Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-394/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Staniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stanić & Zrno j.t.d. u Osijeku, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. siječnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 20. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. i 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 16196/06, sklopljen između prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. (sada OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833), kao kreditora i tužitelja IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., kao pravnom slijedniku HVB Splitske banka d.d., isplatiti tužitelju IL iznos od 11.176,84 EUR (jedanaesttisućasto sedamdesetšesteuraosamdesetčetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB-a uvećane za 5 postotnih poena do 31.7.2015. od 1.8.2015. do 31.12.2022. u visini zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos od 0,41 eur od 10.04.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,79 eur od 15.05.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,65 eur od 19.06.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,32 eur od 10.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 4,86 eur od 17.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 16,39 eur od 16.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,73 eur od 18.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,69 eur od 17.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 12,54 eur od 16.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,67 eur od 16.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,41 eur od 16.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,63 eur od 14.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,04 eur od 24.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 9,83 eur od 15.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 8,47 eur od 15.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,07 eur od 16.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 10,83 eur od 16.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 16,58 eur od 15.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 18,81 eur od 15.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 20,54 eur od 15.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 26,04 eur od 14.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 28,06 eur od 16.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 34,08 eur od 16.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 39,90 eur od 16.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 44,96 eur od 16.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 45,31 eur od 15.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 48,63 eur od 15.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 110,31 eur od 15.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 59,90 eur od 14.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 109,36 eur od 14.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 125,46 eur od 13.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 77,13 eur od 15.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 94,54 eur od 15.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 99,86 eur od 16.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 79,19 eur od 15.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 73,14 eur od 14.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 76,03 eur od 14.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 79,07 eur od 15.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 82,93 eur od 13.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 84,90 eur od 15.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 84,09 eur od 15.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 84,34 eur od 13.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 170,80 eur od 14.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 83,54 eur od 13.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 83,28 eur od 10.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 78,84 eur od 10.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 80,43 eur od 10.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 83,88 eur od 12.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 82,78 eur od 10.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 84,36 eur od 10.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 79,86 eur od 11.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 78,12 eur od 11.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 83,09 eur od 10.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 78,23 eur od 10.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 75,67 eur od 10.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 72,78 eur od 10.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 76,32 eur od 12.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 78,25 eur od 10.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 8.013,12 eur od 30.09.2013. pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju IL prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.775,00 EUR (tisućusedamstosedamdeset peteura) s pripadajućim zateznim kamatama od 20. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja IL za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 50,00 EUR (pedeseteura), uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d., kao kreditorom 8. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 16196/06. Navedenim ugovorom prednik tuženika kao kreditor obvezao se tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos od 50.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, dok se tužitelj kao korisnik kredita obvezao vratiti navedeni iznos, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj je navedeni kredit u cijelosti otplatio 26. rujna 2013., kada je tužitelj sklopio novi ugovor o kreditu sa Societe Generale – Splitska banka d.d., broj 195674. Tužitelj se navedenim Ugovorom obvezao pravnom predniku tuženika iznos kredita isplatiti na način da se kredit u iznosu od 50.000,00 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nisu bili stvarno prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja švicarskog franka. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka , nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u svezi, razvidna je činjenica kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Uslijed navedenih promjena, tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, neosnovano stekao ukupan iznos od 23.785,04 kn. S obzirom na sve prethodno navedeno u tužbi, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, tužitelj drži jedinim mjerodavnim ugovoreni tečaj CHF važeći na dan realizacije kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te predlaže njezino odbijanje, kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž- 6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). Ističe prigovor zastare potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da primjerice takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P.1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 2. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 50.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena. Bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid i pročitao cjelokupan spis i svu priležeću materijalnu dokumentaciju i to ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (stranice 8-14 spisa), ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (stranice 15-23 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor (stranice 24-59 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji CL, dipl.oec. (Ivando konta d.o.o.), čiji nalaz i mišljenje od 11.9.2025. (stranice 91-100 spisa) je pročitan. Saslušao je vještakinju CL, dipl.oec. i tužitelja IL.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji CL, dipl.oec., punomoćnik tužitelja je svojim podneskom od 1. listopada 2025. uredio tužbeni zahtjev na način da je potraživao preostalu preplatu nastalu temeljem promjene tečaja CHF za tijek ovog ugovornog odnosa i to u ukupnom iznosu od 11.176,84 eura.

5. Sud je na glavnoj raspravi održanoj kod ovog suda 28. siječnja 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na način kako je to naznačeno u podnesku tužitelja 1. listopada 2025., a sukladno pravnom shvaćanju VSRH iz presude od 18. prosinca 2023., br. Rev-549/2023

6. Saslušan na raspravi, tužitelj IL iskazao je kako je on 2006. godine u Splitskoj banci d.d. podigao kredit za adaptaciju/uređenje stana koji mu je služio za njegove osobne potrebe, odnosno to je stan u kojem on živi zajedno sa svojom obitelji. Iskazuje kako je odabrao Splitsku banku d.d. jer je i ranije bio njihov klijent, a također su oni i tada bili najpovoljniji, pa je zbog svega toga pristupio u prostorije tuženika, gdje je razgovarao sa zaposlenikom tuženika, odnosno osobnim bankarom i kada mu je nuđena samo jedna vrsta kredita, i to kredit u valuti CHF, te mu je tom prilikom rečeno kako je to najpovoljniji kredit, a tada mu zaposlenik tuženika nije posebno objašnjavao što znači odredba o valutnoj klauzuli. Također iskazuje kako je prilikom razgovora sa zaposlenikom tuženika bilo govora o iznosu kredita, a njega je zanimao iznos rate i rok otplate, odabrao je taj kredit jer je on bio najpovoljniji. Nakon što je kredit odobren, pozvan je pristupiti u prostorije tuženika, gdje ga je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor i tom prilikom mu ništa nije od strane zaposlenika tuženika objašnjeno, pa tako niti odredbe o valutnoj klauzuli. Čitao je ugovor, a najviše je čitao ono što ga je u ugovoru zanimalo. Iskazuje kako tom prilikom nije imao pitanja za zaposlenika tuženika. Nadalje, iskazuje kako je s predmetnim ugovorom išao kod javnog bilježnika koji mu je čitao ugovor, ali nije ga objasnio, i taj ugovor je on i potpisao. Ističe kako mu je po predmetnom ugovoru o kreditu rata kredita bila 1.800,00 hrk, a kasnije mu je narasla na 3.800,00 hrk i to tijekom otplate kredita i tako je plaćao taj iznos 2 godine. Iskazuje kako je zbog svega toga bio u banci, raspitivao se u vezi visine rate, međutim tamo mu je samo rečeno da je svima tako i oni tu ne mogu ništa. On je predmetni kredit prijevremeno otplatio na način da je podigao drugi kredit, te je tim novcem iz drugog kredita ovaj zatvorio. Također ističe kako ga nikada u banci nisu upozoravali da bi rata kredita mogla toliko rasti. On je u vrijeme realizacije kredita bio u mirovini, a inače ima SSS, te je po zanimanju trgovac. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik OPG-a, obrta ili trg. društva. Nadalje, navodi kako je vremenski period od ponude pa do potpisa ugovora o kreditu misli prošlo između tjedan i dva, ali to nije točno siguran. Iskazuje kako je prije potpisivanja ugovora o kreditu isti i čitao i to ono što je njemu bilo bitno. Navodi kako je u vezi razlike u ratama bio upoznat da će ista moći biti, ali ne da će toliko rata rasti i to je bilo neizdrživo. Iskazuje nadalje kako od ponude pa do potpisa ugovora o kreditu se nije savjetovao s nekom drugom osobom jer je vjerovao osobnom bankaru, a i radilo se o povoljnom kreditu. Ističe kako nije gledao druge banke radi podizanja predmetnog kredita. Ističe kako u vezi svjesnosti rizika valutne klauzule on iste nije bio svjestan jer nije te struke. Ističe kako je tuženik slao obavijesti, odnosno izvješća, tijekom otplate kredita i na iste je znao reagirati kada bi vidio da se rate povećavaju i zbog svega toga je odlazio u banku, gdje mu je rečeno kako je svima tako. Navodi kako je predmetni kredit otplaćivao svaki mjesec na način da je rata kredita administrativnom zabranom naplaćivana iz njegove plaće. Ističe kako mu bankar nije pojasnio pojedinu odredbu ugovora o kreditu, već su samo pričali o iznosu, roku otplate i kolika će mu biti početna rata kredita.

7. Iz ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (stranice 8-14 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio namjenski kredit tužitelju za adaptaciju, a u iznosu od 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita od 240 mjeseci, s kamatom od 4,30% godišnje, promjenjivom, koje se obračunavaju u CHF, a naplaćuju po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, s time da je člankom 10. propisano kako se kredit otplaćuje u valuti CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju, prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

8. Iz ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 26. rujna 2013. (stranice 15-23 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio kredit tužitelju za refinanciranje i adaptaciju u iznosu od 49.000,00 EUR s rokom otplate na 240 mjeseci.

9. Iz izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor (stranice 24-59 spisa) proizlazi kakav je bio prvotni otplati plan, a potom kakav je bio stvarni otplatni plan (list 30-32 spisa) i na koji način su vršene uplate po predmetnom kreditu (list 33-50 spisa).

10. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji CL, dipl.oec. od 11. rujna 2025. utvrđeno je kako je preplaćeno tečajnih razlika u 63 anuiteta (uključujući i prijevremenu otplatu kredita) u iznosu od 11.176,84 EUR, u kojima je prodajni tečaj Kreditora za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio viši od prodajnog tečaja Kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika u 28 anuiteta u iznosu od -162,85 EUR, u kojima je prodajni tečaj Kreditora za CHF na dan dospijeća/plaćanja anuiteta bio niži od prodajnog tečaja Kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita.

10.1. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

11. Saslušana na ročištu održanom kod ovog suda 28. siječnja 2026., vještakinja CL, dipl.oec., iskazala je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 11.9.2025., te kod očitovanja od 26.11.2025. i 21.1.2026., te nije imala ništa drugo za dodati.

12. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

13. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju s prijenosom prava vlasništva broj: 16196/06., zaključen 8.3.2006.

14. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju s prijenosom prava vlasništva broj: 16196/06., kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, te je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

15. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 8.3.2006. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju s prijenosom prava vlasništva broj: 16196/06., kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 50.000,00, a da je ugovorena kamata stopa 4,30% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

16. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, obvezuje stranke u ovom postupku.

16.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.), u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.-dalje u tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje u tekstu: ZOO).

16.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 19/22. – dalje u tekstu: ZZP/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 126. ZZP/22, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

16.3. Naime, odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. – dalje u tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

16.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

16.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/03, članka 126. ZZP/22 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

17. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

17.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je banka imala unaprijed sastavljen, tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitao, ali nije te struke te ga nije baš mogao pratiti. Nije razumio da bi mu rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumio da diže kredit u CHF. Nisu ga u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR-o. Pri tome treba reći da prema stavu ovog suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač, odnosno tužitelj bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka.

17.2. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je kredit kod tuženika podigao radi adaptacije/uređenja stana u kojem on i danas živi zajedno sa svojom obitelji i koristi ga za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

17.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

17.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju s prijenosom prava vlasništva broj: 16196/06. sklopljen 8.3.2006., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenom presudom s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF, to se tužitelj na spomenutu odluku i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.). Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

18. Dakle, budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji CL, dipl.oec., iz kojeg proizlazi kako je pretplata po osnovi tečajne razlike od 11.176,84 EUR.

19.1. U odnosu na utvrđeno vještačenje treba napomenuti kako je tužitelj tužbom potraživao samo tzv. pozitivne tečajne razlike bez umanjenja za negativne, a sve iz razloga jer tuženik nije postavio prigovor radi prebijanja u ovome postupku (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Revd-5008/2024-2 od 3. prosinca 2024. i Rev-1105/2023-3 od 5. ožujka 2024.), već je samo naveo da se iste uzmu u obzir, pa ovaj sud je samo utvrdio kako tuženik prigovara izračunu vještaka, ali ne ističe procesnopravni prigovor radi prijeboja.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

21. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi tečaja u iznosu od 11.176,84 EUR-a, koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

22. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta, odnosno od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik za istu bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbu o valutnoj klauzuli u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

23. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a.

24. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

25. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 9. svibnja 2022., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

26. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

27. Tužitelju je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. -dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 3.2.2025. (kojim se očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu) i 1.10.2025. (kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka) za svaki u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pristupa na ročišta od 2.6.2025. i 28.1.2026. za svako u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te pristupa na ročište za objavu odluke od 20.2.2026. u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, odnosno ukupno 550 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% ukupno iznosi 1.375,0 eura. Tužitelju je priznata i naknada troška predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, odnosno ukupno mu je dosuđen trošak od 1.775,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 20. veljače 2026. pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO-a, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

28. Zahtjev tužitelja za naknadu troška od 50,00 eura djelomično nije osnovan, a koji se odnosi na trošak pristojbe na tužbu, budući da ista nije niti plaćena, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

29. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.625,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 20. veljače 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika