 9011794295: ugovor, predmet promjena kamatnih stopa, promet po kreditu, knjigovodstvenu karticu, prvi i cjelokupni otplatni plan, te specifikaciju uplata i to u roku od 30 dana.

Istim rješenjem tužitelju je dan rok od 30 dana za postavljanje točno određenog zahtjev za isplatu.

5. Tužitelj je nakon što je tuženik dostavio traženu dokumentacije tužitelj je postavio zahtjev za isplatu iznosa od 2.300,22 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na mjesečnoj razini, a po provedenom financijskom vještačenju taj je iznos snizio na 1.848,45 €.

6. Tijekom postupka pročitana je knjigovodstvena kartica za tužitelja kao korisnika kredita, plan otplate za kredit broj 9011794295, pregled uplata po kreditu na dan 16. 04. 2024., provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje mr. sc. RA. Saslušan je tužitelj.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Nije sporna činjenica, mada tuženik po nalogu suda nije dostavio u spis taj ugovor, a što je potvrđeno i financijskim vještačenjem, da su stranke i to tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, dana 17. kolovoza 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj 9011794j295 na iznos od 21.536,55 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca te kamatnom stopom redovnih kamata od 4,99 % godišnje, a koji kredit je iskorišten 21. kolovoza 2006.

9. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke ( i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

11. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmeti ugovor. Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika, što nitko ne osporava.

Njegove tvrdnje o tome da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, s upravo suprotno utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

13. Suprotno proizlazi i iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza samog tužitelja, koji navodi da je kredit trebao za kupnju osobnog automobila budući da je svakodnevno iz Siska putovao na posao u Zagreb i natrag, a u to vrijeme sam radio je kao pravosudni policajac i to na više sudova u Zagrebu.

Otišao je u auto kuću Rudman u Sisku te mui je gospođa VA, inače vlasnica te auto kuće, rekla da može auto kupiti na kredit, da su najpovoljniji krediti u švicarskim francima te ga uputila da se javi u poslovnicu tuženika u Sisku. Inače je već unaprijed imao pripremljenu dokumentaciju koju je dao na uvid ili predao gospođi VA. Ona je to faksirala u banku.

Kasnije kad je došao u banku ugovor je već bio napisan i pripremljen. Nitko od strane banke mu nije ništa govorio o značaju i pravnim posljedicama valutne klauzule u CHF jer da su ga upozoravali kako može doći do enormnog rasta tečaja vjerojatno ne bih uzeo taj kredit, ali tko je to tada mogao znati.

Uglavnom, sjeća se da sam morao potpisati hrpu papira i misli da je iznos kredita bio oko 21.000,00 CHF, a rok otplate ugovoren je na sedam godina. Sjećam se da je prva rada iznosila oko 1.400,00 kuna, a kasnije tijekom vremena, možda je narasla i do duplog iznosa.

Auto koji sam kupio u navedenoj auto kući koristio je za osobne potrebe, dakle, u privatne, a ne u poslovne svrhe.

Ponavlja da je ugovor banka unaprijed pripremila, ja on ga je pročitao prije potpisivanja.

Tom prigodom nitko od strane banke nije govorio o tome što bi se moglo dogoditi s ratom kreditom, odnosno da bi ona zbog promjene tečaja i promjenjive kamatne stope mogla rasti niti mi je predočavao u tom smislu neki simulirani otplatni plan. Isto tako nije mu objašnjeno o čemu ovisi kretanje tečaja švicarskog franka, odnosno zbog čega bi taj tečaj mogao rasti.

Kad mu je rata počela znatno rasti, išao je u banku i tražio objašnjenje pa mu je rečeno da kredit moram otplaćivati jer da će mi u protivnom biti otkazan i da ću ostati bez auta tako da ja jednostavno nije imao izbora. Naime, cijelo vrijeme otplate auto je bio pod vlasništvom banke.

14. Zbog ništetnosti odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. Zakona o odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; kraće ZOO) vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a vezano za članak 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odnosno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

15. Vezano za visinu postavljenog tužbenog zahtjeva glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, valja samo spomenuti stav Vrhovnog sud Republike Hrvatske u odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36 : "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane niže stupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu, a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

16. Financijski je vještak u nalazu i mišljenju dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita do dana dospijeća posljednje obveze, kao i specifikaciju uplata, te je na temelju toga iskazaoa pozitivne razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

Zaključno, mišljenje je vještaka kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2006.) do konca izračuna (prijevremena konačna otplata 2. prosinca 2010.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.848,45 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

17. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio budući da je dan od strane stručne i ovlaštene osobe, po pravilima znanosti i vještine, te u njemu nema nelogičnosti niti nejasnoća, a utemeljen je na vjerodostojnoj dokumentaciji vezano za ugovorni odnos.

18. Pri tome valja reći da je tuženik smatrao kako je taj nalaz i mišljenje nije primjenjiv u gornjoj pravnoj stvari, odnosno ne može se upotrijebiti kao dokaz temeljem kojega bi sud usvojio tužbeni zahtjev.

19. Budući da se radi o prigovoru koji je posljedica pogrešnih pravnih shvaćanja tuženika glede same osnove zahtjeva za isplatu, sud drži da je takovo osporavanje nalaza i mišljenja irelevantno odnosno da isti ne dovodi u sumnju.

Konačno niti sam tuženik nije tražio da se vještak očituje o njegovom prigovoru niti da se provodi novo financijsko vještačenje.

20. Što se tiče prigovora zastare potraživanja tužitelja valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članaka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva (kakav je i ovaj) počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. godine, a koji pravni stav je izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., donesenoj povodom tzv. izvanredne revizije iz odredbe članka 382. stavak 2. ZPP-a, a takvim pravnih shvaćanjem vezan je i ovaj sud.

Isto tako prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

21. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, tako da sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 4. travnja 2007. nisu bila u zastari.

Za njih je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

Dakle, od tog dana dakle 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku tj. do 14. lipnja 2023., a čime je u smislu članka 241. ZOO-a došlo do prekida roka zastare, taj rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, nije protekao.

22. Zbog toga je usvojen dio zahtjeva za isplatu u iznosu od koji se odnosi na potraživanje dospjelo nakon 4. travnja 2007. , dok je za preostali dio zahtjeva u iznosu od 4,13 € nastupila zastara.

23. Zato je odlučeno kao u točkama I i II izreke.

24. O zateznoj kamati odlučeno je po članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, a kamata teče o dana kad je tužitelj izvršio plaćanja, budući da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem zbog naprijed opisanog protupravnog postupanja na štetu tužitelja.

25. Rješenje o troškovima postupka iz točke IV, temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a.

Tužitelj u ovoj parnici nije uspio samo sa razmjerno neznatnim dijelom svog zahtjeva , uzimajući u obzir kako osnovu tako i visinu istog, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan u cijelost naknaditi troškove postupka. Trošak koji je tuženik, dužan naknaditi tužitelju odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 25. ožujka 2024., podneska od 24. lipnja 2024. i 5. lipnja 2025., svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.), zastupanja na ročištima 26. ožujka 2024., 21. studenog 2024., 13. siječnja 2026., u visini od 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9. t. 1.).

Dakle ukupna naknada za odvjetničke usluge je 700 bodova.

Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 EUR tako da je riječ o naknadi u iznosu od 1.400,00 €.

Također je tužitelju priznat kao trošak iznos naknade za provedeno vještačenje od 300,00 EUR.

26. Preostali dio zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 100,00 € odbijen kao neosnovan.

U Zlataru, dana 20 . veljače 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika