REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-139/2025-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po odvjetnici Vlatki Glad-Zakšek iz Zagreba, Amruševa 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB:23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI D.O.O., Lopašićeva 6, Zagreb, radi radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2026. godine, u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice NŽ, na ročištu za objavu presude dana 20. veljače 2026. godine,

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda iznesen po tuženiku.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 da tužitelju UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 29.199,02 EUR / 220.000,00 HRK , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 19.908,42 EUR / 150.000,00HRK 21.12.2006. godine do isplate,

- na iznos od 9.290,60 EUR /70 .000,00 HRK od 30.09.2015. do isplate, a sve prema stopi 15% godišnje do 31.12. 2007.g., po stopi 14% godišnje počev od 01.01.2008.g., po stopi od 12% godišnje počev od 01. 07. 2011.g. do 31. 07. 2015.g., po stopi 8,14 % godišnje počev od 01. 08. 2015.g. te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za 3 postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima do 31. 12. 2022, godine, a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotna poena. Naleže se tuženome naknaditi prouzročeni parnični trošak tužitelju zajedno sa zakonskom zateznom kamatom s tijekom od donošenja presude do isplate, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotna poena , sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnično trošak u iznosu od 3.950,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. veljače 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 28. 02.2007 .godine tužitelj kao korisnik kredita, i tuženi kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5103443873 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio u otplatu kredit u kunskoj protuvrijednosti od 193.800,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, koji Ugovor je potvrđen dana 05. 03. 2007. po javnom bilježniku Ivanu Parlov, Zagreb pod br. OV- 5686/07.

Ugovor o kreditu sadrži odredbe o valutnoj klauzuli CHF koje su ništetne i bez pravnog učinka. Navedene ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu su bile:

- sastavni dio Potrošačkog ugovora o kreditu

- sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke,

- kojima banka jednostrano određuje tečajnu listu,

a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Tečaj švicarskog franka se od početka otplate kredita pa nadalje mijenjao na štetu tužitelja na način da se bitno povećavao što je uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obaveza tužitelja po kreditu. Prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o specifičnim rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

Dakle, tuženik nije tužitelja informirao o rizicima i karakteristikama konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom, otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obaveza na štetu tužitelja, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sukladno navedenom radi se o nepoštenim ugovornim odredbama te ih tužitelj predlaže utvrditi ništetnim i bez pravnih učinaka.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. Broj: Pž- 6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. godine u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. 07. 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004.godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR.

Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je sa tuženikom dana 09. 02. 2016. sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103443873.

Unatoč provedenoj konverziji, tuženik nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio svoje obveze, a predmetnom konverzijom je ugovorni odnos definiran za ubuduće, čime je tuženik bez osnove stekao nepripadnu imovinsku korist.

Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, posl. Broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. 06. 2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF te tužitelju navedena činjenica nije bila poznata.

Zbog ugovaranja odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj predlaže sudu iste utvrditi ništetnima i bez pravnog učinka te potražuje preplaćene iznose anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute CHF po srednjem tečaju tuženika i kunskog iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF(u trenutku isplate kredita) u ukupnom iznosu od 19.908,42 EUR / 150.000,00HRK, koji iznos tužitelj potražuje sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 28.02.2007. godine do isplate.

Razlika utvrđenog iznosa nedospjele glavnice od strane tuženog na dan konverzije i iznosa koji je zaista trebao biti utvrđen uzimajući u obzir početni tečaj i sporiju otplatu glavnice radi rasta tečaja, umanjena za iznos preplate u konverziji iznosi 70.000,00 HRK za koji iznos je neosnovano tuženik uvećao nedospjelu glavnicu tužitelja po konvertiranom kreditu.

Radi navedenoga tužitelj potražuje razliku glavnice u iznosu od 9290,60 EUR/ 70.000,00 HRK sa zakonskim zateznim kamatama od 30.09.2015.g. do isplate. Kako je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. 01. 2004. - 31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

Prema čl. 1111. St. 1. ZOO-a, “kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.”. Sukladno st. 3. Istog članka “obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvariva ili koja je kasnije otpala”. Prema čl. 1115. ZOO-a “Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva”.

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da “Fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.”

Slijedom navedenog postavio je zahtjev za isplatu kako je to navedeno po točkom I izreke presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5103443873 od 28. veljače 2007. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.

Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).

Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

Obzirom da je rješenjem predsjednika Vrhovnog suda broj Su-IV-223/2023-6 od 25. rujna 2023. godine Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao suda pred kojim je tužitelj podnio tužbu, tužitelj ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku.

Tuženik ističe kako odredba članka 11. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Predlaže da sud prihvati prigovor tuženika te da se oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi na rješavanje Općinskom sudu u Rijeci.

Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova.

Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos-1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.

VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:

i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi.

Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:

- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);

- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te

- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. tj. citira članak 19. c tog Zakona.

Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK- om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-

567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja:

i. tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom –provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

ii. navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;

iii. pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; iv. tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja.

U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev kojim potražuje razliku glavnice, tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare.

Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 9. veljače 2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije.

Obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

Obzirom da je od dana 9. veljače 2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara.

Sklapanjem Aneksa broj 5103443873 od 9. veljače 2016. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa broj 5103443873 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 95.673,12 EUR-a.

Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5103443873 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju.

Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

Tuženik ističe prigovor zastare i na dio zahtjeva kojim traži isplatu iznosa od 19.908,42 EUR, s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik smatra da su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite.

Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima.

Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Tuženik također ističe kako niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, a iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78.,39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96.,91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.734,43 / EUR 230,21 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tkz. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji.

Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 9. veljače 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 19.639,70, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa.

Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 19.639,70 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.

Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 19.639,70 / EUR 2.606,64 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane

3. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, za istaknuti je kako je nesporna činjenica da u predmetnom ugovoru o kreditu br. 2402006-103126160 / 51400607-5103443873 postoji odredba: "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke", što je u skladu s člankom 70. Zakona o parničnom postupku. Međutim, ova odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03; dalje ZZP) koja je nesporno sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i smanji troškove, a o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, te tužitelj nije mogao utjecati na njen sadržaj, te takva odredbe suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Prebivalište tuženika je u [adresa], te je za zastupanje ovlastio odvjetnika čija je pisarnica sa sjedištem u [adresa], te cijeneći udaljenost prebivališta tužitelja do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena za putovanje i način dolaska odn. putovanja na sud u Rijeci, mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom, odnosno od njegova prava na pristup sudu, koje pravo mu je zajamčeno članku 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (MU 18/98, 6/99, Iz navedenih razloga sud smatra da je ugovorna odredba o mjesnoj nenadležnosti nepoštena ugovorna odredba, s obzirom na članak 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP-a.

Nadalje, u vrijeme odlučivanja o mjesnoj nadležnosti bila je na snazi odredba članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je procesne naravi, a primjenjuje se od 30. rujna 2015. u svim postupcima u kojima se o nadležnosti odlučuje nakon tog dana, a takav je i ovaj postupak jer je tužba podnesena 14. lipnja 2023. godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci br. Gr 1-143/19 od 11. prosinca 2019. godine zauzeo pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s ugovorom o kreditu u smislu navedene odredbe članka 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je sklopljen ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

U konkretnom slučaju kao što je već spomenuto tužitelj je tužbu podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu , na čijem je području nesporno prebivalište tužitelja, tako da je ovaj sud, na koji je delegacijom prenesena nadležnost, mjesno nadležan za postupanje.

Naime, ukoliko se radi o nepoštenoj odredbi o prorogaciji nadležnosti, takva ugovorna odredba ništetetna na temelju članka 87. stavak 1. ZZP-a pa se smatra da takva ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika nije nikad postojala. Prema odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; krat. ZPP), prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, tj. u konkretnom slučaju je to Općinski građanski sud u Zagrebu.

Iz navedenih je razloga prigovor tuženika odbijen kao neosnovan.

4. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103443873 od 28. veljače 2007., Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103443873 od 9. veljače 2016., pregled prometa po kreditu 5114189991 za razdoblje od 1. 09. 2015. do 7. 06. 2016., obavijest o Izračunu konverzije kredita sa Izračunom konverzije kredita broj 5103443873 (dalje: CHF Kredit) na dan 30. 09. 2015., otplatni plan za kredit, pregled prometa po kreditu 5103443873 za razdoblje od 15.03. 2007. do 29. 09. 2015.. Provedeno je finacijsko vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje mr. sc. KŽ iz Ručević vještačenja d.o.o.. Saslušan je tužitelj.

5. Tužitelj je podneskom od 13. lipnja 2025., a nakon provedenog vještačenja snizio postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu, a tuženik se tome protivio, pa je prema pravom shvaćanju potvrđenom na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. godine, da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. Zakona o parničnom postupku, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika, sud donio odluku o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu iz tužbe.

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103443873 od 28. veljače 2007., kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 193.800,00 CHF u protuvrijednost HRK obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita, i to za kupnju nekretnine.

Rok otplate iznosio je 216 mjeseci, a obveza tužitelja bila je da kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti na način opisan u točki 7. ugovora, time da se povrat obveza iz ugovora obračunavao po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke, a u ugovoru piše da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom na tom ugovoru potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

8. Nije sporno da su stranke sklopile i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103443873 od 9. veljače 2016., kojim se utvrđuje da je dana 30. 09. 2015. stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da danka pristupa potpisivanju ovog aneksa kojim se utvrđuje promjena u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF, isključivo i jedno u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih tim Zakonom. Člankom 5. Konverzija, točka 5.2 utvrđeno je da po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita, na dan 30. 09. 2015. obveze Korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF, na ime nedospjele glavnice iznose 95.673,12 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, a koje će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz članka 9. ovog Aneksa, a točka 5.3. utvrđuje da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) od 19.639,70 HRK, čije će se korištenje /isplati regulirati sporazumom iz članka 7. tog ugovora. Ovi iznosi odgovaraju Izračunu konverzije kredita na dan 30. 09. 2015., koji je uz obavijest prethodno dostavljen tužitelju zajedno sa nacrtom Obrascem za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

9. Nesporno je kako je odlukom odnosno presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i ovdje tuženik „u razdoblju od 1. 11. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

10. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; krat. ZZP) odn. članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odn. radi isplate.

11. Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023, 146/2025; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da su njegova sada pok. supruga i on odlučili podići kredit da bi kupili stan, kojeg su našli na adresi [adresa], a vlasnica tog stana bila je na određeni način povezana s Erste bankom te je ustvari ona predložila da odu u tu banku i da tamo ishode kredit. Tako su završili u Erste banci i tražili su najpovoljniji oblik kreditiranja. Službenik banke im je rekao da su ugovori u "švicarcima" najpovoljniji pa su i prihvatili tu sugestiju i uzeli ugovor koji je vezan uz valutu CHF.

Nikakve detaljnije informacije o valuti švicarski franak nisu dobili, a koliko se sjeća i kamata je bila najniža kod takve vrste kredita tako da nisu puno dvojili oko sklapanja predmetnog ugovora. Stan koji su kupili koristili su u privatne svrhe, dakle, za stanovanje te je u tom stanu supruga živjela do smrti, a on sve do prošle godine. Napominje da nije financijske struke, a radio je kao ravnatelj osnovne škole u Zagrebu.

Što se tiče sklapanja dodatka ugovora o kreditu, pojašnjava da je do toga došlo jer je tijekom otplate rata kredita toliko narasla da je, misli, čak iznosila 80% njegove mjesečne plaće pa je bio u stvarno teškoj financijskoj situaciji. Zbog toga je odlučio konvertirati svoju obvezu u euro da bi lakše podnio otplatu kredita.

Nitko od strane banke nije mu rekao da bi se prihvaćanjem konverzije odricao nekih svojih prava vezano uz predmetni ugovor o kreditu.

Nitko ga u banci nije upozorio da je švicarski franak rizična valuta u smislu velikih oscilacija tečaja.

U banci mu nisu nudili druge kredite, odnosno kredite koji bi bili vezani uz neku drugu valutu. Naime, pitali su koji je najpovoljniji kredit i rečeno im je da je to kredit koji je vezan uz valutu švicarski franak. Zbog toga nije tražio informacije o nekakvim drugim ugovorima s obzirom da mu je predmetni ugovor ponuđen kao najpovoljniji, time da nije tražio objašnjenje zašto je taj ugovor u "švicarcima" najpovoljniji.

Potvrdio je da ja prije potpisivanja ugovor pročitao i da je razumio što u njemu piše.

13. Slijedom navedenog, za ovaj sud nema dvojbe da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, a i sam tuženik je s tužiteljem kao potrošačem sklopio i dodatak tom ugovoru upravom temeljem ZID ZPK-a.

14. S druge strane tuženik, suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njegovog pristanka na takav ugovor, a pri čemu bi tužitelj bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

Nesporno se radi o standardnom ugovoru o kreditu tuženika koji je vezan u valutu CHF, odredbe kakvih ugovora su postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača utvrđene ništetnim.

15 Pisana izjava zaposlenice tuženika ZŽ, u kojoj ona, kao, u vrijeme sklapanja ugovora, djelatnik Službe za upravljanje ciljnim proizvodima, opisuje kakve je e-mailove i smjernice slala djelatnicima koji su u direktnom kontaktu s klijentima, prema kojim je, tim klijentima trebala biti naglašena važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava, zatim o tome da je djelatnicima poslan i dokument s učestalim pitanjima i odgovorima za klijente, te da je postojao i poseban letak Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, općenite je naravi te ne dokazuje da je tuženik upravo tužitelju neposredno prije sklapanja predmetnog ugovora dao potpunu obavijest o specifičnim rizicima i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF.

16. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te sukladno prijedlogu tužitelja financijski je vještak u nalazu naveo slijedeće: Tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 28. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj 5103443873, kako slijedi:

-iznos kredita je kunska protuvrijednost od 198.800,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj,

- iznos kredita sastoji od glavnice u anuitetskoj otplati (116.280,00 CHF) i ostatka vrijednosti, koji predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od 70.520,00 CHF,

- rok otplate je 216 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima, koji se obračunavaju na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti,

- promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,75% godišnje,

- prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 1. svibnja 2007., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu,

- otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečajukreditora na dan plaćanja.

Kredit je iskorišten 28. ožujka 2007. (dan korištenja), s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,5390 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 193.800,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 879.658,20 kn, odnosno 116.750,71 EUR (konvertirani iznos).

Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao kreditor i UŽ kao korisnik kredita zaključili su 9. veljače 2016. Aneks br. 1 ugovora o kreditu broj 5103443873, sa sljedećim osnovnim elementima:

- na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 95.673,12 EUR,

- prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. utvrñena je preplata po kreditu u CHF u odnosu na konvertirani kredit u iznosu od 17.571,64 kn.

Prema prometu po kreditu proizlazi kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ( 30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjala, te je iznosila:

- 4,75% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 1. siječnj 2008.,

- 5,25% od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008. do anuiteta s dospijećem 1. travnja 2009.,

- 5,60% od anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009. do anuiteta s dospijećem 1. listopada 2010.,

- 5,35% od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2010. do anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2011.,

- 5,05% od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2011. do anuiteta s dospijećem 1. listopada 2011.,

- 4,70% od anuiteta s dospijećem 1. studenog 2011. do anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014.,

- 3,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenila Bankau razdoblju od isplate kredita (28. ožujka 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), te je na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'nᵢ' Tabele 1), odnosno više plaćene iznose, a uz više plaćene iznose i manje plaćene iznose, na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, radi ocjene učinka efekata konverzije, obračunane su i iskazane i zatezne kamate na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'o' Tabele 1) do 30. rujna 2015., te je sačinjen obračun preostalog potraživanja uz uračunavanje preplate priznate u konverziji.

Konačno, a u skladu s postavljenim zadatkom, dao je rekapitulaciju razlike glavnice kredita na dan 30. rujna 2015., u kojoj se preostala glavnica prema stvarno primijenjenom otplatnom planu iz Tabele 1 (iskazana u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita), uspoređuje s preostalom glavnicom EUR (Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103443873), te se iskazuje razlika.

17. Mišljenje je vještaka da:

a) ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio (samo pozitivni iznosi), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 15.368,84 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'n1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 5.155,99 EUR,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 18.192,16 EUR (od čega se 15.368,84 EUR odnosilo na glavnicu, a 2.823,83 EUR na zatezne kamate),

b) ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 15.169,50 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'n1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 4.956,18 EUR,

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 17.793,52 EUR (od čega se 15.169,50 EUR odnosilo na glavnicu, a 2.624,02 EUR na zatezne kamate),

c) iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015.,odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 5.766,24 EUR,

U odnosu na dio zadatka prema zahtjevu tuženika koji se odnosi na razlučivanje preplate po osnovi promjene kamatne stope od preplate po osnovi promjene tečaja u ukupnom iznosu preplate priznate po provedenoj konverziji, vještak se očitovao da je postupak konverzije proveden na način da nije moguće odvojiti preplatu po ove dvije osnove.

19. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje te je svoj tužbeni zahtjev uskladio s istim u podnesku od 11. studenog 2025. godine, a tuženik je naveo kako ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, te ne traži saslušanje vještaka na glavnoj raspravi, ali da tužitelj uopće nema pravo na nikakvu restituciju, tako da po tuženiku nalaz vještaka nije relevantan za odluku.

20. Ovaj nalaz i mišljenje dan je od strane stručne i ovlaštene osobe, na temelju vjerodostojne dokumentacije i egzaktnih podataka o otplati kredita, po pravilima znanosti i vještine, međutim odluka suda nije utemeljena na istom, iz razloga koji se daju u nastavku.

21. Nitko ne dovodi u pitanju pravnu valjanosti predmetnog dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

22. Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenom povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Na postavljeno je pitanje najviši sud dao odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji.

23 Nije sporno da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu od 9. veljače 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15: kraće ZID ZPK/15). Dakle, tužitelj je prihvatio ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma.

24. Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15.

Međutim to ovdje nije slučaj, pa čak tužitelj niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

25. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratni i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR- ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavio u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

26. Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da je tužitelj sklapanjem tog Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

27. Sklapanjem Dodatka ugovora, sporazuma o konverziji riješeno je pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

29. Nadalje, u konkretnom slučaju je došlo do primjene točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c citiranog zakona koje određuju da se:

"4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

- ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,".

30. Dakle, uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za otplatu njeno kredita u EUR.

31. Ovim, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužitelj u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

32. Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je tužiteljica pristala.

33. Zbog toga nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva navedenog pod I izreke ove presude, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje ZOO) na primjenu kojeg upućuje članak 2. stavak 2. ZZP/2003.

34. Prihvaćenjem takvih zahtjeva potrošača ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena, a takovi bi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore u kreditu denominiranim u EUR i denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je suprotno s odredbama, svrhom i ciljem ZID ZPK/15.

35. Slijedom iznijetih razloga tužbeni zahtjev je odbijen kako to stoji u stavku I izreke.

36. Zbog toga je prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik bespredmetni.

37. Rješenje o troškovima postupka osniva se na odredbi članka 154. stavak 1. te članka 155. ZPP-a

38..Troškovi zastupanja tuženika po odvjetniku odmjereni su u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 ).

39. Tuženiku je kao potreban priznat trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. t. 1. u visini od 250 bodova, sastav podneska od 20. svibnja 2024. i 4. prosinca 2025. po Tbr. 8. t. 1., svaki u visini od 250 bodova, te zastupanja na ročištu dana 19. prosinca 2024., 3. lipnja 2025. i 13. siječnja 2026., po Tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova za svako ročište.

Prema Tbr. 54. vrijednost boda iznosi 2,00 EUR tako da je u pitanju iznos od ukupno 3.000,00 EUR na što je osnovom Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 750,00 EUR.

Pored toga tuženiku je dosuđena i naknada troškova uplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 200,00 EUR.

U Zlataru, dana 20. veljače 2026.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužiteljice

2. punomoćnik tuženika