P-2440/2022-21
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicama, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ljubičić-Vrdoljak & Parteri d.o.o., Split, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Krunu Peronji, odvjetniku u Splitu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 22. listopada 2025. god. u nazočnosti pun. tužitelja i zam. pun. tuženika, dne 20. veljače 2026. god.,
p r e s u d i o j e
I. odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
" Utvrđuje se da su nepoštene odnosno ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka broj: 9011101244 dana 22.ožujka 2006.godine, koji je solemniziran kod Slobodana Zlokića, javnog bilježnika u Splitu pod br.OU-281/2006, u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (kojima je ugovoren povrat obveza iz Ugovora uz valutnu klauzulu) te promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci i drugim internim aktima banke (kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana), pa te odredbe ne proizvode nikakve ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao ni za sudužnike i založne dužnike."
II. prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 12.981,98 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa kako slijedi:
na iznos 2,52 € od 31.5.2006.g
na iznos 4,10 € od 30.9.2006.g
na iznos 12,12 € od 31.10.2008.g
na iznos 3,71 € od 30.11.2008.g
na iznos 19,60 € od 31.12.2008.g
na iznos 26,06 € od 31.1.2009.g
na iznos 27,41 € od 28.2.2009.g
na iznos 19,87 € od 31.3.2009.g
na iznos 20,62 € od 30.4.2009.g
na iznos 16,44 € od 31.5.2009.g
na iznos 10,76 € od 30.6.2009.g
na iznos 12,31 € od 31.7.2009.g
na iznos 17,04 € od 31.8.2009.g
na iznos 12,76 € od 30.9.2009 g.
na iznos 11,77 € od 31.10.2009.g
na iznos 16,22 € od 30.11.2009. g.
na iznos 21,67 € od 31.12.2009. g.
na iznos 26,09 € od 31.1.2010. g.
na iznos 26,11 € od 28.2.2010. g.
na iznos 38,19 € od 31.3.2010. g.
na iznos 34,05 € od 30.4.2010. g.
na iznos 50,03 € od 31.5.2010. g.
na iznos 63,14 € od 30.6.2010. g.
na iznos 59,07 € od 31.7.2010. g.
na iznos 77,91 € od 31.8.2010. g.
na iznos 67,26 € od 30.9.2010. g.
na iznos 63,80 € od 31.10.2010. g. na iznos 81,02 € od 30.11.2010. g. na iznos 99,58 € od 31.12.2010. g. na iznos 88,35 € od 31.1.2011. g.
na iznos 91,04 € od 28.2.2011. g.
na iznos 78,57 € od 31.3.2011. g.
na iznos 90,19 € od 30.4.2011. g.
na iznos 120,27 € od 31.5.2011. g. na iznos 119,54 € od 30.6.2011. g. na iznos 153,68 € od 31.7.2011. g. na iznos 168,61 €od 31.8.2011. g.
na iznos 117,17 € od 30.9.2011. g. na iznos 115,53 € od 31.10.2011. g. na iznos 115,65 € od 30.11.2011. g. na iznos 10.782,15 € od 16.12.2011. pa do isplate.
2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 3.272,69 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa kako slijedi:
na iznos 22,61 € od 31.8.2007.g
na iznos 22,22 € od 30.9.2007.g
na iznos 22,19 € od 31.10.2007.g
na iznos 22,41 € od 30.11.2007.g
na iznos 22,23 € od 31.12.2007.g
na iznos 22,74 € od 31.1.2008.g
na iznos 40,83 € od 29.2.2008.g
na iznos 40,96 € od 31.3.2008.g
na iznos 39,34 € od 30.4.2008.g
na iznos 39,91 € od 31.5.2008.g
na iznos 39,80 € od 30.6.2008.g
na iznos 39,11 € od 31.7.2008.g
na iznos 39,23 € od 31.8.2008.g
na iznos 40,05 € od 30.9.2008.g.
na iznos 42,43 € od 31.10.2008.g
na iznos 41,51 € od 30.11.2008.g
na iznos 43,24 € od 31.12.2008.g
na iznos 43,94 € od 31.1.2009.g
na iznos 44,09 € od 28.2.2009. g
na iznos 43,27 € od 31.3.2009. g
na iznos 43,35 € od 30.4.2009. g
na iznos 42,90 € od 31.5.2009.g
na iznos 42,28 € od 30.6.2009.g
na iznos 42,45 € od 31.7.2009.g
na iznos 42,96 € od 31.8.2009. g
na iznos 42,50 € od 30.9.2009.g
na iznos 42,39 € od 31.10.2009.g
na iznos 42,87 € od 30.11.2009.g
na iznos 43,47 € od 31.12.2009.g
na iznos 43,95 € od 31.1.2010.g
na iznos 43,95 € od 28.2.2010.g
na iznos 45,27 € od 31.3.2010.g
na iznos 44,81 € od 30.4.2010.g
na iznos 46,55 € od 31.5.2010.g
na iznos 47,98 € od 30.6.2010.g
na iznos 47,54 € od 31.7.2010. g
na iznos 49,59 €od 31.8.2010.g
na iznos 48,43 € od 30.9.2010.g
na iznos 48,05 € od 31.10.2010.g
na iznos 41,70 € od 30.11.2010.g
na iznos 43,39 € od 31.12.2010.g
na iznos 42,37 € od 31.1.2011.g
na iznos 42,61 € od 28.2.2011.g
na iznos 41,48 € od 31.3.2011.g
na iznos 42,54 €od 30.4.2011. g
na iznos 39,20 € od 31.5.2011.g
na iznos 39,15 € od 30.6.2011. g
na iznos 41,83 € od 31.7.2011.g
na iznos 36,56 € od 31.8.2011. g
na iznos 33,11 € od 30.9.2011. g
na iznos 33,01 €od 31.10.2011.g
na iznos 33,01 € od 30.11.2011.g
na iznos 1.199,33 € od 16.12.2011.g pa do isplate."
III. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"1.Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.1. Ugovora o kreditu broj: 9011101244 dana 22.ožujka 2006.godine, koji je solemniziran kod Slobodana Zlokića, javnog bilježnika u Splitu pod br.OU-281/2006 koji glasi „koji odgovara protuvrijednosti o 78.700,00 CHF (slovima: sedamdeset osam tisuća sedamsto CHF) po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.”
2. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.4.1. Ugovora o kreditu broj: 9011101244 dana 22.ožujka 2006.godine, koji je solemniziran kod Slobodana Zlokića, javnog bilježnika u Splitu pod br.OU-281/2006 koji glasi „koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a”, kao i cijela odredba sadržana u čl. 4.2. istog ugovora, osim zadnje rečenice koja glasi „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima” koja ostaje na snazi, a u kojoj se utvrđuje ništetnim dio koji glasi „u CHF”.
3. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.5. Ugovora o kreditu broj: 9011101244 dana 22.ožujka 2006.godine, koji je solemniziran kod Slobodana Zlokića, javnog bilježnika u Splitu pod br.OU-281/2006 koji glasi „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.”.
4. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.6. Ugovora o kreditu broj: 9011101244 dana 22.ožujka 2006.godine, koji je solemniziran kod Slobodana Zlokića, javnog bilježnika u Splitu pod br.OU-281/2006 koji glasi „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.”.
5. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl.7.2. Ugovora o kreditu broj: 9011101244 dana 22.ožujka 2006.godine, koji je solemniziran kod Slobodana Zlokića, javnog bilježnika u Splitu pod br.OU-281/2006 koji glasi „....u iznosu od 78.700 CHF (slovima: sedamdeset osam tisuća sedamsto CHF)................plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.....”, te dio iste odredbe koji glasi „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom anuitetu Banka će pismeno obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pismeno dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.”
6. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredbe sadržana u čl.12.9. Ugovora o kreditu broj: 9011101244 dana 22.ožujka 2006.godine, koji je solemniziran kod Slobodana Zlokića, javnog bilježnika u Splitu pod br.OU-281/2006 koja glasi „ Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u iznosu od 309,61 Eur.
II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.943,08 Eur sa zateznom kamatom koja teče od
20. veljače 2026. god. do isplate.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da asu tužitelj i tuženik zaključiti Ugovor o kreditu broj 9011101244 dne 22. ožujka 2006. god., koji je solemniziran kod javnoga bilježnika Slobodana Zlokića u Splitu pod brojem OU-281/2006. Predmetnim ugovorom , točnije člankom 1. i člankom 7. istog kreditiranje i povrat kredita vezivao se uz valutu švicarski franak. Ugovorne odredba u predmetnom ugovoru o kreditu kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak nepoštena i ništetna. Takav stav zauzeo je i Visoki trgovački suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. U citiranoj presudi sud je zauzeo stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
1.1. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koje pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora, kao što je upravo slučaj kod predmetnih ugovora o kreditu. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe predmetnih kredita kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak.
1.2. Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio (osim o glavnici) o ugovornoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Tužitelj na ovaj način nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenih ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama. On nije mogao promijeniti ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora. Dakle, o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak stranke nisu pojedinačno pregovarale.
1.3. Ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak nejasne su, nisu lako razumljive i da nisu dovoljno uočljive. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 99. ZZP/07 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
1.4. Tuženik prije i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora propustio je informirati tužitelja kao potrošača o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Propuštanjem davanja odgovarajućih informacija tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti jer tuženik u predugovornoj fazi tužitelju kao potrošaču nije predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. U predmetnim ugovorima ,čiji je sastavni dio ugovorna odredbe odnosno dijelovi ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, nisu sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima pa tuženik te informacije tužitelju kao potrošaču nije pružio ni prije sklapanja ugovora, čime su povrijeđeni njegovi interesi i prava kao potrošača.
1.5. Dakle, u samim ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu, objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Tužitelj nije dobio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa nije niti mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
1.6. U citiranoj presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske sud je zauzeo stav da treba ocijeniti je li sporna odredba razumljiva prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, a ne da li bi prosječni potrošač samo na temelju reklame sklopio ugovor. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi suda Europske Unije, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ta Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t. 63.).
1.7. Tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih spornih odredaba za njega proizlaze. Prosječni potrošač kao što je tužitelj, ako nije u razumnoj mjeri obaviješten, budući da sam ne raspolaže stručnim znanjem, ne samo da ne razumije, nego ne može ni biti svjestan da ne razumije određenu ugovornu odredbu. Tužitelj je mogao uzeti u obzir samo informacije koje mu je banka dala i primijeniti ih na svoju ekonomsku situaciju kako bi donio odluku hoće li prihvatiti sporne ugovorne odredbe, koje nisu zajednički sastavili on i banka pojedinačno pregovarajući o njima, nego ih je banka sastavila unaprijed. No, kako tužitelj nije dobio dostatne informacije, ne može donijeti informiranu odluku, jer sam ne raspolaže stručnim znanjem. Pravo je tužitelja kao potrošača da prije nego dobije ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobije dostatne informacije da bi kao dobro obaviještena osoba uz razumnu pažnju i oprez mogao donijeti informiranu pojedinačnu odluku, koje pravo je postupanjem tuženika povrijeđeno.
1.8. Na pitanje o kojim su to činjenicama, koje je tuženik znao, a nije ih znao tužitelj kao potrošač, a o kojima je tuženik bio dužan dužne obavijestiti tužitelja kao potrošača da bi on mogao razumjeti sporne odredbe na način da može predvidjeti njihove eventualne ekonomske posljedice na svoju pravnu i financijsku situaciju, odgovorio je sam tuženik u premetu koji se vodio radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužena je u tom postupku isticala da je potrošače u plaćenom oglasu u Večernjem listu upozorio: „Pametnije je kratkoročne kredite podizati u nekoj „egzotičnoj“ valuti kao što su dolar i švicarski franak, a za dugoročne je sigurniji Euro“. Dakle, tužena nije sporila činjenicu da je u vrijeme kad je oglašavao kredite s valutnom klauzulom u CHF znao da postoji razlog zbog kojeg je „egzotična valuta“ kao što je CHF za dugoročne kredite za potrošače manje sigurna nego valuta Euro. Međutim, ta informacija objavljena je samo jednom u Večernjem listu, što je nedovoljno, a na temelju nje potrošači nisu mogli razumjeti na što se konkretno misli ni razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužena je bila i jest svjesna da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s kojim bi svi potrošači pa tako i tužitelj trebali biti upoznati da bi tužitelj kao i svaki prosječni potrošač imajući u vidu i to saznanje mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Tužena je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ga uvjeri da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, uvjeravala da je švicarski franak sigurna valuta. Da je tužena tužitelja kao potrošaču objasnila pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što tužena niti njezini djelatnici nisu učinili, zapravo bi ga istinito informirala da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za njega kao potrošača. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjela je samo tužena kao banke, a ne i tužitelj kao prosječni potrošač. Tužena je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znala ili morala znati, a što tužitelj kao prosječni potrošač nije znao. Ako tužitelj kao prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tužitelj kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad je sklopljen predmetni ugovor nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu bile razumljive.
1.9. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27). Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, treba tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima. Ugovorne odredbe u predmetnim ugovorima o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja već zbog činjenice da tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg ga je tužena navela svojim reklamama. U citiranoj odluci za zaštitu kolektivnih prava i interesa Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da „u vrijeme oglašavanja i sklapanja ugovora koji sadrže ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, a kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, premda ni jedan zakon ni drugi propis nije izričito propisivao dužnost davatelja kredita da u fazi oglašavanja potrošače informira o nekim konkretnim činjenicama na temelju kojih bi prosječni potrošači kao potencijalni korisnici kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima mogli procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njih proizaći sklapanjem tog ugovora vezano za obim njihovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, izostanak regulative u tom dijelu ne znači da u smislu morala ne postoji opća dužnost svih sudionika u obveznom odnosu učiniti sve da se u punom smislu postigne informirana suglasnost o svim bitnim elementima namjeravanog pravnog posla uključujući i to da se potrošači upozore na sve postojeće tečajne rizike koje potrošači prihvaćanjem spornih ugovornih odredbi preuzimaju, za čije postojanje kao osobe bez stručnih znanja ne znaju, a banke znaju. Budući da je inače nemoguće unaprijed predvidjeti rješenja za sve životne situacije koje se mogu u praksi dogoditi, postoje pravna načela kojima se popunjavaju uočene pravne praznine, pa čak i ispravljaju nepravedna rješenja. U tom smislu u članku 12. ZOO/01 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Visoki Trgovački sud RH zauzeo je stav da činjenica da banke nisu imale zakonsku obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, na što se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem davanja odgovarajućih informacija na koje se poziva tužitelj nisu mogli prekršiti i da nisu prekršili propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe, trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, potrošača. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u predugovornoj fazi daju određene informacije ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koji idu uz koju valutu i razlikama između valuta. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe zakonima o zaštiti potrošača posebno propisati da se primjenjuje načelo savjesnosti i poštenja. Nije ni moguće propisati sve konkretne obveze za sve varijante pojedinih vrsta ugovora. Zbog toga se kolektivni interesi potrošača i štite na način da je ZZP-om izričito propisano da je ništetna svaka odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu među strankama na štetu potrošača. Tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09; dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a protekom prijelaznog roka potrebnog za prilagodbu poslovanja vjerovnika i kreditnih posrednika njegovim odredbama, 1. siječnja 2011. prestale su važiti odredbe glave IX ZZP/ 09 (članak 71. - 86.) o potrošačkom zajmu koje su uređivale istu materiju, uređen je niz pitanja kojima se štite posebna prava potrošača te je sveobuhvatno uređena obveza informiranja potrošača prije i nakon zaključenja ugovora u cilju zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj. “Već sama činjenica da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze tužitelja, uzrok je određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj nije znao za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bila tuženiku kao banci ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga djelatnici banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirali, tužitelj nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora uvjeravao tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta. Tako je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za njega, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da je banka, koja je u predmetnom ugovoru vjerovnik, znala da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač odnosno tužitelj, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potakao tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja.
1.10. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Kao što proizlazi iz citiranih zakonskih opisa trgovca i potrošača, nema nikakve sumnje da su tuženik kao banke bila svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da je morala biti svjesna da tužitelj kao prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što ona sama zna, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Tužitelj kao prosječni potrošač, budući da je znao da nema stručnih znanja, a banka da ih ima i tužitelj je toga bio svjestan, svoje neznanje nadomještao je povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu je trebalo, pokušavao je ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da tužitelj dobije novac, morala je biti obzirna prema tužitelju i njegovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito obzirom da se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Tužitelj je kao prosječni potrošač nije bio upoznat niti s pojmom valutne klauzule, a posebno nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz sklopljenog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima tuženika, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženoj kao banci, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenio da će njegova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njemu najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima tuženik je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja naveo tužitelja na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Bankovna službenica tuženika je navela tužitelju da je švicarski franak sigurna valuta. Švicarski franak je siguran za ulagače, ovdje tuženika kao banku, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu , odnosno tužitelja, postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je tužitelj taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj, i to ne znajući za opisani rizik. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret tužitelja. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok tužitelj prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 20 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj ih ne razumije i nije bio ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa je mislio da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.
1.11. Predmetni ugovor koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrži odredbe kojima bi tužitelju bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamata ne znači da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate tužitelju nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke. Kako je tužena banka znala za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da tužitelj to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestila tužitelja, na način on dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, u opisanim okolnostima tužena banaka nije u odnosu na tužitelja postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ta neravnoteža između prava i obaveza stranaka nastala već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelj taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskom formularnom ugovoru koji je banka sastavila sama, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe. Sporne ugovorne odredbe i dalje se koriste, sve dok traje otplata pojedinog kredita. Stoga je korištenjem predmetnih odredaba tuženik povrijedio interese i prava tužitelja. Člankom 4. predmetnog ugovora ugovorena je kamatna stopa od 4,75% godišnje, te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to po odluci tuženika. Sukladno takvoj odredbi predmetnog ugovora tuženik je od dana sklapanja ugovora samoinicijativno u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope , točnije povisivao iste. Napose i odredba čl.4. Ugovora o kreditu je ništava, odnosno suprotna je odredbi čl.46 st.2. ZOO-a (odnosno 269 ZOO/05 i čl.4 .ZOO-a) (čl.270 ZOO/05). Kamata kao cijena za novac, kao bitan element ugovora, nije određena niti odrediva, već se mijenja temeljem jednostrane odluke jedne od stranaka, na koju druga strana nije mogla utjecati. Ugovorom nije utvrđen niti čvrsti kriterij za promjenu kamatne stope. Radi se stoga o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača jer je tuženik iskoristio izostanak zakonskih odredbi koje bi regulirale obvezu da se, ukoliko ugovor sadrži odredbu o promjeni kamatne stope, mora sadržavati elemente za koji sve veže promjena kamatne stope, koje kriterije je banka trebala odrediti kao savjesni gospodarstvenik. Međutim, banka je prilikom sklapanja predmetnog ugovora vodila računa samo o vlastitoj koristi i interesu, te je nametnula tužitelju kao potrošaču odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, a što sve je u opreci sa načelom savjesnosti i poštenja te temeljnim načelom pacta sunt servanda. Navedenim sve treba promatrati kroz odredbe čl.83 Zakona o zaštiti potrošača. Također, nije odrediv niti jasan mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena) pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita. Tuženik je bio dužan prije jednostrane promjene kamatne stope pozvati tužitelja i obavijestiti ga o promjenama iste, te zaključiti s njim aneks ugovora ili drugi ugovor s izmijenjenim uvjetima, jer je kamatna stopa (marža) bitan sastojak ugovora zbog čega se određuje i mijenja isključivo i jedino suglasnošću volja stranaka, a ne izjavom ili odlukom jedne od stranka ugovora, a sve u smislu čl.26 ZOO-a koji utvrđuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile sa bitnim elementima ugovora.
1.12. S obzirom da je tuženik bez obrazloženja mijenjao kamatu, a radi se o bitnom elementu ugovora, u odnosu na ugovor koji je adhezijske naravi, kojom je tužitelj pristupio, odnosno uvjete ugovora odredio je tuženik kao dominantna strana ugovora te je tužitelj samo mogao zaključiti ugovor bez utjecaja na izmjenu bitnih elemenata ugovora ( koje je jednostrano određivao tuženik) ili odustati od njegova zaključenja, izvjesno je da ugovorne strane nisu bile ravnopravne u smislu odredbe čl.11 ZOO-a, da se tužena nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja u smislu č. 12 ZOO-a a prekršeno je načelo pacta sunct servanda u smislu čl.15 ZOO-a. Končano nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici o kojoj opet ovisi kamatna stopa pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita, pa sama ništetnost čl.4.predmetnog ugovora proizlazi iz kršenja odredbe čl.46 st.2 ZOO-a. Tužitelj je uslijed neosnovano povećavane kamatne stope koja je u čl.8 ugovorena u visini 4,30 % a temeljem istog članka odnosno ništetnim odredbama, tuženik neosnovano mijenjao kamatnu stopu tužitelja pa je tužitelj preplatio tuženiku znatne iznose.
1.13. Tužitelj ističe kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja2014 godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, a radi zaštite kolektivnih interesa potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu po Posl br. P-1401/12 u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003 godine do 31. prosinca 2008 godine a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pojašnjene su sve činjenice sporne u ovom postupku. U obrazloženju iste navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je u skladu s odredbom čl.138 A Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj uzgred napominje da je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 godine zastrani rok za ovu tužbu počeo teći ispočetka.
1.14. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje razliku, odnosno više plaćeno, do koje razlike je upravo došlo poradi primjene ništetnih odredbi predmetnog ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskom frankuu te promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke pa je tužitelj stoga u smislu čl138.a. ZZO/07 pretrpio štetu. Tužitelj ima pravni interes tražiti preplaćene iznose iako je sklopljen „Dodatak ugovora o kreditu“, što je stav Vrhovnog suda zauzet u odluci posl.br.Rev-2868/2018. Tužitelj predlaže utvrditi nepoštenim odnosno ništetnim odredbe predmetnoga ugovora u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i te promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci i drugim internim aktima banke te da te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao ni za sudužnike i založne dužnik. Nadalje predlaže obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 90.000,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog obroka pa do isplate.
1.15. Tužitelj je postavio i podredni tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1., dio odredbe sadržan u čl.4.1., odredba čl.4.2., dio odredbe sadržan u čl.5.. dio odredbe sadržan u čl.6., dio odredbe sadržan u čl.7.2. i odredbe sadržane u čl. 12.9. predmetnoga ugovora, a koji se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franaka te promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika. Tužitelj i podrednim tužbenim zahtjevom predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa od 90.000,00 kn uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 14. veljače 2006. god. do isplate.
2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanima u cijelosti, kako glavnom tako i podrednom, predloživši odbiti zahtjeve tužitelja.
2.1. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja.
2.2. Tuženik ne spori da su tužitelj i on zaključili Ugovor o kreditu broj 9011101244 dana 22.03.2006. godine. Međutim, sporno je da bi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nepoštene i ništetne. Dodatno tuženik ističe kako je Vrhovni sud RH zauzeo stav kako su tužitelji koji su ustali tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope zakasnili, budući je u odnosu na ovog tuženika rok za pokretanje takve tužbe istekao još 13.06.2019.g., a tužitelj je ovom tužbom ustao tek 20.06.2022.g. Nadalje, valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 10.01.2012. godine dakle, više od deset godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Ovo je bitno istaknuti iz sljedećih razloga; predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g.; tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima; tužiteljevo potraživanje je zastarjelo. Činjenica da je ovaj predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015.g., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju. U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno.
2.3. Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. St. 2 Zakona o obveznim odnosima budući je ugovor o kreditu br. 9011101244 dana 10.01.2012. godine u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. godine predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa.
2.4. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Štoviše, u Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe temeljem čl. 226 i u svezi sa čl. 245 ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine.
2.5. Tuženik nadalje navodi da i ako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, s obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9011101244 zaključenom između stranaka dana 22.03. 2006.g da je dana 05. svibnja 2022.g. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine, te se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće; kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013.g.; polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013.g. ; članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba.
2.6. Tuženik pored osnove, u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući nije jasno temeljem čega i kojom metodologijom je tužitelj došao do utuženih iznosa. Tuženik pritom postavlja i prigovor radi prijeboja , te traži da ukoliko sud prihvati prijedlog za financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, vještak izračuna i tzv. negativne razlike, odnosno, iznos za koji je tužitelj platio manju ratu kredita budući je tečaj CHF bio niži od onog početnog.
3. Tužitelj je, nakon izvedenog dokaza financijskog vještačenja te i zbog promjene važeće valute u Republici Hrvatskoj, u podnesku od 04. srpnja 2025.g od. precizirao tužbeni i podredni tužbeni zahtjev. Točke u kojima traži utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora ostale su iste kao u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi. Glede potraživanja isplate, tužitelj i u tužbenom i u podrednom tužbenom zahtjevu potražuje isplatu iznosa od 12.981,98 Eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa te isplatu iznosa od 3.272,69 Eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, sve do isplate, a kako je navedeno u toč. II izreke presude.
4. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu.
5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9011101244 od 22. ožujka 2006. god., izvatka iz zemljišne knjige priloženoga spisu, priloženoga plana otplate, knjigovodstvene kartice za partiju kredita, pregleda uplata u kunama na dan 13.05.2019. god., nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije Ines Lozić od 30.04.2025. god., preslušanjem tužitelja.
6. Stranke su zatražile trošak postupka.
7. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan. Podredni tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.
8. Tuženikov prigovor prebijanja nije osnovan.
9. U postupku je neprijeporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 22. ožujka 2006. god., zaključen Ugovor o kreditu broj 9011101244, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao tužitelju kredit u iznosu od 78.700,00 CHF (švicarski franak), s kamatnom stopom u visini od 4,75 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Otplata kredita vrši se u 180 mjesečnih anuiteta. Kredit je odobren za kupnju stambenog objekta.
10. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva.
11. Tuženik drži, a kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 10.01.2012. god., više od 10 godina prije podnošenja tužbe, da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, te da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo.
12. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja u odnosu na povrat mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
13. Prigovor tuženika nije osnovan.
14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.
15. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 23. lipnja 2022. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.
16. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne.
17. Tužitelj je u iskazu danom sudu naveo da je predmetni ugovor sklopio s tuženikom 2006. god. zbog rješavanja imovinsko pravnih odnosa. Ugovor je sklopio u kunama vezano za valutu CHF. Takav je ugovor sklopio jer mu je u banci tuženika rečeno da je to, s obzirom na njegova primanja, jedino moguće. Nitko ga nije upozoravao na bilo kakve mogućnosti jačanja valute CHF, a u vrijeme kada je sklopio Ugovor u CHF upravo su se takvi ugovori sklapali kao najpovoljniji. U banci su mu rekli koliko će iznositi mjesečna rata povrata kredita, što mu je odgovaralo, pa je pristao na sklapanje ugovora. Nije očekivao da će u vrlo kratkom roku doći do povećanja rate. Kredit je u cijelosti vratio 2011. god. jer je iza pok. oca naslijedio određenu sumu novca, zatražio je raskid ugovora i isplatio cjelokupni iznos kredita. Banci je do tada isplatio 68 rata, a 2011. god. vratio je nešto manje od 49.000,00 Eura. Ugovor je solemnizirao kod javnog bilježnika koji mu je vjerojatno pojasnio ugovor, ali ne sjeća se detalja. Ne sjeća se je li mu banka kredit ispatila u kunama, CHF ili eurima, ali radilo se o iznosu od oko 50.000,00 Eura. Taj iznos je odmah isplatio svojoj bivšoj supruzi. U banci tuženika su mu objasnili što znači valutna klauzula, ali su govorili da je gotovo nemoguće da dođe do nekih problema jer je CHF stabilna valuta.
18. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.
19. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
20. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
21. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
23. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
24. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.
25. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.
26. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.
27. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dragovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.
28. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.
29. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.
30. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.
31. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.
32. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.
33. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.
34. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
35. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.
36. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.
37.Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio utvrditi ništetnim odluke predmetnog ugovora koje nije odredio odnosno označio (broj članka i stavka), a ovaj sud drži da se tako postavljeni zahtjev ne može prihvatiti pa ga je odbio u tom dijelu (toč. I izreke presude). Prihvatio je podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnima određenih i označenih odredaba predmetnoga ugovora (toč. III. izreke presude).
38. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ines Lozić. Taj vještakinja je u svome nalazu i mišljenju od 30. travnja 2025. god. navela da je nalaz izradila temeljem stanja u spisu i raspoložive dokumentacije. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do prijevremene otplate kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do prijevremene otplate kredita je 16.254,67 Eur. Od tog iznosa tužitelj je preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 3.272,69 Eur, te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 12.981,98 Eur. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita je 309,61 Eur. Slijedom navedenoga, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 15.945,06 Eur.
39. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 4 do 9 nalaza i mišljenja vještakinje Lozić.
40. Nalazu i mišljenju vještaka Ines Lozić stranke nisu prigovarale, a sud ih je u cijelosti prihvatio kao logične, objektivne i dane u skladu s pravilima struke i znanosti.
41. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev, vještačenjem je sa sigurnošću utvrđen iznos pozitivne preplaćene razlike kao i negativne razlike, a osnovanost tužiteljeve tražbine utvrđena je kako je to navedeno naprijed u obrazloženju presude.
42. Sukladno izračunu vještaka, pozitivne tečajne razlike odnosno preplate anuiteta iznose s osnove primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate 12.981,98 Eur, a s osnove preplate na ime promjene kamatne stope 3.272,69 Eur . Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev prema izračunu iz nalaza vještaka.
43. S obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na isplatu te je suđeno kao u toč. II izreke presude.
44. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.
45. Negativne razlike, po izračunu vještaka iznose 309,61 Eur.
46. Između parničnih stanaka nije prijeporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje od 31.03.2006. god. do 16.12.2011. god. (to proizlazi i iz nalaza vještaka Lozića), dok je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u odgovoru na tužbu od 13. kolovoza 2024. god., odnosno po proteku općega zastarnog roka od 5 godina od dospijeća, pa je očito da je potraživanje koje tuženik ističe prigovorom radi prebijanja u zastari.
47. Ovaj sud isto tako prihvaća i pravna stajališta sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. god. i posl. br. Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019. god., da je onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan, zbog čega nema pravo na povrat danoga.
48. Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.
49. Slijedom navedenoga, prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan te je donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja po osnovi potplaćenih anuiteta(tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita.
50. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
51. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na tri ročišta (02.10.2024., 09.04.2025., 22.10.2025.) i sastav obrazloženog podneska od 04.07.2025.po 250 bodova, ukupno 1250 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, te uvećano za PDV, 400,00 Eura troška vještačenja, 209,04 Eura troška pristojbe tužbe i 209,04 troška pristojbe presude, dobiven je dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju od 3.943,08 Eura.
U Splitu, dne 20. veljače 2026. god.
S U D A C
ANTO BOŽINOVIĆ
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
