Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-2656/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Tatjani Starčević, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Rijeke , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 10. studenog 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 20. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovor o kreditu broj: 628-50-4184654 od 14.06.2007. godine, potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Banić iz Rijeke, Korzo 4, dana 02.07.2007. godine, broj ovjere: OV - 8677/2007;OV-8678/2007, sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, i tužitelja ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije Rijeka, Janka Polić Kamova 85), kao korisnika kredita te ĐI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa], kao založnog dužnika, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

- sadržane u dijelu odredbe članka 1. /prvo/ (IZNOS KREDITA) Ugovora, koja glasi:

“Kunska protuvrijednost CHF 123.900,00 (stodvadesettritisućedevetsto švicarskih franaka) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.”

- sadržane u dijelu odredbe članka 2. /drugo/ (KAMATNA STOPA) Ugovora, koja glasi:

“ …………….., promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.”

- u dijelu odredbe članka 7. /sedmo/ stavak 1. (NAČIN OTPLATE) Ugovora, koja glasi:

“Kredit se otplaćuje se u 336 (tristotridesetšest) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje Korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.”

- u dijelu odredbe članka 8. /osmo/ OSIGURANJE NAPLATE, Ugovora, koja glasi:

“….i to za iznos kunske protuvrijednosti CHF 123.900,00 (stodvadesettritisućedevetsto švicarskih franaka) obračunate po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine,…………,promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,………..”

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužitelju ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.827,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od 01.12.2007. do 31.12.2007. godine teku po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015 . pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1 .1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

-na iznos od 29,85 EUR počam od dana 30.11.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,84 EUR počam od dana 31.12.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,84 EUR počam od dana 31.01.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,83 EUR počam od dana 29.02.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,82 EUR počam od dana 31.03.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 29,82 EUR počam od dana 30.04.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,43 EUR počam od dana 31.05.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,42 EUR počam od dana 30.06.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,42 EUR počam od dana 31.07.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,41 EUR počam od dana 31.08.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,40 EUR počam od dana 30.09.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,39 EUR počam od dana 31.10.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,38 EUR počam od dana 31.11.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,37 EUR počam od dana 31.12.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,36 EUR počam od dana 17.02.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,35 EUR počam od dana 28.02.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,34 EUR počam od dana 31.03.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,32 EUR počam od dana 30.04.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,32 EUR počam od dana 31.05.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,31 EUR počam od dana 30.06.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,29 EUR počam od dana 31.07.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,28 EUR počam od dana 31.08.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,26 EUR počam od dana 30.09.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,25 EUR počam od dana 31.10.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,23 EUR počam od dana 30.11.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,22 EUR počam od dana 31.12.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,21 EUR počam od dana 31.01.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,19 EUR počam od dana 28.02.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,17 EUR počam od dana 31.03.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,15 EUR počam od dana 30.04.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,14 EUR počam od dana 31.05.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,12 EUR počam od dana 30.06.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 59,10 EUR počam od dana 31.07.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,81 EUR počam od dana 31.08.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,80 EUR počam od dana 30.09.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,80 EUR počam od dana 31.10.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,80 EUR počam od dana 31.11.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,79 EUR počam od dana 31.12.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,78 EUR počam od dana 31.01.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,78 EUR počam od dana 28.02.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,77 EUR počam od dana 31.03.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,77 EUR počam od dana 30.04.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,77 EUR počam od dana 31.05.2011. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužitelju ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 10.674,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od 01.09.2007. pa do 31.12.2007. teku po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023., pa do 29.12.2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznose kako slijedi:

-na iznos od 7,66 EUR počam od dana 31.08.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 1,32 EUR počam od dana 30.09.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 0,54 EUR počam od dana 31.10.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 5,42 EUR počam od dana 30.11.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 3,38 EUR počam od dana 31.12.2007. godine pa do isplate,

-na iznos od 10,50 EUR počam od dana 31.01.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,41 EUR počam od dana 29.02.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 21,11 EUR počam od dana 31.03.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,04 EUR počam od dana 30.04.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 6,91 EUR počam od dana 31.05.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,72 EUR počam od dana 30.06.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 4,66 EUR počam od dana 31.07.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 5,01 EUR počam od dana 31.08.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 9,20 EUR počam od dana 30.09.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 40,90 EUR počam od dana 31.10.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 19,66 EUR počam od dana 30.11.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 46,66 EUR počam od dana 31.12.2008. godine pa do isplate,

-na iznos od 50,81 EUR počam od dana 17.02.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 52,69 EUR počam od dana 28.02.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 47,53 EUR počam od dana 31.03.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 48,51 EUR počam od dana 30.04.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 40,61 EUR počam od dana 31.05.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 34,79 EUR počam od dana 30.06.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 36,34 EUR počam od dana 31.07.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 39,41 EUR počam od dana 31.08.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 39,14 EUR počam od dana 30.09.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 36,04 EUR počam od dana 31.10.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 41,87 EUR počam od dana 30.11.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 46,54 EUR počam od dana 31.12.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 53,18 EUR počam od dana 31.01.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 51,66 EUR počam od dana 28.02.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 60,67 EUR počam od dana 31.03.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 58,96 EUR počam od dana 30.04.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 62,30 EUR počam od dana 31.05.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 91,14 EUR počam od dana 30.06.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 85,21 EUR počam od dana 31.07.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 107,54 EUR počam od dana 31.08.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 101,02 EUR počam od dana 30.09.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 90,53 EUR počam od dana 31.10.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 112,67 EUR počam od dana 30.11.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 140,83 EUR počam od dana 31.12.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 120,89 EUR počam od dana 31.01.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 127,89 EUR počam od dana 28.02.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 119,00 EUR počam od dana 31.03.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 120,59 EUR počam od dana 30.04.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 158,35 EUR počam od dana 31.05.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 160,02 EUR počam od dana 30.06.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 191,17 EUR počam od dana 31.07.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 175,16 EUR počam od dana 31.08.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 157,65 EUR počam od dana 30.09.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 155,77 EUR počam od dana 31.10.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 154,42 EUR počam od dana 30.11.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 162,78 EUR počam od dana 31.12.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 170,06 EUR počam od dana 31.01.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 171,04 EUR počam od dana 29.02.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 166,00 EUR počam od dana 31.03.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 169,40 EUR počam od dana 30.04.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 171,73 EUR počam od dana 31.05.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 167,81 EUR počam od dana 30.06.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 168,84 EUR počam od dana 31.07.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 165,90 EUR počam od dana 31.08.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 159,56 EUR počam od dana 30.09.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 166,32 EUR počam od dana 31.10.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 169,57 EUR počam od dana 30.11.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 167,29 EUR počam od dana 31.12.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 154,54 EUR počam od dana 31.01.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 165,37 EUR počam od dana 28.02.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 166,32 EUR počam od dana 31.03.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 162,07 EUR počam od dana 30.04.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 148,86 EUR počam od dana 31.05.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 148,52 EUR počam od dana 30.06.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 151,77 EUR počam od dana 31.07.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,97 EUR počam od dana 31.08.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 164,18 EUR počam od dana 30.09.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 160,46 EUR počam od dana 31.10.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 163,09 EUR počam od dana 30.11.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 166,08 EUR počam od dana 31.12.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 145,85 EUR počam od dana 31.01.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 149,26 EUR počam od dana 28.02.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 148,14 EUR počam od dana 31.03.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 144,37 EUR počam od dana 30.04.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 143,16 EUR počam od dana 31.05.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 143,71 EUR počam od dana 30.06.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 147,99 EUR počam od dana 31.07.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 151,59 EUR počam od dana 31.08.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 150,84 EUR počam od dana 30.09.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 153,96 EUR počam od dana 31.10.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,07 EUR počam od dana 30.11.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 154,83 EUR počam od dana 31.12.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,53 EUR počam od dana 31.01.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,53 EUR počam od dana 28.02.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,53 EUR počam od dana 31.03.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,53 EUR počam od dana 30.04.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,53 EUR počam od dana 31.05.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,53 EUR počam od dana 30.06.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,53 EUR počam od dana 31.07.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,53 EUR počam od dana 31.08.2015. godine pa do isplate,

-na iznos od 156,53 EUR počam od dana 30.09.2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba Ugovor o kreditu broj:628-50-4184654 od 14.06.2007. godine, potvrđen po javnom bilježniku Miroslavu Banić iz Rijeke, Korzo 4, dana 02.07.2007. godine, broj ovjere: OV - 8677/2007;OV-8678/2007, sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, i tužitelja ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije Rijeka, Janka Polić Kamova 85), kao korisnika kredita, te ĐI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) [adresa], kao založnog dužnika, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, i u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:

-odredba članka 9. /deveto/ PROMJENA VALUTNA KAUZULE Ugovora, koja glasi:

“Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije.

Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu kauzulu u EUR, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.

Kreditor je ovlašten, ukoliko ocijeni da bi zbog promjene valute sredstava osiguranja provedena i njegovu korist izgubila na vrijednosti, prethodno zatražiti od Korisnika kredita da mu dostavi ili u njegovu korist provede dodatna osiguranja.

Promjena valutne klauzule sukladno ovom članku podliježe plaćanju naknade sukladno Odluci o visini naknada za usluge Kreditora.”

- u dijelu odredbe članka 10. /deseto/ OSTALI UVJETI Ugovora, koja glasi:

“Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.

Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom.”

- u dijelu odredbe članka 12. /dvanaesto/ OVRŠNA KLAUZULA Ugovora, koja glasi:

“Ugovorne strane su suglasne da je Kreditor ili javni bilježnik kojeg odredi Kreditor ovlašten naknadno odrediti visinu tražbine Kreditora do iznosa glavnice kredita, uvećano za pripadajuće kamate, naknade i troškove, kao i vrijeme dospijeća tražbine.

Kreditor je ovlašten po svom izboru naknadno odrediti da li će sam određivati visinu tražbine i njezino dospijeće ili će to učiniti javni bilježnik kojeg odredi Kreditor, kao treća osoba.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.253,09 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 20. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom dana 14. lipnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj 628-50-4184654 solemniziran po javnom bilježniku Miroslavu Baniću. Predmetnim ugovorom da mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 123.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 336 jednakih mjesečnih anuiteta, kao i da je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama banke koja na dan sklapanja iznosi 4,95 % godišnje. Naveo je da su odredbe predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom se plaćanje glavnice vezuje za CHF te u članku kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetni. Naveo je da sklapanje ugovora o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovaranje redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj i tuženik nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope i da su protivni pozitivnim propisima Republike Hrvatske, a time i ništetni. Naveo je da ga tuženik prilikom sklapanja predmetnog kredita nije kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule već mu je naprotiv nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Naveo je da je tuženik prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti ugovornih stranaka kao i jednakosti činidbi, a sve navedeno da je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka isključivo na teret tužitel ja. Naveo je da je da mu je nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te je obveza tuženika bila da ugovorenu valutnu klauzulu o riziku promjene tečaja je morao prezentirati na način da on kao potrošač istu može formalno razumjet i. Sa svima ranije navedenim da je u sudskom postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12. Naveo je da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica i anuiteti vežu za tečaj CHF. Naveo je da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica veže za valutu CHF, a on kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora da nije bio valjano informiran o riziku koji za sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnom utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim se glavnica i anuitetu vežu za tečaj CHF. Naveo je da nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju da je između parničnih stranaka dana 5. veljače 2016. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 ugovor o kreditu broj 628-50-4184654 kojim ugovorom je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit s valutnom klauzulom. Međutim predmetnom konverzijom da nije obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan. Na kraju je naveo da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj kamatnoj stopi od 4,95 % godišnje kao i pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute prema srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF te pravo na razliku u glavnici nakon izvršene konverzije.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 10. lipnja 2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno uredio tužbeni zahtjev u točki II. i III., odnosno napravio je preinaku tužbe kojoj se tuženik protivio na ročištu dana 9. srpnja 2026. te je istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te da je nesporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 628 -50- 4184654 od 14. lipnja 2007. i da je nesporno da su stranke 05. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV-901/2016 čime da je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom. Naveo je da treba naglasiti da se postupak u kojem su donesene presude na koje se u svojoj tužbi poziva tužitelj vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što da je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda sudovi da nisu utvrđivali činjenice o kojima eventualno ovisi utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene posljedično tome ništetne. Naveo je da iz samog obrazloženja presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenja odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te potom eventualno osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u predmetnom postupku pa da je na tužitelju teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne. Naveo je da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1. i članku 7. jasna, uočljiva i razumljiva te da iz navedenih odredbi proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva te da iz članka 1. ugovora i članka 7. ugovora je tužitelju već u samoj odredb i ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Naveo je da su tužitelju prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizik vezanja kredita uz va lutu CHF te da u trenutku zaključenja predmetnog ugovora ugovaranje valutne klauzule nije predstavljalo nikakvu novinu pa da su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili opće poznati. Naveo je da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika pa da je nedvojbeno da je solemnizacijom javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan, razumljiv te da održava njihovu pravu volju. Naveo je da glede elementa procjene nepoštenosti ugovorne odredbe je potrebno naglasi ti da niti on niti tužitelj nisu mogli objektivno znati točne ukupne troškove predmetnog kredita s osnove promjene tečaja valute budući da nije moguće dugoročno unaprijed znati kretanja vrijednosti valute te da je jedino što je važno je da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da su sve valute podložne promjenama te da će se shodno tome mijenjati i troškovi kredita. Naveo je da je tužitelj imao utjecaja na sadržaj samog ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli jer su stranke pregovarale o navedenom te da on uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule, a potom da se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita odabere jedna od mogućih opcija. Naveo je da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naveo je da činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute da se nije mogla predvidjeti u trenutku zaključenja ugovora, a uzrok tome da se ne nalazi u njegovom postupanju niti da je on ostvario ikakav dodatan profit. Naveo je da što se tiče ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ista da je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naveo je da je člankom 2. i člankom 10. predmetnog ugovora tužitelj pristao na sve što nije regulirano tim ugovorom da se primjenjuju opći akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog ugovora. Naveo je da je on pošteno i savjesno donosio odluke o promjenama kamatnih stopa te da je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja s time da tužitelj nikada nije imao prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te da je očito s istima bio suglasan. Naveo je da je on mijenjao kamatne stope samo kada je za to imao opravdani razlog, te da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu prihvatio promjenu predmetnih Općih uvjeta, a u kojima su utvrđeni egzaktni parametri o kojima ovisi promjena kamatnih stopa. Naveo je da je postupio sukladno izmijenjenoj odredbi članka 11. a stavak 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju te smanjio kamatnu stopu na način da je od 01. siječnja 2014. iznosila 3,23% godišnje. Naveo je da je tužitelj svakako kao razumno dobro informiran, razumno pažljiv i oprezan potrošač mogao razumjeti i shvatiti značenje i promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule, a čiji uvjeti da su mu obrazloženi prilikom zaključenja ugovora o kreditu te da je tužitelj svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope kao i rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći. Naveo je da osporava pravo tužitelja na potraživanje bilo kakve isplate te da treba imati na umu da su stranke zaključile Dodatak broj KONV- 01/16 čime da je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Provedenom konverzijom da je početno odobrena glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunata u protuvrijednost u EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te su umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate kamatne stope koje su primjenjivane na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR. Konverzijom kredita da je prestala obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice u visini od 29.927,63 EUR te da sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate u protuvrijednosti EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Naveo je da hipotetski kada bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao valutne klauzule da je notorno da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnova promjene tečaja i valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u EUR-ima. Naveo je da se naglašava da tužitelj nije morao pristati na konverziju međutim da je on imao zakonsku obvezu odnosno morao je ponuditi konverziju koju tužitelj nije bio obvezan prihvatiti te da je tužitelju dostavljen izračun konverzije prije zaključenja dodatka i da tužitelj nije isticao nikakve primjedbe te na takav obračun pristao. Naveo je da se u cijelosti osporava potraživanje s osnova tijeka kamata jer da on ni u jednom trenutku nije bio nepošten budući je postupao u skladu s tada važećim zakonskim odredbama u skladu s općim uvjetima kao sastavnim dijelom ugovora. Na kraju je naveo da ističe prigovor zastare potraživanja.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 628-50-4184654 od 14. lipnja 2007., Dodatak broj KONV-01/2016, otplatni plan, zahtjev za kredit, poziv tuženika tužitelju od 15/01/2016, izračun konverzije uz novi otplatni plan, ostalu dokumentaciju koju je tuženik dostavio na CD- u, saslušao je tužitelja kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 628-50-4184654, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kred ita sklopili istoga i to dana 14. lipnja 2007. na iznos od 123.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Utvrđeno je da je rok otplate bio 336 mjeseci.

3.2. U dijelu sporne odredbe čl.7 predmetnog Ugovora ugovoreno je “Kredit se otplaćuje se u 336 (tristotridesetšest) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji Kreditor uručuje Korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.”

3.3. Nadalje u dijelu sporne odredbe čl.2 navodi se “ ….. promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.”, u dijelu sporne odredbe čl.1 navodi se „Kunska protuvrijednost CHF 123.900,00 (stodvadesettritisućedevetsto švicarskih franaka) po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.”, dok se u dijelu sporne odredbe čl. 8 navodi “….i to za iznos kunske protuvrijednosti CHF 123.900,00 (stodvadesettritisućedevetsto švicarskih franaka) obračunate po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine,…………,promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,….”

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,95%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 25.7.2007 do 1.11.2007 iznosila 4,95% godišnje, 1.11.2007 do 1.5.2008 iznosila je 5,45% godišnje, od 1.5.2008 do 1.8.2010 iznosila je 5,95% godišnje, od 1.8.2010 do 1.6.2011. iznosila je 5,00% godišnja, 1.6.2011 do 1.1.2014. iznosila je 4,75% te je od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

5. U svom nalazu i mišljenju od 11. travnja 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je na ime kamata, do konverzije kredita više platio iznos od 1.827,70 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj da je na ime kamata, do konverzije kredita manje platio iznos od 3.087,45 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika, više platio 10.674,07 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je, na ime tečajnih razlika, manje platio 0,00 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 5.221,09 € . Dakle, tuženik da je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj da je svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 3.783,72 € na dan 30.09.2015. Zakonske zatezne kamate na sve u nalazu utvrđene pojedinačne više plaćene iznose s osnova preplate kamate (1) i preplate tečaja (3), počev od dana svake pojedine uplate pa do dana izvršene konverzije 30.09.2015 da iznose 5.140,64 €. Tuženik da je proveo konverziju tužiteljeva kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1,3 i 5. Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) da nije sadržan u iznosima preplate po kamati i preplate na ime tečajnih razlika.

5.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenja, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 2. svibnja 2025.

5.2. U svom očitovanju u podnesku od dana 31. listopada 2025. stalni sudski vještak Tomislav Prpić naveo je da tuženik prigovora Nalazu i mišljenju te iznosi prije svega prigovore pravne prirode, u koje da ne može ulaziti. Nema konkretnih primjedbi na matematičke izračune, već na očitovanja, o konverziji. „Tuženik je proveo konverziju tužiteljeva kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1,3 i 5. Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) nije sadržan u iznosima preplate po kamati i preplate na ime tečajnih razlika.“ Dakle, da se prije svega radi o matematičkom razlikovanju, tj. o dvije matematike - jednoj kada govorimo o usporedbi sa simuliranim EUR kreditom definiranim u konverziji i drugoj – usporedbi sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, a do trenutka provedbe konverzije, ne ulazeći pri tome ni u kakva pravna tumačenja bilo kojega od navedenih postupaka, već čisto predočiti matematičko razlikovanje. Naveo je da ostaje pri svome Nalazu i mišljenju u cijelosti te da ne ulazi u dijelove koji su pravne prirode.

6. Tužitelj je u svome iskazu naveo da je namjena sredstava predmetnog kredita bila stambeni kredit te da nije davao u najam ili zakup predmetni stan i da na adresi predmetne nekretnine nije imao registrirano kakvo trgovačko društvo, , da je to stan u kojem živi. Naveo je da je izvršio konverziju i da je dobio obračun prije sklapanja aneksa.

7. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u djelomično osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 14. lipnja 2007. zaključen ugovor o kreditu br. 628- 50/4184654 predmet kojeg je iznos od 123.900,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 336 mjeseci.

9. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,95% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.2 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

10. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od studenog 2007. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,95% povisivao tako da je kamatna stopa iznosila od 1.11.2007 do 1.5.2008 iznosila je 5,45% godišnje, od 1.5.2008 do 1.8.2010 iznosila je 5,95% godišnje, od 1.8.2010 do 1.6.2011. iznosila je 5,00% godišnja, 1.6.2011 do 1.1.2014. iznosila je 4,75% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

11. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.1, čl.2., čl.7 i čl.8 ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju od kolovoza 2007. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule, s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelj od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 1.827,70 EUR-a te iznosa od 10.674,07 EUR-a također sporna.

12. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 14. lipnja 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

13. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

15. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

16. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

17. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

18. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

20. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.1, čl.2 čl.7 i čl.8 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

21. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

22. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 4-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 4-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 4-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

24. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 4-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 4- tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl.126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

26. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te kojima je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

29. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

30. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

31. O sadržaju odredbi u čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007 kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba u čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

32. Naime sporna odredba čl.2 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,95% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,95%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dio odredbe čl.7 u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora te valutnu klauzulu vezanu za CHF ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

33. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 14. lipnja 2007. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

34. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

35. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.1., čl.2, čl.7 i čl.8 među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

36. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

37. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.1., čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

38. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

39. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

40. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.2 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba. Navedeno vrijedi i za sadržaj odredbe čl.1, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od dana 14. lipnja 2007.

41. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da su odredbe u čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007. predstavljaju u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

42. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

43. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.1., čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 Ugovora time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

44. Kako je tuženik u razdoblju od kolovoza 2007. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 1.827,70 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te iznos od 10.674,07 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok ga tuženik u cijelosti osporava u podnesku od dana 2. svibnja 2025., nezadovoljan zadaćom koju je sud odredio knjigovodstvenom vještaku, valja odgovoriti da su prigovori tuženika pravne prirode, a o čemu se dopunski očitovao i vještak te da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku, a pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, t j. 4,95% godišnje, s time da će se naknadno biti obrazloženo u odnosu na druge tuženikove prigovore, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju odlučiti kao u toč. II. i III. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

45. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.1, čl.2, čl.7 i čl.8 ugovora kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od kolovoza 2007. pa do rujna 2015.

46. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je dana 05. veljače 2016. sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 625-50-4184654.

47. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

48. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ogranič iti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

49. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

50. Tuženik tvrdi te i u očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka navodi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

51. Pored navedenog, valja navesti da je stalni sudski vještak Tomislav Prpić u svom nalazu i mišljenju izričito naveo da je tuženik je proveo konverziju tužiteljeva kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditima podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u točkama 1, 3 i 5. Nepriznati iznos umanjenja glavnice (razlika glavnice) nije sadržan u iznosima preplate po kamati i preplate na ime tečajnih razlika.

52. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je na ime kamata, do konverzije kredita manje platio iznos od 3.087,45 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje platio 0,00 €. Međutim stav je ovoga suda da se ne radi o iznosima na naknadu kojih bi tuženik kao kreditor imao pravo.

52.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelju po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita , kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita . Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

52.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike i negativne razlike po kamatnoj stopi.

52.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika i iznose negativnih razlika po kamatnoj stopi umanjivati pretplate tužitelja.

52.4. Podredno valja navesti da iako tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja, da je stav ovoga suda da tuženik niti ne može izjaviti prigovor prijeboja u ovoj fazi postupka jer se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. (VSRH Rev 549/23).

53. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

53.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

53.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 12. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od kolovoza 2007. pa do rujna 2015., to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

54. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužitelj kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonio nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

55. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatka broj KONV-01/2016 sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

56. Što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, a koju preinaku je tužitelj napravio u podnesku od dana 10. lipnja 2025., valja navesti da je ista učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim stav je ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 2 ZPP-a s obzirom da je tužitelj tek nakon knjigovodstvenog vještačenja mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu, a pored navedenog ista je svrsishodna u smislu odredbe članka 190 stavak 3 ZPP-a za konačno rješenje odnosa među parničnim strankama, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

57. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

58. Tuženik je na ročištu dana 18. srpnja 2024. odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka OI, dok što se pitanja koja je sud zabranio punomoćniku tuženika na ročištu dana 10.11.2025., a koja su se odnosila na pregovaranje prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, valja navesti da da ovaj sud smatra da navedena pitanja odnosno odgovori na ista tužitelja nisu odlučni za razrješenje ove prave stvari budući se i VSRH u svojoj odluci pod posl.br. Rev 3142/18 izjasnio o provođenja personalnih dokaza na navedene okolnosti u predmetima kao što je konkretan.

59. U odnosu na utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba čl.9, čl.10 i čl.12 predmetnog Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2007., valja navesti da tužitelj ni sa čim nije dokazao da je Ugovor o kreditu ništetan i u tim dijelovima, a u tom dijelu je teret dokaza bio upravo na tužitelju u smislu čl. 221a ZPP- a budući da pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nemaju učinak na opisane ugovorne odredbe , slijedom čega je tužitelj odbijen s tim dijelom tužbenog zahtjeva, kao u točki IV. izreke presude.

60. Kako je to ranije navedeno tužitelj je podneskom od dana 10. lipnja 2025. povukao dio tužbenog zahtjeva te je tuženik u podnesku od dana 9. srpnja 2025. pristao na povlačenje, međutim zatražio je parnični trošak na povučeni dio.

60.1. Za odluku o zahtjevu za razmjernu naknadu troškova uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva (djelomičnog povlačenja tužbe) mjerodavno je pravilo o posebnim slučajevima dužnosti naknade troškova po načelu culpae (čl. 158. ZPP), kojim je između ostalog propisano da je troškove postupka dužan tužitelju naknaditi tuženik, ako tužitelj povuče tužbu zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (članak 158. stavak 2. ZPP).

60.2. Navedeno pravilo, kao i ostala pravila o parničnim troškovima, primjenjuje se u skladu s principima na kojima se temelje, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da je za sud zadržano da u svakoj konkretnoj parnici ocjeni je li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravilu narušava ravnoteža između interesa stranaka, odnosno bi li donesena odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjera teret za stranku (u konkretnom slučaju potrošača) koja svojim držanjem nije dala povoda za parnicu ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koje se mogu pripisati tuženiku.

60.3. Budući da je tuženik svojim držanjem prije i izvan parnice povrijedio subjektivna prava tužitelja (potrošača) zbog kojih se parnica vodi od prosinca 2019., da je tijekom parnice neosnovano osporavao restitucijski tužbeni zahtjev, da tuženik iako je mogao s obzirom na djelatnost kojom se bavi, nije niti uvjetno prezentirao svoj obračun razlike u anuitetima po osnovi valutne klauzule i na taj način even tualno smanjio troškove parnice koja se vodi radi zaštite potrošača, da se dio smanjenog zahtjeva odnosi na neznatni dio postavljenog zahtjeva, da vezano za smanjeni dio restitucijskog zahtjeva, tuženik nije imao nikakve posebne troškove, to tuženiku u smislu navedenog i po stavu ovoga suda ne pripada pravo na razmjeran dio troška od tužitelja, samo zato što je tužitelj u zaštiti svojih potrošačkih prava smanjio restitucijski dio zahtjeva.

60.4. Također, iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C - 224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

61. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na četiri ročišta i to dva u iznosu od 200,00 eura za svako i dva u iznosu od 100,00 eura za svako (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja četiri podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 Tarife), kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 600,00 eura te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura , dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 2.253,09 eura.

61.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Rijeci, 20. veljače 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika