Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-19/2021-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić u pravnoj stvari tužiteljice ĆF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Diani Milin, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika ČF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Vesni Trifunović odvjetnici iz Rijeke, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne rasprave 18. prosinca 2024. i izvršene objave 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha na temelju vjerodostojne isprave općenito na imovini tužiteljice kao ovršenice po prijedlogu ovrhovoditelja, ovdje tuženika koja se vodi kod FINA-e na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-986/2013 od 4. studenog 2013. donijetog po javnom bilježniku FF iz [adresa].

II. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.325,82 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate novčanog iznosa uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. U činjeničnom opisu tužbe navela je da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj Ovr-1206/2020 od 9. prosinca 2020. upućena u za to predviđenom roku pokrenuti parnični postupak radi proglašenja da je ovrha koju je pokrenuo tuženik protiv iste nedopuštena. Istakla je da je razlog pokretanja ovosudnog postupka temeljena na odluci suda kojom je upućena na pokretanje postupka obuhvaćen odredbom članka 50. stavak 1. točka 7., 10. i 11. Ovršnog zakona, cijeneći da tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu protiv iste, kao i zbog činjenice nastupa zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, odnosno činjenice da je ispunjenje tražbine izmijenjeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad tuženica kao ovršenica više nije mogla istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske nagodbe.

3. Pojasnila je da je javni bilježnik rješenjem od 4. studenog 2013., a na temelju vjerodostojne isprave odlučio o obvezi namirenja novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja u odnosu na iznos od 22.140,00 kn uvećanog za sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata. Predmetno rješenje postalo je pravomoćno i ovršno 25. svibnja 2017.

4. Iznijela je u daljnjem tijeku činjenice zbog koje smatra da predmetno rješenje o ovrsi nije na zakonu osnovano. Pojasnila je da se navedeno novčano potraživanje odnosi na trošak zastupanja u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Rijeci, pod poslovnim brojem Prs-235/09, u kojem je istu kao punomoćnik zastupao tuženik. U predmetnom postupku između stranaka zaključena je sudska nagodba prema kojem sadržaju se treća osoba DF kao punomoćnik tužene strane u postupku obvezao u ime i za račun tuženika isplatiti na račun ovdje tuženika kao punomoćnika tužiteljice u navedenom parničnom postupku na ime troškova postupka ukupan novčani iznos u visini od 18.000,00 kn. Prema nagodbi predmetni iznos obvezao se uplatiti tuženiku u roku do 30. listopada 2009.

5. Unatoč navedenoj sudskoj nagodbi, tuženik je kao ovrhovoditelj prije pokretanja ovršnog postupka protiv tužiteljice kao ovršenika izdao račun broj 16/009 sa danom 18. rujna 2009. (dan nakon zaključenja sudske nagodbe) a koji se odnosio na trošak zastupanja tužiteljice u navedenom postupku, temeljem kojeg je kasnije i pokrenuo ovršni postupak ranije naveden u ovosudnom obrazloženju (Ovrv-986/13). Pojasnila je da u vrijeme izdavanja računa, koji je indikativno izdan slijedeći dan nakon zaključenja sudske nagodbe kojim je riješeno i pitanje namirenja troškova zastupanja tuženika u navedenom postupku, ista nije bila u obvezi podmiriti trošak zastupanja tuženiku s obzirom da je takvu obvezu prema zaključenoj sudskoj nagodbi imao DF.

6. Iako isti nije do roka navedenog u nagodbi izvršio svoju obvezu, 21. prosinca 2013. ovjerio je kod istoga javnog bilježnika Izjavu kojom se u svrhu dobrovoljnog postupanja prema ranije navedenoj sudskoj nagodbi obvezuje podmiriti dugovanje tuženiku s osnove troškova zastupanja iste u postupku Prs-235/09 zaključno sa 15. travnja 2014.

7. Pojasnila je da ju je u više sudskih postupaka zastupao kao punomoćnik tuženik, pa je tako temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1654/00 koji se vodio protiv ovršenice GF, na svoj poslovni račun zaprimio iznos od 27.873,06 kn, a za koji primitak iznosa nikada nije imao njezinu suglasnost, a niti ju je ikada obavijestio o izvršenim uplatama na njegovom računu, koje uplate su učinjene u njezinu korist kao ovrhovoditelja u postupku. Zbog navedenog pokrenula je i kazneni postupak protiv tuženika.

8. S obzirom na ranije izvršene uplate na račun tuženika kao njezinog punomoćnika u ovršnom postupku, istakla je da je od strane tuženika zaprimila Izjavu o prijeboju s datumom od 6. veljače 2017., kojom izjavom ju tuženik izvješćuje o postojanju njegove tražbine prema istoj u visini iznosa određenim rješenjem o ovrsi pod poslovnim brojem Ovrv-986/13 od 4. studenog 2013. na ukupan iznos od 22.140,00 kn (koje obuhvaćaju glavnicu i sporedna davanja), a na koje teku zatezne kamate od 27. rujna 2009. te troškovi ovršnog postupka u iznosu od 2.401,75 kn na koje također teku zatezne kamate od dana izdavanja rješenja, odnosno 4. studenog 2013. Predmetnom izjavom o prijeboju tuženik izjavljuje da vrši naplatu navedenoga dugovanja od novčanih sredstava koja su uplaćena u ovršnom postupku koji se vodio od strane tužiteljice kao ovrhovoditeljice protiv GF kao ovršenika, a koji su uplaćeni na njegov račun. Posebno je napomenula da tuženik nikada nije FINA -i predao Izjavu o prijeboju, a niti je istu obavijestio da je zaplijenjeni iznos prema rješenju o ovrsi poslovni broj ovrv-986/13 potrebno umanjiti za iznos od ukupno 27.873,06 kn naveden u Izjavi o prijeboju, a koji iznos je isti primio na svoj račun temeljem rješenja o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-1654/00.

9. U odnosu na prigovor zastare ispunjenja tražbine navela je da je sudska nagodba u postupku Prs-235/09 zaključena 17. rujna 2009., da je tuženik izdao račun za podmirenje troškova zastupanja u istom tom postupku već slijedeći dan 18. rujna 2009., dok je prijedlog za ovrhu dostavljen 29. listopada 2013. Cijeneći navedenu kronologiju istakla je da je protekao rok od tri godine predviđen za zastaru potraživanja tražbine koju je isticao tuženik. Kako skladno članku 360. stavak 1. ZOO -a nastupom zastare prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, smatrala je da između ostalih navedenih razloga tuženik nije bio ovlašten predlagati ovrhu radi ostvarenja novčane tražbine.

10. Stoga je predložila da sud usvoji postavljeni zahtjev i proglasi nedopuštenom ovrhu na temelju vjerodostojne isprave općenito na imovini iste koja se vodi kod FINA-e skladno rješenju o ovrsi donesenom od strane javnog bilježnika FF pod poslovnim brojem Ovrv-986/2013 od 4. studenog 2013., kao i da se naloži tuženiku da joj isplati sav novčani iznos koji je neosnovano stekao sukladno spomenutom rješenju javnog bilježnika sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

11. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovanost osnova i visinu postavljenoga zahtjeva.

12. Prigovor zastare ocijenio je u cijelosti neosnovanim ističući da je ovršni prijedlog dostavljen javnome bilježniku radi postupanja cijeneći rokove predviđene Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se primjenjuje i na naplatu poduzetih radnji za rad odvjetnika, a pri čemu je istakao odredbe ZOO -a i sudsku praksu koja ukazuje da u konkretnom slučaju nije došlo do proteka zastarnog roka.

13. Smatrao je da tužiteljica pogrešno drži da je postojeći dug s osnove zastupanja tužiteljice u postupku pod poslovnim brojem Prs-235/09 dužan podmiriti DF, a što da istu oslobađa od takve obveze. Ne sporeći da se DF obvezao u ime tužiteljice podmiriti parnični trošak odvjetniku koji je zastupao tužiteljicu, ovdje tuženiku, smatrao je da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o pristupanju dugu reguliran odredbama 101. do 103. ZOO-a prema kojem institutu DF odgovara tužiteljici kao dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu prema vjerovniku te vjerovnik (ovdje tuženik) zatraži ispunjenje od tužiteljice kao svoga dužnika. Smatrao je da se potpisom navedene sudske nagodbe tužiteljica kao dužnik prema tuženiku ne može osloboditi obveze podmirenja troškova zastupanja istome.

14. Dalje je naveo da je po zaključenju sudske nagodbe shvatio da je između tužiteljice i DF postojao dogovor da se predmetnom nagodbom izigraju njegova prava usmjerena na naplatu dugovanja s osnove zastupanja, zbog čega je i pokrenuo ovršni postupak protiv tužiteljice, smatrajući da se ista ne može osloboditi obveze prema njemu kao vjerovniku, sve do trenutka dok mu dug ne bude podmiren. Pri tome je istakao da unatoč zaključenju sudske nagodbe DF nije podmirio dugovanje tužiteljice spram tuženika.

15. Glede isticanja ovršnog postupka kojeg je tužiteljica pokrenula protiv GF, nakon ranije vođenog parničnog postupka u kojem je uspjela u sporu, naveo je da je istu zastupao prema izdanoj punomoći, a prema kojem sadržaju i sporazumu postignutom između stranaka u ulozi punomoćnika i stranke, isplata se imala izvršiti na njegov poslovni račun. Pojasnio je da je u tom ovršnom postupku (Ovr- 1927/99) dosuđen i ovršni trošak tužiteljici kao ovršenici u ukupnom iznosu od 2.417,40 kn. Predmetna ovha djelomično je provedena na novčanim sredstvima GF kao ovršenice, čime je isti kao odvjetnik konačno uspio naplatiti samo dio svojih troškova zastupanja tijekom parnice i ovršnog postupka, a što mu tužiteljica neosnovano pokušava oduzeti i zadržati za sebe, iako joj takvi troškovi ne pripadaju. Istakao je da joj je u navedenom ovršnom postupku ponudio potpisivanje izjave o kompenzaciji, s time da mu razliku naknado isplati, s kojom ponudom se tužiteljica i nije suglasila već je zatražila da joj izvrši povrat svih naplaćenih troškova. Kako nije postupio po njezinom prijedlogu, ista je podnijela kaznenu prijavu.

16. Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

17. Iznijete navode odgovora na tužbu tužiteljica je u cijelosti otklonila, smatrajući ih neosnovanim. Istakla je da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o pristupanju dugu, reguliranu odredbama članka 101. i 102. ZOO-a, odnosno da se u konkretnom slučaju ne može raditi o ugovoru o preuzimanju ispunjenja reguliranom odredbom članka 103. citiranog zakona. Posebno je istakao nelogičnost prvotnog pozivanja tuženika na pristupanje dugu, a potom preuzimanju ispunjenja. Smatrala je da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti propisani citiranim zakonom za cijenjenje postojanja takvih ugovora.

18. Suprotno stavu tuženika istakla je da je sasvim irelevantan odnos između tužiteljice i DF, već je isključivo relevantno cijeniti da je tuženik u opisanoj situaciji prijevarno postupio i zadržao za sebe imovinsku korist koja mu ne pripada, s obzirom da je od tužiteljice dva puta naplatio isti dug, a zbog čega se i vodi kazneni postupak protiv tuženika pod poslovnim brojem K-230/2019.

19. Smatrala je indikativnim da je tuženik 28. listopada 2013. podnio ovršni prijedlog protiv iste te potom kada je rješenje o ovrsi Ovrv-986/2013 postalo pravomoćno i ovršno predao FINA-i na provedbu, iako je 6. veljače 2017. tužiteljici dostavio Izjavu o prijeboju kojom je primljen iznos iz ovršnog postupka pod poslovnim brojem Ovr-1654/00 prebio sa dugovanjem sukladno rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-986/13. Navedenu izjavu o prijeboju nikada nije dostavio FINA-i zbog čega je unatoč prijeboju isti putem FINA-e u potpunosti naplatio iznos sukladno rješenju o ovrsi poslovni broj ovrv-986/2013, dakle dva puta naplatio tražbinu i to jednom putem FINA- e direktno od tužiteljice, a jednom putem HZMO protiv GF (Ovr-1654/00).

20. Posebno je istakla glede izdanog računa kao vjerodostojne isprave od 18. rujna 2009. da nije jasno zbog čega se tuženik poziva na nagradu za zastupanje, s obzirom da nije dokazao postojanje ugovora o ugovorenoj nagradi između stranaka.

21. S obzirom na postavljeni zahtjev tužiteljice koji se sastoji od dva elementa, odnosno zahtjeva za proglašenjem ovrhe nedopuštenom, kao i daljnjega zahtjeva za isplatom novčanog iznosa kojeg je tuženik kao ovrhovoditelj temeljem ovršnog naslova pod poslovnim brojem Ovrv-986/2013 ostvario pred FINA-om, sud je tijekom postupka donio odluku o razdvajanju postupaka po svakom pojedinom zahtjevu radi vođenja odvojenih postupaka, smatrajući da nisu ispunjeni uvjeti za vođenje jedinstvenog postupka i po okončanju istoga donošenju meritorne odluke o postavljanju oba dva zahtjeva.

22. Prilikom donošenja takve odluke, sud se vodio mnogobrojnom sudskom praksom po navedenom pitanju, ali i odredbama Ovršnog zakona koji predviđaju mogućnost pokretanja parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom kada je zainteresirana stranka na to upućena odlukom ovršnog suda. U takvoj pravnoj situaciji u parničnom postupku se isključivo odlučuje o proglašenju ovrhe nedopuštenom i to u granicama obuhvaćenim rješenjem ovršnog suda kojim je stranka i upućena u parnicu. Izvan navedenog segmenta takav parnični postupak ne obuhvaća druge sadržaje koji omogućavaju stranci zatražiti daljnju sudsku zaštitu.

23. Također, valja istaći da zahtjev za isplatom kojeg tužiteljica postavlja u tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je zavisan o osnovanosti zahtjeva za samim proglašenjem nedopuštenosti ovrhe. To stoga jer se zahtjev za isplatom i temelji na činjenici koju ističe tužiteljica da tuženik kao ovrhovoditelj nije bio ovlašten, odnosno nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za vođenje ovršnog postupka koji je vođen pred javnim bilježnikom pod poslovnim brojem Ovr-986/2013, a temeljem kojeg ovršnog naslova – odluke javnoga bilježnika u vidu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pod poslovnim brojem Ovrv-986/2013 od 4. studenog 2013. je i proveden postupak kod FINA-e. Stoga za ocjenu osnovanosti takvog zahtjeva za isplatom potrebna je pravomoćna odluka suda kojom će se odlučiti o nedopuštenosti ovrhe na temelju ranije navedene vjerodostojne isprave.

24. U ovosudnom predmetu, nakon provedenog razdvajanja postupka, što ulazi u segment upravljanja postupkom suda, provedeni su dokazi po prijedlogu stranaka te je donesena odluka isključivo o zahtjevu za proglašenjm ovrhe nedopuštenom.

25. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz saslušanjem stranaka te svjedoka DF i FF. Proveo je dokaz uvidom u ovosudni spis pod poslovnim brojem Ovr-1206/2020 Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba Opatija kojem prileži javnobilježnički spis pod poslovnim brojem Ovrv-986/2013, kao i uvidom u ovosudni spis pod poslovnim brojem Prs-235/09, uvidom u ovosudni spis pod poslovnim brojem K-230/2019 i Kov-257/2018, kao i uvidom u opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

26. Podredno se ističe da iako je sud na održanom pripremnom ročištu prethodno zaključenju prethodnog postupka odredio provođenje i drugih dokaza, posebno uvidom u parnične predmete i ovršne predmete ovoga suda, tijekom postupka takvi dokazi nisu provedeni s obzirom da su sadržajno irelevantni za ishod ovosudnoga spora.

27. Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno sud je ocijenio postavljeni zahtjev tužiteljice usmjeren na proglašenje ovrhe nedopuštenom u cijelosti osnovanim.

28. Između stranaka nije sporan tijek koji je prethodio zaključenju sudske nagodbe od 17. rujna 2009., a koja je zaključena pod poslovnim brojem Prs-235/09. Nije sporno da je tužiteljica u navedenom radnome sporu vodila parnični postupak radi isplate protiv tuženika SPLENDID – POTOK d.o.o., u kojem postupku ju je ovdje tuženik zastupao kao kvalificirani punomoćnik – odvjetnik. Tijekom postupka na održanom ročištu 17. rujna 2009. zaključena je sudska nagodba, kojem zaključenju su u ime i za račun parničnih stranaka sudjelovali punomoćnik tužiteljice, ovdje tuženik te punomoćnik tuženika DF u ulozi kvalificiranog punomoćnika – odvjetnik.

29. Uvidom u spis utvrđeno je očitovanje prisutnih punomoćnika stranaka te je navedeno da je punomoćnik tuženika na istome ročištu sa protivnom stranom dogovorio se o načinu rješavanja spora, kao i rješavanja pitanja troškova postupka. Navedeno je da je dogovoreno da tuženik namiri tužiteljici trošak spora, kao i da je punomoćnik tužiteljice istakao da se radi o iznosu od 18.000,00 kn.

30. Upravo u odnosu na navedeni iznos troška spora, prisutni punomoćnici stranaka u postupku, iskazali su da žele sklopiti sudsku nagodbu.

31. U sudskoj nagodbi se ističe da se punomoćnik tuženika u postupku DF obvezuje u ime i za račun tuženika isplatiti na račun punomoćnika tužiteljice na ime troškova spora u predmetu Prs-235/09 ukupan iznos od 18.000,00 kn koji će platiti na poslovni račun punomoćnika tužiteljice u roku od 30. listopada 2009.

32. Također se navodi da ovdje tuženik (ČF) u ime i za račun tužiteljice prihvaća da mu punomoćnik tuženika (OF) isplati na ime troškova spora u istom parničnom postupku ukupan iznos od 18.000,00 kn do 30. listopada 2009. i to uplatom na njegov poslovni račun.

33. U daljnjem tekstu sudske nagodbe stoji slijedeći sadržaj: "S isplatom tog iznosa smatram se u cijelosti namiren po osnovi troškova spora u ovoj parnici".

34. Uvidom u javnobilježnički spis javnog bilježnika FF iz [adresa] pod poslovnim brojem ovrv-986/2013 koji prileži ovosudnom spisu (Stalna služba Opatija) pod poslovnim brojem Ovr-1206/2020, što nije sporno između stranaka, utvrđeno je da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave općenito na imovini ovdje tužiteljice kao ovršenika, a kao vjerodostojna isprava naveden je račun broj 16/009 izdan od strane tuženika kao ovrhovoditelja 18. rujna 2009. na iznos od 22.140,00 kn, koja tražbina da je dospjela 27. rujna 2009. Temeljem navedenoga prijedloga javni bilježnik FF iz [adresa] pod poslovnim brojem Ovrv-986/2013 izdala je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave kojim je naloženo ovdje tužiteljici kao ovršeniku da u roku od 8 dana od dana dostave rješenja namiri tražbinu sa odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 2.401,75 kn. Iako je predmetna odluka javnog bilježnika donesena 4. studenog 2013. razvidno je da je ista postala pravomoćna i ovršna 25. svibnja 2017.

35. Uvidom u predmeti račun kao vjerodostojnu ispravu utvrđeno je da je u opisu računa navedeno da se zatraženi iznos za isplatu odnosi na zastupanje u predmetu broj Prs-235/09 koji se vodio kod Općinskog suda u Rijeci i to detaljnije objašnjeno na odvjetničke usluge priznate sudskom nagodbom kod Općinskog suda u Rijeci od 17. rujna 2009. Numerički iznos odvjetničke usluge glasi na 18.000,00 kn, PDV od 23 % naveden je u iznosu od 4.140,00 kn, odnosno ukupna tražbina iznosi 22.140,00 kn.

36. U računu se navodi da je iznos potrebno uplatiti na žiro račun ovdje tuženika – odvjetnika u postupku Prs-235/09. Račun datira od 18. rujna 2009.

37. Tijekom postupka nakon što se tužiteljica kao ovršenik koristila pravnim lijekovima predviđenim odredbama Ovršnog zakona, a u kojima su meritorno odlučivali sudovi, rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, pod poslovnim brojem Ovr-1206/2020 od 9. prosinca 2020.tužiteljica je kao ovršenica u tom postupku upućena da u određenom roku pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Temelj takvog proglašenja ovrhe nedopuštenom sud je ograničio sadržajem prethodno upućene žalbe koju je ovršenica dostavila 31. srpnja 2018., a u kojoj se pozivala na odredbe članka 50. stavak 1. točka 7., 10. i 11. Ovršnog zakona.

38. Cijeneći pravni temelj utuženja tužiteljice u ovosudnom predmetu pokrenutom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, kao i trenutak odnošenja tužbe sudu, ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica postupala striktno prema rješenju od 9. prosinca 2020. i u točno određenom roku od 15 dana od dana pravomoćnosti predmetnog rješenja podnijela sudu tužbu protiv tuženika u kojoj je upravo i temeljila svoj zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe na žalbenim navodima od 31. srpnja 2018., a na kojima je i isključivo mogla kao razlozima temeljiti zahtjev u ovosudnom postupku prema odluci suda od 9. prosinca 2020.

39. Stoga ovaj sud smatra da su u cijelosti ispunjene sve pretpostavke na strani tužiteljice za pokretanje ovakve vrste strogo formaliziranog sudskoga spora, kao što je pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

40. U svom stranačkom iskazu tužiteljica je navela da vezano za zastupanje od strane tuženika kao punomoćnika u predmetu pod poslovnim brojem Prs -239/09 nije postignut sporazum, a posebno nije zaključen ugovor o nagradi za pruženu odvjetničku uslugu tuženika. U postupku je došlo do momenta kada je tuženik putem punomoćnika DF predložio da tužiteljica povuče tužbu, dok bi odvjetnički trošak tuženiku kao njezinom punomoćniku bio namiren od strane odvjetnika DF. Upravo je podmirenje takvih troškova tuženiku i bio uvjet da ista povuče tužbu. Sjećala se razgovora sa tuženikom i DF u odvjetničkom uredu tuženika oko navedene tematike te je bila izričita u kazivanju da tuženik nije isticao da bi mu ona osobno bila dužna isplatiti određeni novčani iznos u vidu naknade za zastupanje u postupku. U skladu sa postignutim dogovorom i zaključena je sudska nagodba koja joj sadržajno nije bila dovoljno poznata, nakon čega je i prestalo zastupanje od strane tuženika.

41. Glede računa datiranog od 18. rujna 2009. izričita je bila u kazivanju da ga nikada nije zaprimila te da je stekla saznanja o istome u trenutku saznanja o pokrenutom ovršnom postupku od strane tuženika protiv iste.

42. Sjećala se da DF nije bio podmirio naknadu odvjetničkih troškova tuženiku, a koje saznanje je stekla od strane odvjetnice Vesne Trifunović koja ju je o tome upoznala tijekom 2013. kada je pokrenuta ovrha protiv iste. Pojašnjeno joj je da kako DF nije platio troškove zastupanja da će ih onda tuženik naplatiti od iste. Po takvom saznanju kontaktirala je DF koji nije sporio obvezu podmirenja dogovorene naknade troška tuženiku, zbog čega je i ovjerio izjavu kod javnog bilježnika naknadno vezano za predmetno dugovanje.

43. U svom stranačkom iskazu, tuženik je istaknuo da su tijekom trajanja postupka u predmetu Prs-235/09 postojali razgovori sa DF vezano za samo rješenje spora, a vezano za pitanje naknade njegovih troškova u zastupanju tužiteljice. Iako je DF potpisao sudsku nagodbu u navedenom postupku, isti nije izvršio obvezu iz predmetne sudske nagodbe, zbog čega je tuženik istaknuo da je bio prisiljen izdati račun tužiteljici kako bi ista podmirila nastale troškove zastupanja. Pojasnio je da je račun glasio na tužiteljicu jer je ista njegov dužnik, dok je DF u njezino ime trebao podmiriti dug s navedene osnove kao preuzimatelj duga. Sjećao se da s vremenom je DF ovjerio i daljnju izjavu kojom je preuzeo obvezu podmirenja troškova zastupanja tužiteljice u ranije navedenome sporu i to neovisno o nagodbi, međutim, niti taj segment isti nije izvršio. Kako je postojalo njegovo dugovanje koje DF nije podmirio, tada je tuženik istaknuo da se morao pokrenuti prema glavnom dužniku, odnosno tužiteljici.

44. Izričito upitan naveo je da ne postoji pismeni akt u kojem bi točno bio naveden dogovor stranaka i DF sa utanačenim pravnim ulogama u vidu preuzimatelja duga i glavnog dužnika, ali je istaknuo da takav slijed proizlazi iz zaključene sudske nagodbe, kao i iz izdanoga računa.

45. Kako je smatrao DF samo preuzimateljem duga, dok je tužiteljicu de facto doživljavao kao glavnoga dužnika, isti je i pokrenuo ovršni postupak protiv tužiteljice, a ne DF.

46. U odnosu na izjavu o prijeboju od 6. veljače 2017. izričit je bio u kazivanju da je tužiteljici predočio takav sadržaj kroz prijedlog kompenzacije u svom uredu koji je ona izričito odbila, zbog čega nije nikada niti potpisala navedenu izjavu. Ista nigdje nije predočena i de facto po tuženiku ne postoji

47. U odnosu na tražbinu od 27.873,00 kn koliko je uplaćeno na njegov račun s osnove podmirenja tražbine GF kao ovršenice u pokrenutom ovršnom postupku od strane tužiteljice kao ovršenika, tuženik je istaknuo da to uopće nije bio novac tužiteljice nego se radilo o naknadi troškova zastupanja tužiteljice u predmetnom ovršnom postupku, slijedom čega istoj takav novčani iznos ne bi niti pripadao.

48. Saslušani svjedok FF, javni bilježnik pred kojim uredom je tuženik pokrenuo ovršni postupak protiv tužiteljice u svojem je iskazu naveo da poznaje aktere kao i DF, ali vezano za dogovor samih stranaka i DF nije imala nikakvih saznanja. Istakla je uvriježenu praksu da po izdavanju potvrde pravomoćnosti i ovršnosti ovršnog naslova se isti proslijeđuje FINA -i radi daljnjeg postupanja.

49. Saslušani svjedok DF u svojem je iskazu naveo da je u ovosudnom predmetu pod poslovnim brojem Prs-235/09 zastupao pasivno legitimiranu stranku SPLENDID - POTOK d.o.o., dok se sjećao da je ovdje tuženik kao odvjetnik po punomoći zastupao tužiteljicu. Bilo mu je poznato da je zaključena sudska nagodba prema kojoj je preuzeo obvezu isplate novčanog iznosa tuženiku kao punomoćniku tužiteljice. Objasnio je razloge takvog postupanja, pozivajući se na potrebu rješavanja imovinsko pravnog pitanja a otoku Pagu, nakon koje realizacije bi bio u mogućnosti postupiti po sudskoj nagodbi. U vremenskom nastavku sjećao se da je ovjerio i daljnju izjavu kod javnoga bilježnika, ali da po istoj nije postupio iz razloga koje je već ranije naveo. Izričit je bio u kazivanju da je shvatio sadržaj sudske nagodbe.

50. Iskaz svjedoka FF, kao i DF, sud je cijenio životnim i istinitim. Pri tome se ističe da svjedok FF zbog opsega posla opravdano nije mogao imati detaljnija saznanja relevantna za ishod spora. U odnosu na kazivanje svjedoka DF valja istaći da je svjedok isticao slijed nakon zaključenja sudske nagodbe, kao i svoj moralni stav prema obvezi podmirenja parničnoga troška nastalog na strani aktivno legitimirane stranke u sporu, a koji sadržaj je povrh sadržaja predmetnih sudskih spisa sasvim irelevantan za ishod spora.

51. Stranački iskaz tužiteljice, ovaj sud je ocijenio istinitim, objektivnim i životnim. Stranački iskaz tuženika sud je također cijenio istinitim i životnim u dijelu koji je u skladu sa kazivanjem tužiteljice, odnosno sadržajem sudskog spisa pod poslovnim brojem Prs-235/09, odnosno ovršnog predmeta poslovni broj Ovrv-986/13.

52. Pravni segment kazivanja tuženika koji se odnosi na karakteriziranje tužiteljice kao glavnog dužnika, odnosno svjedoka DF kao preuzimatelja duga od strane glavnog dužnika, ovaj sud nije cijenio, s obzirom da takav slijed predstavlja pravni stav stranke irelevantan za ishod spora.

53. Na temelju provedenih personalnih dokaza, a što je dijelom utvrđeno i uvidom u ovosudni spis pod poslovnim brojem Prs-235/09, utvrđeno je da je tužiteljica u ovosudnom postupku pokrenula parnični postupak protiv tuženika SPLENDID – POTOK radi isplate određenog novčanog iznosa, u kojem postupku su stranke angažirale kvalificiranog punomoćnika i to tužiteljica ovdje tuženika, a tvrtka SPLENDID – POTOK d.o.o. tada odvjetnika DF. Tuženik kao punomoćnik tužiteljice u tom predmetu te svjedok DF kao punomoćnik tuženika u tom predmetu poduzeli su niz radnji u zastupanju koje je moguće pratiti kroz sam spis i od utuženja do zaključenja sudske nagodbe.

54. Iz stranačkih iskaza relevantnih sudionika u postupku zastupanja, odnosno tužiteljice i tuženika, proizlazi da isti nisu povodom zastupanja tužiteljice u navedenom sudskom postupku zaključili ugovor skladno odredbama Tarife, a temeljem kojeg bi bila ugovorena nagrada za zastupanje tužiteljice od strane tuženika kao kvalificiranog punomoćnika.

55. Cijeneći navedeno, skladno sudskoj praksi koja se iskristalizirala po pitanju podmirenja troškova zastupanja odvjetnika od strane klijenata, valja istaći da ukoliko nema posebnog sporazuma između odvjetnika i njegove stranke glede podmirenja nagrade za zastupanje, odvjetnik ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od idućeg dana od kada je ta radnja obavljena (Rev-152/09).

56. Navedeni slijed je relevantan u ovosudnom sporu s obzirom na istaknuti prigovor zastare tražbine koji je istakla tužiteljica.

57. Kada govorimo o zastari potraživanja naknade za odvjetničke usluge, valja cijeniti opći zastarni rok u trajanju od pet godina, a ne trogodišnji zastarni rok kako to ističe tužiteljica.

58. Zastarijevanje počinje teći prvi dan od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati namirenje, odnosno od svake pojedine radnje koja je obavljena u sklopu zastupanja, a to stoga jer zakonom za potraživanje odvjetnika prilikom obavljanja odvjetničkih usluga zakonodavac nije nešto drugo propisao.

59. Stoga u konkretnom slučaju prilikom ocjene istaknutog prigovora valja cijeniti svaku poduzetu radnju u zastupanju, a ne isključivo zastupanje stranke prilikom zaključenja sudske nagodbe u navedenom sudskom postupku koja je uslijedila na ročištu 17. rujna 2009.

60. Naime, u konkretnom slučaju valja istaći da je predmetni postupak koji je okončan zaključenjem sudske nagodbe pod poslovnim brojem Prs-235/09 započeo podnošenjem tužbe tužiteljice 25. listopada 2002. pod poslovnim brojem P-3646/02.

61. U navedenom postupku donesena je 14. prosinca 2005. prvostupanjska odluka koja je povodom žalbe odlukom Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Gž-1277/06 od 4. ožujka 2009. ukinuta te je predmet vraćen prvome stupnju na ponovno suđenje.

62. Pretežiti dio radnji zastupanja tužiteljice od strane tuženika kao punomoćnika u navedenom predmetu poduzet je tijekom 2003., 2004. i 2005. do prosinca 2005., kada je zaključena glavna rasprava i donesena prvostupanjska odluka.

63. Valja zaključiti da sve radnje koje je obavio tuženik za tužiteljicu kao njezin punomoćnik u navedenom predmetu tadašnje oznake P-3646/02 (kasnije Prs-235/09) poduzete su zaključno do prosinca 2005. kada je donesena prvostupanjska odluka, zbog čega nije moguće primijeniti odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) koja je propisala da naplata odvjetničke usluge dospijeva okončanjem postupka za koji je izdana punomoć, s obzirom da su sve radnje obavljene prije stupanja na snagu te odredbe.

64. Dakle u konkretnom slučaju dospijeće naknade za zastupanje tužitelja računa se po svakoj obavljenoj radnji, zbog čega se i zastara potraživanja u tom slučaju računa od svake obavljene radnje, a koji stav je izražen i u odluci VS RH broj Rev-152/09.

65. Cijeneći vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje do donošenja prvostupanjske odluke u prosincu 2005. vodi zaključku da je u odnosu na takvo potraživanje nastupila zastara kako pravilno ističe tužiteljica.

66. Podredno se ističe da nakon ukidne odluke žalbenog suda koja je uslijedila tijekom 2009. u predmetu sada pod poslovnim brojem Prs-235/09 je provedeno ročište 12. lipnja 2009. koje je odgođeno prije početka raspravljanja, dok je na slijedećem ročištu 17. rujna 2009. zaključena sudska nagodba čime je okončan spor. Uvidom u navedene zapisnike utvrđeno je da su obje stranke na istima bile zastupane od strane punomoćnika. Navedeno se ističe jer cijeneći ranije navedeni zastarni rok predmetni troškovi čije podmirenje bi punomoćnik stranke zahtijevao ne bi se moglo smatrati da su kao tražbina obuhvaćeni zastarom. Naime, tuženik kao ovršenik pokrenuo je zakonom predviđeni postupak radi naplate tražbine zastupanja stranke u listopadu 2013., pa bi se moglo smatrati da se radi o dijelu tražbine koja nije obuhvaćena zastarom.

67. Međutim, valja istaći da po stavu ovoga suda tuženik kao punomoćnik stranke nije postupio skladno odredbama mjerodavnoga prava te nije zatražio od strane tužiteljice podmirenje tako nastalog troška sa konkretnim iznosima za svaku pojedinu radnju koju je tijekom 2009. i poduzeo u ime stranke u predmetnom postupku, a niti je konkretizirao iznos naknade koju potražuje, pa stoga stranka nije niti mogla steći saznanja o odredivosti tražbine i njezine visine.

68. Stoga ovaj sud smatra da s obzirom na ispunjenost uvjeta iz odredbe članka 50. stavak 1. točka 11. OZ-a predmetna tražbina o kojoj se odlučivalo ovršnom ispravom, odnosno rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 4. studenog 2013. pod poslovnim brojem Ovrv-986/13 je obuhvaćena zaastarom te su stoga ispunjeni uvjeti za proglašenja ovrhe nedopuštenom.

69. U odnosu na isticanje tužiteljice da bi bili ispunjeni zakonski uvjeti članka 50. stavak 1. točka 7. OZ-a, odnosno da tuženik kao ovrhovoditelj ne bi bio ovlašten na temelju ovršne isprave pokrenuti ovršni postupak, odnosno temeljem iste tražiti ovrhu protiv ovršenika, valja elaborirati činjenično stanje utvrđeno tijekom postupka.

70. Pogrešan je stav tužiteljice da upravo egzistiranje sudske nagodbe pod poslovnim broje Prs-235/09 od 17. rujna 2009. otklanja ovlaštenje tuženiku za pokretanjem ovršnog postupka protiv iste.

71. Nije sporno da je sudska nagodba ovršna isprava i da ukoliko sudionik sudske nagodbe ne postupi po preuzetim obvezama, protivna strana je pozvana u za to predviđenom postupku zatražiti ostvarenje svoje tražbine prisilnim putem. Isticanje tužiteljice da je obveznik podmirenja troškova zastupanja iste od strane ovdje tuženika kao njezinog punomoćnika u navedenom predmetu bila treća osoba, DF koji se nagodbom obvezao podmiriti iznos u visini od 18.000,00 kn s osnova nastalog troška tuženiku kao njezinom punomoćniku je neosnovan.

72. Predmetnu sudsku nagodbu zaključili su punomoćnici stranaka, ali ne u svoje osobno ime nego u ime i za račun stranke.

73. U sudskoj nagodbi se tako punomoćnik tuženika DF obvezao u ime i za račun tuženika u postupku isplatiti na račun punomoćnika tužiteljice na ime troškova spora navedeni novčani iznos. Upravo se tuženik kao punomoćnik tužiteljice u postupku predmetnom nagodbom u ime i za račun tužiteljice prihvatio primanja predmetnog novčanog iznosa, čija isplata je faktički trebala biti realizirana na način da DF uplati iznos tuženiku na njegov račun.

74. Iz navedenoga slijeda proizlazi da su predmetnom sudskom nagodbom stranke rješavale pitanja naknade parničnog troška, odnosno troška kojeg su imale same stranke te se tuženik SPLENDID – POTOK d.o.o. obvezao naknaditi troškove postupka tužiteljici.

75. Predmetnom sudskom nagodbom nije rješavano pitanje obvezno pravnog odnosa između tužiteljice kao klijenta i tuženika kao njezinog punomoćnika u osobi odvjetnika koji skladno odredbama Tarife ostvaruje pravo na naknadu troškova nastalih zastupanjem.

76. Sasvim je irelevantno za obvezno pravni odnos između tužiteljice i tuženika s osnova zastupanja je li na račun tuženika izvršena uplata u visini od 18.000,00 kn prema zaključenoj sudskoj nagodbi ili nije.

77. Tuženik je kao punomoćnik bio pozvan skladno odredbama Tarife zatražiti od tužiteljice podmirenje svakog pojedinog troška zastupanja kojeg je poduzeo tijekom navedenog postupka sa točnim navođenjem iznosa takvoga troška, a što je propušteno učiniti. Tuženik nije bio pozvan izdati račun na ukupni iznos troška bez specifikacije, visine svakog pojedinog tako nastalog troška.

78. Kada govorimo o samom računu koji je datiran od 18. rujna 2009. pod brojem 16/009, valja istaći da je u navedenom računu tuženik naveo specifikaciju "odvjetničke usluge prema priloženom računu priznatom sudskom nagodbom kod Općinskog suda u Rijeci od 17. rujna 2009." ... "odvjetničke usluge 18.000,00 kn PDV 23 % 4.140,00 kn – ukupno 22.140,00 kn."

79. Navedeni slijed ne prati eventualni trošak koji bi tužiteljica kao njegov klijent bila dužna istome podmiriti. Naime, u predmetnoj sudskoj nagodbi na koju se tuženik poziva iznos od 18.000,00 kn je iznos kojeg se tuženik kao protivna strana tužiteljici obvezao podmiriti kao parnični trošak tužiteljici. Naime, u nagodbi se i navodi da tuženik kao njezin punomoćnik u njezino ime i za njezin račun prima uplatu navedenog novčanog iznosa.

80. Stoga je nelogično da bi isti taj iznos sada putem izdanog računa tužiteljica bila pozvana podmiriti tuženiku kao svom punomoćniku. Istu predmetna sudska nagodba ne obvezuje u smislu obligacije plaćanja jer je obligacija plaćanja predmetnom nagodbom navedena na strani tuženika.

81. Podredno se ističe da je račun glede pružene odvjetničke usluge sumaran indikativno istovjetnim iznosom od 18.000,00 kn uvećan za iznos PDV -a, pri čemu valja istaći da s obzirom na pretežiti dio tražbine s osnove odvjetničkih usluga u zastari, troškovi koji nisu bili obuhvaćeni zastarom, a odnosili su se na razdoblje zastupanja tijekom 2009. i to u vidu zastupanja na dva ročišta, od kojih je jedno odgođeno bez upuštanja u raspravljanje stranaka, zasigurno ne mogu doseći iznos od ukupno 18.000,00 kn. Naime, VPS je 51.519,26 kn.

82. Po mišljenju ovoga suda, ispravno navodi tužiteljica da tuženik kao ovrhovoditelj nije bio ovlašten temeljem izdanog računa tražiti ovrhu protiv tužiteljice kao ovršenika.

83. Valja istaći i daljnji slijed koji proizlazi iz predmetne sudske nagodbe koju su stranke zaključile 17. rujna 2009. u predmetu Prs-235/09.

84. Iako je sadržaj predmetne sudske nagodbe usmjeren na rješavanja pitanja naknade parničnog troška tuženika tužiteljici i modusa isplaćivanja te naknade pa je tako dogovoreno da će je pun. tuženika DF isplatiti iznos na račun tuženika, ovdje kao punomoćnika tužiteljice, u stavku 2. citirane sudske nagodbe navodi se slijedeći sadržaj: "S isplatom tog iznosa smatra se u cijelosti namiren po osnovi troškova spora po ovoj parnici."

85. Iako u navedenoj rečenici nema subjekta, ovaj sud smatra da je skriveni subjekt nedvojbeno ovdje tuženik koji se u istom pasusu sudske nagodbe navodi kao punomoćnik tužiteljice koji izjavljuje određeni sadržaj u prvome licu "Ja ČF u ime i za račun tužiteljice prihvaćam da mi punomoćnik tuženika isplati na ime troškova spora u ovoj parnici ukupan iznos od 18.000,00 kn do 30. listopada 2009. na moj poslovni račun. S isplatom tog iznosa smatram se u cijelosti namiren po osnovi troškova spora u ovoj parnici.

86. Iz takvoga sadržaja razvidno je da je upravo ovdje tuženik u predmetnoj sudskoj nagodbi istakao da kao punomoćnik stranke, ovdje tužiteljice se isplatom dogovorenog novčanog iznosa koji će biti isplaćen na njegov račun smatra u cijelosti namiren po osnovi troškova spora u parnici.

87. Kada govorimo o tako navedenim troškovima, može se zaključiti jedino da se radi o trošku punomoćnika nastao za vrijeme zastupanja klijenta. Stoga, iz izričaja navedenog sadržaja sudske nagodbe za zaključiti je da po zaključenju sudske nagodbe tuženik kao odvjetnik ne bi uopće imao daljnja potraživanja s osnova zastupanja stranke, a koje potraživanje bi bio pozvan namiriti klijent koji ga je angažirao, u konkretnom slučaju tužiteljica.

88. Pri tome je sasvim irelevantno što nije naveden niti jedan element koji bi konkretizirao visinu tako mogućeg troška, a to stoga jer se radi o izričitoj izjavi punomoćnika stranke koji ističe da je u potpunosti namiren s navedene osnove u trenutku zaključenja sudske nagodbe.

89. Slijedom navedenog proizlazi da s obzirom na namirenost tako nastalog troška prilikom zastupanja tužiteljice, tuženik uopće ne bi bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave koja se temeljila na izdanom računu za kojeg nije bilo osnove.

90. Stoga valja cijeniti da je ispunjen i uvjet iz članka 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona, zbog čega pokretanje ovrhe ne bi bilo dopušteno.

91. Nneosnovano je isticanje tuženika da bi tužiteljica po predmetnoj sudskoj nagodbi bila glavni dužnik, a DF preuzimatelj duga. Takav slijed ne proizlazi iz sadržaja sudske nagodbe, a nije niti konstatiran u smislu prihvaćanja takve uloge kako tužiteljice, tako i DF.

92. Slijedom navedenog odlučeno je kao u stavku I. izreke presude.

93. Kako je tužiteljica uspjela u cijelosti sa postavljenim zahtjevom usmjerenim na proglašenje ovrhe nedopuštenom, istoj je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a valjalo dosuditi naknadu prouzročenog parničnog troška i to prema troškovniku koji prileži spisu.

94. Tužiteljici je dosuđen trošak nastao tijekom trajanja ovosudnog parničnog postupka i to sastav tužbe prema Tbr. 7/1, sastav podneska od 21. svibnja 2021. i 14. studenog 2023. prema Tbr. 8/1 Tarife te zastupanja na održanim ročištima 1. listopada 2021., 12. rujna 2023., 14. studenog 2023. 23. travnja 2024., 6. studenog 2024. i 18. prosinca 2024. prema Tbr 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, iznos PDV-a u visini od 25 %, uplaćene sudske pristojbe na tužbu i presudu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 2.325,82 EUR.

95. Na dosuđenu naknadu troška dosuđena su i sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

96. Tužiteljici nije dosuđen trošak nastao sastavom žalbe nakon proteka roka od 31. srpnja 2018. s obzirom da je ista sačinjena tijekom ovršnog postupka te predstavlja trošak nastao tijekom ovršnog postupka. Također, nije dosuđen trošak sastava prijedloga za odgodu ovrhe s obzirom da se radi o prijedlogu istaknutom tijekom ovršnog postupka. Sud je u ovosudnom predmetu pozvan odlučivati o troškovima parničnog postupka. O eventualnim troškovima ovršnog postupka biti će donesena odluka tijekom ovršnog postupka, a da je tome tako kazuje i odluka Županijskog suda u zadru pod poslovnim brojem Gž Ovr-8/2020 od 19. studenog 2020. kojom se uvažava žalba ovršenice, ukida rješenje prvog stupnja u određenom dijelu i predmet vraća istom sudu na ponovljeni postupak te se stavkom 3. izreke odluke odlučuje da će se odluka o troškovima postupka povodom pravnih lijekova i prijedloga donositi naknadno u sklopu konačne odluke u ovršnom postupku.

97. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku II. izreke presude.

U Rijeci, 20. veljače 2026.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika