REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

GUNDULIĆEVA 27

21000 SPLIT

Pr-2214/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Katici Bojčić Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, Split, Spinčićeva 1, kojeg zastupa Ivica Zaradić, odvjetnik u Solinu, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dana 21. siječnja 2026. u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dne 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.11.2018.g. do 31. 7. 2023.g. u ukupnom iznosu od 192,71 EUR neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 3,05 EUR koja teče od 15. veljača 2019.

- 3,05 EUR koja teče od 15. lipanj 2019.

- 3,05 EUR koja teče od 15. srpanj 2019.

- 8,63 EUR koja teče od 15. rujan 2019.

- 11,41 EUR koja teče od 15. kolovoz 2020.

- 5,84 EUR koja teče od 15. rujan 2020.

- 11,41 EUR koja teče od 15. siječanj 2021.

- 8,63 EUR koja teče od 15. srpanj 2021.

- 16,99 EUR koja teče od 15. kolovoz 2021.

- 22,56 EUR koja teče od 15. ožujak 2022.

- 14,60 EUR koja teče od 15. rujan 2022.

- 38,49 EUR koja teče od 15. studeni 2022.

- 45,00 EUR koja teče od 15. lipanj 2023. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1. 1. 2023.g. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 1. 1. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 634,38 eura na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], s kamatama koje teku od 20. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dne 15. prosinca 2023. podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate razlike naknade troškova prijevoza. U tužbi se navodi da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu pomoćne radnice pri Službi za čišćenje bolničkog prostora do 31. 7. 2023. te ima prebivalište na adresi [adresa], koja je udaljena od mjesta rada 8,08 kn. Sukladno tarifnoj zoni trgovačkog društva Promet d.o.o., autobusna postaja koja je najbliža tužiteljičinom mjestu prebivališta pripada II. tarifnoj zoni, za koju prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 50,43 eura ( 380,00 kuna) mjesečno pa s obzirom na to da tužiteljica ima organizirani javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, to ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za II. tarifnu zonu u mjesečnom iznosu od 50,43 eura , koji iznos joj nije isplaćivan već je umanjivan od strane tuženika za pojedine mjesece kada je tužiteljica iz opravdanih razloga bila spriječena dolaziti na posao (npr. bolovanje). Nadalje, navodi kako u razdoblju od 21. 3. 2020. do 11. 5. 2020 uopće nije postojala redovita linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije Covid -19 radi čega u tom razdoblju ima pravo na isplatu putnih troškova prema prijeđenom kilometru u visini od 1,00 kn/1 km. Stoga, tužiteljica ovom tužbom potražuje razliku između onoga što joj je plaćeno i onoga što bi joj trebalo biti plaćeno sukladno odredbama čl. 66. TKU-a. Temeljem prednjeg, tužiteljica predlaže naložiti tuženiku dostavu platnih lista, evidencije rada i raspored rada za tužiteljicu za utuženo razdoblje, a po pribavi dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev pa predlaže obvezati tuženika isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u neto iznosu za razdoblje od 1. kolovoza 2018. do dana dostave podataka zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do isplate, uz troškove postupka zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

2. U odgovoru na tužbu od 4. ožujka 2023. tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći kako je tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru u radu kojeg je s njom sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora, dok tužiteljica ničim nije dokazala svoje tvrdnje, a financijski vještak može vještačiti samo visinu, a ne i osnovu tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe kako je sukladno čl. 66. točki 16. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama imao pravo tužiteljici umanjiti troškove prijevoza za one dane kada nije došla na radno mjesto. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Podneskom od 28. svibnja 2025. tužiteljica je, sukladno rješenju ovog suda od 28. travnja 2025., uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje od tuženika isplatu razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 655,50 eura za razdoblje od 1.11.2018. do 31. 7. 2023. s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na mjesečni iznos od 11,50 eura teče od 15. u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, uz potraživanje troškova postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, s time da isplata ide na račun punomoćnice tužiteljice.

4. Tuženik ističe prigovor preinake tužbenog zahtjeva u odnosu na dio tužbenog zahtjeva pod točkom II. iz podneska tužiteljice od 28. 5. 2025., a kojim traži isplatu parničnog troška na račun punomoćnika tužiteljice.

5. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom obračunskih isprava za isplatu plaće, tarifne zone poduzeća Promet d.o.o. Split, cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava Prometa d.o.o., cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata u primjeni od 15. 4. 2012., obavijesti Prometa d.o.o. o cijeni povlaštenih karata, ispisa planera putovanja Hrvatskog autokluba, odluke tuženika od 25. 4. 2018., od 18.8. 2022. i 24. 5. 2022., platnih lista i evidencije rada (koje sadrže plan i raspored rada) dostavljene od strane tuženika, financijsko-knjigovodstvenom vještačenjem po Centru za vještačenja d.o.o., a po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić od 28.11.2025. pa je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka donio odluku kao u izreci iz sljedećih razloga.

6. Neprijeporno je između parničnih stranaka:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu pomoćne radnice pri Službi za čišćenje bolničkog prostora;

- da tužiteljica ima neprekidno prijavljeno prebivalište na adresi [adresa];

- da je udaljenost od tužiteljičina mjesta prebivališta do mjesta rada 8,61 km, a sve prema planeru putovanja HAK-a;

- da mjesto prebivališta tužiteljice pripada II tarifnoj zoni, za koju je prema cjeniku Prometa d.o.o. mjesečna pokazna karta za građane u visini od 50,43 eura (380,00 kn);

- da u razdoblju od 21. 3. 2020. do 11. 5. 2020. nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza zbog pandemije COVID-19.

7. Prijeporna je između parničnih stranaka osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza (dolazak na posao i odlazak s posla) u razdoblju od 1.1.11.20¸18. do 31. 7. 2023.

10. Naime, troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće, već oni predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR, već na ugovoru o radu i u konkretnom slučaju, Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, te Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine broj 24/2017, 128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020, 56/2022, 127/22).

11. Odredbom čl. 66. st.1. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 1. TKU (Narodne novine broj 56/2022, 127/22) koji se primjenjuju od 1.12.2017. propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

11.1. Odredbom čl. 66. st. 7. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 9. TKU/2022 propisano je ako je od prebivališta odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

11.2. Odredbom čl. 66. st.17. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 23 TKU/2022 propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

11.3. Odredbama čl.66. st.14.TKU-a propisano je da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema planeru putovanja Hrvatskog auto kluba.

12. Sukladno tumačenju br.32/18 i 33/18 od 20. 6. 2018., te br. 32/22 i 34/22 od 13. 9. 2022. zaposleniku koji ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte odnosno koristi mjesečnu kartu, naknada za trošak prijevoza neće se isplatiti za onaj mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Naknada troška mjesečne karte odnosno mjesečna karta neće se uskratiti u ostalim mjesecima u kojima zaposlenik koristi godišnji odmor.

13. U provedenom postupku utvrđeno je da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika, da joj je adresa stanovanja [adresa] te da za relaciju od mjesta prebivališta ([adresa]) do mjesta rada (Split) postoji organizirani javni prijevoz. S obzirom na činjenicu da tužiteljica ima organiziran javni prijevoz od mjesta prebivališta do mjesta rada, sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za II. tarifnu zonu, prema cjeniku usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu koji je važio u utuženom razdoblju (15. 4. 2012. 380,00 kn/50,43 eura, 10. 8. 2022. 350,00 kn/46,45 eura i 16. 1. 2023. 45,00 eura), koji iznos nije isplaćivan tužiteljici u visini cijene mjesečne pokazne karte, već umanjeni. Naime, tuženik je umanjivao tužiteljici troškove prijevoza za one dane u mjesecu kada je bila spriječena doći na posao, što tuženik ni ne osporava, međutim, tužiteljici je naknada mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako je to pogrešno tuženik obračunavao i isplaćivao, što tuženik na kraju nije ni osporavao.

13.1. Isto tako, a što je među strankama neprijeporno, u razdoblju od 21. 3. 2020. do 11. 5. 2020. zbog pandemije COVID-19, na relaciji [adresa] (dakle, od mjesta prebivališta tužiteljice do mjesta rada), nije postojala redovna linija međumjesnog javnog prijevoza, radi čega su za to razdoblje tužiteljici trebali biti obračunati troškovi prijevoza prema prijeđenim kilometrima od 8,61 km (u oba smjera 17,22 km).

14. Prema vještačenju Centra za vještačenja d.o.o. od 28.11.2025. proizlazi kako je tuženik, a uvidom u dokumentaciju koja je vještaku stavljena na raspolaganje, u utuženom razdoblju isplaćivao naknadu koja se odnosi na troškove prijevoza tužitelja pod nazivom "Naknada troškova međumjesnog prijevoza u visini karte". Temeljem dokumentacije u spisu, vještak je za utuženo razdoblje od 1.studenoga 2018. do 20. ožujka 2020. te od 12. svibnja 2020. do 31. srpnja 2023. izvršio izračun naknade troškova prijevoza u visini mjesečne karte za II. tarifnu zonu, odnosno relaciju [adresa], javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split, dok je za razdoblje od 21. ožujka 2020. do 11. svibnja 2020. godine izračun izvršen pod pretpostavkom da tužitelju pripada naknada u visini 1,00 kn po prijeđenom kilometru za svaki dolazak i odlazak na radno mjesto. Mišljenje vještaka je kako za razdoblje od 1.11.2018. do 31. 7. 2023. potraživanje tužitelja po osnovi naknade troškova prijevoza, pod pretpostavkom da tužitelj za razdoblje od 1.11.2018. do 20. 3. 2020. i od 12. 5. 2020. do 31. 7. 2023. ostvaruje pravo na naknadu temeljem iznosa mjesečne karte za drugu tarifnu zonu, odnosno relaciju [adresa], javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split te pod pretpostavkom da u razdoblju od 21. 3. 2020.g. do 11. 5. 2020. ostvaruje pravo na naknadu po prijeđenom kilometru, iznosi 192,71 EUR (Tabela 1. stupac '9').

15. Na provedeno vještačenje Centra za vještačenje d.o.o. punomoćnici parničnih stranaka nisu imali primjedbi pa sud isto kao stručno, objektivno i dano sukladno pravilima struke prihvaća u cijelosti.

16. Podneskom od 23. prosinca 2025. tužiteljica je, a sukladno provedenom vještačenju, uredila tužbeni zahtjev na način da potražuje s osnova razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.11.2018. do 31. 7. 2023. isplatu iznosa od 192,71 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

17. U odnosu na uređeni tužbeni zahtjev, tuženik u podnesku od 30. prosinca 2025. ističe prigovor preinake tužbe u odnosu na pojedinačne utužene mjesečne iznose prema posljednjem tužiteljičinom podnesku od 23.12.2025., a koji prigovor po ocjeni ovog suda nije osnovan.

17.1. Naime, tužiteljica podneskom od 23.12.2025. nije preinačila tužbu, jer preinaka tužbe sukladno odredbi čl. 191. st.1. ZPP-a jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, već je naprotiv, a nakon provedenog financijskog vještačenja, smanjila tužbeni zahtjev (tako da umjesto iznosa od 655,50 eura, potražuje isplatu iznosa od 192,71 eura), a smanjenje tužbenog zahtjeva ne znači preinaku tužbe.

18. Tuženik se protivi povlačenju tužbe u pogledu osnova, u pogledu utuženog razdoblja i u pogledu visine, dakle protivi se djelomičnom povlačenju tužbe.

18.1. U konkretnom slučaju, tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev odmah nakon provedenog vještačenja, a u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala sa svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva kao ovdje isplata razlike troškova prijevoza, koje nije realno mogla postaviti bez prethodnog financijskog vještačenja kada je moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu troškova prijevoza koju tuženik osporava pa nedopuštanje uređenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo nakon vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st.1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućuje zlouporabu procesnih prava u svrhu ubrzanja parničnog postupka, a smanjenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Imajući u vidu da je tuženik tijekom postupka osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, smanjenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica nije promijenila identitet spora niti iznosi nove činjenice, radi čega se tuženikovo protivljenju smanjenju tužbenog zahtjeva ukazuje neosnovanim.

19. Nadalje, tuženik je istakao prigovor zastare na razliku utuženih iznosa i iznosa iz novopostavljenog tužbenog zahtjeva, a koji prigovor nije osnovan.

19.1. Naime, u smislu odredbi čl. 139. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22; dalje: ZR) potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

19.2. Dakle, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zastara nastupa kada istekne posljednji dan zakonom određenog vremena, s time da se u vrijeme zastare računa i vrijeme koje je proteklo u korist dužnikovog prednika.

19.3. Kako je tužba podnesena dne 15.prosinca 2023., a najstarije potraživanje tužiteljice za isplatom razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza odnosi se na siječanj 2019., koje dospijeva na naplatu 15. veljače 2019., to je onda očito da nije nastupila zastara potraživanja.

20. Imajući u vidu prednje, a kako iz vještačenja Centra za vještačenja d.o.o. proizlazi da je tuženik tužiteljici za utuženo razdoblje isplatio manju naknadu troškova prijevoza za razdoblje od 1.11.2018. do 31. 7. 2023. u iznosu od 192,71 eura, navedeni iznos je tužiteljici i dosuđen. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po stopi koja je određena člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 140/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO), te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

21. Glede prigovora tuženika kako tužiteljica nije prigovarala na odluke tuženika o naknadi troškova prijevoza niti se pisano izjasnila poslodavcu da je potrebna promjena korištenja prava prijevoza niti je poslodavcu priložila dokaze o prebivalištu/boravištu, vozni red i raspored svog radnog vremena za istaknuti je kako su isti neutemeljeni.

21.1. Naime, tužiteljica ne traži izmjenu troškova prijevoza, već traži isplatu troškova prijevoza koji su joj odlukama tuženika priznati, ali nisu u cijelosti isplaćeni, jer je tuženik iste umanjivao za dane provedene na godišnjem odmoru ili bolovanju, što nije mogao budući da je troškove prijevoza mogao umanjiti samo za onaj mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Također, za navesti je kako pravo na naknadu troškova prijevoza nije uvjetovano dostavom dokaza o kupljenoj karti, odnosno predajom karte tuženiku jer za pravo tužiteljice na naknadu troškova prijevoza nije odlučno je li ona za dolazak na posao koristila osobni automobil ili pak javni prijevoz, već je valjalo utvrditi cijenu javnog prijevoznika (u ovom slučaju tvrtke Promet d.o.o.).

21.2. Isto tako, za istaknuti je kada poslodavac isplati troškove prijevoza u umanjenom iznosu, a tužiteljica smatra da ju pripada više, onda nema obvezu prethodnog podnošenja zahtjeva poslodavcu, već svoj zahtjev radi isplate troškova prijevoza može tražiti izravno tužbom na sudu. Radi se o novčanom potraživanju za koje nema obvezu prethodnog obraćanja poslodavcu.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 25/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - drugdje u tekstu ZPP-a), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje Tarifa).

22.1. Tužiteljici pripada sljedeći trošak: za sastav tužbe 50,00 eura, za sastav podnesaka od 23.12.2025. 50,00 eura za zastupanje na ročištu od 22.10.2025. 12,5 i 26.1. 2026. 50,00 eura, za pristup ročištu za objavu i uručenje presude 25 eura , ukupno 187,50 eura, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 46,88 eura, te troškove vještačenja u iznosu od 400,00 eura, sveukupno 634,38 eura, a koji iznos će se isplatiti na račun punomoćnika tužiteljice, a kao u točki II izreke presude.

22.2. Na dosuđeni iznos troška od 634,38 eura tužiteljici su dosuđene i zakonske zatezne kamate počevši od 20. veljače 2026., kao dana presuđenja, do isplate. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 28. 5. 2025. budući da se ne radi o uređenju tužbenog zahtjeva, već o tužbenom zahtjevu koji je već trebao biti postavljen u tužbi, a nije, već ga je tužiteljica postavila sukladno rješenju ovog suda od 28. 4. 2025.

22.3. Prema odredbi čl. 94. st.1. ZPP-a opseg punomoći određuje stranka, a u smislu odredbe čl. 95. st. 1. toč. 3. ZPP-a punomoćnik poduzima sve radnje za zastupanog pa je tako ovlašten od protivne stranke primati dosuđene troškove u ime i za račun zastupanog. Radi se o ovlaštenju propisanom u zakonu.

22.4. U punomoći od 14.12.2023. stranka (tužiteljica) je izričito ovlastila punomoćnika da prima novčane tražbine (prima novac i novčane vrijednosti i o tome izdaje potvrde), dakle i dosuđene troškove parničnog postupka na svoj račun, a to je ista potvrdila i u svom stranačkom iskazu danom na ročištu od 21. 1. 2026.

22.5. Nadalje, tuženik ističe kako se protivi preinaci tužbe u točki II izreke, glede isplate troškova postupka na račun punomoćnice tužiteljice, međutim, protivljenje tuženika je neutemeljeno, jer se ne radi o preinaci tužbe. Naime, odredbom čl. 194.st.1. ZPP-a određeno je da parnica počinje teći dostavom tužbe tuženiku. U pogledu zahtjeva koji je stranka postavila u tijeku postupka parnica počinje teći od časa kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka (čl. 194. st. 2.ZPP). Dakle, parnica ne počinje teći podnošenjem zahtjeva za naknadu parničnih troškova nego samo u pogledu tužbenog zahtjeva. Zahtjev za naknadu parničnog troška nije sastavni dio predmeta spora, niti o tom zahtjevu teče parnica. Parnične troškove čine samo izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st.1 ZPP) i o njemu odlučuje sud u presudi ili rješenju kojim se završava postupka pred sudom. Stoga se ne radi o preinaci tužbe kada je u zahtjevu za naknadu parničnog troška zatraženo da se isti isplati na račun punomoćnice tužiteljice.

U Splitu 20. veljače 2026.

Sutkinja

Katica Bojčić Vidović

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.

DNA: - pun. tužiteljice

- pun. tuženika