Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3257/2023-30

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Alenu Đapiću, odvjetniku u Solinu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 25. rujna 2025. godine u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 7103739022 od 17. srpnja 2007.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 145.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 145.000,00 CHF i redovnu kamatu, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 7103739022 od 17. srpnja 2007.g. zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

III. Prihvaća se prigovor radi prebijanja istaknut od strane tuženika te se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja u iznosu od 8.934,20 EUR; dok se prigovor radi prebijanja ne prihvaća za iznos od 115,71 EUR te se utvrđuje da je u ovom dijelu prigovor radi prebijanja neosnovan odnosno da u ovom dijelu za iznos od 115,71 EUR ne postoji potraživanje tuženika spram tužitelja.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos 14.902,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% do 31.12.2007.godine; od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena; od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena; te od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koja teče na iznos od:

2,94 eura od 25.9.2007.godine do isplate,

8,37 eura od 15.11.2007. godine do isplate,

1,57 eura od 13.12.2007. godine do isplate,

14,78 eura od 15.1.2008. godine do isplate,

15,60 eura od 14.2.2008. godine do isplate,

27,34 eura od 10.3.2008. godine do isplate,

24,75 eura od 15.4.2008. godine do isplate,

10,88 eura od 14.5.2008. godine do isplate,

12,90 eura od 11.6.2008. godine do isplate,

8,00 eura od 15.7.2008. godine do isplate,

6,89 eura od 12.8.2008. godine do isplate,

8,18 eura od 10.9.2008. godine do isplate,

37,33 eura od 13.10.2008. godine do isplate,

41,08 eura od 11.11.2008. godine do isplate,

19,50 eura od 17.12.2008. godine do isplate,

70,33 eura od 15.1.2009. godine do isplate,

70,56 eura od 13.2.2009. godine do isplate,

54,62 eura od 16.3.2009. godine do isplate,

58,34 eura od 15.4.2009. godine do isplate,

59,08 eura od 15.5.2009. godine do isplate,

52,68 eura od 15.6.2009. godine do isplate,

53,79 eura od 15.7.2009. godine do isplate,

48,28 eura od 14.8.2009. godine do isplate,

57,72 eura od 15.9.2009. godine do isplate,

49,84 eura od 15.10.2009. godine do isplate,

54,75 eura od 13.11.2009. godine do isplate,

54,12 eura od 15.12.2009. godine do isplate,

67,87 eura od 15.1.2010. godine do isplate,

76,69 eura od 15.2.2010. godine do isplate,

74,78 eura od 15.3.2010. godine do isplate,

83,55 eura od 15.4.2010. godine do isplate,

99,49 eura od 14.5.2010. godine do isplate,

103,06 eura od 15.6.2010. godine do isplate,

121,95 eura od 15.7.2010. godine do isplate,

121,32 eura od 16.8.2010. godine do isplate,

160,47 eura od 15.9.2010. godine do isplate,

137,67 eura od 15.10.2010. godine do isplate,

142,94 eura od 15.11.2010. godine do isplate,

179,32 eura od 21.12.2010. godine do isplate,

169,92 eura od 15.1.2011. godine do isplate,

161,11 eura od 15.2.2011. godine do isplate,

166,44 eura od 15.3.2011. godine do isplate,

166,72 eura od 15.4.2011. godine do isplate,

183,00 eura od 15.5.2011. godine do isplate,

217,60 eura od 15.6.2011. godine do isplate,

256,97 eura od 15.7.2011. godine do isplate,

293,95 eura od 15.8.2011. godine do isplate,

227,45 eura od 15.9.2011. godine do isplate,

205,08 eura od 15.10.2011. godine do isplate,

206,57 eura od 15.11.2011. godine do isplate,

209,66 eura od 15.12.2011. godine do isplate,

228,96 eura od 15.1.2012. godine do isplate,

234,77 eura od 15.2.2012. godine do isplate,

228,44 eura od 15.3.2012. godine do isplate,

227,49 eura od 15.4.2012. godine do isplate,

230,70 eura od 15.5.2012. godine do isplate,

236,27 eura od 15.6.2012. godine do isplate,

229,32 eura od 15.7.2012. godine do isplate,

227,40 eura od 15.8.2012. godine do isplate,

210,35 eura od 15.9.2012. godine do isplate,

225,05 eura od 15.10.2012. godine do isplate,

231,89 eura od 15.11.2012. godine do isplate,

227,34 eura od 15.12.2012. godine do isplate,

214,07 eura od 17.1.2013. godine do isplate,

220,01 eura od 15.2.2013. godine do isplate,

218,07 eura od 15.3.2013. godine do isplate,

231,64 eura od 15.4.2013. godine do isplate,

211,68 eura od 15.5.2013. godine do isplate,

208,41 eura od 15.6.2013. godine do isplate,

210,36 eura od 15.7.2013. godine do isplate,

208,31 eura od 15.8.2013. godine do isplate,

215,62 eura od 15.9.2013. godine do isplate,

220,35 eura od 15.10.2013. godine do isplate,

222,65 eura od 15.11.2013. godine do isplate,

230,88 eura od 15.12.2013. godine do isplate,

222,57 eura od 15.1.2014. godine do isplate,

190,48 eura od 15.2.2014. godine do isplate,

194,68 eura od 15.3.2014. godine do isplate,

191,02 eura od 15.4.2014. godine do isplate,

185,77 eura od 15.5.2014. godine do isplate,

186,91 eura od 15.6.2014. godine do isplate,

190,65 eura od 15.7.2014. godine do isplate,

193,64 eura od 15.8.2014. godine do isplate,

194,41 eura od 15.9.2014. godine do isplate,

197,62 eura od 15.10.2014. godine do isplate,

202,22 eura od 15.11.2014. godine do isplate,

203,08 eura od 15.12.2014. godine do isplate,

203,76 eura od 15.1.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.2.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.3.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.4.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 16.5.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.6.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.7.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.8.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.9.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.10.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.11.2015. godine do isplate,

203,41 eura od 15.12.2015. godine do isplate;

s time da se ukupan iznos dosuđene glavnice tužitelju u iznosu od 14.902,15 EUR sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama prebija odnosno umanjuje za iznos od 8.934,20 EUR (utvrđeni iznos iz tč.III. izreke ove presude), a za koji iznos je utvrđeno potraživanje tuženika spram tužitelja vezano za prigovor rdi prebijanja; te je tako konačno dobiveni iznos tuženik dužan isplatiti tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 5.319,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 30.12.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena; te od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.915,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

1. Dana 14.lipnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su dana 17. srpnja 2007.g. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj- kreditna partija: 7103739022 (dalje: Ugovor) temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 145.000,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Također, tužitelj i tuženik da su sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru, i to u članku 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, u članku 3. i članku 7. otplatu kredita da je vezao uz ovu valutu, te da je u članku 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,30 % godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora, kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d...“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, iz čega da de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH da je dana 13. 06. 2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju od 10. 09. 2003. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti sud da je svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. 06. 2018. g. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (u tom postupku kao prvotuženik) u razdoblju od 01. 04. 2005. g. do 31. 12. 2008. g., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP (NN 96/13), a od 07. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g. protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), te suprotno odredbama ZOO. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF, te od tuženika potražuje novčani iznos koji je s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Budući je odredba Ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to da se ta odredba među strankama ne može primijeniti niti u dijelu obračuna preostale glavnice na dan konverzije. Stoga pored gore navedenih neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa tužitelj potražuje i novčani iznos koji je preplatio po osnovi razlike glavnice. Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev koji glasi kao u tč.I. i II. izreke ove presude, ujedno postavlja i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa temeljem ovih odredbi. Potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom, osporava osnov, visinu zahtjeva te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Ističe prigovor zastare potraživanja, na bilo koji iznos koji bi dospio prije 14.lipnja 2018.godine. Tuženik navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 22. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) da su uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tuženik u odgovoru na tužbu obrazlaže i pojašnjava način provođenja konverzije, izračuna i postupanja tuženika, te navodi da je u svemu postupio u skladu sa navedenim pozitivnim propisom. Konkretni tužitelj da je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika da je nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija da je pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka da su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. Tuženik navodi da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

3. U svom podnesku od dana 10.lipnja 2024.godine, između ostalog, tuženik predlaže da ukoliko sud ipak odredi provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a što da nije potrebno, da treba uzeti u obzir i priznatu preplatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 68.186,51 kn. Isto tako da bi u tom slučaju trebao voditi računa i uzeti u obzir i tzv.negativne razlike odnosno one slučajeve u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan.

4. Tužitelj navodi da bi eventualno potraživanje tuženika na ime priznate preplate u konverziji bilo u zastari.

5. Vezano za prigovor radi prebijanja za priznatu preplatu i tzv.negativne razlike, tuženik prije zaključenja prethodnog postupka, ističe ovaj prigovor za iznos preplate od 68.186,51 kn i za negativne razlike te navodi da će isti naknadno urediti sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Za navesti je da u pogledu tzv.negativnih razlika, nakon provedenog dokaza vještačenjem po sudskom vještaku ĆC tuženik nije određeno iskazao svoj prigovor radi prebijanja vezano za negativne razlike, pa o tome sud nije ni trebao niti odlučiti, a u pogledu priznate preplate isti je izjavio ovaj prigovor radi prebijanja u iznosu od 68.186,51 kn (sada 9.049,91 EUR po fiksnom tečaju konverzije), ovaj prigovor radi prebijanja je izjavljen pravovremeno i o njemu je valjalo odlučiti.

6. Za navesti je da je prema stavu ovog suda tužitelj bio ovlašten nakon provedenog dokaza vještačenjem urediti i precizirati svoj zahtjev, pa sud odlučuje o takvom uređenom i preciziranom zahtjevu tužitelja, ovom presudom.

7. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka dana 17.srpnja 2007.godine, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; kao i za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama vezano za ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF temeljnog ugovora o kreditu, te isplatu razlike glavnice utvrđene kod konverzije kredita.

8. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog dana 17.srpnja 2007.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka Ugovoru o kreditu zaključenog dana 22.prosinca 2015.godine sa pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl.oecc ĆC te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

9. Stranke su popisale parnični trošak.

10. Zahtjev tužitelja je osnovan, prigovor tuženika radi prebijanja je djelomično osnovan.

11. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 17.srpnja 2007.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 145.000,00 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 288 mjeseci, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,30 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Radi se o namjenskom kreditu, u čl.6. ovog ugovora navedeno je da je namjena kredita kupnja stana. Dana 22.prosinca 2015.godine zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu, sukladno pozitivnom propisu provedena je konverzija kredita, iznos glavnice u EUR po Dodatku na dan 30.rujna 2015.godine iznosio je 70.809,20 EUR, tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 8.934,20 EUR.

12. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare. Prigovor radi prebijanja za priznatu preplatu istaknut je od strane tuženika, a sporne su bile i tzv. negativne razlike. Za navesti je da je prigovor radi prebijanja vezano za priznatu preplatu kod konverzije tuženik izjavio pravovremeno, a ovaj prigovor radi prebijanja u pogledu tzv.negativnih razlika nije iskazao u određenom iznosu, ovaj prigovor je u tom dijelu neodređen.

13. Tužitelj u svom iskazu navodi da je imao potrebu kupnje nekretnine odnosno stana u [adresa] jer je poslom bio vezan za Zagreb, često, da je i tada i sada zaposlenik jedne humanitarne organizacije, da nije bio niti je vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Ovaj stan da je imao namjeru kupiti isključivo za svoje stanovanje i stan da nikada nije iznajmljivao niti od toga ostvarivao prihode, kako je kasnije poslom manje bio vezan za Zagreb, a njegova kćer je završila Medicinski fakultet, to da je ona u tom stanu u [adresa] stanovala čitavo vrijeme studija i da će očito ostati živjeti u [adresa] i u tom stanu. Stan koji je kupio iz ovog kredita da je površine 42 m2 te da se nalazi na Ravnicama, II. Maksimirsko naselje 26. Dakle, da je bio klijent tuženika, preko njih da je primao plaću i imao dodijeljenog osobnog bankara, radi podizanja kredita da je otišao kod osobnog bankara i pitao za kredit u kunama, da je mislio da tečaj kune neće rasti s obzirom na kretanja u državi, osobna bankarica da ga je tada naputila da bi bilo pametnije podići kredit vezan za valutu CHF jer se radi o stabilnijoj valuti od kune i manjoj kamatnoj stopi. Navodi da je na ovo pristao, otišao kod javnog bilježnika, da nije imao nikakvih posebnih pitanja niti za bankaricu niti za bilježnika, kredit da je realiziran i prvu godinu da je došlo do blagog rasta rate kredita, da bi nakon toga rata kredita zaista puno narasla. Kući da nije dobivao nikakve obavijesti nego samo izračun rate po kojem se vidjelo koliko treba više platiti na ime mjesečnog anuiteta. Navodi da je imao administrativnu zabranu na plaću pa da se po tome vidjelo koliko se direktno skidalo i koliko je to više od onog u početku. Radi ovog da je bio kod osobne bankarice, a da ista nije vidjela nikakvo rješenja za njega niti mu je nešto ponuđeno. Kredit da je nastavio otplaćivati i kada se ostvarila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je otišao kod osobne bankarice, pribavio potrebnu dokumentaciju, a banka da mu je napravila izračun konverzije koji je odnio kod stručnjaka i da mu je rečeno da je izračun napravljen korektno odnosno prema zakonu koji je tada bio na snazi. Navodi da se ne sjeća iznosa početne rate kredita niti na koji se maksimalni iznos podigla, da se podigla iznimno mnogo, nakon konverzije da se rata smanjila i da mu je priznata preplata od strane banke, ali da ne zna precizno u kojem iznosu, da je ista uračunata za budućnost odnosno nastavak otplate kredita. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da mu u banci prilikom podizanja kredita nisu objasnili način formiranja kamatne stope odnosno mijenjanje iste, navodi da nije mogao utjecati niti na sadržaj glavnog ugovora niti dodatka kod konverzije, da mu je ovo predočeno i da je to mogao prihvatiti ili odbiti. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, tužitelj navodi da je pročitao tekst ugovora o kreditu prije zaključenja, da tada za njega u tom tekstu ugovora nije bilo nikakvih nejasnoća, navodi da je znao što znači pojam valutna klauzula. Navodi da je bio svjestan da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu a ne fiksnu, ali ponavlja da nije znao na koji način će se ta kamata mijenjati.

14. Za navesti je da su prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužitelja u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu svakako ima status potrošača, radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana za obiteljsko stanovanje tužitelja, sud tužitelju poklanja vjeru u potpunosti, iskaz tužitelja je logičan i uvjerljiv, sud drži da se zaista radilo o potrebi kupnje stana za korištenje u svrhu stanovanja, a ne ostvarivanja zarade iznajmljivanjem stana, sud drži da u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača i da se nije radilo o kreditu za potrebe poslovanja, a i da se radilo, opet bi tužitelj kao fizička osoba bio u nepovoljnijem položaju od tuženika u ovom pravnom poslu.

15. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

16. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

17. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

18. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

20. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu, namjenskom stambenom kreditu za kupnju stana, tužitelj ima status potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

21. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

22. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,30 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti, a tuženika (da je to tužitelj tražio) valjalo bi obvezati da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,30 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

23. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog temeljem ove odredbe. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

24. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

25. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,30 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

26. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc ĆC (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi:

„Ugovor o kreditu je sklopljen dana 17.07.2007. godine, te je isplaćen dana 20.07.2007. godine u iznosu 145.000,00 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,30% godišnje, te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 288 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 01.09.2007., u iznosu od 801,37 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 3.518,63 kn, a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o kreditu).

2. Izračun visine potraživanja

Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Prometi po kreditu/Specifikacija uplate ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:

4,30% godišnje do 01.10.2007.,

4,95% godišnje do 01.03.2008.,

5,60% godišnje do 01.07.2009.,

6,10% godišnje do 01.07.2011.,

5,85% godišnje do 01.01.2014.,

3,23% godišnje do dana provođenja konverzije otplate kredita.

Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od 801,37 CHF početno do 955,86 CHF kao najveći iznos anuiteta.

U razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom.

Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

Nadalje, Zakonom o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, stupio na snagu 26.01.2015.g., se navodi da za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati, tečaj CHF prema kuni utvrđuje se na razini 6,39 kuna za 1 CHF za razdoblje od jedne godine od stupanja na snagu ovoga Zakona.

S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno, sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak će iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunati u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.

2.1. Izračun razlika zbog promjene tečaja u odnosu na početno ugovoreni za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do provođenja konverzije

Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) daje se u sljedećoj tabeli (slijedi tabelarni prikaz vještaka).

Dana 22.12.2015.g. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, koji navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.g. iznosi 70.809,20 EUR što primjenjivim tečajem na dan 30.09.2015.g. iznosi 540.421,34 kn (tečaj 7,632078 kn za 1 EUR). Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja na dan 30.09.2015. g. u iznosu od 8.934,20 EUR. Nadalje, iz dokumentacije u spisu proizlazi da je tuženik zaključno s uplatom tužitelja u prosincu 2015.g. vršio obračun po kreditu u CHF te je dana 23.12.2015.g. započeo s otplatom kredita u EUR. Iz dokumenta Prometi po kreditu/Specifikacija uplata razvidno je da je iskazana glavnica po kreditu u CHF na dan stvarne provedbe konverzije iznosila 112.981,20 CHF, a koji iznos nedospjele glavnice odgovara glavnici nakon dospijeća anuiteta 01.12.2015.g.

Temeljem raspoložive dokumentacije proizlazi da je tuženik izvršio izračun konverzije kao da je kredit prilikom ugovaranja ugovoren u EUR s kamatnom stopom 5,50%. Simulirani otplatni plan za kredit u EUR iskazuje da bi moguće tužitelju bila početna kamatna stopa za kredit u EUR 5,50% (veća od kamatne stope za kredit u CHF koja je inicijalno iznosila 4,30% godišnje) te da bi u tom slučaju početni anuitet za kredit u EUR iznosio 540,52 EUR što primjenom tečaja za EUR na dan isplate kredita, koji se navodi u dokumentu Izračun konverzije, iznosi 3.935,87 kn. S obzirom da je prvi primijenjeni anuitet za kredit u CHF preračunato u kune iznosio 3.518,63 kn to bi značilo da bi prvi primijenjeni anuitet za kredit u EUR bio za 11,86% veći od iznosa anuiteta, preračunato u kune, koji je tužitelj imao za kredit u CHF na dan isplate kredita. Vještak prvotno ističe da ne raspolaže informacijama je li tuženik u vrijeme kada je odobren kredit tužitelju imao u ponudi kredit u EUR, a koji bi se točno primijenio na tužitelja te bi li došlo do sklapanja ugovora o kreditu u EUR, a ne u CHF. Također, vještak nema saznanja da li bi tuženik tužitelju odobrio i pod kojim točno uvjetima kredit bilo u kunama ili EUR na dan odobrenja kredita u CHF, a s obzirom na razlike u inicijalnim iznosima anuiteta primjenom mogućih uvjeta za kredite u EUR i odobrenih uvjeta za kredit u CHF, što sve predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi. Sud je odredio u zadatku vještaku da se očituje je li iznos preplate po valuti koju vještak utvrdi i odredi iskorišten za obeštećenje tužitelja nakon provedene konverzije kredita, koje očitovanje se daje u nastavku.

Tuženik je prilikom izračuna konverzije primijenio odredbe čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, sve iznose uplaćene u kunama je preračunao po primjenjivim tečajevima za EUR te utvrdio pretplatu po konverziji, koja prema Dodatku Ugovora o kreditu iznosi 68.186,51 kn što primjenom tečaja EUR na dan izračuna konverzije (30.09.2015.) daje iznos od 8.934,20 EUR, kako je prethodno u Nalazu i obrazloženo.

Za iznos tako utvrđene preplate su prema Dodatku ugovora, nakon provedene konverzije, umanjene obveze plaćanja tužitelja po kreditu u EUR nakon konverzije. Slijedom navedenog, izračun i način izračuna preplate tuženika se ne odnose na preplate po kreditu u CHF posljedično na rast tečaja za otplatu CHF već na više plaćeno po simuliranom kreditu u EUR.

mišljenje

Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 14.902,15 EUR

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 1,72 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 14.900,43 EUR.

Ad 2)

Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 23.12.2015. godine je utvrđena glavnica u iznosu 70.104,29 EUR što primjenjivim tečajem na dan 23.12.2015.g. iznosi 536.154,03 kn (tečaj 7,647949 kn za 1 EUR).

Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 29.12.2015. g. bi prema stvarnom otplatnom planu bila manja od utvrđene konverzijom za 5.319,56 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogao mijenjati tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu tečaja CHF. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja na dan 30.09.2015. godine u ukupnom iznosu od 8.934,20 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate (više plaćeno) utvrđeno posljedično na promjenu tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu tečaja iznosio 5.967,95 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 14.902,15 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 8.934,20 EUR).“

27. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka ĆC kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka ĆC sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

28. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

29. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

30. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 14.lipnja 2023.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu iznosa preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te razliku glavnice utvrđene kod konverzije. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka ĆC po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 14.902,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odnosu, do provedene konverzije.

31. Na dosuđene iznos ove dosuđene glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dospijeća tih iznosa, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a. Za napomenuti je da je ugovoreno plaćanje 20 godišnjih obroka, vezano za volju ugovornih stranaka i primanja tužitelja u svezi sa specifičnim poslom ribara koji je obavljao.

32. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnom stambenog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo po početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

33. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 8.934,20 EUR, kako to pravilno navodi vještak ĆC u svom nalazu i mišljenju, te ovaj stav i dobiveni iznos priznate preplate u EUR kvalitetno obrazlaže u svom vještvu. Sudski vještak u svom vještvu navodi a je priznata preplata tužitelju na dan izračuna konverzije bila u iznosu od 68.186,51 kn, a što primjenom tečaja EUR na dan izračuna konverzije 30.rujna 2015.godine daje iznos od 8.934,20 EUR. Za iznos tako utvrđene preplate prema Dodatku ugovora da su nakon provedene konverzije umanjene obveze plaćanja tužitelja po kreditu u EUR nakon konverzije. Tuženik navodi pravilno da je ovaj iznos preplate 68.186,51 kn, ali isti ne iskazuje u EUR pa bi kod prihvaćanja prigovora radi prebijanja po fiksnom tečajku konverzije u vrijeme uvođenja valute EUR taj iznos bio 9.049,91 EUR što je veći iznos preplate koju je po tečaju u vrijeme konverzije izračunala vještak ĆC (iznos od 8.934,20 EUR), pa bi prihvaćanjem prigovora radi prebijanja tuženik u biti stekao, njemu bi ostao veći iznos nego što mu pripada, za razliku od ova dva iznosa – odnosno iznos od 115,71 EUR. Dakle, tuženik neosnovano drži da je tužitelju priznata preplata u iznosu od 9.049,91 EUR i za ovaj iznos izjavljuje prigovor radi prebijanja koji je djelomično osnovan, samo za iznos priznate i kasnije u obrocima vraćane preplate tužitelju u iznosu od 8.934,20 EUR. Naime, sud je stava da je na ovaj način tužitelj djelomično obeštećen vezano za ništetnost predmetnih odredbi i da ovaj iznos u biti valja oduzeti za ono što tužitelju na ime ukupne preplate valja dosuditi, dakle, iznos od 8.934,20 EUR oduzeti od ukupno dosuđenog iznosa od 14.902,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Ovaj iznos priznate preplate tužitelj ne može dobiti dva puta, kod presuđenja, kada sud ne bi prihvatio prigovor radi prebijanja za ovaj iznos, onda bi došlo do stjecanja bez osnove na strani tužitelja za ovaj iznos, iznos od 8.934,20 jer mu je u izreci već dosudio preplatu u cjelokupnom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama. Dakle, za navesti je da je iznose koji pripadaju tužitelju na ime utvrđene preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i razlici glavnice koja je utvrđena prilikom konverzije, valjalo dosuditi tužitelju sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, zahtjev tužitelja u skladu je sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka ĆC i radi navedenog je odlučeno kao u izreci ove odluke. Dakle, tuženik je tužitelju dužan isplatiti iznos preplate s naslova valutne klauzule u CHF – iznos od 14.902,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a kako je sud utvrdio postojanje potraživanja tuženika spram tužitelja za priznatu preplatu u iznosu od 8.934,20 EUR, to će se ovi iznos u konačnici, vezano za pravomoćnost presude, uzajamno prebiti prilikom provođenja ovrhe ili kod dobrovoljnog ispunjenja u slučaju pravomoćnosti presude, u cijelosti, jer je prigovor radi prebijanja vezan za upravo ovaj zahtjev tužitelja i taj prigovor tuženika ne može samostalno egzistirati. Dakle, ovaj sud nije umanjio dosuđene iznose tužitelju, jer je tuženik dužan tužitelju preplatu sa zakonskim zateznim kamatama, pa kada se taj iznos izračuna po pravomoćnosti presude, onda od tog iznosa valja umanjiti iznos od 8.934,20 EUR i to će, u budućnosti, biti iznos koji će tuženik trebati tužitelju isplatiti, u slučaju istog stava viših sudova, a sve vezano za pravilo u uračunavanju ispunjenja. Dakle, vezano za tč.IV. izreke ove presude, sud je tužitelju dosudio i glavnicu i kamate koje još nisu poznate u jednom ukupnom iznosu, pa će taj iznos tek u budućnosti trebati umanjiti za iznos za koji je glavnica prigovora radi prebijanja prihvaćena, jer se djelomičnim ispunjenjem, ovdje obeštećenjem, prvo plaćaju kamate pa se onda zatvara glavnica, vezano za pravilo o uračunavanju ispunjenja propisano u ZOO-u. U slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda po pitanju isplate tužitelju i prigovora radi prebijanja tuženika, za navesti je da drugostupanjski sud ima sve parametre, pa se može umanjiti i glavnica najranijih iznosa do iscrpljenja iznosa od 8.934,20 EUR. Prigovor zastare za ovaj zatraženi iznos po prigovoru radi prebijanja ne bi bio osnovan, naime, kako je ovaj prigovor vezan za zahtjev tužitelja za isplatu, to je jasno da tuženik nije u zakašnjenju sa postavljanjem ovog zahtjeva odnosno prigovora, jer je tužba zaprimljena dana 14.lipnja 2023.godine.

34. Dakle, prigovor radi prebijanja priznat je za iznos od 8.934,20 EUR, isti nije osnovan, nije utvrđeno potraživanje po prigovoru radi prebijanja za veći iznos od ovog

– 115,71 EUR (u tom dijelu prigovor radi prebijanja nije osnovan).

35. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da u tom dijelu tuženik nije postavio određen prigovor radi prebijanja, radi se o iznosu koji je vještak ĆC pravilno izračunala – 1,72 EUR. Kako u ovom dijelu nema određenog prigovora radi prebijanja, to ovo potraživanje, sve i da je osnovano, a nije, nije trebalo priznati tuženiku, odnosno o tome posebno odlučiti izrekom presude. Za navesti je da se i ne radi o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije određeno pa samim tim uopće postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike.

36. Zahtjev tužitelja na ime razlike glavnice u iznosu od 5.319,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 30.prosinca 2015.godine (utvrđen od strane sudskog vještaka ĆC) je osnovan u potpunosti. Naime, sudski vještak u svom vještvu navodi da bi, pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mijenjao tečaj korišten prilikom isplate kredita, preostala nedospjela glavnica bi na dan 29.prosinca 2015.godine prema stvarnom otplatnom planu bila manja od one utvrđene konverzijom, i to upravo u iznosu od 5.319,56 EUR. Tužitelj je prema stavu ovog suda ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, a radi se o proizvodu odnosno posljedici ništetne odredbe temeljnog ugovora o kreditu, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, upravo kako je ista zatražena. Po ovom pitanju tuženik je u zakašnjenju spram tužitelja upravo od 30.prosinca 2015.godine, pa mu zatražene kamate na ovaj iznos od tada i pripadaju, a i na ovo potraživanje tužitelja koje je vezano za ništetnu odredbu valutne klauzule u CHF, valja primijeniti sve ono što je sud u obrazloženju naveo po pitanju istaknutog prigovora zastare, ovaj zahtjev tužitelj je postavio već u tužbi, pravovremeno.

37. Sud je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

38. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 4.siječnja 2024.godine, 14.lipnja 2024.godine i 7.siječnja 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 26.lipnja 2024.godine, 23.listopada 2024.godine i 25.rujna 2025.godine; za svaku radnju po 250 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 3.500,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 875,00 EUR i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 540,00 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 4.915,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte