Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Poslovni broj Gž-1814/2022-4
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆEO s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Joviću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-586/2021-33 od 9. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-586/2021-33 od 9. studenog 2022.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se tuženiku naloži isplatiti mu iznos od 14.189,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate te je odbijen zahtjev za nadoknadu parničnog troška, dok je u točki II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.250,00 kn/1.360,41 eura, prema fiksnom tečaju konverzije, u roku od 15 dana.
2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 – dalje: ZPP).
3. Prije svega ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP-a, jer da je izreka presude nerazumljiva, da proturječi razlozima, a da u određenim dijelovima uopće nema razloge. Smatra da nije logično i jasno obrazloženo zbog čega sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zastari tužiteljeve tražbine. Ističe da je po predmetnom ugovoru o zajmu zadnja uplata izvršena 13. veljače 2015. u iznosu od 103,18 kn, koju uplatu je izvršio kreditni ured, odnosno jamac tuženika po izjavljenoj garanciji za predmetni ugovor o zajmu. Osim toga da je nejasno zbog čega sud zaključuje da je 14. lipnja 2011. cjelokupan iznos zajma dospio na naplatu. Navodi da je takav zaključak proturječan, jer ako je 14. lipnja 2011. cjelokupan iznos zajma dospio na naplatu, tada da je nejasno kako bi uplatom tuženika od 8. srpnja 2013. nastupio prekid zastare i to samo u odnosu na plaćeni dio duga. Ističe da je tužba podnesena 3. travnja 2017., da je izvršenom uplatom od 13. veljače 2015. došlo do prekida zastare, pa je od 14. veljače 2015. zastara počela iznova teći, a s obzirom na primjenu općeg zastarnog roka od pet godina, da je jasno da u nazočnom slučaju nije nastupila zastara njegove tražbine. Posebice upućuje na sadržaj čl. 6. Ugovora o zajmu kojim su stranke ugovora stipulirale da u slučaju zakašnjenja s uplatom jedne ili više rata zajmodavac može raskinuti ugovor, iz čega zaključuje da to ne znači da mora tako postupiti, odnosno da cjelokupni dug dospijeva na naplatu neplaćanjem jedne rate. Ističe da u spisu nije priložena izjava zajmodavca da raskida ugovor pa da je pogrešan zaključak o dospijeću cijele tražbine 14. lipnja 2011. te s tim u svezi o zastari tražbine.
4. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava ističe da se u nazočnom slučaju primjenjuje odredba čl.225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), a kojom je propisan opći zastarni rok od pet godina.
5. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.
6. Tuženik u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode ističući da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da je tužba podnesena nakon proteka zastarnog roka, te ukazuje da tužitelj po prvi puta u žalbi iznosi činjenice o navodnom plaćanju dijela tražbine od strane tužiteljevog jamca tijekom 2014., dok je u postupku tvrdio da je uplate vršio tuženik 2015.
7. Tuženik predlaže žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi uz nadoknadu troška sastava tog podneska.
8. Žalba tužitelja nije osnovana.
9. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:
- da je između zajmodavca SEO i tuženika kao zajmoprimca sklopljen Ugovor o zajmu broj ... kojim je zajmodavac dao zajmoprimcu iznos od 14.870,00 kn, a zajmoprimac se obvezao zajam vratiti u roku od 15 mjeseci, u 15 jednakih mjesečnih rata od po 1.031,76 kn, s tim što je prvu ratu bio dužan platiti 13. lipnja 2011.,
- da je ugovorena kamatna stopa od 6,05% godišnje,
- da je u članku 6. Ugovora ugovoreno da u slučaju kašnjenja tuženika s uplatom jedne ili više rata zajmoprimac izričito dopušta zajmodavcu da naplati cjelokupni dužni iznos,
- da je u članku 7. Ugovora stipulirano da je zajmoprimac suglasan da zajmodavac može ugovor ustupiti trećoj osobi,
- da je između zajmodavca i tužitelja iz ovog postupka sklopljen Ugovor o prijenosu tražbine – cesiji 30. svibnja 2012. kojim je u korist cesionara (ovdje tužitelja) ustupljena tražbina iz narečenog Ugovora o zajmu, a cedent se obvezao obavijestiti cesusa (ovdje tuženika) o ustupu tražbine,
- da tuženik tvrdi da je podmirio 14 rata u ukupnom iznosu od 14.473,00 kn te da je zadnju uplatu izvršio 8. srpnja 2013.,
- da iz tužiteljeve evidencije proizlazi da je tuženik propustio uplatiti prve tri rate, da je izvršio uplatu četvrte do devete rate, a potom je propustio izvršiti uplatu desete do petnaeste rate, da bi 8. srpnja 2013. izvršio uplatu u iznosu od 2.070,00 kn,
- da je tuženik tijekom postupka istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor zastare tužiteljeve tražbine.
10. Glede prigovora nedostatka aktivne legitimacije, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj priložio izvornik ovjerovljenog Ugovora koji je sklopljen između SEO i tužitelja 30. svibnja 2013., da iz ugovora proizlazi da je ustupljena tražbina iz prijepornog Ugovora o zajmu od 13. svibnja 2011., pa primjenom odredbi čl.80., 81. i 82. ZOO-a zauzima stajalište da je prigovor tuženika neosnovan, budući da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, već je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju, pri čemu propust ustupitelja u tom dijelu ne utječe na valjanost ugovora.
11. Glede istaknutog prigovora zastare, sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim prigovor, uz obrazloženje da bi de na pravni odnos stranaka trebao primijeniti trogodišnji rok zastare iz čl.226. st.1. ZOO-a, jer da se radi o povremenim davanjima. Međutim, kako je tuženik propustio platiti prva tri uzastopna anuiteta, ocjenjuje da je 14. lipnja 2011. cjelokupni iznos zajma dospio na naplatu, čime je tražbina prestala imati karakter povremenih davanja, pa se na tu tražbinu primjenjuje petogodišnji zastarni rok iz čl.225. ZOO-a. Kako je tražbina dospjela 14. lipnja 2011., a tužba je podnesena 7. travnja 2017., ocjenjuje da je tužba podnesena nakon isteka zastarnog roka, pa tužbeni zahtjev tužitelja odbija. Odluka o troškovima je donesena primjenom odredbe čl.154. st.1. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak zastupanja odvjetnika u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa).
12. Bez osnove tužitelj ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer ne postoji proturječje između razloga pobijane presude o sadržaju isprava u spisu te samih tih isprava, a nije počinjena ni neka od drugih povreda postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
13. Iako su točni navodi tužitelja da sud prvog stupnja pogrešno interpretira domašaj ugovornih odredbi o raskidu ugovora i posljedično tome dospijeću cijelog ugovorenog iznosa na naplatu, to nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude, jer je u konačnici trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja. Naime, iz sadržaja točke 6. Ugovora o zajmu sud prvog stupnja izvodi zaključak da su se stranke suglasile da u slučaju kašnjenja s uplatom jedne ili više rata zajmoprimac izričito dopušta zajmodavcu da naplati cjelokupni dužni iznos pa posljedično tome, kako nisu plaćene prve tri rate, ocjenjuje da je cjelokupni iznos zajma dospio na naplatu 14. lipnja 2011. Međutim, iz priloženog Ugovora o zajmu proizlazi da je u članku 6. Ugovora navedeno da je u slučaju zakašnjenja zajmoprimca s uplatom jedne mjesečne rate zajmodavac ovlašten raskinuti ugovor, u kojem slučaju cjelokupna obveza zajmoprimca dospijeva na naplatu.
14. Dakle, zajmodavac je bio ovlašten raskinuti ugovor, ali takvu mogućnost nije iskoristio, štoviše, proizlazilo bi da je 30. svibnja 2012. (a zadnja rata prema Ugovoru o kreditu je dospjela 13. kolovoza 2012.) ustupio svoju tražbinu tužitelju iz ovog postupka, navodeći da ustupa dospjelo i buduće nedospjelo potraživanje, što izravno pobija pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je već 14. lipnja 2011. cjelokupni iznos kredita dospio na naplatu.
15. U nazočnom slučaju se na pravni odnos stranaka primjenjuje čl.226. ZOO- a, kojim je propisano da tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (stavak 1.) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja (stavak 2.). Stranke su u nazočnom slučaju ugovorile otplatu zajma u anuitetima (glavnica i kamate u jednakim mjesečnim iznosima) pa se o prigovoru zastare treba odlučiti primjenom čl .226. st. 2. ZOO-a. Kako je zadnji anuitet dospio na naplatu 13. kolovoza 2012., proizlazi da je do podnošenja tužbe protekao trogodišnji rok za naplatu tog i svih ranije dospjelih anuiteta pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjen osnovanim prigovor zastare te kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
16. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl.368. st.1. ZPP-a.
17. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.
U Rijeci 20. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Helena Vlahov-Kozomara
