REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7254/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. veljače 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegove punomoćnice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom Troškovi Ugovora o kreditu broj 066-531/2008 od 22. rujna 2008., sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, i tužitelja ŽM, kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita."

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., kao pravnom sljedniku Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., isplatiti tužitelju ŽM iznos od 103,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana 26. rujna 2008. do isplate, po kamatnoj stopi, za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 370,29 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20. veljače 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 22. rujna 2008. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu br. 066-531/2008, kojim mu je isti odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.636,00 CHF prema srednjem tečaju CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu kupovine novog motornog vozila, s rokom otplate od pet godina. Nadalje, navodi da je čl. 5. Ugovora o kreditu, pod nazivom Troškovi, ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, temeljem koje je tužitelju naplaćena tzv. ulazna naknada u iznosu od 103,32 EUR. Navodi da je Ugovor o kreditu standardni tipski ugovor, koji je kao takav unaprijed sročen i priređen od strane pravnog prednika tuženika, a kojeg je tužitelj mogao potpisati ili ne, jer mu pravni prednik tuženika nije pružio mogućnost pregovaranja ni o kojoj odredbi Ugovora o kreditu, niti mu je iste predočio uz potrebno razjašnjenje značenje i smisla, tako da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj sporne ugovorne odredbe, a niti mu je ista bila objašnjena. Navodi i da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu on bio potrošač, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, jer je isti sklopio kao fizička osoba izvan trgovačke ili obrtničke, odnosno profesionalne djelatnosti, a u svrhu kupovine motornog vozila za privatne potrebe. U tužbi se navodi i da tužitelj nije imao pravnih znanja te da mu odredba o tzv. ulaznoj naknadi nije bila razumljiva i jasna, pa je on u ovom odnosu bio slabija ugovorna strana, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedenih odredbi. Nadalje, navodi se i da je takvim ponašanjem pravni prednik tuženika postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu koristio nepoštenu poslovnu praksu, kao jača ugovorna stana, budući da je financijska institucija, te je tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, a koji je ugovor predstavljao tzv. "uzmi ili ostavi" ponudu, ne ostavljajući tužitelju mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe na sadržaj ugovora. S obzirom na navedeno, tužitelj je predložio da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita te da naloži tuženiku da mu isplati iznos naplaćene naknade od 103,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 26. rujna 2008. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je prigovorio vrijednosti predmeta spora kao previsoko naznačenoj, s obzirom da se tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu potražuje isplata iznosa od 103,32 EUR. Istaknuo je i prigovor zastare navodeći da se na zahtjev za isplatu zbog stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a što znači da je za sva potraživanja koja su nastala prije 6. prosinca 2019. nastupila zastara, dok je tužba podnesena 6. prosinca 2024. Ukoliko se radi o institutu naknade štete, primjenjuje se zastarni rok od tri godine, sukladno čl. 230. Zakona o parničnom postupku. Smatra i da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa se slijedom toga ne može napraviti test jesu li ugovorne odredbe ništetne ili ne. Ustvrdio je i da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, kao i da su sporne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Ustvrdio je i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na svaku ugovornu odredbu i pregovarati o istoj, kao što je imao i obvezu i pravo prije sklapanja Ugovora detaljno pročitati sve odredbe istog. Istaknuo je i da je pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te da je takva odredba uobičajena u kreditnom poslovanju banaka. Smatra da je očito da je tužitelj dobrovoljno pristao na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu te da nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, refinanciranje ili raskid ugovora. Osporio je i tijek zateznih kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva jer tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, a niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti izvjesna ili poznata. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu naknadi prouzročeni parnični trošak. Tijekom postupka je priznao visinu tužbenog zahtjeva, odnosno učinio nespornim iznos naplaćene naknade, kao i da je ista tužitelju naplaćena 25. rujna 2008.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis od 7. studenoga 2024., specifikaciju isplate kredita, potvrdu o uplatama ulaznih/izlaznih naknada, Ugovor o kreditu broj 066-531/2008 od 22. rujna 2008. (dalje: Ugovor), ponudu za kredit od 18. rujna 2008., punomoć, potvrdu (solemnizaciju), obavijest o otplaćenom kreditu, Kupoprodajni ugovor od 15. rujna 2008., izvod po kreditu, obavijest o promjeni kamatne stope, obavijest o dospjelom dugu, otplatni plan, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta, isplatni nalog - obračun, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 22. rujna 2008. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 11.636,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, za kupnju motornog vozila, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 5. ugovoreno da će korisnik kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu, u iznosu od 1,50% iznosa kredita koja se odbija prije isplate kredita, a tijekom postupka je tuženik učinio nespornim i da je tužitelju naplaćena navedena naknada u iznosu od 103,32 EUR dana 25. rujna 2008, što i proizlazi iz potvrde tuženika od 7. studenoga 2024. Sporno je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela, kao i tijek zateznih kamata.

6. U svom iskazu tužitelj je naveo da je predmetni kredit sklopio radi kupnje osobnog vozila koje mu je bilo potrebno prvenstveno za odlazak na posao te je iskazao da u to vrijeme nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Prilikom ugovaranja kredita nije mu spomenuta naknada za obradu kredita, a kada su ga pozvali da dođe potpisati ugovor, isti ga je dočekao unaprijed pripremljen na obrascu te se sve odvijalo kao na tekućoj traci, pa nije bilo prostora ni vremena da se nešto pita, a kamoli dogovara o ugovornim odredbama, tako da pregovora o spornoj ugovornoj odredbi nije bilo. Iskazao je i da je, čitajući Ugovor prije potpisivanja, prvi put saznao za tu odredbu te je vidio da se radi postotku od iznosa kredita koji treba platiti na ime naknade. Dodao je i da mu pritom nije objašnjeno na kakve se troškove ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u toj visini, a dodao je i da je naknada iznosila oko 100,00 EUR, što mu je bio dodatni financijski teret koji bi svakako izbjegao da je imao tu mogućnost.

7. Dakle, u postupku je utvrđeno da je tužitelj sredstva ostvarena kreditom utrošio za nabavku vozila koje koristi isključivo u privatne svrhe, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno utvrđeno je da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed popunjenom od strane prednika tuženika, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, već je saznao za nju tek čitajući gotov nacrt Ugovora kada ga je dobio na potpis, a utvrđeno je i da nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj, te da tužitelju nije niti usmeno prilikom dogovaranja kredita objašnjeno na koje troškove se sporna naknada odnosi, kao i da mu je naplaćivanje naknade predstavljalo dodatni financijski teret.

8. U dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti nije došlo do zastare, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

9. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da u je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 97. ZZP/07, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 102. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti jednokratnu naknadu ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade, ta odredba nije jasno određena u smislu troškova na koje se ona odnosi, niti je to tužitelju objašnjeno prilikom dogovaranja, odnosno sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Ovo stoga što se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od 103,32 EUR, te je istom, po ocjeni suda, prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da je nelogično da bi ti troškovi odgovarali izvršenoj usluzi, prvenstveno s obzirom da je ista naplaćena u postotku od iznosa kredita, pa je nejasno kako bi upravo taj postotak (1,50%), odnosno naplaćeni iznos od 103,32 EUR, mogao korespondirati s visinom eventualnih troškova, a naplata istih je neosnovana i imajući u vidu, osim toga, da se može raditi jedino o redovnim troškovima poslovanja banke koji se istom naplaćuju, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje svakako nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je naplaćena tužitelju. Za dodati je i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

11. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazloženih troškova i naknada u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, kao i način ugovaranja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je ista, sukladno čl. 102. ZZP/07, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe.

12. Sukladno odredbi 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (6. prosinca 2024.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je on u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

13. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 103,32 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana naplate naknade, odnosno kako je to i zatraženo, od 26. rujna 2008. do isplate i to stoga jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je bio upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini, odnosno postotku od iznosa kredita, naplaćuje.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa). Glede u tužbi naznačene vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.430,55 EUR, za istaknuti je da iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa glavnice od 103,32 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da upravo zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavljaju glavni zahtjev, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.), pa je u konkretnom slučaju, mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 103,32 EUR te nije niti bilo potrebno prigovarati naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

15. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak pribavljanja potvrde o visini naknade po Tbr. 36. (25 bodova), trošak sastava podneska od 7. veljače 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 1. srpnja 2025. i 2. veljače 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 68,75 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR.

16. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 370,29 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

17. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 20. veljače 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika