REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1412/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Lovri Sardeliću, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika - specijalista Domagoja Klinžića, u pravnoj stvari tužiteljice Općina Gunja, Vladimira Nazora 97, Gunja, OIB: 80621259595, zastupane po punomoćniku Draženu Štiviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d. Zagreb, R.F. Mihanovića 9, OIB: 81793146560, zastupanog po punomoćnici Jeleni Sušilović Barić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 20. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 46.331,54 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 28. lipnja 2016. pa do isplate, u roku od 15 dana".

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.312,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 28. lipnja 2016. sudu podnijela stupnjevitu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je tužiteljica u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama upraviteljica općeg dobra ili vlasnica nekretnina na kojima se nalazi infrastruktura koju koristi tuženik te da ukupna dužina vodova u k. o. [katastarska općina] iznosi 25.634 m. Navodi da je tužiteljica kao upraviteljica općeg dobra i vlasnica nekretnina omogućila tuženiku, kao infrastrukturnom operatoru, ostvarivanje prava puta, a da tuženik nije ispunio svoju obvezu plaćanje naknade za korištenje pravu puta, a da tužiteljica ima pravo na naknadu temeljem odredaba čl. 1045., 1046., 1049. i 183. ZOO kao i odredaba čl. 1110. i 1111. ZOO.

Podneskom od 27. listopada 2017. tužiteljica određeno postavlja tužbeni zahtjev na način da traži da se utvrdi da je tuženiku sukladno čl. 225. u vezi s čl. 224. ZV-a pripada pravo puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) na nekretninama u vlasništvu i pod upravljanjem tužiteljice, sve upisane u k. o. [katastarska općina] i to u pogledu katastarskih čestica upisanih u zk. uloške kako je to pobliže određeno istim podneskom. Nadalje tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se na temelju ove presude na navedenim nekretninama naloži u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela u Županji (Općinski sud u Vukovaru) upis prava puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) za korist tuženika, s tim da se tuženiku nalaže da isplati tužiteljici punu naknadu u iznosu od 341.720,65 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose, a koja se novčana tražbina odnosi na razdoblje od 1. srpnja 2008. do 1. siječnja 2017., sve uz naknadu troškova postupka.

Tužiteljica navodi kako je pred HAKOM-om pokrenula postupak za utvrđivanje infrastrukturnog operatora elektroničke komunikacijske infrastrukture koja je izgrađena na području k. o. [katastarska općina] na nekretninama koje su u vlasništvu i/ili pod upravljanjem tužiteljice, obzirom da tuženik nije sam pokrenuo ovaj postupak, iako su ga na to obvezivale odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama.

HAKOM je u provedenom postupku utvrdio da je upravo tuženik infrastrukturni operator elektroničke komunikacijske na predmetnim nekretninama u vlasništvu ili pod upravom Općine Gunja te je sukladno tome izračunata naknada u visini od 40.202,43 kn godišnje.

Tužiteljica ukazuje da je u postupku pred HAKOM-om odlučeno o pravu na naknadu samo za 2017. godinu, dok je za odlučivanja o pravu na naknadu za vrijeme od 1. srpnja 2008. do 1. siječnja 2017. isključivo nadležan sud.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka istaknuo prigovor nenadležnosti suda, te je nadalje osporio osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi kako eventualna obveza na plaćanje naknade za pravo puta nastaje u smislu odredbe čl. 29. st.1 Zakona o elektroničkim komunikacijama (ZEK) na temelju izdane potvrde o pravu puta iz čl. 28. istog Zakona, te se izračun i visina naknade propisuje Pravilnikom koji donosi Vijeće Agencije (HAKOM-a). Navodi kako je za pitanje utvrđivanja naknade nadležna Agencija (HAKOM). Navodi kako je tužiteljica podnijela zahtjev Agenciji radi utvrđivanja infrastrukturnog operatora i utvrđivanja naknade visine za pravo puta, o čemu je Agencija donijela Zaključak Klasa: Up/I-344- 03/17-11/32 od 13.02.2017. pa da je stoga nejasno zašto je tužiteljica pokrenula predmetni postupak. Navodi kako je tuženik udovoljio predmetnom zaključku Agencije te je dostavio traženu dokumentaciju. S obzirom da eventualna obveza tuženika na plaćanje naknade nije niti utvrđena od za to nadležnog tijela, ista nije niti dospjela. Tuženik se također poziva na sadržaj odredbe čl. 3. st.3 Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (NN 151/2014) prema kojoj se obveza plaćanja računa od dana izdavanja potvrde o pravu puta. Predlaže tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev.

3. Ovosudnom presudom i rješenjem poslovni broj P-434/2017 od 5. svibnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 341.720,65 kn sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, te u dijelu u kojem od suda traži da se naloži u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela u Županji Općinskog suda u Vukovaru upis prava puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) za korist tuženika.

Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 18.750,00 kn.

Prethodno navedenim rješenjem odbačen je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem od suda traži utvrđenje da tuženiku Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, R. F. Mihanovića 9, OIB 81793146560, sukladno čl. 225. u vezi sa čl. 224. ZV-a pripada pravo puta (služnosti vodova elektroničke komunikacijske infrastrukture) na nekretninama u vlasništvu i pod upravljanjem tužitelja Općine Gunja, Gunja, Vladimira Nazora 97, OIB 80621259595, sve upisane u k. o. [katastarska općina] i to:

broj katastarske čestice

zk.ul.br.

2609/1

2444/93

2558/3

2558/1

153/1

2558/2

2558/4

2234/1

2444/1

2444/121

1261/11

2444/73

153/1

2444/105

2234/1

2444/1

3046.

4. Po izjavljenoj žalbi tužiteljice Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Pž-4393/2022 od 26. listopada 2022. odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio ovosudnu presudu poslovni broj P-434/2017 od 5. svibnja 2022., te je odbio žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio ovosudno rješenje poslovni broj P-434/2017 od 5. svibnja 2022.

5. Protiv presude i rješenja poslovni broj Pž-4393/2022 od 26. listopada 2022. tužiteljica je podnijela reviziju, povodom koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-70/2024 od 14. svibnja 2025. prihvatio reviziju tužiteljice, ukinuo je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4393/2022 od 26. listopada 2022. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-434/2017 od 5. svibnja 2022. u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu iznosa 341.720,65 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog u izreci prvostupanjske presude pojedinačno naznačenog iznosa do isplate, kao i u dijelu kojim je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu 18.750,00 kuna, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Tužiteljica je podneskom od 10. srpnja 2025. navela da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva (osim u dijelu koji je pravomoćno odbijen) koji je uskladila sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022), te izmjenama čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO)., tako da potražuje iznos od 46.331,54 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 28. lipnja 2016. pa do isplate, na ime naknade za nekretnine kojih je tužiteljica vlasnica za vremensko razdoblje od 1. srpnja 2008. do 10. veljače 2017.

7. Tuženik u podnesku od 18. srpnja 2025. navodi da ostaje kod svih navoda iz dosadašnjeg tijeka postupka i u pripremi ponavljanja postupka ostaje kod svega do sada iznesenog u tijeku postupka i osporava sve navode iz podneska tužiteljice od 10. srpnja 2025.

Ističe prigovor apsolutne stvarne nenadležnosti suda, odnosno da se radi o upravnoj stvari, osporava tužbeni zahtjev u cijelosti i po osnovu i po visini, ističe neosnovanost tužbenog zahtjeva za isplatom zateznih kamata, te ustraje na istaknutom prigovoru zastare.

8. U daljnjem tijeku postupka stranke u bitnome ostaju kod dotad iznijetih navoda, tuženik navodi da smatra da se ovaj postupak treba ponoviti u stadiju glavne rasprave, a ne u stadiju pripremnog ročišta iz razloga što predmetna prvostupanjska i drugostupanjska presuda nisu ukinute zbog povreda koje bi se odnosile na povrede počinjene u fazi prethodnog postupka.

9. U ponovljenom postupku sud je sukladno čl. 220. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu, pribavio je službenim putem upravni spis HAKOM-a Klasa:

UP/I-344-03/17-11/32 sa svom pripadajućom dokumentacijom u vezi sa vlasništvom nekretnina, te nekretnina kojima tužiteljica upravlja i u pogledu vrste, količine, dužine i ostalih parametara infrastrukture tuženika koji su bitni, te je, sukladno prijedlogu tužiteljice, odredio provođenje dokaza vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za elektroniku, elektrotehniku, informatiku i telekomunikacije iz Zagreba dipl.ing. Vladimiru Njegovanu, na okolnost utvrđenja nekretnina kojih je tužitelj vlasnik i kojima tužitelj upravlja (opće dobro), dužine i vrste kabelske kanalizacije, trase elektroničko komunikacijskih vodova u zemlji i nadzemnih elektroničko komunikacijskih vodova, kao i visine godišnje naknade za služnost prava puta za potraživano vrijeme.

10. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud utvrdio je da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovan.

11. Svaka stranka dužna je temeljem odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221 a. ZPP-a). Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

12. Prije svega, obzirom je predmet ovog spora zahtjev za isplatu naknade za služnost prava puta, sud je ocijenio neosnovanim prigovor apsolutne stvarne nenadležnosti suda, odnosno tvrdnju da se radi o upravnoj stvari, te je za odlučivanje o pravu na naknadu u utuženom razdoblju nadležan upravo sud.

13. Sud je prigovor tuženika da se ovaj postupak treba ponoviti u stadiju glavne rasprave, a ne u stadiju pripremnog ročišta, ocijenio neosnovanim, obzirom je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-70/2024 od 14. svibnja 2025. naveo da će prvostupanjski sud, vodeći računa o izraženim shvaćanjima, kao i o odredbama materijalnog prava, osobito onim koje se odnose na visinu naknade za pravo puta, o tužbenom zahtjevu odlučiti novom odlukom.

Obzirom je prvostupanjski sud, prema navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno tumačenja istog, u prvostupanjskom postupku koji se vodio pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-434/2017, odbio provođenje dokaza koje je tužiteljica predložila na okolnost visine tužbenog zahtjeva, to je stav ovog suda da, iako to Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenom rješenju izričito ne navodi, je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo i u tijeku prethodnog postupka, te je temeljem čl. 377. st. 1. ZPP-a, bio dužan provesti novi prethodni postupak.

14. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva ovaj sud je stava da infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta i to danom stjecanja prava puta (1. srpnja 2008.), a iz razloga što odredba čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine'', broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 - dalje: ZEK), kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev- 70/2024 od 14. svibnja 2025.).

15. Prema čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine", MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva, i nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

16. Radi ocjene je li navedenim postupanjem tuženika u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva tužiteljice (pri čemu je konvencijski pojam vlasništva neovisan o službenoj kategorizaciji u nacionalnom pravu), odnosno je li obveza tuženika na plaćanje tužiteljici naknade za pravo puta dovodi do povrede prava tuženika na mirno uživanje vlasništva, nužno je provesti test razmjernosti.

17. Prije svega, zaključeno je da s jedne strane polaganje, od strane tuženika, i korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture na nekretninama u vlasništvu ili pod upravljanjem tužiteljice, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje njenog vlasništva. Kod činjenice da je tuženik ex lege infrastrukturni operator (predmnjeva iz čl. 27. st. 1. i čl. 28. st. 1. ZEK), to ovaj sud cijeni da je miješanje u mirno uživanje imovine tužiteljice zakonito. Obveza da se plaća naknada za to pravo puta, samo po sebi ne može se smatrati protivnom čl. 1. Protokola br. 1, jer ni proračun općina i gradova nije neograničen i njime treba pažljivo gospodariti, slijedom čega potraživanje a potom i obvezivanje na naknadu za pravo puta tuženika tužiteljici teži legitimnom cilju.

18. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1, sud mora utvrditi je li zbog utvrđenog miješanja neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Meritum spora je pitanje isplate naknade za pravo puta u razdoblju u kojem nije egzistiralo rješenje HAKOM-a o visini te naknade. Tužiteljica nije imala legitimaciju podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta već je to pravo tuženika. Pravo tuženika podrazumijeva i odgovornost za njegovo izvršavanje, pa tako i u smislu obveze da HAKOM-u dostavi podatke o elektroničkoj komunikacijskoj infrastrukturi kao i obvezu da vlasniku nekretnine, odnosno upravitelju općeg dobra dostavi presliku potvrde o pravu puta i plaća naknadu za pravo puta.

19. Imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud cijeni da iznos naknade koji bi tuženik trebao platiti tužiteljici za pravo puta ne predstavlja nerazmjeran teret za njega, odnosno da bi korištenje nekretnine tužiteljice s pravom puta tuženika, bez plaćanja odgovarajuće naknade, dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju na štetu tužiteljice. Ovo stoga jer tuženik, kao infrastrukturni operator, ni sam ne dvoji o sebi kao ovlašteniku prava puta, djeluje na digitalnom komunikacijskom tržištu, ostvaruje znatne prihode, dugo godina je koristio resurse gradova i općina bez ikakve obveze plaćanja naknade, a kada je propisana ta obveza, nije poduzeo ni minimum obveznih radnji u svrhu plaćanja naknade (dostava podataka o toj komunikacijskoj infrastrukturi, zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i dr.), slijedom čega ta njegova obveza plaćanja naknade (osobito imajući u vidu njenu visinu utvrđenu Rješenjem) za pravo puta, zasigurno ne predstavlja prekomjeran teret za tuženika.

20. Prema odredbi čl. 3. ZEK, elektronička komunikacijska infrastruktura, pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga, prostorno planiranje, gradnja, održavanje, razvoj i korištenje elektroničkih komunikacijskih mreža, elektroničke komunikacijske infrastrukture i druge povezane opreme te upravljanje i uporaba radiofrekvencijskog spektra, adresnog i brojevnog prostora, kao prirodno ograničenih općih dobara, od interesa su za Republiku Hrvatsku.

21. Pravni temelj korištenja nekretnine tužiteljice od strane tuženika je pravo puta, a to pravo je i u utuženom razdoblju naplatno, a ne besplatno.

22. Slijedom svega navedenog, infrastrukturni operator ima obvezu vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta i prije nego mu HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta, a ta obvezu nastaje i dospijeva u trenutku stjecanja prava puta odnosno stupanja na snagu ZEK/08 tj. 1. srpnja 2008. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-105/2022 od 10. prosinca 2024.).

23. Stalni sudski vještak dipl.ing. Vladimir Njegovan za elektroniku, elektrotehniku, informatiku i telekomunikacije iz Zagreba je u podnesku od 27. listopada 2025. naveo da su glavni stručni aspekti u ovoj pravnoj stvari pitanje vlasništva na zemljištu i terenu raznog tipa, na kome se nalaze kabeli, sistem cijevi ili ovješeni vodovi na stupovima, o čemu se dokumentacija nalazi se u zemljišnim knjigama, katastrima i sl., a elaborat, kao ishodišni dokument , izradili su, dopunjavali i kontrolirali geodeti.

Nadalje, navodi da niti u jednom aspektu ovog spora nema pitanja iz tehnike telekomunikacija, a obzirom ne raspolaže nikakvim znanjem geodezije, nije u mogućnosti izraditi nalaz i mišljenje sukladno okolnosti na koje je određeno vještačenje, obzirom se radi o potpuno različitoj struci.

24. Tužiteljica u odnosu na podnesak vještaka iz prethodne točke obrazloženja u bitnome navodi kako smatra da bi već imenovani vještak za elektrotehniku i telekomunikacije mogao provesti vještačenje, s tim da, zbog specifičnosti dijela posla, prethodni dio posla treba obaviti vještak geodetske struke, pa bi se zapravo radilo o kombiniranom vještačenju vještaka za elektrotehniku i telekomunikacije i vještaka geodetske struke, slijedom čega predlaže da sud dopuni rješenje o vještačenju te odredi da se provede kombinirano vještačenje po vještaku za elektrotehniku i telekomunikacije i vještaku geodetske struke.

25. Sud je navode vještaka o nemogućnosti izrade nalaza i mišljenja zbog nedostatka stručnih znanja izvan onih za koje je ovlašteni sudski vještak, ocijenio u cijelosti utemeljenim, logičnim i obrazloženim, a što posredno priznaje i sama tužiteljica naknadno predlažući da se provede kombinirano vještačenje po vještaku za elektrotehniku i telekomunikacije i vještaku geodetske struke.

26. Sud je prijedlog tužiteljice da se provede kombinirano vještačenje po vještaku za elektrotehniku i telekomunikacije i vještaku geodetske struke odbio raspravnim rješenjem od 27. siječnja 2026. obzirom je prethodni postupak zaključen, a tužiteljica prije zaključenja istog nije predložila provođenje istog, pa je tužiteljica prekludirana u predlaganju izvođenja novih dokaza sukladno čl. 299. ZPP-a.

27. Slijedom svega navedenog pod točkama 23. do 26. obrazloženja ove presude, sud je stava da tužiteljica nije dokazala osporenu visinu tužbenog zahtjeva, a što je bila dužna sukladno odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a.

28. Obzirom je sud u cijelosti prihvatio prigovor tuženika u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, o drugim prigovorima tuženika nije odlučivao, te je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka I. izreke ove presude).

29. Nadalje, o troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a kao i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife).

30. Stoga je tuženiku, kao potrebne za vođenje parnice u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), sastava podneska od 11. svibnja 2018. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/4 Tarife), sastava podneska od 15. travnja 2020. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu od 25. ožujka 2022. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), zastupanja na ročištu za objavu presude od 5. svibnja 2022. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), sastava odgovora na žalbu od 17. lipnja 2022. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 10/6 Tarife), sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije od 31. siječnja 2023. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 10/6 Tarife), sastava podneska od 18. srpnja 2025. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištu od 24. srpnja 2025. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), zastupanja na ročištu od 27. siječnja 2026. u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), zastupanja na ročištu za objavu presude od 20. veljače 2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), a sve uvećano za PDV-e.

Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na žalbu za koju nije naveo u kojem iznosu istu potražuje, budući takav zahtjev nije određen u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZPP-a. Naime, sud nije ovlašten stranci dosuditi trošak ukoliko ne raspolaže točnim iznosom koliko taj trošak iznosi, s obzirom da sud sudi u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, tuženiku su dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 10.312,50 eura, te je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 20. veljače 2026.

Sudac:

Lovre Sardelić

Viši sudski savjetnik - specijalist:

Domagoj Klinžić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1) tužitelju po pun

2) tuženiku po pun

3) kal