Republika Hrvatska
Upravni sud u Splitu
Split, Put Supavla 1
Poslovni broj: Us I-1584/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, OIB: 40781519492, Split, Domovinskog rata 2, radi poreza na kuće za odmor za 2024. godinu, 20. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, klasa: UP/II 410-06/25-0001/0003, ur.broj: 2181/1-09/04- 25-0002 od 25. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporavanim drugostupanjskim rješenjem tuženika odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Grada Makarske, Upravnog odjela za financije, proračun i naplatu potraživanja, klasa: UP/I-410-15/24-01/1908, ur.broj: 2181-6-04-10- 24-1 od 3. lipnja 2024. Rješenjem tijela prvog stupanj tužitelju je za 2024. godinu utvrđena obveza plaćanja poreza na kuće za odmor za objekt na adresi [adresa], u iznosu od 515,00 EUR.
2. Pobijajući zakonitost tuženikova rješenja, tužitelj je u tužbi naveo kako je od 1963. do 2018. godine njegovo mjesto boravka bilo u Zagrebu, a predmetna se kuća koristila povremeno za odmor. Od 2003. godina iznajmljuje se jedan apartman u kući, a od 2015. posjeduje rješenje o iznajmljivanju dva apartmana. U 2014. godini izgrađen je drugi kat kuće koji je namijenjen stanovanju. U razdoblju od 2013. do 2019. godine nije dobivao rješenja o porezu na kuće za odmor. Tužitelj smatra da diskriminiran u odnosu na ostale vlasnike nekretnina koji imaju iste uvjete kao i on, a kojima nije obračunat porez na kuće za odmor u 2024. godini.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da su tužbeni navodi u cijelosti neosnovani te da u cijelosti ostaje kod obrazloženja osporavanog rješenja. Okolnost da tužitelj ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetne nekretnine ne znači, samo po sebi, da se nekretnina koristi za stalno stanovanje, kao što ga ni činjenica da je obveznik poreza na dohodak od iznajmljivanja nekretnine više ne oslobađa obveze plaćanja poreza na kuće za odmor, a nakon što je zakon u tom dijelu izmijenjen. Tuženik predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.
4. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5. U sporu je održana rasprava 20. veljače 2026. uz nazočnost službene osobe tuženika. Rasprava je, sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a, održana bez nazočnosti tužitelja, koji, iako uredno pozvan, raspravi nije pristupio.
6. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, žalbu, u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Prema članku 2. stavku 1. točki 12. Zakona o lokalnim porezima (Narodne novine, broj 115/16., 101/17., 114/22., 114/23. – dalje: Zakon), kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.
9. Odredbom članka 25. stavka 1. Zakona propisano je da porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Sukladno stavku 4., obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.
10. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, klasa: UP/I-335-02/15-01/354, ur.broj: 2181-01/04-15-3 od 29. svibnja 2015. tužitelju odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu za dva smještajna objekta (apartmana) na adresi u [adresa], B [adresa]. kbr. 114.
11. Predmetnim prvostupanjskim rješenjem je obveza poreza na kuće za odmor utvrđena za površinu od 103 m[2] te je tužitelj u žalbi protiv tog rješenja naveo kako se spomenuta površina odnosi na dva apartmana koja su u 2015. godini prijavljena za iznajmljivanje. Nadalje, naveo je da na drugom katu iste kuće cijelu godinu stanuju on i supruga, i to još od 2015., dok je 2018. tu formalno prijavio prebivalište.
12. Podaci o potrošnji vode očitani na mjernom mjestu na adresi predmetne nekretnine ukazuju na to da se nekretnina koristila tijekom cijele godine, dok se znatnije povećanje potrošnje tijekom ljetnih mjeseci, a kako to ispravno primjećuje tuženik, podudara s činjenicom da se dio kuće iznajmljuje, za što tužitelj posjeduje odobrenje nadležnog tijela.
13. Dana 5. listopada 2023. stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o lokalnim porezima (Narodne novine, broj 114/23., objava od 4. listopada 2023.), kojim je u članku 7. propisano da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.
14. S obzirom na navedeno, tužitelj je pravilno utvrđen obveznikom poreza na kuće za odmor za 2024. godinu, i to za dio nekretnine koji se ne koristi za stanovanje tijekom cijele godine, odnosno za dva apartmana, ukupne površine 103 m[2] kako je i sam naveo, koja iznajmljuje na temelju odobrenja za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu.
15. Budući da se u predmetnoj upravnoj i poreznoj stvari odlučuje o pojedinačnoj obvezi, okolnosti u predmetima ostalih poreznih obveznika vlasnika nekretnina nisu relevantne pri odlučivanju o postojanju porezne obveze tužitelja.
16. Prema navedenom, Sud nalazi da osporavanim rješenjem u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u izreci presude.
U Splitu 20. veljače 2026.
Sudac
Jakša Marušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
DNA: - tužitelju
- tuženiku
- u spis.
