REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-2700/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. listopada 2025. godine u nazočnosti tužitelja, zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 41850-4147009 od 29.05.2007.g. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule CHF isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.130,53 EUR i to sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje; od 1.siječnja 2008.godine pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 1.kolovoza 2015.godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koja teče na iznos od:

- 0,02 EUR od 23.7.2007. godine do isplate,

- 0,56 EUR od 23.7.2007. godine do isplate,

- 0,02 EUR od 30.10.2007. godine do isplate,

- 1,33 EUR od 26.12.2007. godine do isplate,

- 2,34 EUR od 23.1.2008. godine do isplate,

- 4,07 EUR od 29.2.2008. godine do isplate,

- 1,47 EUR od 26.3.2008. godine do isplate,

- 0,46 EUR od 19.4.2008. godine do isplate,

- 1,78 EUR od 23.5.2008. godine do isplate,

- 1,09 EUR od 25.8.2008. godine do isplate,

- 9,77 EUR od 22.9.2008. godine do isplate,

- 3,95 EUR od 27.10.2008. godine do isplate,

- 11,35 EUR od 24.11.2008. godine do isplate,

- 12,49 EUR od 24.12.2008. godine do isplate,

- 13,00 EUR od 23.1.2009. godine do isplate,

- 11,70 EUR od 24.2.2009. godine do isplate,

- 11,97 EUR od 24.3.2009. godine do isplate,

- 9,79 EUR od 23.4.2009. godine do isplate,

- 8,18 EUR od 28.5.2009. godine do isplate,

- 8,61 EUR od 29.6.2009. godine do isplate,

- 9,45 EUR od 27.7.2009. godine do isplate,

- 9,38 EUR od 27.8.2009. godine do isplate,

- 8,52 EUR od 28.9.2009. godine do isplate,

- 10,13 EUR od 22.10.2009. godine do isplate,

- 11,42 EUR od 26.11.2009. godine do isplate,

- 13,26 EUR od 28.12.2009. godine do isplate,

- 12,84 EUR od 28.1.2010. godine do isplate,

- 15,33 EUR od 25.2.2010. godine do isplate,

- 14,86 EUR od 26.3.2010. godine do isplate,

- 15,78 EUR od 26.4.2010. godine do isplate,

- 23,75 EUR od 28.5.2010. godine do isplate,

- 22,11 EUR od 23.6.2010. godine do isplate,

- 27,13 EUR od 27.7.2010. godine do isplate,

- 25,39 EUR od 30.8.2010. godine do isplate,

- 22,61 EUR od 30.9.2010. godine do isplate,

- 28,49 EUR od 28.10.2010. godine do isplate,

- 35,97 EUR od 29.11.2010. godine do isplate,

- 30,67 EUR od 30.12.2010. godine do isplate,

- 32,53 EUR od 28.2.2011. godine do isplate,

- 30,17 EUR od 31.3.2011. godine do isplate,

- 30,59 EUR od 29.4.2011. godine do isplate,

- 40,62 EUR od 31.5.2011. godine do isplate,

- 41,60 EUR od 30.6.2011. godine do isplate,

- 49,79 EUR od 22.8.2011. godine do isplate,

- 45,51 EUR od 22.9.2011. godine do isplate,

- 40,81 EUR od 22.9.2011. godine do isplate,

- 39,90 EUR od 24.10.2011. godine do isplate,

- 39,54 EUR od 12.12.2011. godine do isplate,

- 41,76 EUR od 16.1.2012. godine do isplate,

- 43,69 EUR od 13.2.2012. godine do isplate,

- 43,95 EUR od 12.3.2012. godine do isplate,

- 42,61 EUR od 6.4.2012. godine do isplate,

- 43,51 EUR od 11.5.2012. godine do isplate,

- 44,13 EUR od 15.6.2012. godine do isplate,

- 43,09 EUR od 16.7.2012. godine do isplate,

- 43,36 EUR od 11.8.2012. godine do isplate,

- 42,59 EUR od 10.9.2012. godine do isplate,

- 40,90 EUR od 11.10.2012. godine do isplate,

- 42,70 EUR od 12.12.2012. godine do isplate,

- 43,56 EUR od 10.1.2013. godine do isplate,

- 42,95 EUR od 11.2.2013. godine do isplate,

- 39,57 EUR od 22.3.2013. godine do isplate,

- 42,44 EUR od 22.3.2013. godine do isplate,

- 647,62 EUR od 22.3.2013. godine do isplate.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.472,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 7.lipnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su stranke Ugovor o kreditu broj 418-50-4147009 dana 29.05.2007.g. Temeljem tog ugovora tuženik da je odobrio kredit u iznosu od 11.812,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj napominje da predmetni kredit nije konvertiran. Predmetnim ugovorom o kreditu da su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (dalje: CHF). Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa da predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Naime, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču da je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule. Tužitelju kao prosječnom potrošaču da nije bio poznat rizik tečaja CHF, a da on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, stoga da je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje da činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), tužitelj ističe kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, ali da to ne znači ujedno da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknadu) predmetnim ugovorom da uopće nije određena, već da je isključivo ovisila o aktima tuženika, odnosno dužnu činidbu da je mogao izračunati samo tuženik. Tužitelj napominje da je u odnosu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a. Vrhovni sud RH da je po podnesenim revizijama banaka donio odluku posl.br.Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH, o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada), tužitelj da ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora sukladno čl.323.st.1.ZOO-a. Svojim podneskom od 30.rujna 2024.godine tužitelj precizira svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi:

„I.Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj 41850-4147009 od 29.05.2007.g. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 2.182,05 EUR-a“ Tužitelj potražuje i zakonske zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose i precizno iskazuje te iznose sa danom od kada kamate na taj iznos teku. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su stranke dana a29.05.2007.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-4147009 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 11.812,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega da proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa da tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti da je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj da je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, da preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nadalje, da su neosnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer da je čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer da konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut da bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tuženik ističe prigovor zastare, poziva se na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

3. Svojim podneskom od dana 18.kolovoza 2025.godine, nakon izvedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude.

4. U svom podnesku od dana 27.kolovoza 2025.godine tuženik navodi da da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita u iznosu od ukupno 3,00 EUR. Tuženik navodi da tužitelj nije ni dokazao da je platio ikakvu naknadu, ulaznu ili izlaznu, niti da je financijski vještak to utvrdio. Navodi da se protivi povlačenju tužbe u dijelu zahtjeva, iz podneska tužitelja od 18.kolovoza 2025.godine. Sud je stava da se u ovom slučaju radi o uređenju odnosno preciziranju tužbenog zahtjeva, a ne o povlačenju tužbe u tom dijelu zahtjeva, pa protivljenje tuženika ne proizvodi pravni učinak da tog uređenja zahtjeva nije bilo. Dakle, sud odlučuje po posljednjem postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja.

5. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 4147009 od 29.svibnja 2005.godine sa svom pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc. Ines Lozić te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

6. Stranke su popisale parnični trošak.

7. Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u pogledu ugovorene valutne klauzule u CHF te isplatu više plaćenog iznosa temeljem ništetnih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 29.svibnja 20055.godine, a koje se odnose na nezakonito ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF. Nije sporno da ovaj ugovor nije konvertiran.

9. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 29.svibnja 2007.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 11.812,00 CHF sa rokom otplate od 7 godina, radilo se namjenskom kreditu za kupnju vozila od određene auto kuće. Vezano za predmetni pravni posao tužitelj ima status potrošača. Ugovorena je otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu, mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan plaćanja. Nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

10. Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu kupnje motocikla i to isključivo za osobne potrebe, u autokući Pribudić – Borčić da je pronašao motocikl koji je htio kupiti – Yamaha 660, navodi da mu je trebao kredit da može kupiti ovaj motocikl, navodi da ga je upravo autokuća poslala u banku – tuženika jer su sa njima surađivali, da on nije prije bio klijent te banke te navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio u radnom odnosu u društvu Lavčević Split, navodi da mu je banka – tuženik ponudila samo ovaj kredit vezan za valutu CHF te da su naveli da je to povoljan kredit te da je on ovaj kredit mogao ili podići ili ne i na taj način odustati od kupnje motocikla. U to vrijeme da nije bilo razloga sumnjati u ovu valutu, navodi da je kredit podigao i početna rata da je bila cca 700,00 kn mjesečno, to da je mogao plaćati, ali kako je rata stalno rasla i to baš odlukom same banke, pa da je tako narasla do maksimalnih 1.500,00 kn, a on je otišao u invalidsku mirovinu koja je bila 1.800,00 kn mjesečno, to da je bio prisiljen podići drugi kredit i otplatiti odnosno zatvoriti ovaj jer da stvarno nije mogao plaćati toliku ratu. Navodi da je ovaj drugi kredit, da mu se čini da je to kredit vezan za valutu EUR, podigao u tada postojećoj Dalmatinskoj banci, a predmetni kredit kod tuženika da je prijevremeno otplatio nekih godinu dana prije nego što je isti trebao isteći.

11. Iskaz tužitelja je prema mišljenju ovog suda logičan, životan i uvjerljiv i u skladu je sa ostalim izvedenim dokazima.

12. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. (primjenu iste i u ovom slučaju) kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Visoki Trgovački sud RH je presudom Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1.rujna 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine povrijedio prava i interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti… što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženici su postupali suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača. Vrhovni sud je odlukom Rev-2221/18 od 3.rujna 2019.godine odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je izjavljena protiv citirane odluke, dakle, radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo.

13. Dakle, što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

14. Stoga su ništetne odredbe Ugovora o kreditu vezane za valutu CHF, pa je radi navedenog valjalo iste utvrditi ništetnim i odlučiti kao u tč.I. izreke presude. Za navesti je da je tužitelj kao ugovorna strana i korisnik kredita upravo osoba koja je ugovor zaključila i isti otplatila, isti je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, ima status potrošača, upravo je tužitelj aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i njemu pripada cjelokupan preplaćeni iznos.

15. Temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

16. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić. Sudski vještak u svom nalazu navodi:

„Ugovor o kreditu je sklopljen dana 29.05.2007. godine, te je isplaćen dana 01.06.2007. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,95% godišnje.

Ugovorena je otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 31.07.2007., u iznosu od 172,27 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 763,93 kn, a sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Tužitelj je dana 26.03.2013. godine prijevremeno otplatio kredit.

Vještak napominje da je ugovoreno plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu), dok na otplatnom planu se navodi da je otplata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Uvidom u Prijepis knjigovodstvene kartice po kreditu razvidno je da je kreditor anuitete obračunavao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, stoga je i vještak u svom obračunu koristio ugovoreni tečaj na dan dospijeća.

U razdoblju od početka otplate kredita do prijevremene otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom.

Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.“

17. Temeljem kvalitetnog i obrazloženog nalaza sudski vještak Ines Lozić daje konačno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita iznose 2.130,53 EUR,

1. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji

je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 3,00 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 2.127,53 EUR.“

18. Sud je prihvatio vještvo sudskog vještaka dipl.oecc Ines Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, tužitelj je konačno u skladu sa tim vještvom i uredio svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci presude. Temeljem vještva sudskog vještaka, vezano za sve izvedene dokaze, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF, dakle, tuženik je tužitelju dužan isplatiti iznos od zatraženih 2.130,53 EUR. Nikakve daljnje dokaze u ovom postupku nije trebalo izvoditi, činjenično stanje je prema stavu ovog suda u potpunosti utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

19. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika nije osnovan, naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je doneseno 31.siječnja 2022.godine, određeno je da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Dakle, sve tužbe na temelju kolektivne presude u ovakvom slučaju koje su podnesene do 14. lipnja 2023. godine, su pravovremeno podnesene, u ovom slučaju tužba je podnesena dana 7.lipnja 2023.godine, prigovor zastare nije osnovan. Presudom Trgovačkog suda Zagrebu P-1401/2012, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.6.2018. u dijelu valutne klauzule CHF, okončan je spor za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača s kreditima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

20. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju i temeljem odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a pripadaju ovako zatražene kamate na svaki pojedini iznos preplate kroz utuženi period. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

22. Vezano za tzv.negativne razlike, za navesti je da je tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja niti protutužbu odnosno postavio protutužbeni zahtjev, tako da o tom i ne treba odlučiti. Svakako, takvog zahtjeva niti prigovora tuženika u ovom slučaju nema, a za navesti je i to da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja, a jasno je da se negativne i pozitivne razlike uzajamno isključuju, dakle, izračunate negativne razlike sa predmetnog osnova su za druge mjesece od ovih pozitivnih koje tužitelj potražuje. Za slučaj drugačijeg stava višeg suda, sudski vještak je po nalogu suda, radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, izračunao i ove tzv.negativne razlike i to u ukupnom iznosu od 3,00 EUR. Dakle, tuženiku ne pripadaju negativne razlike u ovom iznosu i za taj iznos sud nije ovlašten (niti tuženik ima status potrošača, a smatra da je predmetna ugovorna odredba valjana), umanjiti dosuđeno tužitelju.

23. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe, trošak sastava podneska od 18.kolovoza 2025.godine, zastupanja na ročištima održanim dana 10.travnja 2025.godine i 14.listopada 2025.godine; za svaku radnju po 100 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od ukupno 800,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 200,00 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 472,50 EUR; tako da je konačno tuženik na ime naknade cjelokupnog parničnog troška obvezan isplatiti tužitelju iznos od 1.472,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije obistinjen jer nije bio potreban za vođenje postupka. Tužitelj ima status potrošača i plaćanja sudskih pristojbi oslobođen je temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), pa sud nije obvezao tuženika da mu naknadi i trošak sudskih pristojbi, a tužitelj ovaj trošak nije niti zatražio.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika