REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1950/2021-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari FL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Aleksandru Crnkoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Crnković i partneri d.o.o. u [adresa], protiv tuženika OTP Banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri d.o.o. u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2026. u pristutnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnice tuženika, 20. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB 52508873833, da tužitelju FL, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.392,61 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 21. ožujka 2017. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB 52508873833, da tužitelju FL, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.978,25 eur sa zateznom kamatom od 20. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se ostali dio zahtjeva u iznosu od 752,38 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 18. siječnja 2006. sa tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 11231/06 kojim mu je odobren iznos od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora, važećem na dan korištenja kredita. Također da je 18. veljače 2016. zaključio i Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da mu je tuženik neosnovano naplatio iznos izlazne naknade sukladno čl. 12. Ugovora o kreditu kojim je, između ostaloga, ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora. Naknada za prijevremenu otplatu kredita za kredite sklopljene prije 31. prosinca 2009. iznosi 4% na prijevremeno otplaćeni dio glavnice, sukladno točci 7.2. Tarife za poslove s građanima. Smatra da je takva ugovorna odredba ništetna jer je suprotna Zakonu o obveznim odnosima i nepoštena jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, te jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača pri čemu ističe i to da je stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, a za koju se prema ništetnoj odredbi ugovora o kreditu i ne može zaključiti kako se formira, te o čemu ovisi. Slijedom navedenog, predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 23.695,92 kn tj. 3.144,99 eur sa zateznim kamatama od 20. ožujka 2017. pa do isplate, a traži i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelost te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Izjavu, Tarife za poslove s građanima, Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, Dodatak broj 1 Ugovoru, Ugovor o stambenom kreditu, Ugovor o kupoprodaji, otplatni plan, zahtjev za izdavanje brisovnog očitovanja, potvrde o transakcijama, dopis, pregled uplata, promet po računu, obračun prijevremene otplate i zahtjev. Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao i vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. koji je također saslušan.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan do visine u st. I. izreke ove presude.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu koji se temelji na tvrdnji o djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i prednika tuženika u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita.

6. U postupku nema spora o slijedećem:

- da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i prednika tuženika, kao kreditora zaključen 18. siječnja 2006. Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva u kunskoj protuvrijednosti 125.000,00 CHF po prodajnom tečaju za

CHF banke na dan korištenja kredita,

- da je tuženik kao i njegov prednik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP),

- da se prema odredbi čl. 12. st. 1. Ugovora korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate kredita obvezuje platiti naknadu određenu aktom kreditora

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena tužitelju.

7. Tužitelj je kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku. Također, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

7.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za isključivu namjenu kupnje nekretnine (stana), dok iz logičnog i uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je stan korišten za njegove potrebe stanovanja te se iz ničeg ne može zaključiti da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi tužiteljičino svojstvo potrošača.

7.2. Slijedom toga proizlazilo bi da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP.

8. Nadalje iz iskaza tužitelja u bitnom proizlazi kako nije bilo mogućnosti pregovaranja o ugovornim odredbama niti su mu one posebno objašnjavane a niti mu je bilo rečeno da će u slučaju prijevremene otplate kredita uopće biti u obvezi platiti određenu naknadu. Kada je podnio zahtjev za prijevremenu otplatu kredita predan mu je obračun iz kojeg je proizlazila obveza plaćanje naknade u iznosu oko 3.1000,00 eur što mu se činilo prilično visokim iznosom a tada mu samo rečeno da se radi o naknadi po općim uvjetima banke.

9. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača koji je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Temeljem iskaza tužitelja utvrđeno je da stranke nisu posebno pregovarale u ugovornoj odredbi kojom je bilo propisano plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

11. Budući da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za prijevremenu obradu kredita i visini iste iz čl. 12. st. 1. Ugovora, pa kako iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

12. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji se spominju u ugovoru (iz čl. 12. st.1. ugovora proizlazi da se naknada određuje aktom kreditora), bilo moguće pojedinačno pregovarati.

13. Kod toga posebno valja napomenuti kako sud ne nalazi da je postojala kakva zapreka da se u čl. 12. st.1. Ugovora konkretno navede nominalni iznos naknade ili u postotku, kao što je to, primjerice, navedeno u čl. 5. Ugovora u odnosu na izračun naknade troškova obrade kredita, slijedom čega se radi o odredbi koja nije bila određena odnosno odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

14. Valja reći kako naknada za prijevremenu otplatu ne mora sama po sebi biti ništetna ako se o toj odredbi posebno pregovaralo te ukoliko ugovorna naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

15. Konkretno, s obzirom da je utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je sporna ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a sve ovo uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. ("Narodne novine", broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Budući da je u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornom dijelu odredbe čl. 12. Ugovora nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika, to sud nalazi da je plaćanje naknade tuženiku za prijevremenu otplatu kredita prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, što upućuje na daljnji zaključak da je sporna odredba ugovora nepoštena u smislu čl. 81. te ništetna u smislu čl. 87. ZZP, kao i u smislu čl. 102. u vezi s čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14), sve u vezi s čl. 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 31/05 i 41/08, dalje: ZOO).

17. U situaciji u kojoj je tuženik tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe, proglasio nepoštenom i, posljedično, ništetnom, ne može se tuženik pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba odnosno na odredbu čl. 1024. ZOO (presuda Europskog suda u spojenim predmetima C 229/19 i C 289/19 od 27. siječnja 2021.).

18. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetnog ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

19. U odnosu na spornu visinu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji je u pisanom nalazu i mišljenju utvrdio kako izlazna naknada iznosi 18.027,10 kn odnosno 2.392,61 eur te da je ista naplaćena 20. ožujka 2017.

19.1. Povodom prigovora tužitelja vještak je u očitovanju na ročištu održanom 20. veljače 2025. naveo kako u cijelosti ostaje kod utvrđenja iz pisanog nalaza i mišljenja. Također da se ne može očitovati po kojoj je osnovi tuženik naplatio tužitelju iznos od 2,69 kn i iznos od 3.909,43 kn za koje tužitelj tvrdi da su naplaćeni po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita već bi se o tome mogao očitovati ukoliko se dostavi partija kartice kredita u kojoj se evidentira ukupno zaduženje, razduženje i stanje glavnice po ugovoru o kreditu.

19.2. Polazeći od tvrdnje tuženika da je u spis dostavio cjelokupnu dokumentaciju kojom raspolaže te pravila o teretu dokazivanja ali i decidiranog očitovanja vještaka o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je tužitelju naplaćena te cijeneći i to da tužitelj nakon očitovanja vještaka nije stavljao daljnjih prigovora niti prijedloga, to sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka kao sačinjen u skladu sa pravilima struke, prihvaća u cijelosti utvrđenje vještaka o iznosu naknade koja je tužitelju naplaćena.

20. Dakle, utvrđeno je da je tužitelju 20. ožujka 2017. naplaćena naknada u iznosu od 2.392,61 eur slijedom čega je temeljem odredaba čl. 323. st.1. ZOO, čl.1111. st.1. ZOO, čl.1115. ZOO i čl. 29. ZOO, odlučeno kao pod točkom I. izreke presude, dok je ostali dio zahtjeva u iznosu od 752,38 eur odbijen.

21. Prigovor zastare nije osnovan.

21.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je u ovom postupku kao prethodno pitanje, sukladno odredbi čl. 12. ZPP, utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćenje naknade za prijevremenu otplatu kredita neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario, a to jer odluka još niti nije pravomoćna pa zastarni rok niti nije počeo teći.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku. Priznat mu je trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. - 200,00 eur, za sastav podneska od 26. siječnja 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. - 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 3. veljače 2022. prema Tbr. 9. toč. 1. - 200,00 eur, za sastav podneska od 23. svibnja 2022. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 21. srpnja 2022. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 25. svibnja 2023. prema Tbr. 9. toč. 5. – 50,00 eur, za zastupanje na ročištu 25. rujna 2023. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 17. lipnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 4. – 50,00 eur, za sastav podneska od 27. rujna 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 200,00 eur, za zastupanje na ročištu 20. veljače 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur te za zastupanje na ročištu 14. siječnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, sve uz 25 % PDV-a u iznosu od 437,50 eur, što ukupno iznosi 2.187,50 eur. Priznat mu je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,95 eur, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 77,90 eur kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eur te trošak pristupa vještaka na ročište u iznosu od 33,18 eur odnosno utvrđen je osnovanim trošak u ukupnom iznosu od 2.602,97 eur. Imajući u vidu da je tužitelj u sporu u pogledu osnove zahtjeva uspio u cijelosti a u pogledu visine zahtjeva sa 76% svog traženja, to je, kada se uspjeh tužitelja (88%) umanji za uspjeh tuženika (12%), tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 1.978,25 eur (76%). Nije mu priznat trošak za sastav podneska od 28. prosinca 2022. jer taj podnesak u smislu odredbe čl. 155. ZPP nije bio potreban.

23. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu 20. veljače 2026.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika