REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3383/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari tužitelja ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Mati Glibota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 26. studenog 2w025. godine u nazočnosti tužitelja, zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2.Ugovora o kreditu broj 22/06 od 28.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 7.536,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; koja teče na iznos od:

-47,42 EUR od 15.11.2007. godine do isplate,

-46,60 EUR od 15.12.2007. godine do isplate,

-48,01 EUR od 15.1.2008. godine do isplate,

-47,79 EUR od 15.2.2008. godine do isplate,

-49,08 EUR od 15.3.2008. godine do isplate,

-93,14 EUR od 15.4.2008. godine do isplate,

-90,10 EUR od 15.5.2008. godine do isplate,

-91,25 EUR od 15.6.2008. godine do isplate,

-90,35 EUR od 15.7.2008. godine do isplate,

-90,16 EUR od 15.8.2008. godine do isplate,

-90,12 EUR od 15.9.2008. godine do isplate,

-93,58 EUR od 15.10.2008. godine do isplate,

-95,68 EUR od 15.11.2008. godine do isplate,

-92,69 EUR od 15.12.2008. godine do isplate,

-100,75 EUR od 15.1.2009. godine do isplate,

-100,83 EUR od 15.2.2009. godine do isplate,

-98,13 EUR od 15.3.2009. godine do isplate,

-98,75 EUR od 15.4.2009. godine do isplate,

-98,87 EUR od 15.5.2009. godine do isplate,

-97,80 EUR od 15.6.2009. godine do isplate,

-97,99 EUR od 15.7.2009. godine do isplate,

-139,36 EUR od 15.8.2009. godine do isplate,

-140,99 EUR od 15.9.2009. godine do isplate,

-139,18 EUR od 15.10.2009. godine do isplate,

-140,35 EUR od 15.11.2009. godine do isplate,

-140,16 EUR od 15.12.2009. godine do isplate,

-143,32 EUR od 15.1.2010. godine do isplate,

-145,34 EUR od 15.2.2010. godine do isplate,

-144,90 EUR od 15.3.2010. godine do isplate,

-146,91 EUR od 15.4.2010. godine do isplate,

-150,60 EUR od 15.5.2010. godine do isplate,

-132,58 EUR od 15.6.2010. godine do isplate,

-136,38 EUR od 15.7.2010. godine do isplate,

-136,25 EUR od 15.8.2010. godine do isplate,

-144,12 EUR od 15.9.2010. godine do isplate,

-139,53 EUR od 15.10.2010. godine do isplate,

-140,59 EUR od 15.11.2010. godine do isplate,

-101,65 EUR od 15.12.2010. godine do isplate,

-101,96 EUR od 15.1.2011. godine do isplate,

-100,72 EUR od 15.2.2011. godine do isplate,

-101,47 EUR od 15.3.2011. godine do isplate,

-101,51 EUR od 15.4.2011. godine do isplate,

-103,79 EUR od 15.5.2011. godine do isplate,

-108,64 EUR od 15.6.2011. godine do isplate,

-114,16 EUR od 15.7.2011. godine do isplate,

-97,54 EUR od 15.8.2011. godine do isplate,

-89,81 EUR od 15.9.2011. godine do isplate,

-87,21 EUR od 15.10.2011. godine do isplate,

-87,39 EUR od 15.11.2011. godine do isplate,

-87,75 EUR od 15.12.2011. godine do isplate,

-89,99 EUR od 15.1.2012. godine do isplate,

-90,66 EUR od 15.2.2012. godine do isplate,

-89,93 EUR od 15.3.2012. godine do isplate,

-89,82 EUR od 15.4.2012. godine do isplate,

-90,19 EUR od 15.5.2012. godine do isplate,

-90,84 EUR od 15.6.2012. godine do isplate,

-90,03 EUR od 15.7.2012. godine do isplate,

-89,81 EUR od 15.8.2012. godine do isplate,

-87,83 EUR od 15.9.2012. godine do isplate,

-89,53 EUR od 15.10.2012. godine do isplate,

-90,33 EUR od 15.11.2012. godine do isplate,

-89,80 EUR od 15.12.2012. godine do isplate,

-89,17 EUR od 15.1.2013. godine do isplate,

-88,95 EUR od 15.2.2013. godine do isplate,

-88,72 EUR od 15.3.2013. godine do isplate,

-90,30 EUR od 15.4.2013. godine do isplate,

-87,98 EUR od 15.5.2013. godine do isplate,

-87,60 EUR od 15.6.2013. godine do isplate,

-87,83 EUR od 15.7.2013. godine do isplate,

-87,59 EUR od 15.8.2013. godine do isplate,

-88,44 EUR od 15.9.2013. godine do isplate,

-88,99 EUR od 15.10.2013. godine do isplate,

-89,26 EUR od 15.11.2013. godine do isplate,

-90,21 EUR od 15.12.2013. godine do isplate,

-89,25 EUR od 15.1.2014. godine do isplate.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1.Ugovora o kreditu broj 22/06 od 28.6.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 194. 737,50 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 194. 737, 50 CHF, platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.007, 80 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 14.295,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom do 31.prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.godine do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; koja teče na iznos od:

-2,25 EUR od 1.9.2006. godine do isplate,

-2,27 EUR od 1.10.2006. godine do isplate,

-11,06 EUR od 1.11.2008. godine do isplate,

-44,52 EUR od 1.1.2009. godine do isplate,

-45,07 EUR od 1.2.2009. godine do isplate,

-27,22 EUR od 1.3.2009. godine do isplate,

-31,31 EUR od 1.4.2009. godine do isplate,

-32,13 EUR od 1.5.2009. godine do isplate,

-25,08 EUR od 1.6.2009. godine do isplate,

-26,31 EUR od 1.7.2009. godine do isplate,

-20,44 EUR od 1.8.2009. godine do isplate,

-27,92 EUR od 1.9.2009. godine do isplate,

-19,61 EUR od 1.10.2009. godine do isplate,

-24,98 EUR od 1.11.2009. godine do isplate,

-24,13 EUR od 1.12.2009. godine do isplate,

-38,62 EUR od 1.1.2010. godine do isplate,

-47,92 EUR od 1.2.2010. godine do isplate,

-45,91 EUR od 1.3.2010. godine do isplate,

-55,15 EUR od 1.4.2010. godine do isplate,

-72,10 EUR od 1.5.2010. godine do isplate,

-75,73 EUR od 1.6.2010. godine do isplate,

-95,64 EUR od 1.7.2010. godine do isplate,

-94,97 EUR od 1.8.2010. godine do isplate,

-136,25 EUR od 1.9.2010. godine do isplate,

-112,21 EUR od 1.10.2010. godine do isplate,

-117,77 EUR od 1.11.2010. godine do isplate,

-143,88 EUR od 1.12.2010. godine do isplate,

-146,21 EUR od 1.1.2011. godine do isplate,

-136,92 EUR od 1.2.2011. godine do isplate,

-142,55 EUR od 1.3.2011. godine do isplate,

-142,84 EUR od 1.4.2011. godine do isplate,

-160,01 EUR od 1.5.2011. godine do isplate,

-196,48 EUR od 1.6.2011. godine do isplate,

-238,00 EUR od 1.7.2011. godine do isplate,

-283,30 EUR od 1.8.2011. godine do isplate,

-211,76 EUR od 1.9.2011. godine do isplate,

-187,70 EUR od 1.10.2011. godine do isplate,

-189,30 EUR od 1.11.2011. godine do isplate,

-192,62 EUR od 1.12.2011. godine do isplate,

-213,39 EUR od 1.1.2012. godine do isplate,

-219,64 EUR od 1.2.2012. godine do isplate,

-212,83 EUR od 1.3.2012. godine do isplate,

-211,81 EUR od 1.4.2012. godine do isplate,

-215,26 EUR od 1.5.2012. godine do isplate,

-221,25 EUR od 1.6.2012. godine do isplate,

-213,77 EUR od 1.7.2012. godine do isplate,

-211,71 EUR od 1.8.2012. godine do isplate,

-193,37 EUR od 1.9.2012. godine do isplate,

-209,18 EUR od 1.10.2012. godine do isplate,

-216,54 EUR od 1.11.2012. godine do isplate,

-211,65 EUR od 1.12.2012. godine do isplate,

-205,78 EUR od 1.1.2013. godine do isplate,

-203,76 EUR od 1.2.2013. godine do isplate,

-201,67 EUR od 1.3.2013. godine do isplate,

-216,27 EUR od 1.4.2013. godine do isplate,

-194,79 EUR od 1.5.2013. godine do isplate,

-191,28 EUR od 1.6.2013. godine do isplate,

-193,38 EUR od 1.7.2013. godine do isplate,

-191,18 EUR od 1.8.2013. godine do isplate,

-199,03 EUR od 1.9.2013. godine do isplate,

-204,12 EUR od 1.10.2013. godine do isplate,

-206,60 EUR od 1.11.2013. godine do isplate,

-215,45 EUR od 1.12.2013. godine do isplate,

-206,52 EUR od 1.1.2014. godine do isplate,

-217,47 EUR od 1.2.2014. godine do isplate,

-223,00 EUR od 1.3.2014. godine do isplate,

-218,19 EUR od 1.4.2014. godine do isplate,

-211,29 EUR od 1.5.2014. godine do isplate,

-212,77 EUR od 1.6.2014. godine do isplate,

-217,70 EUR od 1.7.2014. godine do isplate,

-221,63 EUR od 1.8.2014. godine do isplate,

-222,64 EUR od 1.9.2014. godine do isplate,

-226,85 EUR od 1.10.2014. godine do isplate,

-232,90 EUR od 1.11.2014. godine do isplate,

-234,04 EUR od 1.12.2014. godine do isplate,

-234,93 EUR od 1.1.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.2.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.3.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.4.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.5.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.6.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.7.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.8.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.9.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.10.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.11.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.12.2015. godine do isplate,

-234,47 EUR od 1.1.2016. godine do isplate.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 209,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1.listopada 2015.godine do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.800,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 6. lipnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj dana 28. lipnja 2006. godine sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 194.737,50 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika, da je dana 28.siječnja 2016.godine zaključen Dodatak tom ugovoru o kreditu. Tuženik da je u tom, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru, ugovorio valutnu klauzulu u valuti CHF, otplatu kredita vezao uz ovu valutu, naveo visinu kamatne stope od 4,30 % godišnje ugovorivši da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav način, na način da je u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Tužitelj se poziva na sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, time i zaštite interesa tužitelja, koji je zbog navedenog protupravnog postupanja tuženika vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12, tužitelj precizno navodi sve odluke koje su donesene u tom postupku kolektivne zaštite interesa potrošača, te presuđenja u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Radi navedenog tužitelj postavlja tužbeni zahtjev te traži utvrđenje ništetnima, nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u CHF. Traži isplatu preplaćenih iznosa temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi, iznosa od 233.047,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama, te potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti. Obrazlaže svoje protivljenje u svom odgovoru na tužbu, prigovara statusu tužitelja kao potrošača navodeći da tužitelj treba dokazati svoj status potrošača, što isti da nije napravio. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja, navodi da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu ona da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom da proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u svom odgovoru na tužbu. Tuženik se protivi zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata, pa i to opsežno obrazlaže u odgovoru na tužbu. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja sa precizno navedenim zadacima vještačenja, iskazanim od strane tuženika.

3. Na pripremnom ročištu održanom dana 12.lipnja 2025.godine zaključen je prethodni postupak, sud je odlučio provesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem te je precizno naveden zadatak vještačenja. Do zaključenja prethodnog postupka tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja, niti je podnio protutužbu.

4. Svojim podneskom od dana, nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude. U odnosu na tzv. negativne razlike ističe prigovor zastare. Navodi da iz dostavljenog vještva proističe osnovanost tužiteljeva tužbenog zahtjeva, pa da je tako tužitelj u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije preplatio iznos od 14.395,48 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 5.286,53 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 9.108,95 EUR, te dodatno iznos od 3.854,69 EUR na ime razlike stanja glavnice. Za navesti je da je nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem tužitelj bio ovlašten u skladu sa tim vještvom urediti odnosno precizirati svoj tužbeni zahtjev, na način da isti poveća ili smanji, sud treba odlučiti po tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od 6.studenog 2025.godine, te se smatra da je isti postavljen već u trenutku podnošenja tužbe. Svakako, razlika u glavnici kod konverzije predstavlja također proizvod odnosno posljedicu ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu pa je tužitelj i u ovom dijelu urediti i precizirati svoj ukupan zahtjev, tražiti i ovu razliku glavnice. Ovim raspolaganjima tuženik se ne može sa uspjehom protiviti.

5. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF, odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, te za isplatu preplaćenih iznosa temeljem tih odredbi, kao i isplatu razlike glavnice u vrijeme konverzije.

6. Tuženik nije istakao prigovor radi prebijanja vezano za tzv.negativne razlike i priznate preplate tužitelju u vrijeme konverzije, nije podnio protutužbu spram tužitelja vezano za ove dvije stavke. Za navesti je i to da je tužitelj bio ovlašten urediti svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, pa tako i zatražiti tim vještvom utvrđenu razliku glavnice u vrijeme konverzije (a ista je rezultat upravo ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu). Dakle, radi se o uređenju i preciziranju tužbenog zahtjeva i sud odlučuje u granicama takvog uređenog i preciziranog zahtjeva u posljednjem tužiteljevom podnesku.

7. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog dana 28.lipnja 2006.godine, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i u dijelu promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke; kao i za isplatu preplaćenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama vezano za ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temeljnog ugovora o kreditu, te isplatu razlike glavnice.

8. Svojim podneskom od dana 6.studenog 2025.godine tužitelj je, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem uredio svoj tužbeni zahtjev koji glasi kao u izreci ove presude, navodi da nema primjedbi niti prigovora na vještvo, ističe prigovor zastare u odnosu na tzv.negativne razlike. Nadalje, ističe da iz dostavljenog vještva proizlazi osnovanost tužiteljevog tužbenog zahtjeva, da je tužitelj u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije preplatio iznos od 7.536,30 EUR na ime promjene kamatne stope, iznos od 14.295,42 EUR na ime rasta tečaja iznad onog koji je vrijedio prilikom isplate kredita te dodatno iznos od 209,88 EUR na ime razlike stanja glavnice u vrijeme konverzije.

9. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o namjenskom kreditu broj 22/06 28.lipnja 2006.godine sa cjelokupnom pripadajućom dokumentacijom; Dodatka tom ugovoru o kreditu zaključenog dana 28.siječnja 2016.godinne sa pripadajućom dokumentacijom; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo dipl.oecc Ines Lozić te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.

10. Stranke su popisale parnični trošak.

11. Zahtjev tužitelja je osnovan.

12. Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz priložene dokumentacije, da su dana 28.lipnja 2006.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, tužitelju je kao korisniku kredita i dužniku po ovom pravnom poslu na raspolaganje od strane tuženika stavljen iznos kredita od 194.737,50 CHF, kredit je odobren i ugovorena je otplata na 324 mjesečnih anuiteta, kamatna stopa ugovorena je u iznosu od 4,30 % godišnje, kamatna stopa promjenjiva je jednostranom odlukom tuženika. Među strankama je sporno je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa vezano za te dvije odredbe, te je li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrati iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku. Sporan je bio i status tužitelja kao potrošača u predmetnom pravnom poslu, a istaknut je i prigovor zastare.

13. Tužitelj u svom iskazu navodi da je da je bio zaposlenik tadašnjeg društva Slobodna Dalmacija, sada Hanza Media. Prije kupnje stana u [adresa], koji je kupljen isključivo za potrebe obiteljskog stanovanja i da nikada nije korišten za ostvarivanje prihoda niti iznajmljivanje, da je stanovao kod roditelja u njihovoj kući u [adresa], navodi da je imao dakle potrebu kupnje nekretnine, te da je bio klijent Zagrebačke banke, preko njih da je primao plaću i bio njihov dugogodišnji klijent. Radi navedenog da je otišao u banku sa namjerom da podigne kredit vezan za valutu EUR, u razgovoru sa službenikom banke, odnosno osobnim bankarom, a plaća da mu je tada bila cca 10.000,00 kn, osobna bankarica da mu je preporučila odnosno sugerirala da podigne kredit vezan za valutu CHF, kazala da je to stabilnija valuta, da će biti manja rata, očito manja kamata, na tu sugestiju i uvjeravanje da je pristao i da nije imao nikakvih posebnih pitanja jer mu se ovaj proizvod činio u redu, a tada da nije bilo apsolutno nikakve naznake da bi moglo doći do ovolikog porasta tečaja CHF. Kod javnog bilježnika također da nije bilo nikakvog razgovora o ovoj vrsti kredita, kredit da je dobiven, stan da je kupio i čitavo vrijeme da ga zajedno sa obitelji koristi za stanovanje. Početna rata da je bila 4.250,00 kn, da bi kroz vrijeme narasla do čak 7.500,00 kn, a plaćanje rate da se vršilo čitavo vrijeme skidanjem odnosno obustavom sa tekućeg računa nakon uplate plaće. Kada se stvorila zakonska mogućnost konverzije kredita, da je bio prisiljen pristupiti konverziji, banka da je sačinila izračun konverzije i da nije mogao ispregovarati bolje uvjete od ponuđenih, da je to bila situacija "uzmi ili ostavi". Navodi da mu je priznata nekakva preplata kod konverzije, ali da ne znam detalje o tome, da je to vidljivo iz dokumentacije. Navodi da nije bio, niti jest, vlasnik nekakve firme ili obrta. Na posebno pitanje zamj. pun. tuženika, tužitelj navodi da mu se čini da je sa osobnim bankarom bio na jednom sastanku prije zaključenja ugovora o kreditu. Navodi da mu se čini, a to je bilo davno, da je od osobne bankarice kroz priču dobio samo uvid u benefite ove vrste kredita, da mu se čini kako mu nije kazala da može doći do povećanja rate, porasta tečaja i kamatne stope. Navodi da skoro nema nikakvih saznanja o tome što znači valutna klauzula, vezanost kredita za neku valutu. Navodi da nije siguran je li tada znao što znači promjenjivost kamatne stope, da je po tom pitanju bio laik. Navodi da mu se čini da je nakon konverzije rata bila nekih 6.200,00 kn, ali da i u tom pravcu postoji dokumentacija.

14. Za navesti je da su prihvaća iskaz tužitelja kao životan, uvjerljiv i vjerodostojan, iskaz tužitelja u skladu je sa svim izvedenim dokazima tijekom postupka. Temeljem svih izvedenih dokaza, te iskaza tužitelja u svojstvu parnične stranke, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu svakako ima status potrošača, radi se o namjenskom kreditu za kupnju stana, za potrebe stanovanja tužitelja i članova njegove obitelji, sud tužitelju poklanja vjeru u potpunosti. Iskaz tužitelja je logičan i uvjerljiv, sud drži da se radilo o potrebi obiteljskog stambenog zbrinjavanja, s obzirom na iznos sredstava odobrenih po kreditu i sve okolnosti slučaja, činjenicu da je sredstvima kredita kupljen stan u kojem tužitelj čitavo vrijeme do danas živi, sud drži da u ovom pravnom poslu tužitelj ima status potrošača i da se nije radilo o kreditu za potrebe poslovanja, a i da se radilo, opet bi tužitelj kao fizička osoba bio u nepovoljnijem položaju od tuženika u ovom pravnom poslu. U čl.6. predmetnog ugovora o kreditu uredno stoji da je namjena kredita kupnja stana, tužitelj je sredstva i upotrijebio za kupnju stana za stanovanje.

15. Prvenstveno je, po pitanju navoda i zahtjeva tužitelja na utvrđenje da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, trebalo zauzeti stav, bez obzira na provedenu konverziju kredita, a do konverzije i po temeljnom ugovoru o kreditu vezano za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a tek onda odlučiti o efektima konverzije vezano za tužiteljev zahtjev na isplatu. Za navesti je da se treba osvrnuti na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

16. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

17. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

18. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponovio svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

20. Dakle, kako je već navedeno, sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu, namjenskom stambenom kreditu za kupnju stana, tužitelj ima status potrošača, a da se sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

21. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, valjalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude po pitanju isplate temeljem takvih ugovornih odredbi, a bez obzira na Dodatak ugovoru o kreditu i konverziju.

22. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,30 %, do konverzije. Dakle, ovaj stav i zahtjev tužitelja vezano za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu valjalo je prihvatiti te je valjalo obvezati tuženika da tužitelju vrati sve što je po ovom osnovu od tužitelja više primio, dakle, tužitelj bi imao pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a odnosno valjalo bi obvezati tuženika vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 4,30 %, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom odnosno koju drži ništetnom.

23. Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, pa je valjalo prihvatiti zahtjev na utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog i temeljem ove odredbe. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

24. Dakle, i temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF). Provedena konverzija nema utjecaja na ovlaštenje suda da utvrdi jesu li ništetne predmetne odredbe iz temeljnog ugovora o kreditu, jer se upravo zahtjev tužitelja za isplatu i temelji na preplati temeljem takvih odredbi prije provedene konverzije i u ovom dijelu konverzija nema učinaka i na to utjecaja. Konverzija i učinak iste nisu se ni bavili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranju valutne klauzule u CHF, tek je vezano za kolektivni spor i presuđenje i utvrđenja iz istog, došlo do situacije da su ove dvije odredbe u takvim ugovorima utvrđene ništetnima, konverzija je provedena vezano za doneseni propis i po konverziji su ugovori sa valutnom klauzulom u CHF konvertirani u ugovore sa klauzulom u EUR, jer se radi o intervenciji države u jako problematičnu situaciju u kojoj se našao veliki broj građana, a upravo zbog ogromne aprecijacije tečaja u CHF u odnosu na kunu. Među strankama i nije bilo sporno da je konverzija provedena sukladno tada važećem pozitivnim propisu, matematički i tehnički, međutim, vezano za zahtjev tužitelja, radi se o potpuno drugoj okolnosti.

25. Potrošači po ugovorima sa valutnom klauzulom u CHF su po odlukama vezano za kolektivnu tužbu, a takvi ugovori su bili po iznosima neznatniji od npr.namjenskih, stambenih kredita i otplaćeni su mahom prije konverzije, namireni i obeštećeni vezano za ništetne odredbe svojih ugovora, promjenjivu kamatnu stopi i valutu CHF. Jedan dio potrošača, kao što je ovdje slučaj sa stambenim kreditom, bio je u tako lošoj situaciji da je pristupio konverziji kada se ostvarila ta zakonska mogućnosti, ali provedena konverzija, vezano za sadržaj iste, zaista ne može dovesti do drugačijeg položaja ovih potrošača u odnosu na one koji su kredite otplatili prije zakonske mogućnosti konverzije ili onih koji nisu konvertirali svoje kredita, odnosno, prema stavu ovog suda, potrošači koji nisu pristupili konverziji odnosno prihvatili izračun konverzije od strane banke-kreditora, ne mogu biti u povoljnijem položaju od potrošača koji su prihvatili zakonsku mogućnost konverzije i pokušali sebi olakšati situaciju, vezano za položaj potrošača. Dakle, sve ono što pripada prvoj skupini potrošača, prema stavu ovog suda, pripada i ovoj drugoj skupini, potrošača koji su pristupili konverziji kredita prema zakonskom propisu i izračunu kreditora, dakle, obeštećenje u punom iznosu do konverzije i upravo onako, kvalitativno i kvantitativno kako je to učinjeno, pravomoćnim presudama sudova, kod prve skupine potrošača. Svakako, nakon provedene konverzije, pretvaranja chf kredita u eurske, kreditori i dalje ostvaruju zaradu i kod ovakvih, stambenih kredita, sa dugotrajnom otplatom, zaista nisu dovedeni u nepovoljniji položaj, nakon konverzije, prema potrošačima, od konverzije pa nadalje, u biti se radi o kreditima sa valutnom klauzulom u chf i zaista je očito da se položaj kreditora nije toliko konverzijom promijenio da to predstavlja očitu neravnotežu položaja potrošača i kreditora. Svakako, to je jasno i iz ovog slučaja, vezano za početnu kamatnu stopu kredita tužitelja od 4,30 %, do kamatne stope koja je utanačena Dodatkom ugovora kod konverzije. Za navesti je i to da su određeni potrošači pristupili konverziji i prihvatili izračun konverzije, konverzija je bila regulirana zakonom i činjenica jest da je konverzija provođena krajem 2015.godine (i početkom 2016.godine), odnosno mnogo prije nego što je valutna klauzula u CHF, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, dakle, potrošači koji su pristupili konverziji zaista nisu imali u vrijeme konverzije mogućnost predvidjeti što će se valutom u CHF po temeljnim ugovorima kasnije događati u smislu pravomoćne odluke suda, oni su konverziji pristupili kao da je ta odredba valjana i kredit sukladno zakonskom propisu konvertirali u eurski kredit, i radi toga takva konverzija nema utjecaja na utvrđenje te odredbe ništetnom i kondemnacioni zahtjev povodom toga. Za ponoviti je da na ništetnost dvije odredbe iz temeljnog ugovora konverzija nema utjecaja, vezano za prava tužitelja temeljem tog utvrđenja i isplatu preplaćenog sa tih osnova do konverzije.

26. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o. Split). Sudski vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju daje precizno i obrazloženo očitovanje po pitanju sastavnica predmetnog ugovora o kreditu, izračun visine potraživanja po svim stavkama, izračun razlika za vrijeme otplate kredita vezanog uz valutu CHF do izračuna konverzije zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, izračun zateznih kamata na sve pojedinačne iznose preplate do dana izračuna konverzije na dan 30.rujna 2015.godine, očitovanje po pitanju izračuna konverzije, mogućnosti uspostavljanja ekonomske ravnoteže i izračun konverzije.

27. Temeljem opsežno i kvalitetnog nalaza sudski vještak Lozić daje svoje zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Ad 1)

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 21.831,72 EUR od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 7.536,30 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 14.295,42 EUR.

2. Ukupno je manje plaćen iznos od 1.653,99 EUR, od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćen iznos od 1.193,15 EUR, a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 460,84 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 20.177,73 EUR i to:

- Ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 6.343,15 EUR,

- Ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 13.834,58 EUR.

Ad 2)

Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije ukupno iznose 9.165,25 EUR.

Ad 3)

Na dan provođenja konverzije, odnosno na dan 29.01.2016. godine je utvrđena glavnica u iznosu 102.259,55 EUR što primjenjivim tečajem na dan 29.01.2016.g. iznosi 783.971,82 kn (tečaj 7,666490 kn za 1 EUR). Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 29.01.2016.g. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 11.752,41 EUR.

Ukoliko Sud zauzme stav da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u valuti CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, konverzijom i preplatom koju je tuženik priznao po konverziji ne bi došlo do obeštećenja jer je iznos preplate koju je tuženik priznao po konverziji niži od iznosa preplata koje proizlaze iz razlike posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja CHF.

Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. te priznao preplatu tužitelja na dan 29.01.2016. godine u ukupnom iznosu od 293,28 EUR.

Pod pretpostavkom da Sud zauzme stav da se preplatom priznatom po konverziji umanjuju iznosi preplate (više plaćeno) utvrđeno posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, tada bi preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja iznosio 21.538,44 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 21.831,72 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji, utvrđene na dan provođenja konverzije, u iznosu od 293,28 EUR).

Vještak napominje da utvrđenja ovog nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate, u ovom nalazu u prethodnoj točki, za vrijeme otplate kredita u CHF pod pretpostavkom da se tužitelju nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđena preplata u uplatama temeljem simuliranog otplatnog plana za EUR, polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi.“

28. Za navesti je da je sud prihvatio vještvo sudskog vještaka Lozić kao stručno, logično i uvjerljivo, vještak je kvalitetno odgovorila na zadatak vještačenja, vještvo je odgovorilo na sva potrebna pitanja i nije bilo mjesta nikakvim posebnim razjašnjenjima niti eventualno dopuni vještva. Dakle, vještvo sudskog vještaka Lozić sud je prihvatio u potpunosti kod presuđenja.

29. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

30. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

31. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 6.lipnja 2019.godine), prigovor zastare neosnovan je u odnosu na zahtjeve tužitelja za isplatu svih zatraženih iznosa. U ovom slučaju primjenjuje se petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa prigovor zastare nije osnovan. Dakle, sud prihvaćajući vještvo vještaka Lozić po pitanju preplate s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud drži da valja obvezati tuženika da tužitelju isplati ukupan iznos preplate od 14.295,42 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a provedenom konverzijom po izračunu konverzije se ovo nije otklonilo, tužitelj nije obeštećen u ovom dijelu i valjalo mu je dosuditi upravo zatraženi iznos s naslova preplate vezano za ovu navedenu odnosu, do provedene konverzije. Sud je tužitelju dosudio i preplatu s naslova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika u iznosu od 7.536,30 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

32. Na dosuđene iznos ove dosuđene glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče na svaki pojedini iznos preplate od plaćanja tih iznosa do isplate, odnosno stjecanja preplaćenog na strani tuženika, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate, dospijeća tih iznosa, dakle, zahtjev tužitelja je i ovom dijelu osnovan, pa mu je valjalo dosuditi kamate onako kako ih je isti zatražio, a sve i temeljem odredbe čl.29. ZOO-a.

33. Dakle, za navesti je da tužitelju konverzijom predmetnog kredita iz onog sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR obeštećenje u punom opsegu, onako kako to pripada tužitelju kao potrošaču, nije provedeno, naime, tek nakon provedene konverzije tužitelj je doveden u ravnopravan položaj sa tuženikom, što prije nije bio slučaj i tuženik je zaista prema stavu ovog suda u obvezi platiti tužitelju, do konverzije, po zahtjevu tužitelja, preplaćene iznose na ime ništetnih odredbi temeljnog ugovora o kreditu valutne klauzule u CHF, sukladno presuđenjima iz kolektivnog spora, kao da konverzije po tom pravnom pitanju nije ni bilo, to obeštećenje treba biti, do konverzije istovjetno onom kakvo su ostvarili pravomoćnim presudama potrošači koji svoje kredite nisu konvertirali, a prilikom dosuđenja preplaćenih iznosa njima se polazilo, sukladno sudskoj praksi i pravomoćnim presuđenjima, pravo od početne kamatne stope iz ugovora o kreditu i početnom tečaju CHF iz tog ugovora, pa tako i ovdje treba biti slučaj. Dakle, na ovo pravo tužitelja po predmetnoj odredbi iz temeljnog ugovora, konverzija nema utjecaja.

34. Efekti konverzije su postignuti za period nakon konverzije, u ovom slučaju tuženik jest tužitelju prilikom konverzije odnosno zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu, priznao više plaćeni iznos od ukupno 209,88 EUR, kako to pravilno navodi vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju. Međutim, za ovaj iznos koji je tuženik očito tužitelju vraćao u obrocima nakon konverzije, tuženik nije izjavio prigovor radi prebijanja (niti je podnio protutužbu), pa o prigovoru radi prebijanja, koji je vezan za tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, nije trebalo niti odlučiti. Da je tuženik izjavio prigovor radi prebijanja za ovaj iznos priznate preplate u vrijeme konverzije (a nije), sud bi utvrdio postojanje potraživanja tuženika u tom iznosu i vezano za dosuđenje tužitelju bi naložio prebijanje ukupnog iznosa koji na ime glavnice i kamata pripada tužitelju, sa tim iznosom. Ovako, o tome nije trebalo odlučiti izrekom ove presude, a nije sud niti umanjio dosuđene iznose tužitelju, jer presuda u ovom dijelu nije pravomoćna. Naime, tužitelju je dosuđena glavnice sa zakonskim zateznim kamatama, nepravomoćno, presuda u tom dijelu nije pravomoćna, a izvršenjem iste, ukoliko postane pravomoćna, tek će u budućnosti biti poznat ukupan iznos koji tuženik treba isplatiti tužitelju. Vezano za pravilo o redoslijedu ispunjenja (troškovi, pa kamate, pa glavnica), u ovom slučaju sud nije mogao samostalno umanjivati dosuđenu glavnicu tužitelju po najstarijim obrocima preplate do iscrpljenja iznosa priznate preplate u vrijeme konverzije, jer je to suprotno ovom pravilu. Svakako, tuženik može spram tužitelj postaviti bilo koji zahtjev, u posebnom postupku, ukoliko to tuženik smatra opravdanim i osnovanim. Tužitelj jest djelomično obeštećen ovom priznatom preplatom, koju sud drži utvrđenim, ali tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, nije podnio protutužbu, a sud nije mogao samostalno ovaj priznati iznos odbijati od dosuđenih iznosa glavnice preplate vezano za pravilo o redoslijedu ispunjenja potraživanja.

35. Nadalje, sudski vještak izračunao je i tzv. negativne razlike, iznosi i osnove su navedene u mišljenju sudskog vještaka, za slučaj drugačijeg stava drugostupanjskog suda, radi načela ekonomičnosti postupka, a ovaj sud ih ne prihvaća kod presuđenja, za navesti je da ponovno u tom dijelu tuženik nije uopće, a kamoli na vrijeme, u ovom postupku postavio protutužbeni zahtjev, nije izjavio prigovor radi prebijanja, ne radi se uopće o razlikama za iste mjesece, jer se tzv.pozitivne razlike i tzv.negativne razlike uzajamno u mjesecu isključuju, nije moguće da u istom mjesecu postoje obje vrste razlika, kako sud raspravlja i odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, vezano i za iznos i za mjesece preplate po zahtjevu, a takvog zahtjeva tuženika na ime negativnih razlika nema i nije postavljen, to od mjesečnih iznosa u kojima postoji pretplata tužitelja spram tuženika, zaista ne treba odbijati negativne razlike, bez zahtjeva tuženika i za mjesece za koje tužbeni zahtjev uopće nije postavljen. Tuženik u ovom pravnom poslu nema status potrošača, treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, nikako ništetnima, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovornih odredbi koje tuženik za sebe drži poštenima i valjanim. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost odredbi, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetne ugovorne odredbe za tuženika predstavljaju valjane odredbe, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, nema pravo s ovog osnova bilo što tražiti od tužitelja kao potrošača, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama, nije trebalo ni tzv. pozitivne razlike umanjiti kod dosuđenja tužitelju za ove tzv.negativne razlike. Kako nema zahtjeva tuženika o kojem sud treba odlučiti izrekom presude, tako ni prigovor zastare za ove negativne razlike ne treba obrazlagati, iako ga je tužitelj istaknuo.

36. Zahtjev tužitelja na ime razlike glavnice u iznosu od 209,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1.listopada 2015.godine osnovan je i ovaj iznos sa kamatama valjalo je dosuditi tužitelju. Sudski vještak Ines Lozić u svom nalazu i mišljenju precizno je izračunala razliku glavnice, navodeći da bi, pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 29.siječnja 2016.godine, bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 11.752,41 EUR. Zahtjev tužitelja je osnovan i na ime razlike glavnice kod konverzije, i razlika glavnice temeljem ništetnih odredbi pripada tužitelju, a ista je obračunata tek prilikom konverzije kredita. Tužitelj je ovom razlikom glavnice također doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, pa mu je u obvezi i ovu razliku glavnice sa kamatama od zakašnjenja do isplate isplatiti, upravo kako je ista zatražena, a tužitelj je s ovog osnova zatražio iznos od 209,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1.listopada 2015.godine do isplate.

37. U slučaju drugačijeg stava drugostupanjskog suda po bitnim i obrazloženim pitanjima i zahtjevima, sud drži da je vještaku dao opsežan zadatak vještačenja, za slučaj potrebe preinake ove presude, sve vezano za načelo ekonomičnosti postupka, sudski vještak je u potpunosti odgovorila na zadatak vještačenja. Sud drži da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno za meritorno presuđenje i da nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze.

38. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 4.lipnja 2025.godine i 6.studenog 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 12.lipnja 2025.godine i 26.studenog 2025.godine; za svaku radnju po 250 bodova; što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 2.500,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 625,00 EUR i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 675,00 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 3.800,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati, pa mu ovaj trošak sud nije niti obistinio.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika