REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P-3092/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EFJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Meri Prar, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupan po pun. Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 24. rujna 2025. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 20. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe točka 1. Ugovora o kreditu broj: 9011954634 od 26. rujna 2006. godine, solemniziran po Javnom bilježniku Teu Karabotić-Milovac pod brojem OU-427/06 dana 27. rujna 2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelju odobrava kredit na iznos kunske protuvrijednosti 18.729,72 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, točka 6., 6.2. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF važećem na dan plaćanja, točka 11.3. Ugovora kojim je ugovorena ulazna naknada u visini 1 % iznosa kredita, te točka 9, st.2 Ugovora kojim je ugovorena izlazna naknada.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 1.179,28 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% do 31.12.2007.godine, od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, a koja na iznos od:

- 11,50 EUR teče od 30.11.08. pa do isplate,

- 10,94 EUR teče od 28.02.09. pa do isplate,

- 12,84 EUR teče od 31.03.09. pa do isplate,

- 8,51 EUR teče od 30.04.09. pa do isplate,

- 10,36 EUR teče od 31.05.09. pa do isplate,

- 10,36 EUR teče od 30.06.09. pa do isplate,

- 6,99 EUR teče od 31.07.09. pa do isplate,

- 6,13 EUR teče od 31.08.09. pa do isplate,

- 4,30 EUR teče od 30.09.09. pa do isplate,

- 5,69 EUR teče od 31.10.09. pa do isplate,

- 4,16 EUR teče od 30.11.09. pa do isplate,

- 5,00 EUR teče od 31.12.09. pa do isplate,

- 9,99 EUR teče od 31.01.10. pa do isplate,

- 11,79 EUR teče od 28.02.10. pa do isplate,

- 11,32 EUR teče od 31.03.10. pa do isplate,

- 11,32 EUR teče od 30.04.10. pa do isplate,

- 15,79 EUR teče od 31.05.10. pa do isplate,

- 15,79 EUR teče od 30.06.10. pa do isplate,

- 25,58 EUR teče od 31.07.10. pa do isplate,

- 22,72 EUR teče od 31.08.10. pa do isplate,

- 41,81 EUR teče od 30.09.10. pa do isplate,

- 33,12 EUR teče od 31.10.10. pa do isplate,

- 32,68 EUR teče od 30.11.10. pa do isplate,

- 40,13 EUR teče od 31.12.10. pa do isplate,

- 50,91 EUR teče od 31.01.11. pa do isplate,

- 39,79 EUR teče od 28.02.11. pa do isplate,

- 42,89 EUR teče od 31.03.11. pa do isplate,

- 39,65 EUR teče od 30.04.11. pa do isplate,

- 46,52 EUR teče od 31.05.11. pa do isplate,

- 64,10 EUR teče od 30.06.11. pa do isplate,

- 60,36 EUR teče od 31.07.11. pa do isplate,

- 100,92 EUR teče od 31.08.11. pa do isplate,

- 64,71 EUR teče od 30.09.11. pa do isplate,

- 57,84 EUR teče od 31.10.11. pa do isplate,

- 57,62 EUR teče od 30.11.11. pa do isplate,

- 57,77 EUR teče od 31.12.11. pa do isplate,

- 63,68 EUR teče od 31.01.12. pa do isplate,

- 63,70 EUR teče od 29.02.12. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 116,74 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 27.9.2006.godine do 31.12. 2007.godine po stopi od 15%; od 1.1.2008.godine do 31.7.2015.godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.godine do 31.12.2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.712,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 13.lipnja 2023.godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu kojim ugovorom je istom odobren kredit za automobil u iznosu u švicarskim francima, u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik da je u unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, o sadržaju kojeg nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak. Postupajući na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica odnosno švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik da je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, te prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Odredbe o valutnoj klauzuli u prethodno navedenom Ugovoru o kreditu da su ništetne te da su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed porasta vrijednosti CHF-a naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Trgovački sud u Zagrebu da je u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika donio presudu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g. kojom je utvrdio protupravno postupanje tuženika. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske da je presudom pod poslovnim brojem Pž6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju u razdoblju od 01.11.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2008. g., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je preplatio s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan puštanja kredita u tečaj (isplate) kredita.

2. Svojim podneskom od dana 22.rujna 2023.godine tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev, precizira isti, navodeći da je nakon podnošenja stupnjevite tužbe tuženik tužitelju dostavio zatraženu dokumentaciju, tužbeni zahtjev glasi:

„I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe točka 1. Ugovora o kreditu broj: 9011954634 od 26. rujna 2006. godine, solemniziran po Javnom bilježniku Teu Karabotić-Milovac pod brojem OU-427/06 dana 27. rujna 2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelju odobrava kredit na iznos kunske protuvrijednosti 18.729,72 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, točka 6., 6.2. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora, za CHF važećem na dan plaćanja, točka 11.3. Ugovora kojim je ugovorena ulazna naknada u visini 1 % iznosa kredita, te točka 9, st.2 Ugovora kojim je ugovorena izlazna naknada.“ Ujedno tužitelj postavlja zahtjev u tč.II. kojim od tuženika potražuje iznos od 1.261,37 EUR sa specificiranim zakonskim zateznim kamatama, vezanim za rok dospijeća i stope zakonskih zateznih kamata. Potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi navodima tužbe i tužbenom zahtjevu, predlaže da sud isti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška. Navbodi da je točno da su stranke 26.rujna 2006.godine zaključile Ugovor o kreditu broj 9011954634, te Dodatak I. istom Ugovoru dana 20.02.2007.godine. Međutim, da je sporno da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula da je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak da nije stavljen van snage, pa da nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Navodi da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav da ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama da je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega da se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim da je činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita 01.03.2012.g., dakle, više od 11 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Dakle:

1) Predmetni ugovor da je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g.

2) Tužitelj da je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima

3) Tužiteljevo potraživanje da je zastarjelo

saslušanje djelatnika Banke, na adresi tuženika

U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tužitelj da i ne navodi da je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita već samo da je ista odredba ništetna, čime da postaje upitan njegov pravni interes. Tuženik ističe kako predmetna odredba ugovora o kreditu zapravo predstavlja naknadu štete predviđenu čl. 1024 st. 3 ZOO-a, i to unaprijed ugovoreni iznos naknade štete, a što da je u skladu sa čl. 345 st.3 ZOO- a. Predmetnom odredbom da je izričito dopuštena prijevremena otplata obveza iz ugovora o kreditu, od strane korisnika kredita, te da je u tom slučaju korisnik kredita, ovdje tužitelj, dužan naknaditi štetu. Iz teksta navedenog članka da je razvidno da nije isključeno pravo tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik prijevremenom otplatom kredita da trpi stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i sl.. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik ističe kako ugovaranje naknade za obradu kredita nije niti jednim zakonskim aktom zabranjeno niti bi bilo nepošteno, budući je predmetna odredba jasna i razumljiva te je prezentirana i usuglašena sa tužiteljem prilikom podizanja kredita. Također, da je sporno da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula da je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak da nije stavljen van snage, pa da nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. Tuženik ističe kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare, te da je ista podnesena 4.4.2012.g. onda da se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4.4.2009.godine. Zaključno tuženik navodi da potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

4. Tužitelj pravilno navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.godine.

5. Svojim podneskom od dana 24.srpnja 2025.godine, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj uređuje svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude.

6. Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 26.rujna 2006.godine, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, u dijelu kojim je ugovorena tzv.ulazna naknada i tzv.izlazna naknada. Nadalje, tužitelj traži isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne valutne klauzule u CHF sa zakonskim zateznim kamatama te plaćeni iznos na ime tzv.ulazne naknade, sa kamatama.

7. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 29.rujna 2006.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 18.729,72 CHF sa rokom otplate od 72 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,17 %. U čl.11. određena je naknada (tzv.ulazna naknada) od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Nadalje, nije sporno ni da je kredit već otplaćen. Radi se o namjenskom, kratkoročnom kreditu radi kupnje motornog vozila. Nadalje, u čl.9 navedena je tzv.izlazna naknadna, naknada za prijevremenu otplatu kredita.

8. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i u dijelu tzv.ulazne naknade i tzv. izlazne naknade, nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i ulazne naknade. Istaknut je i prigovor zastare.

9. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka dana 26.rujna 2006.godine sa Dodatkom I. istom od 20.veljače 2007.godine; cjelokupne dokumentacije vezano za predmetni pravni posao; saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc Ines Lozić.

10. Stranke su popisale parnični trošak.

11. Zahtjev tužitelja je osnovan.

12. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

13. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

14. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

15. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

17. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je podigla kredit vezan za valutu švicarski franak, u to vrijeme da joj je bio poznat pojam promjenjive kamatne stope ali da joj nije bio poznat pojam valutne klauzule niti je znala što je to ulazna naknada odnosno naknada za obradu kredita. U vrijeme podizanja kredita da je imala potrebu kupiti osobni automobil, da je bila u autokući Gašperov u Splitu, namjera da je bila kupnja vozila Renault Clio III, da joj je kazano kako oni kao autokuća surađuju sa dvije ili tri banke po pitanju ostvarivanja kredita i kako je u PBZ banci imala otvoren žiro-račun, da je otišla tamo, kod osobne bankarice i da je imala isključivo želju podići kredit u eurima. Tvrdi da joj je osobna bankarica preporučila i u biti forsirala kredit u švicarskim francima, hvalila ovaj proizvod, dakle, da ju je nagovorila upravo na ovaj kredit, da je navela da je valuta švicarski franak iznimno stabilna valuta, tužiteljica da je iz medija znala da su krediti u švicarskim francima jeftiniji od eurskih, ali da o tome nije posebno razgovarala sa bankaricom niti imala nekih pobližih saznanja. Navodi da ne zna kolika je bila početna kamatna stopa, da je imala pitanja za bankaricu, ali na ta pitanja da nije dobila odgovor niti ih u biti postavila na kvalitetan način jer je forsiran upravo ovaj proizvod koji je i prihvatila. Navodi da je početna rata bila cca 1.500,00 kn mjesečno i da je ista narasla do čak 2.600,00 kn mjesečno, da nije otišla u banku tražiti bolje uvjete, da je mislila da to i ne može postići jer je firma u kojoj sam zaposlena zapala u probleme, kredit da je nastavila plaćati i otplatila, osobni automobil kojeg je iz kredita kupila da je čitavo vrijeme u njenom vlasništvu, da ga isključivo čitavo vrijeme koristi za osobne potrebe te da nije vlasnica niti trgovačkog društva niti nekog obrta. Tekst ugovora o kreditu da je djelomično pročitala, nešto da joj je čitano i kod javnog bilježnika, da je to bilo prije 18 godina i da je navela ono čega se može sjetiti.

18. Sud prihvaća iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan, u svjetlu svih izvedenih dokaza i navoda, sud drži da tužitelj u ovom pravnom poslu ima status potrošača (radi se o kratkoročnom kreditu za kupnju automobila za osobne potrebe), a da se sa njim, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste, kao ni posebne okolnosti vezane za tzv.valutnu klauzulu baš u valuti CHF, niti parametri tzv.ulazne naknade, a ni tvz.izlazne naknade. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o valutnoj klauzuli u CHF i ulaznoj naknadi nije nepoštena pa time i ništetna. To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojom je ugovorena tzv. valutnka klauzula, trebalo utvrditi ništetnom, jer je ta odredba nepoštena. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa je to i ovdje slučaj. Dakle, što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda ta odredba Ugovora je ništetna i nepoštena, tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača- Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

19. Temeljem ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

20. Sud je proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl.oecc Ines Lozić, sudski vještak daje kvalitetan i obrazložen nalaza, a temeljem takvog nalaza daje i zaključno mišljenje te navodi:

„Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak:

Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj:

1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do kraja otplate kredita iznose

1.179,28 EUR,

2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 242,36 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do kraja otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 936,92 EUR.

- Ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 18.729,72 CHF, te sukladno navedenom iznos naknade od 1,00% iznosi 187,30 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita 27.9.2006.

godine (1 CHF= 4,696413 kn) daje iznos od 879,62 kn, odnosno 116,74 EUR.“

21. Sud u potpunosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao stručan, logičan i uvjerljiv, tužitelj navodi da nema primjedbi na ovo vještvo i sukladno tome uređuje zahtjev.

22. Što se tiče zahtjeva vezano za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu vezano za tzv.ulaznu naknadu od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno, te isplate tog iznosa, sud drži da se također radi o ništetnoj odredbi i da temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik treba tužitelju vratiti ono što je od njega primio prilikom prvog korištenja kredita. Jasno je koliki je iznos u CHF odobren tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj potražuje iznos od 116,74 EUR sa ovog osnova, upravo je to iznos tzv.ulazne naknade koja je ustegnuta tužitelju od strane tuženika, a to je iznos naveden od strane sudskog vještaka Ines Lozić. Naime, o ovoj odredbi tužitelj prilikom zaključenja pravnog posla nije mogao posebno pregovarati, radi se o jednostavno rečeno odredbi koju je tužitelj morao prihvatiti kod zaključenja ovog pravnog posla, novčanom iznosu koji je tuženik iskazao u postotku od iznosa koji tužitelju stavlja na raspolaganje, a ničim, ni tada, a ni tijekom postupka ne dokazuje koje je to izdatke u pogledu zaključenja ovog pravnog posla imao i što ta ulazna naknada u biti u stvarnosti predstavlja. Profit bilo koje banke vezano za zaključenje bilo kojeg kredita predstavljaju kamate na odobreni iznos, a naknada u ovom slučaju zaista predstavlja nepošten namet i nepoštenu odredbu o kojoj se nije moglo posebno pregovarati i koja nije opravdana, a ide na teret potrošača, analogno se na ovo primjenjuju citirane odluke u kolektivnom sporu, osim po pitanju početka tijeka zastare vezano za isplatu odnosno vraćanje iznosa plaćene ulazne naknade. Ista je situacija i sa tvz.izlaznom naknadom, radi se također od nepoštenoj i ništetnoj odredbi, kao što je odredba o tzv.ulaznoj naknadi, tužitelj traži utvrđenje da je i ova odredba ugovora o kreditu ništetna, pa je zahtjev u tom dijelu valjalo također prihvatiti.

23. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

24. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

25. Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.), to je jasno da je prigovor zastare (jer je tužba podnesena 13.lipnja 2023.godine) u dijelu zahtjeva za isplatu preplaćenog radi valutne klauzule u CHF neosnovan.

26. Kako, prema stavu ovog suda tužitelju pripada i pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade, s obzirom na ugovoreni postotak ulazne naknade i iznos koji tužitelj traži od 116,74 EUR, a koji je tužitelj nesporno platio tuženiku, to je sud stava da valja obvezati tuženika da ovaj iznos na ime nepoštene i ništetne odredbe ugovora isplati tužitelju, dakle, tužitelju pripada iznos u eurima, kako je isti i zatražen. Za ponoviti je da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, istu sud smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi se o troškovima obrade za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, što nije niti transparentno niti može biti proporcionalno. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, ali čl.1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti na ugovoreni način. Dakle, u ovom slučaju radilo bi se o naknadi koji bi predstavlja ekstra i nepripadni profit tuženika, nepoštenoj ugovornoj odredbi na štetu potrošača o kojoj potrošač i nije mogao pregovarati. Za navesti je i to da se tužitelju stavio na raspolaganje iznos kredita umanjen za ulaznu naknadu, a da se kamata obračunavala na čitav odobreni iznos kredita, što također nije dopušteno i pošteno prema potrošaču odnosno korisniku kredita, tužitelju zaista pripada pravo na povrat plaćenog iznosa ulazne naknade. Što se tiče prigovora zastare, za navesti je da u ovom slučaju prigovor zastare nije osnovan, naime, ne primjenjuje se početak tijeka zastare vezano za pravomoćnost odluka u kolektivnom sporu po pitanju promjenjive kamatne stope i valute CHF, u ovom slučaju ulazne naknade početak zastare se drugačije sagledava, nego u navedena druga dva slučaja. Primjenom odredbe čl.1111. i čl.1115. ZOO-a, tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan je platiti tužitelju ovaj iznos od 217,10 Eura sa pripadajućim kamatama. Prigovor zastare za ovu ulaznu naknadu nije osnovan, a sve vezano za stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-47/2020 održanoj 30.siječnja 2020.godine, po kojem za restitucijski zahtjev kod ništetnih ugovora prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. U vrijeme donošenja ove odluke, ovaj zahtjev nije zastario jer zastarni rok još za ovaj zahtjev isplate ulazne naknade nije počeo teći, tužitelj je zatražio utvrđenje da je ova odredba ništetna, što je utvrđeno odlukom suda, pa zahtjev za isplatu ulazne naknade temeljem te ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nije u zastari, prigovor zastare za ovaj dio zahtjeva nije osnovan.

27. Na dosuđene iznose glavnica tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od stjecanja na strani tuženika pa do isplate, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, tužitelju bi kamate pripadale od dana stjecanja preplate i ulazne naknade, kako ih je pravilno tužitelj i zatražio, pa mu je ovako zatražene kamate valjalo i dosuditi, sve temeljem odredbe čl.29.ZOO-a..

28. Vezano za tzv.negativne razlike, za navesti je da je tuženik nije podnio prigovor radi prebijanja, nije podnio ni protutužbu. Tuženik nema status potrošača, a treba se osvrnuti i na odredbu čl. 323.ZOO-a, upravo je tuženik ugovaratelj koji je u odnosu na tužitelja kriv za nametanje nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, bitno je da tuženik nema status potrošača i sam tuženik čitavo vrijeme drži da se radi o poštenoj i valjanoj ugovornoj odredbi, nikako ništetnoj ugovornoj odredbi, pa tuženik i ne može sa uspjehom tražiti da tužitelj bilo što njemu vrati (negativne razlike) temeljem ugovorne odredbe koju tuženik za sebe drži poštenom i valjanom. Jedini pravni osnov koji bi tuženik imao istaknuti vezano za zahtjev da mu tužitelj vrati primljeno na ime negativnih razlika bila bi ništetnost predmetne odredbe, što tuženik nikako ne navodi i ne tvrdi niti ističe taj osnov, predmetna ugovorna odredba za tuženika predstavlja valjanu odredbu, a po pitanju prava na tuženika se i ne primjenjuju rezultati kolektivne tužbe. Dakle, sve i da treba uračunati tzv.negativne razlike, a ne treba, tuženiku kao ugovornoj strani koja drži da je predmetna odredba valjana i nema stav o tome da je ista nepoštena, ne pripada temeljem, za njega valjane odredbe, išta tražiti od tužitelja kao potrošača, dakle, nema pravo tražiti isplatu ovih negativnih razlika sa kamatama. Kako sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, ovdje samo zahtjeva tužitelja jer samo zahtjev tužitelja i egzistira, a tzv. pozitivne i negativne razlike se po mjesecima uzajamno isključuju, to se i ne bi radilo o potraživanjima stranaka za isti period po mjesecima. Dakle, bez obzira što je vještak u vještu iskazao i tzv. negativne razlike, dosuđeni iznos nije trebalo umanjiti za negativne razlike, a za slučaj drugačijeg stava višeg suda, iste su izračunate i činjenično stanje je u tom dijelu utvrđeno.

29. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe; sastava podnesaka od 22.rujna 2023.godine i 12.lipnja 2024.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 26.lipnja 2024.godine, 23.listopada 2024.godine, 24.srpnja 2025.godine i 24.rujna 2025.godine; za svaku radnju po 75 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos od 1.050,00 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati i 25% PDV-a u iznosu od 262,50 EUR i trošak vještačenja od 400,00 EUR, tako ta je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju iznos od 1.712,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužitelju nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Temeljem odredbe čl.11. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi po tom propisuje jer se radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, to je ovdje slučaj, tužitelj ima status potrošača i ovo je takva vrsta spora, pa ovaj trošak pristojbi neće ni imati.

U Splitu, 20. veljače 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika